Emil Römer, zagrebački Židov koji je kao dijete preživio Holokaust i osobno svjedočio u memorabiliji Stevena Spielberga o Holokaustu, više od 40 godina čeka na konačnu sudsku presudu u jednom građanskom sudskom procesu pokrenutom u Hrvatskoj u drugoj polovici sedamdesetih godina. Očekuje da bi ova 2020. godina konačno mogla biti i godina u kojoj će temeljem sada presude Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu, a na osnovi njegove tužbe podnijete tom sudu 2013., „barem djelomično biti zadovoljena pravda“. Römer je još 1978. podnio privatnu tužbu protiv Marijana Jovića jer mu nije vratio pozajmicu od 56.000 njemačkih maraka. Taj je iznos tada nedostajao poduzetnom Joviću za pokretanje novog posla. Marijan Jović umro je 2005., a posudbu Emilu Römeru nikada nije vratio pa je u stolac tuženog na kraju sjela i Jovićeva supruga koja živi u Zagrebu. U poslovnoj karijeri Marijan Jović bio je jedan od utjecajnijih direktora u Agrokombinatu, uspješnom poduzeću koje je od šezdesetih do početka sedamdesetih godina kao generalni direktor vodio Ante Todorić, otac Ivice Todorić. Početkom sedamdesetih Ante Todorić je završio u zatvoru pod optužbom za privredni kriminal.

Marijan Jović u drugoj polovici sedamdesetih godina namjeravao je pokrenuti veliki posao proizvodnje i prodaje cvijeća, a u posao je uključio i Emila Römera kao partnera. Römer je preuzeo vođenje cvjećarnice i obližnjeg skladište za robu na atraktivnoj lokaciji u centru Zagreba, na uglu Harambašićeve i Zvonimirove ulice, nedaleko zagrebačkog Ekonomskog fakulteta. Römer i danas tvrdi da im je posao dobro išao, ali Jović mu nikako nije vraćao pozajmicu od teško prikupljenog novca od prodaje stana u Zagrebu i višegodišnje ušteđevine zarađene u Njemačkoj. Na kraju, kako je rekao u razgovoru za Nacional, više nije imao izbora pa je podigao privatnu tužbu u Zagrebu protiv Jovića 1978. koja do danas nije doživjela konačan rasplet. Na tom se predmetu izmijenilo 13 sutkinja, Emil Römer ove godine puni 90 godina. Očekuje, međutim, da bi ova 2020. mogla konačno biti i godina u kojoj će temeljem presude Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu barem djelomično biti zadovoljena pravda.

Prije više od 40 godina podigao je tužbu protiv Marijana Jovića za naplatu te posudbe od 56.000 njemačkih maraka. Sada bi ga prema njegovoj tužbi Europskom sudu za ljudska prava trebala obeštetiti hrvatska država u iznosu od stotinjak tisuća eura, stoji u njegovom tužbenom zahtjevu, a državu je tužio zbog nerazumno dugog trajanja sudskog procesa. Osim Stevena Spielberga, potporu su Emilu Römeru dala i dvojica hrvatskih predsjednika, Ivo Josipović i Stjepan Mesić, ali rezultata u toj njegovoj pravosudnoj bitki još uvijek nema.

Na zidu skromnog, omanjeg stana Emila Römer u ulici Nova Ves u centru Zagrebu uramljena su i dva dokumenta koja svjedoče o njegovoj četrdesetogodišnjoj pravnoj bitki s hrvatskim, a zadnjih šest godina i europskim pravosuđem. Jedan je dokument Povelja Emilu Römeru kao žrtvi povrede ljudskih prava koju mu je 2005. dodijelio HHO u povodu obilježavanja međunarodnog Dana ljudskih prava. Drugi dokument je faksimil odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske koji je prihvatio njegovu ustavnu tužbu uputivši tom prilikom i kritiku cjelokupnom hrvatskom pravosuđu. Kao dodatak dodan je i tekst rukom ispisan velikim štampanim slovima: „Pravosudni ‚Jasenovac‘ pravosuđa RH“ i dvije, kako tvrdi Römer, židovske poslovice: „Oteto prokleto“ i „Imao pa nemao“. Zalijepljene su i tri lipe koliku mu je bilo dodijeljeno djelomičnom prvostupanjskom presudom u Hrvatskoj kao obeštećenje za glavnicu duga od 56.000 njemačkih maraka, što je, prema Römerovim riječima, „eklatantan primjer stanja hrvatskog pravosuđa“.

