Za Dan grada 5. svibnja u Puli će se održati svečano otvaranje obnovljenog Malog rimskog kazališta i nakon dvaju desetljeća zapuštenosti toga prostora, Pula će dobiti predivan koncertni, kazališni i izvedbeni prostor. Projekt rekonstrukcije ovog iznimnog antičkog lokaliteta, u kojoj je obnovu kazališta proveo uporabom čelika i bijelog betona, izričito vodeći računa da se temelji nove konstrukcije nigdje ne dodiruju niti ugrožavaju ostatke rimske građevine, izradio je pulski arhitekt Emil Jurcan iz zadruge „Praksa“. Jurcanovu ideju da u složenom arhitektonskom projektu zaštite bogatog kulturnog naslijeđa istovremeno promišlja načine integracije vrijedne kulturne baštine u suvremeno urbano tkivo kako bi ona služila suvremenim potrebama, prepoznala je Udruga hrvatskih arhitekata. Najviše strukovno udruženje je Emila Jurcana i njegov rad nominiralo za prestižnu nagradu „Bernardo Bernardi“ koja se dodjeljuje za najuspješnije ostvarenje na području oblikovanja i unutrašnjeg uređenja u 2022. godini. Već 6. svibnja Malo rimsko kazalište ugostit će slovensku glazbenu atrakciju i jednu od najprepoznatljivijih vokalnih skupina na svijetu Perpetuum Jazzile. Tako je završetkom ovog projekta Puli vraćen vrijedan antički spomenik, a oni se najbolje održavaju kad se vrate u funkciju.

NACIONAL: Je li vas iznenadila i obradovala vijest i obrazloženje o kandidaturi vaše rekonstrukcije i obnove antičkog rimskog kazališta u Puli za godišnju nagradu „Bernardo Bernardi“, u kojem se kaže da ste „razumijevanjem materijalnih povijesnih slojeva antičkog rimskog kazališta ga rekonstruirali suvremenim arhitektonskim jezikom i stvorili novi autonomni arhitektonski konstrukt“ ?

To je izuzetna čast. Riječ je o najrelevantnijoj strukovnoj nagradi u Hrvatskoj. Već i kandidatura govori o prepoznavanju arhitektonskih odlika ove intervencije, što mi se čini općenito važnim za arhitektonsku valorizaciju restauratorskih i konzervatorskih djela. Budući da se takva vrsta angažmana i dalje rijetko uzima u obzir unutar arhitektonskog diskursa, dok je na području Europe upravo takav tip djelovanja sve prisutnija arhitektonska praksa, nadam se da će nominiranje rekonstrukcije rimskog kazališta povećati zanimanje arhitektonske struke za kreativne intervencije na starinama.

NACIONAL: Već ste kao projektant rekonstrukcije Malog rimskog kazališta prije nekoliko mjeseci dobili počasno priznanje na Piranskim danima arhitekture, s vrlo laskavim obrazloženjem žirija nagrade „Piranesi“.

Stručni žiri je sigurno jasnije uvidio neke specifičnosti projekta koje autor suviše involviran u proces izrade ne može jasno izreći. Drago mi je da je rad prepoznat jer mislim da je jednostavnost u kompleksnoj intervenciji u kulturnu baštinu, kako se u obrazloženju spominje, najteže postići. Mogu zahvaliti izuzetno dugotrajnom procesu projektiranja koji se protegao na deset godina jer su se tako stvorili uvjeti da se sve ideje višestruko promisle i rješenje samo sazre. To često nedostaje suvremenoj arhitekturi u današnjim okolnostima.

NACIONAL: Što znamo o Malom rimskom kazalištu, za koje se kaže da je jedan od najvećih i najznačajnijih antičkih spomenika grada Pule i jedino očuvano rimsko kazalište na tlu Hrvatske?

Smatra se da je ovo kazalište nastalo u doba Augustove vladavine, u 1. stoljeću, baš kao i ostali relevantni antički spomenici Pule, poput Augustova hrama i Slavoluka Sergijevaca. U to doba Pula je doživjela nagli procvat, posebice u izgradnji javnih i reprezentativnih građevina. Kazalište je bilo dio te urbane obnove Pule i po svemu najveća struktura unutar gradskih zidina. Osim gledališta, orkestre i scenske zgrade, nedavno je otkriveno da je kazalištu pripadao i veliki kvadratni atrij obrubljen trijemom, kao neka vrsta vrta koji se prostirao sve do gradskih bedema. Građevina je bila izvedena jednostavno, korištenjem masivnih kamenih zidova, čije je vanjsko lice bilo ožbukano, izuzev reprezentativnih lukova ulaza. Iz praktičnih razloga, kao i kod amfiteatra, središnji dio kazališta je bio položen na kaskadno isklesanu matičnu stijenu, dok su njegovi rubni dijelovi bili zidani. Kapacitet kazališta procjenjuje se na 3000 gledatelja, računajući mjesta u orkestri rezervirana za viši sloj stanovništva, mjesta na tribini za srednji te ona stajaća mjesta u najgornjem dijelu gdje se nalazio trijem. Od izvornog kazališta danas su očuvani fragmenti scenske zgrade, nekoliko blokova tribina, jedan potpuno očuvani ulaz s lukom te gotovo u cijelosti očuvani temelji nosivog sustava tribina. Perimetar kazališta naknadno je dijelom zauzet drugim povijesnim strukturama, prvenstveno srednjovjekovnom utvrdom u zapadnom dijelu, a zatim i zgradom Sveučilišne knjižnice u južnom dijelu nastale početkom 20. stoljeća. Do otkrivanja ovog arheološkog lokaliteta došlo je relativno kasno, u 20. stoljeću. Do tada se nije znalo da je Pula posjedovala dva rimska kazališta. Želja da se kazalište ponovno upotrijebi u kulturne svrhe izražena je i 30-ih godina prošlog stoljeća pa su tada, potom i u 70-im, pokrenuti određeni restauratorski radovi u nekoliko faza. Prilikom projektiranja ovog rješenja vodili smo se svim tim povijesnim slojevima prisutnim na lokaciji.

