Višestruko nagrađivani filmski i kazališni glumac Emir Hadžihafizbegović, prvak i direktor sarajevskog Kamernog teatra 55, boravio je proteklih dana u Zagrebu, gdje je sudjelovao u snimanju RTL-ova zabavnog showa. Upravo je završio snimanje filma „Praznik rada“ redatelja Pjera Žalice, koji će premijerno biti prikazan na ovogodišnjem Sarajevo Film Festivalu.

U bogatoj karijeri Emir Hadžihafizbegović ostvario je uloge u 65 igranih filmova, od kojih su mnogi dobitnici svjetskih nagrada, iza njega je 100 filmskih i televizijskih uloga, 40 kazališnih premijera i preko 2500 kazališnih izvedbi pred publikom. Za glavnu ulogu u filmu „Takva su pravila“ Ognjena Sviličića dobio je Zlatnog lava na filmskom festivalu u Veneciji, Zlatnu Arenu u Puli, kao i najveću državnu nagradu iz kulture „Vladimir Nazor“ koju dodjeljuje Republika Hrvatska. I za ulogu u filmu „Armin“, također u režiji Ognjena Sviličića, dobio je niz nagrada na međunarodnim festivalima i Zlatnu Arenu u Puli, kao i za ulogu u filmu „Karaula“ Rajka Grlića. Zbog zasluga za hrvatsku kulturu dodijeljeno mu je državljanstvo RH. Glumio je u nizu filmova koji su dobivali nagrade na vodećim svjetskim festivalima, kao što su „Otac na službenom putu“, „Grbavica“, „Ljeto u Zlatnoj dolini“, „Gori vatra“ i posljednji „Quo Vadis, Aida?“ Jasmile Žbanić, koji je proglašen najboljim europskim filmom u 2021.

Dobitnik je i niza kazališnih nagrada, a za predstavu „Žaba“ dobio je i nagradu za najboljeg glumca na Marulovim danima u Splitu. Autor je četiriju samostalnih projekata koja je napisao, režirao i u njima igrao glavne uloge, obišavši teatre diljem svijeta.

Rođen u Tuzli, Emir Hadžihafizbegović diplomirao je na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu, u klasi Emira Kusturice. Za vrijeme agresije na BiH bio je pripadnik Armije BiH, u sastavu Drugog korpusa, i priznaje da mu slike iz Ukrajine vraćaju bolna sjećanja na ratne dane. Krajem devedesetih bio je docent na Akademiji za pozorište i film u Tuzli, dok je od 2007. do 2016. obnašao dužnost ministra kulture i sporta Kantona Sarajevo. Od 2012. zaposlen je kao prvak Kamernog teatra 55, gdje od 2016. obnaša i funkciju direktora.

NACIONAL: Direktor ste i prvak Kamernog teatra 55 u Sarajevu, kako spajate te dvije uloge?

Budući da smo mi u Kamernom teatru jedna obitelj i tako funkcioniramo, portir u Kamernom teatru 55 jednako je važan kao i prvak Drame, a kada svakom čovjeku date ozbiljan tretman, onda imate atmosferu u kojoj nikome ništa nije teško. Drago mi je što sam prihvatio funkciju direktora, jer je to jako potentan ansambl, a ja sam čovjek izazova. U Kamernom teatru 55 radim već 19 godina i samo na toj sceni imam blizu 700 odigranih predstava. Imao sam tri poslovne faze u Kamernom teatru 55. Prvo sam bio, rekao bih, dopisni član i gostujući glumac, onda sam se zaposlio i dobio status prvaka Drame, a sada sam i direktor. Kamerni teatar 55 osnovao je 1955. godine rođeni Zagrepčanin Jurislav Korenić, čovjek koji je za teatarski život u Sarajevu i BiH bio bitan kao Branko Gavella u Zagrebu, Bojan Stupica i Mira Trailović u Beogradu ili Ljubiša Georgijevski u Skoplju. Korenić je osnovao prvu profesionalnu zajednicu kazališta, prvo Kazalište mladih, a osnovao je i veliki teatarski festival MESS. Mi imamo i Dane Jurislava Korenića zato što je dugo bio zapostavljen, a ja želim njegovati kulturu sjećanja. Korenić je na neki način moj alter ego kada je u pitanju odnos prema teatru. Premda sam prihvatio funkciju direktora, nisam prestao igrati. Igram i dalje u predstavama „Žaba“, „Sjećaš li se Doli Bel“ i mnogim drugima, mjesečno u pet do sedam predstava i redovito idem na turneje. Želja mi je bila internacionalizirati Kamerni teatar, jer smatram da mi ponekad podcjenjujemo svoju produkciju u odnosu na međunarodnu. No mi smo i više od teatra. Nalazimo se u centru grada i nerijetko osim svog finalnog proizvoda, što je kazališna predstava, radimo i druge evente, kao što su direktni prijenosi opera iz Metropolitana u New Yorku ili promocije knjiga, a održavamo i koncerte. Možda pretenciozno zvuči, ali imamo i pet ambasadora Kamernog teatra 55. To su Braco Dimitrijević, poznati konceptualist, pisac Dževad Karahasan koji je ujedno i profesor komparativne književnosti u Austriji i Njemačkoj, veliki i volšebni slikar Safet Zec koji živi na relaciji Italija – Bosna, Jasna Šamić, spisateljica i vrsna novinarka koja živi u Parizu, i Dunja Mijatović, povjerenica za ljudska prava u Europskom parlamentu. Oni će nam pomoći da se povežemo s teatrima diljem Europe. Sve svoje predstave preveli smo na pet svjetskih jezika i vrijeme je da ih pokažemo međunarodnoj publici.