NACIONAL: Prije šest godina tužili ste hrvatsku državu Europskom sudu za ljudska prava u Strasbourgu, a vaš se predmet ni tamo ne rješava kako ste očekivali.

Nažalost, u pravu ste. Jedan od ljudi upućenih u rad Europskog suda za ljudska prava rekao mi je da sam Don Quijote. Čuo sam da je dosadašnja praksa donošenja presuda na tom sudu bila između tri i pet godina. Međutim, moj je predmet već prevalio šestu i ušao u sedmu godinu. Bojim se hoću li doživjeti presudu Europskog suda pravde. U devedesetoj sam godini, a bolestan sam.

NACIONAL: Imate li ikakva saznanja što se događa s predmetom u Strasbourgu?

Prema onome što znam iz kontakata s Ivicom Grčarom, a on je objavio i knjigu o procesima na Europskom sudu za ljudska prava u Strasbourgu, kao i nakon izjave odvjetnika Veljka Miljevića pred televizijskim kamerama, preporuke hrvatskim građanima su da više ne bi trebali upućivati tužbe tom sudu u Strasbourgu.

Navodno, i taj je sud preopterećen, pa više ne zaprima nove predmete. Ali u predmetima iz Hrvatske nije bila riječ samo o tome.

‘Jedan od ljudi upućenih u rad Europskog suda za ljudska prava rekao mi je da sam Don Quijote. Bojim se hoću li doživjeti presudu Europskog suda pravde. U devedesetoj sam godini, a bolestan sam’

 

NACIONAL: To je preporuka građanima za buduće sudske postupke, ali vaš je predmet tamo već šest godina.

Točno. Sa svojim odvjetnikom Željkom Skrozom podnio sam tužbu u Strasbourgu 2013. godine. To je bio vrlo složen posao. Poslali smo hrvatsku i englesku verziju tužbe u Strasbourg, a povratno nam je stigao i odgovor da je naš zahtjev zaprimljen. U prilogu odgovora dobili smo i šifre za buduću komunikaciju. No u susjedstvu sam upoznao Ivicu Grčara, a on se kao pravnik specijalizirao za praćenje rada Europskog suda za ljudska prava i o tome objavljuje članke. Na moje iznenađenje i moju žalost, iz njegovih okruglih stolova koje je organizirao i s najrenomiranijim odvjetnicima kao što su Čedo Prodanović, Veljko Miljević, jedna sutkinja, ugledni pravnici proizilazi da je Europski sud za ljudska prava blokiran i iz drugih razloga. Sumnja za opstrukciju predmeta iz Hrvatske pala je na Elicu Grdinić, osobu poslanu u Strasbourg iz Hrvatske.

NACIONAL: Kakva je sumnja na nju pala?

Prema riječima Grčara, Elica Grdinić, bivša savjetnica i zaposlenica Ustavnog suda Republike Hrvatske, imala je moć iz postupaka na sudu u Strasbourgu bez pisane i obrazložene sudske odluke ukloniti predmete na kojima je prije radila kao viša ustavnosudska savjetnica na Ustavnom sudu Republike Hrvatske. Nominalno, Elica Grdinić u Europskom sudu bila je administrativna djelatnica, ali sadržajno imala je bitno veće ovlasti. Svojom odlukom mogla je isključiti iz postupka na Europskom sudu predmete iz Hrvatske u kojima su građani tražili pravdu od međunarodnog suda u Strasbourgu nezadovoljni odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske, sudske institucije u kojoj je Elica Grdinić prije toga radila. Doduše, nedavno je Elica Grdinić povučena iz Strasbourga, ali moj predmet još nije riješen. Preživio sam torturu hrvatskog pravosuđa više od 40 godina, a pravdu u sudskom postupku koji sam pokrenuo još 1978. nisam dočekao ni nakon šest godina na Europskom sudu za ljudska prava.

