Nakon natječaja koji se provodio gotovo godinu dana, Emina Višnić imenovana je novom pročelnicom Gradskog ureda za kulturu, koji po novoj sistematizaciji obuhvaća i međugradsku i međunarodnu suradnju i civilno društvo. Emina Višnić ima bogato iskustvo u kulturnom menadžmentu u javnom i civilnom sektoru. Njenu karijeru obilježili su projekti poput Urbanog festivala, kluba MaMa, Pogona – prve kulturne institucija osnovane kroz partnerstvo udruga i gradske uprave, zatim upravljanje Zakladom Kultura nova, kao i europskim kulturnim politikama kroz Culture Action Europe. Bila je izvršna direktorica i voditeljica programa projekta Rijeka 2O20 – Europska prijestolnica kulture. Prije toga je bila ravnateljica ustanove POGON – Zagrebački centar za nezavisnu kulturu i mlade.
Članica je autorskog tima rada “to trebamo – to radimo” koji je predstavljao Hrvatsku na 15. venecijanskom bijenalu arhitekture (2016.) te je ujedno bio dobitnik Velike nagrade 53. zagrebačkog salona. Bila je potpredsjednica lzvršnog odbora europske zagovaračke mreže Culture Action Europe te predsjednica Upravnog odbora Zaklade Kultura nova.

Na početku još jedne kulturne sezone u gradu Zagrebu dala je intervju tjedniku Nacional.

NACIONAL: Iako su predstavnici nezavisne kulturne scene bili jako sretni kada ste imenovani na mjesto pročelnice Ureda za kulturu, bilo je i onih koji su vaš izbor kritizirali jer su smatrali da je natječaj namješten i da se unaprijed znalo da ćete to biti vi. Kako to komentirate?

Ja, recimo, nisam znala za to da je natječaj navodno namješten, spremala sam se za taj, ja to zovem prijemni ispit, kao da opet polažem ispit za Fakultet. Teško mi je reći koliko su za taj natječaj bile bitne reference, obrazovanje i dosadašnje iskustvo, a koliko sam proces natječaja. Pisani test odnosio se na zakone s područja kulture, prava manjina, ljudskih prava, međunarodne suradnje, udruga i tako dalje. A drugi dio bio je razgovor s komisijom i oni su na temelju toga donijeli odluku.

NACIONAL: Ured za kulturu dugo je imao v.d. pročelnicu i mnogi ravnatelji kulturnih institucija cijele su se prošle sezone žalili da nemaju sugovornika, a problema je puno. Dakle, izgubljena je gotovo cijela godina. Jeste li uspjeli premostiti taj jaz, jeste li uspostavili komunikaciju sa svim gradskim kulturnim institucijama i kakva je situacija? 

U svakom slučaju, od dana kada sam došla, a od tada su prošla preko četiri mjeseca, trudila sam se uspostaviti komunikaciju s ravnateljima kulturnih institucija. Nisam ih sazvala sve zajedno jer mislim da kada se nađe 40 ljudi na okupu, ne može se baš puno toga niti saznati niti riješiti, jer su problemi različiti. Svaka institucija je priča za sebe, i po strukturi, i po organizaciji, i po financijskoj situaciji, i po djelatnosti kojom se bavi. U međuvremenu sam i pokrenula proces izrade kulturne strategije, u koju će mnogi biti uključeni i to će biti jedan strukturirani proces komunikacije s različitim akterima – od radnih grupa do javne rasprave. No mislim kako mogu reći da je ta komunikacija koju smo započeli dobra. Budući da sam se godinama bavila kulturom u praksi, dosta toga znam i o tim institucijama i načinu na koji funkcioniraju, a to što sam bila u Rijeci četiri godine, možda je baš dobro jer sam zato ostala izvan nekih kuloarskih priča i tračeva, koji bi me možda opterećivali.

NACIONAL: Upravo u toj godini u kojoj Ured nije imao pročelnika, veliki broj kulturnih institucija, a osobito predstavnika nezavisne kulturne scene, bunio se zbog neplaćanja računa i financijskih potpora od strane Grada. Zaostaci su bili golemi – što je s tim? 

Kašnjenja u plaćanju su počela prije nekoliko godina, za vrijeme prethodne vlasti. Postupno se smanjuju, kroz prošlu i ovu godinu. Postojao je zastoj, ali u međuvremenu su se stvari pokrenule i ubrzale. Nažalost, kašnjenje i dalje postoji, ali je bitno smanjeno. A u ovih par mjeseci otkad sam tu, mogu vidjeti da je dinamika bolja i kašnjenja su sve manja.

