Zapovjednik Javne vatrogasne postaje Grada Zagreba Siniša Jembrih na svom je Facebook profilu opisao kako posljednji dani izgledaju za njega i druge vatrogasce.

Njegou objavu prenosimo u cijelosti:

“Nakon 58 sati i 12 minuta povlačim ručnu kočnicu…

Potres u doba koronavirusa? Check! Čega se sjećam? Dan prije je katastofa, virus vlada, radiš do navečer, odvezeš nekaj ekipi na požar i taman kad dođeš jave da je kolega iz postrojbe umro, šok.

Misliš da nemre gore a sljedeća dva dana ne stignemo se ni oprostiti od njega… Buđenje uz potres, oblačenje i trčanje na posao, voljeni grad u panici… Kancelarija rasturena… Katedrala stradala?? Niz zgrada oštećen, ni u doba rata grad nije ovako izgledao

Građani bježe od potresa van na ulice, bježe od koronavirusa, bježe jedni od drugih, pa se vraćaju jedni drugima…

Na poslu tisuće poziva, stotine intervencija, spašavanja i podupiranja. Mislili smo da je teško raditi u doba koronavirusa ali nas je onda potres podsjetio da može i gore. Izlasci na intervencije… organizacija posla, pozivanje ljudi, teške odluke sa vrlo “lakim” ljudima… političari, novinari, kolege i kolegice iz cijelog svijeta zovu… par sati kasnije i već smo u punom pogonu, duple smjene se odrađuju sa ponosnim vatrogascima i vatrogaskinjama, vozila i ljudi izlaze van u suludom ritmu preko 450 intervencija.

Ručkovi po haubama, spavanje po podu i slučajni susreti po gradu sa starim dobrim kolegama i pozdravi sa ljudima iz niz postrojbi iz okolice koji su spremno uskočili u pomoć.. Svi meni bitni su ponudili nama pomoć! Prijatelji se javljaju i šalju dobre vibracije.

Brzinski sastanak s GVZ ispred Vlade i mrtvo hladno blokiranje štićene kolone iz koje ti na kraju neko maše rukicama… Za svaki problem izvlačiš neko ime i rješavaju problem, noćni sastanci na Trgu su sad tužni, nosimo maske, udaljeni smo i stalno peremo ruke…

Više ni ne znamo drugačije. Na sastanku glavnih ljudi grada kad završiš priču svi zašute… Mali noćni razgovori s dragim ljudima… U 3 ujutro sjediš sam na stepenicama Mimare i gruntaš… Snijeg pada u proljeće i hladno ti je na krovu? Nema veze, kolege se međusobno zajebavaju genijalnim forama…

Ono kad pitaš svoje “podređene” jel treba smjena da odu doma pa te sa smješkom odbiju: Ako je rat, rat je za sve.

Par puta te znoj oblije kad čuješ da je korona blizu… nabijaš muziku na najjače u autu i voziš sablasno praznim gradom… Noćni intervjui po gradu… skakanje po ZG spomenicima i kantama za smeće… skuriš si ruke dezificijensom, auto ti krepa pred Vladom…

Pije ti se “kava” nakon svega i riješiš to jednom porukom, prava vrata prave “ustanove” se samo za tebe otvaraju, podijeliš zadnju maskicu pa “nabaviš” hrpu novih…

Nakon svakog izlaska te špricaju i dekontaminiraju, jedeš najbolje palačinke koje je nečija žena ispekla i jedeš najbolje “poderane gaće” koje je nečiji muž ispekao… u svoj toj gužvi djeci šalješ domaću zadaću…

Kaj bu ostalo na kraju? Ipak, ipak, dobar osjećaj, malo pametniji, malo jači, i dalje skužiš da i kad si mrtav umoran imaš osjećaj za feeling i zajebanciju.

Lako je biti ZG vatrogasac.”