NACIONAL: No prvu pravomoćnu presudu od hrvatskog pravosuđa ipak ste dobili 2017.

Dok je sudski proces bio u tijeku nisam smio komentirati moj predmet, ali od kada je 2017. donijeta pravomoćna presuda u Hrvatskoj sada mogu govoriti. U dogovoru s odvjetnikom i analizom presude na 17 stranica zaključili smo da je presuda prepuna nelogičnosti, a s obzirom na protok vremena od gotovo 40 godina ona je odavno postala neustavna i ništetna. Zanimljivo je da je u zaključku presude sutkinja ocijenila da je unatoč protoku vremena uspjela donijeti relativno pravednu presudu, ali ja nisam dobio ono što sam trebao, a to je zaključio i Ustavni sud u svojoj odluci.

NACIONAL: Što je zaključio Ustavni sud?

Ustavni sud je jednoglasno odbacio djelomičnu presudu donijetu na prvostupanjskom sudu koja je bila katastrofalna. Citat u obrazloženju Ustavnog suda je sljedeći: „Ustavna tužba podnesena je protiv rješenja Vrhovnog suda RH od 27. lipnja 2008. godine kojim je kao nedopuštena, odbačena podnositeljiva revizija izjavljena protiv presude i rješenja Županijskog suda u Zagrebu od 28. kolovoza 2007. godine“.

Ustavni sud time je uputio i kritiku cijelom pravosudnom lancu vezano uz moj predmet. Ukratko, prvostupanjski sud je prihvatio vještačenje financijskog stručnjaka i korektno utvrdio da sam tuženome Marijanu Joviću 1977. godine posudio 56.000 njemačkih maraka koje se mogu danas procijeniti u iznosu od 26.000 eura uz zakonsku zateznu kamatu računatu od 14. veljače 1978. godine. Nakon te presude i osobno sam angažirao renomiranu financijsku vještakinju. Bila je to Marta Anđel iz Zagreba, a ona je izračunala da je iznos za moje obeštećenje bio blizu 2.000.000 kuna, a sud je pak u toj djelomičnoj prvostupanjskoj presudi utvrdio iznos obeštećenja od 4 lipe od kojih sam 1 lipu trebao dati za tražbinu tužene, udovice pokojnog Marijana Jovića.

NACIONAL: Kako je to bilo obrazloženo u prvostupanjskoj presudi?

Pitate kako? Te 1978. kada sam podigao tužbu bio je u opticaju jugoslavenski dinar, a sud je tu odluku donio 2009. kada je u Hrvatskoj valuta kuna. Iznos tog duga od dinara do kune trebalo je preračunavati u dva-tri koraka. Radilo se tu o stotinama tisuća nekakvog novca. Preračunavanje financijskog vještaka tih iznosa u konačnici je dovelo do ove tri lipe. Cijela ta operacija završila je tako da je moje vještačeno obeštećenje za glavnicu tog duga bilo tri lipe, a nešto manje od 4000 kuna bilo je procijenjeno obeštećenje s pozicije zateznih kamata. Naravno da je to bila velika „pobjeda“ tužene Gordane Jović, udovice Marijana Jovića kojem sam 1977. posudio 56.000 njemačkih maraka. On mi taj dug nikada nije vratio. Prema tom pravosudnom ishodu, u Hrvatskoj se isplati ići u kriminal ako se računa na pravosudni proces nerazumnog trajanja (PPNT). Dakle, PPNT omogućuje lopovima korištenje tuđom imovinom. Pravno su zaštićeni i s tom tuđom imovinom mogu raditi što hoće do konačne presude negdje u beskonačnosti. Odvjetnici i suci također od toga imaju koristi. Dobivaju naknade i plaće, a nerazumno trajanje procesa računa im se u radni staž.