NACIONAL: Kažete da vas najviše zanima psihološki realizam u teatru. Zašto?

Naš teatar je takav da izgleda kao ring i mi igramo na pola metra od publike koja nas okružuje. Teatar od stare Grčke do suvremenosti ima zadatak otvarati probleme i popravljati ljude. A da biste popravili ljude, da biste zajedno bili u jednoj katarzi, publika mora osjetiti emociju, mora se saživjeti s likom na sceni i mora nakon predstave imati potrebu razmišljati o tome što je gledala. Nisam protivnik eksperimenta u kazalištu, ali sam nerijetko u sukobu s nadobudnim postmodernistima koji eksperiment žele nametnuti kao standard u teatru. Standard su, po meni, ipak Čehov, Gogolj, Strindberg ili Shakespeare i Arthur Miller. Psihološki realizam je nešto što je najteže izvesti. A netalentirani bježe u eksperiment jer ne znaju ni igrati ni režirati. Svaki teatar u koji dolaze frizerke, automehaničari, blagajnice iz Konzuma i tijekom predstave uživaju, postmodernisti smatraju sumnjivim. Oni nude teatar kaste i elite, koji je teško razumljiv. Kada se svađam s postmodernistima, uvijek im kažem da pogledaju film „Zaljubljeni Shakespeare“ Johna Maddena koji je dobio 11 Oscara ili „Amadeus“ Miloša Formana. Pa tko je dao legitimitet toj dvojici genijalnih umjetnika? Publika, mali obični čovjek.

NACIONAL: Otkupljujete i nove romane za kazalište?

Da, prvo smo otkupili roman Abdulaha Sidrana „Sjećaš li se Doli Bel“, po kojem smo napravili genijalnu predstavu s kojom ćemo uskoro treći put dolaziti u Zagreb. Kasnije smo otkupili prava na roman koji je osvojio brojne nagrade po cijeloj regiji „Schindlerov lift“ Darka Cvijetića, čovjeka koji živi u Prijedoru, a u romanu tretira nepresuđeni genocid izvršen nad Bošnjacima i Hrvatima Prijedora. To je ništa manje tragična i genocidna priča od Srebrenice, samo je razvučena na dulji period. Istovjetan je genocid počinjen uz pojas rijeke Drine -Foča, Zvornik, Višegrad, Vlasenica i Bratunac – o čemu se ne govori i što je ostalo nekažnjeno. Kada se 29. maja bude obilježavao Dan bijelih traka, nevino ubijenih ljudi u Prijedoru, a koji se svake godine obilježava i u Zagrebu, izvest ćemo svoju predstavu „Schindlerov lift“ u Histrionskom domu Zlatka Viteza i koristim priliku da neizmjerno zahvalim Zlatku na ustupljenom prostoru.

NACIONAL: Jedna od čuvenih predstava Kamernog teatra, s nizom međunarodnih nagrada, jest „Žaba“ Dubravka Mihanovića, po kojoj je snimljen i film. Teška je to i komorna priča o čovjeku koji je preživio strahote rata i pati od PTSP-a. Koliko je taj lik stvaran i koliko su se ljudi u njemu mogli prepoznati i izvan regije?