NACIONAL: Prije vašeg dolaska na ovu poziciju imenovana su nova kulturna i upravna vijeća u kulturnim centrima, muzejima, kazalištima. Mnogi zaposlenici bili su nezadovoljni i tvrdili su da se članove tih vijeća biralo po političkom ključu, odnosno – po istoj špranci kao u Bandićevo doba. Kako to komentirate? 

Meni je to teško komentirati jer još nisam bila na ovoj poziciji kad su oni birani. Međutim, Zakon kaže da većinu članova upravnih vijeća ustanova imenuje osnivač, a to je Grad Zagreb. Ne znam sastav svih tih vijeća napamet, ali ne vjerujem da su ti ljudi birani po političkom ključu. Prije bih rekla da su birani na temelju činjenice da se bave kulturom i imaju veze s kulturom, što prije i nije uvijek bio slučaj. Naravno, i zaposlenici imaju svoje predstavnike. Ali tvrditi da u tim imenovanjima apsolutno nema politike isto tako je besmisleno, jer je svaka gradska vlast politički birana. Međutim, moj dojam je da nisu birani poslušnici, već su se tražili ljudi koji imaju znanja o tom području. Otkad sam imenovana za pročelnicu, do mene nije stigla nijedna žalba u vezi upravnih vijeća od zaposlenika neke od kulturnih institucija. Mislim da treba nastojati promijeniti kulturu upravljanja kulturnim ustanovama u Zagrebu jer su prije ravnatelji bili ti koji o svemu odlučuju, a upravna vijeća su uglavnom postojala pro forma. Osobno se u to ne miješam i ne želim se miješati u te procese. Zato i postoje upravna vijeća, koja su, uz ravnatelje, odgovorna za upravljanje kulturnim ustanovama.

NACIONAL: Vaš ured obuhvaća i međugradsku i međunarodnu suradnju i civilno društvo. To je široko područje – imate li dovoljno stručnih ljudi i kako surađujete sa zaposlenicima koji su u Uredu radili u Bandićevoj eri? Ima li opstrukcija? 

Ne gledam na ljude na način jesu li Bandićevi ili nisu, osim toga, Bandić je toliko dugo bio na vlasti da je većina došla u njegovoj eri, a mnogi otprije njegova vremena već su i otišli u mirovinu. To sigurno nije kriterij, procjenjujem ljude isključivo po onome kako rade i što rade, koliko su proaktivni, kakve ideje imaju. Naravno, kada sam imenovana, trebao mi je onaj „grace period“ da se naviknem i upoznam sa svima, a onda je u srpnju došao i novi Zakon o kulturnim vijećima i financiranju javnih potreba u kulturi, koji je trebalo početi primjenjivati. Naravno, računam na ljude koje sam zatekla, mislim da nije tako loša struktura zaposlenika i da su stručni za područja kojima se bave. Ja zasad nisam dirala u strukturu niti sam htjela odmah rezati glave i imenovati druge ljude na neke pozicije, jer mislim da je to pogrešan put i način. Međutim, u budućnosti ćemo ipak morati mijenjati organizaciju Ureda kako bismo bolje integrirali sva područja koja su u našoj nadležnosti. Nas ima osamdesetak i razmješteni smo na četiri lokacije, što, dakako, otežava posao usprkos digitalnim komunikacijskim alatima kojima raspolažemo. Naime, stari Ured za kulturu u Ilici teško je stradao u potresu i potpuno je neupotrebljiv. A ta je zgrada u vlasništvu države.

NACIONAL: Bila je pobuna i prilikom imenovanja ravnatelja Umjetničkog paviljona, kao i MSU-a. U medijima su se čule optužbe da ste lobirali za ravnateljicu MSU-a. Kako to komentirate?

Kao prvo, formalno nemam utjecaja, a kao što sam već rekla, i ne želim imati ni neformalan utjecaj na imenovanje ravnatelja kulturnih institucija. Kulturna vijeća predlažu ravnatelje, a imenuju ih gradonačelnik ili Gradska skupština. U MSU-u sam puno prije nego što sam postala pročelnica bila članica Upravnog vijeća i podržala sam izbor Zdenke Badovinac jer je doista bila najbolja kandidatkinja i imala je najbolji program. Rekla bih da smo dobili kapitalca. Ne mislim da je problem činjenica da je ona Slovenka, jer su obje naše zemlje članice Europske unije i takva su zapošljavanja uobičajena. Što se tiče Umjetničkog paviljona i nekog mog navodnog miješanja u rad Upravnog vijeća, napravljena je afera bez afere. Kratko i jasno – apsolutno se nisam miješala i nisam nikoga gurala. Ne pada mi na pamet.