‘Umjesto 2.000.000 kuna sud je u djelomičnoj prvostupanjskoj presudi utvrdio iznos obeštećenja od 4 lipe, od kojih sam 1 lipu trebao dati za tražbinu tužene, udovice pokojnog Marijana Jovića’

 

NACIONAL: Što ste poduzeli nakon te djelomične presude?

Tražili smo reviziju. Nismo se bunili protiv presude nego protiv ovakvog izračuna sudskog vještaka koji je bio više nego apsurdan, posebno s obzirom na činjenicu da je i sud potvrdio da tih 56.000 njemačkih maraka danas vrijedi minimalno 26.000 eura. Nakon što je vještakinja Marta Anđel koju smo mi angažirali izračunala da je iznos koji bih trebao dobiti oko 2.000.000 kuna, bio sam spreman to prihvatiti, ali to više nije bilo moguće. Žalili smo se onda na Županijski sud, potom i na Vrhovni sud, a oni su potvrdili ovu prvostupanjsku presudu o mom obeštećenju od tri lipe. Na kraju je bio odbačen i naš konačan zahtjev za revizijom od Vrhovnog suda koji ga je ocijenio nedopuštenim, jer se revizija može zahtijevati samo u slučaju kada je vrijednost procesa iznad 100.000 kuna. Vrhovni sud je odgovorio da se čudi kako smo se uopće usudili tražiti tu reviziju kada je iznos obeštećenja temeljen glavnicom od 3 lipe.

NACIONAL: Kako je na sve to reagirao Ustavni sud?

Ustavni sud 10. lipnja 2009. donosi odluku kojom jednoglasno usvaja ustavnu tužbu i ukida rješenje Vrhovnog suda. Tom prilikom citira nekolikog presuda Europskog suda za ljudska prava, između ostalog, presude građanima Poljske koji su vodili slične postupke. Ustavni sud svojim obrazloženjem upućuje i kritiku svim pravosudnim instancama. Pita ih kako ste mogli čovjeku kojem je u prvostupanjskom, drugostupanjskom, postupku na Vrhovnom sudu, prihvaćeno mišljenje financijskog vještaka koji je ocijenio da preračunati dug iznosi 26.000 eura, što je znatno veći iznos od 100.000 kuna ocijeniti da s obzirom na presudu od 3 lipe nema pravo na reviziju postupka. Uz čuđenje je jednoglasno pobio odluke sva tri stupnja hrvatskog pravosuđa. Pobio je tako navode prvostupanjskog, Županijskog i na kraju Vrhovnog suda.

NACIONAL: Ipak, Ustavni sud je nakon skoro četiri desetljeća stao na vašu stranu.

Što ja imam od toga? Priznajem, ipak je to bio pozitivan šok za mene, ali koji u konačnici nije imao nikakve konkretne rezultate. Tijekom ovog procesa nerazumnog trajanja i prave pravosudne torture ne znam na koliko sam adresa slao požurnice: dvojici predsjednika Ivi Josipoviću i Stjepanu Mesiću, premijerki Jadranki Kosor, ministru pravosuđa Ivanu Šimonoviću koji je kasnije otišao na dužnost pomoćnika glavnog tajnika UN-a, ministru Orsatu Miljeniću… Odgovor predsjednika Ive Josipovića bio je posebno upečatljiv, jer je on i profesor na Pravnom fakultetu u Zagrebu.

On mi je odgovorio da je to strašno što sam proživljavao i da kakav god bio ishod ove moje višedesetljetne pravosudne trakavice to više neće imati nikakve veze s pravdom u koju se svi zaklinju. No svim visokim dužnosnicima zadnja rečenica je uvijek bila: mi zbog prirode naše funkcije ne možemo direktno utjecati na vaš proces jer je pravosuđe posebna i neovisna grana vlasti. U vezi mog slučaja zgražanje su iskazali i uvaženi profesor ustavnog prava s Pravnog fakulteta Branko Smerdel i odvjetnik Branko Šerić, ali pomoći nije bilo. Sada čekam i na konačnu odluku europske pravde.