„Žaba“ zaista ulazi među raritete. Približavamo se 300. izvedbi i petnaestoj obljetnici igranja. Napisao ju je sjajni Dubravko Mihanović, dramaturg zagrebačkog Dramskog kazališta Gavella, prevedena je na pet jezika, igrali smo je po cijelom svijetu, a 2014. proglašena je najboljom predstavom na Balkanu. To je potresan tekst o PTSP-u i postratnom Sarajevu. No s tom pričom mogli su se identificirati i vijetnamski ratnici, i oni koji su ratovali u Iraku ili Koreji pedesetih godina, to je univerzalni psihički ožiljak ljudi koji su se vraćali iz rata. I to je točka u kojoj sam snažno osjetio sudar fikcije i realnosti. U toj predstavi zapravo igram sebe. To je moja priča. Dubravko kao da je pratio što se meni događalo u ratu i napisao taj komad. Od aktivnog sudjelovanja u ratu u BiH, preko pametnjakovića koji su dezertirali pa se onda 1996. vratili u Sarajevo i filozofirali o tome kako ga je trebalo deblokirati, do sukoba unutar obitelji. U jednoj predstavi izgovorio sam rečenicu koju Dubravko nije ni napisao, ona mi je pala na pamet, a da je nisam pripremao. To se događa na samom kraju, kada doživljavam napad PTSP-a i uzimam bombu kako bih napravio suicid. Ona glasi: „Što više govorim istinu, sve sam bliže ludnici!“ Ta je rečenica jako odjeknula u publici, neki su plakali, neki spustili glavu. To je predstava koja govori o surovim posljedicama rata, koje su ostavile trag na Sarajlijama. Pištolj sam vidio uživo valjda pet puta prije rata. A već sam 1993. rastavljao kalašnjikov bez problema! Bio sam prisiljen braniti dom, svoju obitelj. Bila je to brutalna agresija, to nije bio rat.

NACIONAL: Koliko rat u Ukrajini i slike koje danonoćno gledamo otvaraju stare rane? Vidite li paralele između, naprimjer, Mariupolja i Srebrenice?

I te kako. Svi smo mi duboko traumatizirani i kada se Ukrajina dogodila, meni se PTSP vratio. Mogao bih sada plakati. Jako me potreslo sve što gledam, vratilo me na tuzlansku kapiju, u ratno Sarajevo, u razrušeni Mostar. Ova zvjerstva koja rade pijani i drogirani ruski vojnici su paradigma onoga što su radili četnici. Milošević nije krenuo u rat bez pet tona droge. ‘Ajde ti zaustavi nadrogiranog četnika s pancirkom! I kao što je Slobodan Milošević stigmatizirao ogromnu većinu čestitih državljana Srbije, tako i Putin stigmatizira 150 milijuna svojih sunarodnjaka, kojima u vremenu koje je pred nama neće biti lako saopćiti da nisu bili za agresiju na Ukrajinu. Uvijek sam se borio protiv toga da zločin ima nacionalni prefiks. Kao što je rekao Albert Einstein kada je bježao iz nacističke Njemačke preko Tirane za Ameriku: „Mene ne čudi dolazak Hitlera, ali me čudi šutnja čestitih Nijemaca.“ Zlo je aktivno, dobro je pasivno. Hoćemo li učiniti nešto da promijenimo taj civilizacijski paradoks?

NACIONAL: Ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenskij je glumac. Njemu su se svi smijali kada je postao predsjednik, podcjenjivali ga, a on se iznenada prometnuo u Winstona Churchilla 21. stoljeća. Kako se to dogodilo?

Zelenskij im je svima očitao lekciju! Ta predrasuda da mali niski komičar i pučki zabavljač ne može ništa učiniti protiv moćnog Übermenscha iz Kremlja obila se o glavu moćnoj ruskoj armiji. Stvari se nikada ne mogu analizirati iz stanja prezenta, ali kada fermentiraju i kada prođe izvjesno vrijeme, shvatit ćemo veličinu i hrabrost komičara iz ukrajinskih serija i filmova. No nikako ne bih izostavio ni braću Kličko, najbolje boksače na svijetu, koji su ostali uz svoj narod. Mogli su se ispaliti negdje na Karibe, uplatiti po pet milijuna eura za obranu Ukrajine, zamotati se u ukrajinsku zastavu i opet bi bili cijenjeni i nitko im ne bi ništa rekao. A što se Putina tiče, da on hipotetski i ostvari sve svoje osvajačke planove, on je mrtav čovjek. Etički, moralno, u svakom pogledu.