Pročelnica za kulturu Emina Višnić razgovarala je s novinarkom Nacionala Zrinkom Vrabec Mojzeš. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

NACIONAL: Ostaje i imenovanje ravnatelja Zagrebačke filharmonije, gdje je Mirko Boch, dosadašnji ravnatelj, postavljen za v.d.-a na šest mjeseci iako ga je podržalo umjetničko vijeće. Što je s tim?

Mirko Boch je v. d. dok se putem natječaja ne imenuje ravnatelj kojeg će Filharmonija raspisati. Prethodni natječaj se provodio prije mog imenovanja i ne znam što je bilo sporno.

NACIONAL: Svi vaši protivnici spominju neslavnu propast projekta EPK u pandemijskoj godini. Kakav je vaš odgovor? 

Mogu reći da mi je užasno žao što nisam uspjela spriječiti širenje pandemije i što nisam uspjela spriječiti paniku koja je tada zavladala, kada su krenule stroge epidemiološke mjere i kada su bila zabranjena sva okupljanja. Naravno, govorim cinično, to je jasno! Iz ove perspektive smatram da je uvijek moglo drugačije i bolje, ali mislim da se ni u čemu ključnom nije pogriješilo. Ono što je bilo najveće razočarenje, ne samo meni već i svima nama koji smo na tom projektu radili s velikim entuzijazmom, jest to što smo morali otkazati najveća i najatraktivnija događanja, ali mnoge velike izložbe su se i održale. Taj projekt je, doduše, puno i koštao, ali je nastao na velikim idejama i velikim nadama ljudi koji su na njemu radili četiri godine i brojnih Riječana. Drago mi je što smo barem uspjeli odraditi otvorenje, jer naš partner, irski grad Galway, nije ni to uspio. Njih je u tome spriječila velika oluja. Ipak, mi smo to ljeto 2020. uspjeli iskoristiti za puno manjih događanja koja su bila bitna za lokalnu zajednicu. I naravno, drago mi je što je Rijeka uspjela izgraditi kulturnu infrastrukturu koja trajno ostaje, a da nije bilo EPK, to se ne bi dogodilo. Dakle, Muzej grada Rijeke, Dječja kuća, Gradska knjižnica – sve to na prostoru zaštićene industrijske arhitekture, odnosno bivše tvornice Benčić, za što je dobiven novac iz europskih fondova.

NACIONAL: Mnoga kazališta, muzeji i galerije pretrpjeli su veliku štetu u zagrebačkom potresu. Osnivač im je Grad Zagreb, sami su aplicirali na neke natječaje iz Fonda solidarnosti, no ravnatelji kažu da je upravo zbog činjenice da nije bio imenovan pročelnik Ureda za kulturu, obnova stajala na mrtvoj točki. Kako to komentirate? 

Mislim da činjenica da nije bilo pročelnika Ureda za kulturu u Gradu Zagrebu nije utjecala na provođenje tih natječaja, zato što je za Fond solidarnosti nadležna država, u ovom slučaju, Ministarstvo kulture. Ono je raspisalo natječaj na koji su se mogle javiti ustanove u kulturi kako bi sanirale svoja oštećenja nakon potresa. To što svaka ustanova mora voditi svoj infrastrukturni projekt, naravno da je unijelo dodatne komplikacije. Bilo bi puno organizacijski lakše da je Grad Zagreb kao osnivač mogao izravno voditi te projekte. No dogodilo se što se dogodilo i mi u Gradu stalno koordiniramo rad na obnovi svih gradskih institucija, kulturnih, obrazovnih i drugih, tako da svakoga petka imamo sastanke svih uključenih ureda oko javne nabave, izvođača radova, dokumentacije i slično. To je vrlo kompliciran proces koji mora poštovati europska pravila, odnosno, Zakon o javnoj nabavi i razne druge propise.

NACIONAL: Jedna od institucija koje su prve aplicirala za Fond solidarnosti je Muzej za umjetnost i obrt, dok je Etnografski muzej još prije potresa dobio novac iz europskih fondova za cjelovitu obnovu. Izradili su i platili projektnu dokumentaciju, a onda ih je zadesio potres. Što je s tim natječajima, hoće li novac propasti, kada će početi obnova?