‘Hrvatska država je sada na optuženičkoj klupi na Europskom sudu u Strasbourgu. Kao materijalnu nadoknadu u tužbi tražim 80.000 eura. Meni je bilo sve oduzeto. Šest godina živio sam u podrumu kao životinja’

Nedavno sam gledao intervju bivše ministrice pravosuđa koja je bila pozvana komentirati predsjedničke izbore. Voditelj se osvrnuo i na razdoblje njenog mandata, razdoblje prije nje i poslije nje i utvrdio ono što sam ja nazvao „pravosudnim postupcima nerazumnog trajanja“. Suglasila se da je to točno, ali je rekla da se taj broj neriješenih pravosudnih slučajeva od milijun smanjio za 400.000. Utvrdila je da će sada aktualni ministar pravosuđa Dražen Bošnjaković informatizacijom to još više smanjiti.

NACIONAL: Vjerujete li u tu najavu ministra Bošnjakovića?

Na osnovi vlastitog iskustva i kvaliteti moje zadnje pravomoćne presude ne znam bih li se tome nasmijao ili bi me to trebalo rasplakati. Ako su 400.000 slučajeva sada na brzinu i preko koljena riješili, to je strašno. Uvjeren sam da je puno ljudi doživjelo sudbinu sličnu mojoj samo zato da bi se na brzinu riješili mnogi sudski predmeti.

Mnogo je ljudi umrlo, a na sreću ja sam još uvijek živ i mogu pričati o svom slučaju. Ti procesi nerazumnog trajanja razaraju obitelji, uništavaju ljudske živote. Kod ovog nastupa ministrice najviše me zasmetalo što se ona smiješila kada je to govorila. Strašno je kada se jedan kompetentan pravnik na tako važnu činjenicu smješka. Djelovalo mi je to kao neadekvatno ponašanje na sprovodu.

NACIONAL: Čekate na pravorijek Europskog suda pravde. Što od njega očekujete?

Sada više ne tužim osobu koja mi je dužna više od 40 godina, nego sam tužio hrvatsku državu, jer mi je jedna od grana njene vlasti dugotrajnošću sudskog procesa uskratila osnovna ljudska prava. Prije ove presude govorio sam: preživio sam Holokaust, a mnogi nisu preživjeli. Milijun i dvjesto tisuća židovske djece nije preživjelo, a ja sam preživio. Uz ironiju bih rekao da će pravosuđe to riješiti kada odem na Mirogoj. Tako bi moj slučaj bio riješen bez obzira na to što proces još nije završen. Mojim pogrebom predmet bi bio zatvoren. Primjer sam što se događa u hrvatskom pravosuđu, ali ja sam samo jedan od stotinjak tisuća sličnih slučajeva.

NACIONAL: Očekujete li da ćete na kraju dobiti obeštećenje?

Hrvatska država je sada na optuženičkoj klupi. Kao materijalnu nadoknadu u tužbi tražim 80.000 eura. Kao nematerijalnu štetu zatražio sam i priložio kompletnu medicinsku dokumentaciju sedamnaestgodišnje terapije za „reaktivnu depresiju“ u kontinuitetu. Meni je bilo sve oduzeto.

Bio sam obezglavljen. Šest godina živio sam u podrumu kao životinja. Kao civilizirani građanin pokrenuo sam tužbu kod odvjetnika Silvija Degena kada je u njegovu uredu pripravnik bio danas ugledni odvjetnik Veljko Miljević. Na prvom ročištu bio mi je Miljević. Ako i kada dobijem tu presudu očekujem da to postane utabana staza za sve one koji imaju problem pravosudnih postupaka nerazumnog trajanja u demokratskoj državi Europe, koja sada predsjeda i Europskom unijom sljedećih šest mjeseci.