NACIONAL: Kako kao bivši vojnik Armije BiH, čiji su članovi obitelji stradali u Srebrenici, doživljavate činjenicu da Milorad Dodik negira genocid u Srebrenici?

Milorad Dodik bi negirao i da je nečiji otac, ili sin, ako iza te negacije stoji novac. Dakle, on je jako loš čovjek, jedna baraba i meni bi bilo jasno njegovo ponašanje da ljudski život traje 500 godina. Pa da prvih 450 uživa u hedonizmu, jahtama, vilama, luksuzu. Ali on je već danas potrošena roba i uskoro završava u ropotarnici i smetlištu historije. S Draganom Čovićem nanio je veliku štetu bosanskohercegovačkom društvu. Radi se o jednoj mrcini kojoj pred Amerikancima nije bio problem reći da se u Srebrenici dogodio genocid – postoji, naime, ta snimka, a onda kada se promijenila politička klima, isto to negirati. A tko negira genocid, spreman ga je ponovo počiniti.

NACIONAL: Kako ste, u tom kontekstu, doživjeli izjave hrvatskog predsjednika Zorana Milanovića, koji ne negira zločin, ali propituje termin genocid kada se radi o Srebrenici i zove Dodika u Zagreb?

Bojim se da će i Milanović, kao i Dodik, svaki na svoj način, imati problem s jednim predmetom koji svi u kući imamo, a zove se ogledalo. Samo pred ogledalom, u suočenju sa samim sobom, spoznajemo istinu. Što se tiče gospodina Milanovića, on je za mene veliko razočaranje. Imao sam ga priliku u vrijeme njegove premijerske funkcije upoznati na jednoj kazališnoj predstavi u HNK-u. Razgovarali smo ne više od pet minuta i ostavio je sjajan utisak na mene, kao mlad, pametan, elokventan i lucidan čovjek koji baštini najveće vrijednosti socijaldemokracije – ljudska prava, liberalno mišljenje i slično. A onda se desio obrat Dr. Jekyll – Mr. Hyde. Ovaj Milanović i onaj iz HNK-a otprije nekih desetak godina, antipodi su jedan drugome. Što se s njegovim mentalnim sklopom dogodilo u posljednjih godinu dana, ja ne znam niti to mogu otkriti. No općenito mi je strašno žao jer je dolazio u Sarajevo kao naš dragi gost. Davao je ogromnu podršku Željku Komšiću u izbornoj kampanji, a njegov politički narativ tada je bio građanska država BiH. On je, nakon Stipe Mesića i Ive Josipovića, sigurno bio najomiljeniji hrvatski političar u BiH. Ovo njegovo ponašanje i podcjenjivanje inteligencije građana BiH jako me žalosti. Mogu reći samo ono što ja mislim, ali čini mi se da iza njegova, kao i Dodikova i Čovićeva narativa, stoje Rusi. Geneza te političke inverzije mi je velika enigma. Naravno, ne mislim je istraživati, ali još ću jednom reći da sam ostao potpuno šokiran nekim njegovim izjavama.

NACIONAL: Kad smo već kod genocida, moramo se vratiti filmu „Quo Vadis, Aida?“ Jasmile Žbanić, koji je proglašen najboljim europskim filmom u 2021. Odigrali ste maestralnu ulogu četnika Joke koji dijeli kruh onima koje će pobiti. Budući da je i dio vaše obitelji stradao u genocidu u Srebrenici, kako ste se uživjeli u ulogu svog antipoda, neprijatelja koji je pobio i članove vaše obitelji?