Što se tiče Muzeja za umjetnost i obrt, oni se sada iseljavaju sa svojim fundusom na Velesajam, a Grad je osigurao sredstva za najam paviljona i njihovo uređenje. Poznato mi je da su oni prvi aplicirali za Fond solidarnosti, ali što se tiče cjelovite obnove, Grad Zagreb sam za to nema sredstva. Tu očekujemo pomoć države, odnosno Ministarstva kulture, vjerojatno iz europskih fondova. Drugi takav projekt za koji također očekujemo pomoć države je Umjetnički paviljon, za koji je Grad Zagreb osigurao dio sredstava, dio ide iz Fonda solidarnosti, a dio za cjelovitu obnovu očekujemo i iz fondova EU-a putem Ministarstva kulture. Etnografski muzej ima jednu nesretnu priču. Oni su, koliko mi je poznato, prije dosta godina aplicirali za jedan veliki projekt koji je obuhvaćao cjelovitu obnovu i rekonstrukciju zgrade Etnografskog i HGK-a s dodatnim sadržajima unutar zajedničkog dvorišta. Znam da je taj projekt planiran davno prije potresa i nije mi jasno zašto prethodna vlast nije krenula s njegovim izvođenjem. U ovom trenutku po meni je to preambiciozan i prekompliciran projekt, naime – dodatni problem su i pravni odnosi i zemljišne čestice. Taj projekt je svakako na listi, ali ne u tolikom obimu. Povijesni muzej, koji je također teško stradao, u državnom je vlasništvu. Ja općenito mislim da je u Zagrebu, kao glavnom gradu, previše kulturnih institucija od nacionalnog značaja u vlasništvu Grada, koje bi u brojnim drugim državama bile pod nadležnošću države. Iskreno, smatram da njihovo održavanje, infrastruktura i osnovno funkcioniranje previše opterećuju gradski proračun.

NACIONAL: Od kazališta je najgore prošla Gavella, koja nema sreće s obnovom. Prvotna obnova je zaustavljena, a onda je došao potres. Ni Komedija ne stoji najbolje, i oni će se morati iseliti… To su veliki projekti, ima li Grad za to novca, kada se možemo nadati završetku tih radova? 

Radovi u Gavelli bliže se kraju. Tamo se čeka tehnički pregled i očekujemo da će se kazalište useliti, nadam se, do proljeća sljedeće godine. Komedija će isto biti završena sljedeće godine, nabava je u tijeku. Što se tiče odnosa s Crkvom, to nije u mojoj ingerenciji, no iako je Crkva vlasnik, kazalište tamo ostaje. I Arheološki muzej je pri kraju s obnovom, barem prve faze. No, naravno, teško je točno prognozirati kada će sve biti gotovo jer treba vidjeti kako će dalje ići radovi.

NACIONAL: Što će biti s kinom Europa koje je godinama zatvoreno, a prema ideji bivšeg gradonačelnika, trebalo je biti vraćeno u izvorno stanje, za što je bio zadužen arhitekt Alan Braun s Arhitektonskog fakulteta u Zagrebu, stručnjak za obnovu kulturne baštine? 

S kinom Europa je dosta kompleksna situacija. To kino je sigurno planirano za cjelovitu obnovu, ali najprije trebamo vidjeti izvore sredstava jer je to veliki zalogaj. Ideja da se kino vrati u svoje povijesno stanje, da se od njega napravi faksimil, čini mi se preambiciozna i neadekvatna kulturnim potrebama. Ne mislim da taj projekt treba biti toliko skup i nisam sklona njegovom vraćanju povijesti, već ljudima. Kino treba biti kino i treba biti okrenuto publici. No nas manje muči pitanje izgleda, a više pitanje funkcionalnosti. Problem je u tome što je iz kina prije nekoliko godina istjerana ekipa Zagreb Film Festivala bez nekog pravog razloga, kino je otada zatvoreno i ono više nije u onakvom stanju u kakvom je bilo dok se o njemu netko brinuo. U međuvremenu se dogodio i potres i kino je dodatno oštećeno. Mi se sada bavimo tehničkim procjenama jesu li moguće neke manje intervencije da se kino ponovo što prije stavi u funkciju ili ćemo doista morati čekati cjelovitu obnovu. Kinom Europa upravlja KIC na čijem je čelu sada Hrvoje Hribar i on daje sve od sebe da se kino što prije otvori, a predložio je i odličan program.