Smatrao sam da je to moja domaća zadaća, da ja prođem svoju katarzu. Moja majka je ratno siroče iz Drugog svjetskog rata jer su pred njom četnici u Srebrenici izvršili egzekuciju obaju njenih roditelja. Dakle, znao sam za isti takav genocid koji se dogodio 1941., kada su mi stradali djed i nana, no i u ovom, posljednjem genocidu 1995. stradalo mi je jako puno članova najbliže obitelji. Kad mi je Jasmila ponudila tu ulogu, objeručke sam je prihvatio iako sam znao da će mi biti teško. Naime, nikada se u mojoj glumačkoj karijeri fikcija i realnost nisu tako spojile. Kad sam ušao kao četnik, komandant Drinskih vukova, u onaj hangar, u kojem je bilo 800 statista, ljudi su počeli padati u nesvijest. Ne samo zbog moje ekspresije, već su vjerojatno imali psihološki flashback na logore koje su prošli. Naime, većina tih ljudi bili su logoraši iako ih Jasmila nije tražila. No ljudi su se javljali, možda baš zbog toga. Onda sam zatražio pauzu i obavio s njima polusatni razgovor koji nas je jako zbližio i onda nam je bilo lakše raditi. Odvojiti fikciju od realnosti ni meni ni njima nije bilo lako. Nažalost, mi se 30 godina budimo i liježemo s fašizmima i taj osjećaj nepostojanja distance je strašno uznemirujući. Dok smo mi snimali film, po Republici Srpskoj su pisali grafite „Ubij Muslimane!“ i slavili Ratka Mladića. Imao sam sličnu ulogu negativca četnika i u „Remakeu“ Dine Mustafića i znam da je četnike nerviralo što ja to igram. No moram priznati da sam prvi dan snimanja „Aide“ radio pod apaurinom. Nije bilo lako.

NACIONAL: Puno ste i plodonosno surađivali s hrvatskim režiserima – Ognjenom Sviličićem, Rajkom Grlićem – i dobili bezbroj međunarodnih nagrada. Kako ste se vi prepoznali?

Dobro pitanje. Ima neki američki psiholog koji kaže da čovjek stvara percepciju o nekome u prvih osam sekundi. Ako u tih 8 sekundi klikneš na osobu preko puta sebe, to je to. Ognjena Sviličića upoznao sam na Sarajevo Film Festivalu, gdje je bio sa svojim genijalnim filmom „Oprosti za kung fu“ i pozvao me na kavu. Razgovarali smo o životu, postratnoj Hrvatskoj, Bosni, kinematografiji, rock glazbi. Očito smo „kliknuli“ i on me 2006. pozvao da radimo „Armina“, a 2013. smo radili film „Takva su pravila“. On je moj alter ego u odnosu glumac -redatelj. Mislim da je najveći problem svijeta, od vrha politike do haustora u kojem živimo, ego. Ego pokreće ratove, ego pokreće mizantropiju, ego pokreće pohlepu, nemoral, licemjerje. Ego je put k zagrljaju sa Sotonom. Ognjen Sviličić je čovjek bez ega, koji rado prihvaća sugestiju glumca ako uvidi da je to bolje. Uz Pjera Žalicu, on je jedini redatelj s kojim bih bjanko radio i nepročitan scenarij. Slično je bilo i s Antom Tomićem i Rajkom Grlićem u „Karauli“. Ja sam napisao posljednju scenu i Tomić se složio da uđe u film. To je taj zadnji monolog poručnika Pašića, koji daje jednu težinu cijeloj priči. I Sviličić, i Tomić, i Grlić su ljudi bez sujete, bez ega. Kada bi na svijetu bilo manje ega, svi bi bili sretniji.

NACIONAL: I u najtežim ratnim vremenima kulturnjaci iz regije su surađivali i nastojali pridonijeti pomirenju. Kako to da među vama nikad nije bilo problema?

Nikada, doista. Mi smo već 1996. godine napravili hrvatsko-bosansko-srpsko-slovensko-makedonsku koprodukciju. Tako je nastao i film „Karaula“, u kojem je sudjelovao i privatni koproducent iz Prištine. Kultura je, da se poslužim rudarskim rječnikom, probijala široko čelo, a politika zatrpavala. Kulturnjaci nisu omiljeni kod političara iznjedrenih nakon disolucije Jugoslavije. Isti je slučaj i s ogromnom većinom političara u svijetu. Teatar, glazba, film, književnost, slikarstvo, žurnalistika uvijek su poticali ljude na dobro, empatiju, na razmišljanje, etiku, moral, na potragu za smislom života. Neoliberalnom kapitalizmu i korporativnim vladama i državama takvi misleći ljudi nisu potrebni.

NACIONAL: I vi ste ušli u politiku, član ste SDA, bili ste ministar kulture Kantona Sarajevo. Mnogo hrvatskih glumaca je danas u Saboru. Kako idu gluma i politika zajedno? Zašto se glumci žele politički angažirati?