NACIONAL: Rekli ste da imate velika očekivanja upravo od europskih fondova, tko radi na tim projektima, imate li timove? 

Imamo tim ljudi koji rade na različitim projektima za europske fondove. Za kulturu je to dosta teško, no neki dan je izašao tek prvi okvir Europskog socijalnog fonda pa se nadamo da ćemo moći aplicirati jedan od svojih strateških  projekata – Kultura u zajednici. Željeli bismo uz pomoć tih sredstava ići na obnovu kulturnih centara, osobito onih na rubnim dijelovima grada, a europski novac investirali bismo i u programe. Očekujemo i da će se uz pomoć europskih sredstava financirati Paromlin, u koji ne bi bila smještena samo Gradska knjižnica, već su projektu dodani i dodatni sadržaji u dogovoru s arhitektima. Taj prostor zamišljen je kao jedan širi kulturni i društveni centar, s velikom multifunkcionalnom dvoranom s 300-400 mjesta, u kojoj bi se mogli održavati koncerti i kazališne predstave, imao bi i galerije, prostore za različite radionice, igraonice uz knjižnicu za djecu i slično. To bi bio prvi veliki projekt koji bi otvorio i perspektivu budućnosti Gredelja. To je ogroman i skup projekt i Grad Zagreb ne može sam to financirati te za Paromlin planira koristiti sredstva EU-a za urbani razvoj.

NACIONAL: Što je sa zgradom stare uljare, u koju je trebao biti smješten Muzej tolerancije? Tamo je 2018. izvedena premijera dječje opere „Brundibár“, obećano je da će se krenuti s rekonstrukcijom. Kakvi su vaši planovi? 

Taj je projekt na čekanju, vrlo ću otvoreno reći. Tu je zgradu Grad Zagreb kupio 2017. godine i dodijelio je Centru za promicanje tolerancije. Sada je 2022., a u međuvremenu se ništa nije napravilo. Takvih se neostvarenih projekata nagomilalo jako puno, a mi to ne možemo riješiti preko noći. Načelno govoreći, smatram da grad Zagreb svakako treba memorirati i komemorirati žrtve holokausta i ustaškog režima. Mislim da je gesta dobre namjere postavljanje spomenika žrtvama holokausta i ustaškog režima pokraj Glavnog kolodvora, koji je otkriven u proljeće ove godine. A je li zgrada stare uljare najbolji prostor za jedan takav centar, to treba definirati u jednoj široj raspravi, a okvire i kroz kulturnu strategiju koja je u izradi. Srećom, taj prostor nije ugrožen onako kao što je bio Paromlin i neće se srušiti.

NACIONAL: Jeste li kao pročelnica Ureda zadovoljni proračunom za kulturu i koliki dio tog proračuna ide na institucionalnu, a koliki na izvaninstitucionalnu kulturnu scenu? 

Naravno da nisam zadovoljna, nijedan pročelnik za kulturu ne može nikada biti zadovoljan proračunom za kulturu. Ali moram biti razumna. Jasno da je nama još uvijek veliki problem obnova nakon potresa, koja opterećuje taj proračun. U tijeku je slaganje proračuna za sljedeću godinu, a u rebalansu su se podigla i sredstva za kulturu na jedan primjeren i razuman način. Mogla sam razgovarati s gradonačelnikom o proračunu i stvari koje su opravdane i jasna potreba, prolaze, u okviru mogućnosti. Nažalost, s obzirom na opterećenje gradskog proračuna i zatečenu financijsku situaciju, tu nema baš previše prostora za velike rashode. I zato u ovoj krizi i ne mogu očekivati nove desetke milijuna kuna za programe u kulturi, ali isto tako nećemo gledati daljnji pad tog dijela, a koji smo gledali kontinuirano od 2017. godine. Što se tiče raspodjele tog novca na institucionalnu i izvaninstuitucionanu kulturu, odnos je otprilike jedan naprema 15, i to bez kapitalnih investicija.

NACIONAL: Grad Zagreb je osnivač i suvlasnik 49 posto HNK u Zagrebu. Kako surađujete s novom intendanticom Ivom Hraste Sočo i s kolikom svotom grad sufinancira HNK?

Nova intendantica je tek nedavno došla tako da nismo imale priliku puno surađivati. Zasad mogu reći da je komunikacija vrlo korektna. Grad financira HNK po zakonskoj obavezi, a to u 2022. iznosi 54 milijuna kuna.