A što je sva dramska struktura – od helenske Grčke, Sofokla, Euripida, Aristofana, grčkog kora, Odiseje i Ilijade, pa preko renesanse i Dantea, Alfreda Jarryja i Molièrea, Shakespearea, Gogolja i Čehova, do Vaclava Havela, Krleže, Ranka Marinkovića, Danila Kiša, Ace Popovića i Branislava Nušića – nego eklatantna priča o politici. Kako počinje „Hamlet“? Riječima „Nešto je trulo u državi Danskoj“! Ova korumpirana, nepotistička, licemjerna politika u kojoj je osobni hedonizam potpuno nadvladao brigu za javno dobro, naravno, nešto je čega se itekako gnušam. No politički angažman je zapravo izlazak iz konformizma. Mogao sam kao poznat i značajan umjetnik u regiji ostati u zoni konformizma. Dati tu i tamo neki komentar i sa strane gledati što mi se dešava s domovinom. To je puno lakše i ugodnije. Međutim, imao sam potrebu da kao čovjek i umjetnik imam i politički stav. Nisam sklon idolatriji i gnušam se riječi idol, ali biografija Charlieja Chaplina je duboko utjecala na moj umjetnički i životni kredo. On je protjeran iz Amerike zbog svog političkog stava, posljednjih 25 godina svog života, ne mogavši se vratiti u Ameriku, proveo je u de Benu kraj Ženeve i tamo je umro. Ne želim ostati upamćen samo kao glumac, nego i kao čovjek koji se brinuo za svoju domovinu.

NACIONAL: Kako ocjenjujete odnose Bošnjaka i Hrvata u BiH? Kako je moguće da se dva naroda koja su bila žrtve četničke agresije, nikako ne mogu dogovoriti oko funkcioniranja federacije? Nije li vrijeme da se zajedno suprotstave Dodiku i njegovom separatizmu?

Pragmatičan život u Bosni i Hercegovini uvijek je demantirao elektronske i tiskane medije i portale. Odgovorno tvrdim da mali obični ljudi, ozbiljni privrednici, kulturnjaci, sportaši, a koji pripadaju bošnjačkom i hrvatskom narodu, nikada ni prije disolucije Jugoslavije, ni u vrijeme rata, a ni 27 godina nakon prestanka ratnih sukoba nisu imali problem u komunikaciji. Cijela „klopka“ koju su postavili Dragan Čović i njegova opskurna kamarila, zapravo je zamjena teza. Priča o izbornom zakonu je politička lakrdija i njen „dramaturški okvir“ je očajnički pokušaj da eklatantni neprijatelj bosansko hercegovačke države Dragan Čović uđe u Predsjedništvo BiH. Čovjek koji u Narodnoj skupštini Republike Srpske izgovori rečenicu “Čuvajte mi Republiku Srpsku“ – iz koje je istjerano i prognano 220.000 Hrvata i 500.000 Bošnjaka – čovjek koji s četnicima slavi neustavni Dan Republike Srpske 9. siječnja i pritom iz prvog reda aplaudira dodjeli ordena za hrabrost četničkom generalu Lisici, koji je ubijao hrvatsku djecu po Šibeniku i koji ima više sastanaka s Vučićem nego s političkim predstavnicima Bošnjaka, s pravom nosi epitet „četničkog ađutanta“. Znate, nečiji životi su pisanje po pijesku, a nečiji su klesanje u kamenu. Dragana Čovića, Borasova počasnog doktora zagrebačkog Sveučilišta, za dvadeset godina neće nitko znati. Znat će ga njegov uži obiteljski krug, baštovan i kućna pomoćnica na hacijendi vrijednoj tri milijuna eura. Na njegovu žalost, i na žalost njegovih kerbera, život nekih drugih Hrvata i njihovo djelo bit će uklesani u kamenu. Evo vam, na kraju ovog intervjua, popis onih živih Hrvata u BiH za koje bi svaki Bošnjak digao ruku, ne da bude član Predsjedništva, nego da ih u vremenu koje je pred njima predstavlja bilo gdje, bilo u Bosni, u Europskoj uniji ili u svijetu: Stjepan Kljuić, Krešimir Zubak, Martin Raguž, Dijana Zelenika, Martina Mlinarević-Sopta, don Ante Ledić, Franjo Topić, Ivan Šarčević, fra Mirko Majdandžić, Drago Bojić, Ivo Marković, Ante Domazet i, naravno, heroj obrambenog rata u BiH, aktualni član Predsjedništva BiH Željko Komšić. To su bosanski Hrvati kojima bih ja uvijek predao sudbinu Bosne i Hercegovine, s čestitim Srbima i Bošnjacima, u ruke. Dakle, ne dao Bog da su Čović i Dodik zajedno ušli u Predsjedništvo BiH – mi bismo radili ovaj intervju, a države BiH ne bi bilo.