NACIONAL: Osim Malog rimskog kazališta, Pula je u 1. stoljeću imala i amfiteatar, poznatu Arenu, za 22.000 gledatelja i Veliko rimsko kazalište izvan gradskih zidina za 10.000 gledatelja. Zašto je Pula, tada gradić, imala tako bogatu kulturnu infrastrukturu i čemu je služilo Malo rimsko kazalište?

Nepoznato je zašto Pula koja je u to doba daleko manji grad od, recimo Solina, posjeduje amfiteatar i čak dva teatra većeg kapaciteta. Sa sigurnošću se može reći da su oni rađeni za potrebe koje nadmašuje isključivo lokalno stanovništvo. Ne treba glorificirati kulturne potrebe Rimljana jer je funkcija kazališta u antici bila potpuno drugačija od ove današnje. Ti su prostori imali svoju ritualnu svrhu. Jedna od teza koja objašnjava zašto je Pula imala dva kazališta je ta da su Rimljani razlikovali teatar i odeon. Dok se prvi koristio za dramaturške komade, odeon koji je po svojem izgledu identičan teatru, ali manji, koristio se za poeziju i glazbene manifestacije. I to je funkcija Malog kazališta. Moguće je da je tadašnja Pula bila opremljena za tako raznolike oblike javnih priredbi.

NACIONAL: Do prije dvadesetak godina tu su se održavale prigodne predstave i koncerti koji su tematizirali antičku baštinu, ali i ne samo nju. Gostovala su velika umjetnička imena, izvodila se značajna glazbena djela. Zašto je ova lokacija tada zatvorena za javne priredbe?

Tadašnja tribina, građevinska skela obložena daskama, bila je izvedena kao privremeno rješenje. Međutim, stope te tribine su u velikoj mjeri dovele do oštećenja zidova na koje su bile oslonjene, kao i oštećenja preklasane matične stijene. Zato je odlučeno da tu tribinu treba ukloniti kako ne bi došlo do većih oštećenja i pristupiti izradi projekta trajnog rješenja kojim bi se izbjeglo uništavanje izvorne arheološke građe.

FOTO: Srecko Niketic/PIXSELL

NACIONAL: Kako je došlo do toga da se upravo sada potakne rekonstrukcija Malog rimskog kazališta, za koje se ističe da je projekt obnove i rekonstrukcije iznosio samo 25 milijuna kuna?

Želja za korištenjem Malog rimskog kazališta u kulturne svrhe seže još u 30-e godine prošlog stoljeća, dok je Pulom upravljao fašistički režim. Tada je iz političkih razloga bilo atraktivno organizirati javne manifestacije u antičkim rimskim zdanjima. Tako je i amfiteatar u Veroni prenamijenjen u te svrhe. Nedugo nakon njega i pulska Arena. No do obnove nije došlo. Ista ideja aktualizirala se 70-ih godina, u doba socijalizma, kad je pulski filmski festival bio na vrhuncu. Ni tada se namjere o obnovi Malog kazališta nisu ostvarile. Obnova i rekonstrukcija dogodila se u kapitalističkim okolnostima. Rekonstrukcija kazališta izvedena je u sklopu šireg projekta obnove Arheološkog muzeja Istre, kao i okoliša muzeja. Malo kazalište je prvi susjed Arheološkog muzeja Istre koji je bio investitor zahvata jer okoliš Muzeja povezuje te dvije građevine. Zajednička obnova smatra se najvažnijim i najvećim investicijama kulturne obnove u Hrvatskoj. Što se kazališta tiče, sredstva su utrošena u restauraciju i konzervaciju izvorne arheološke građe te na izvedbu novih tribina i opremanje lokacije rasvjetom.

NACIONAL: Što sve sadrži vaš projekt rekonstrukcije, kako je projektiran i izveden i s kojim ciljevima?

Prije svega izvršena je parcijalna obnova tribina kako bi se očuvala i revitalizirala iznimna lokacija kulturne baštine, kako bi se očuvalo antičko nalazište. Dvije od tri nove tribine su izdignute i ne dodiruju ostatke rimske građevine te su izvedene od čeličnih trodimenzionalnih rešetki koje prate raster nekadašnje antičke tribine. Tribine su izrađene bez ijedne matice i vijka kako se ne bi narušavala akustika prostora. Treća, središnja tribina izvedena je od bijelog betona izravno na očišćenu matičnu stijenu. Kapacitet kazališta je 1250 sjedećih mjesta. Jedino rimsko obnovljeno kazalište u Hrvatskoj planira se koristiti u kombinaciji s obnovljenom zgradom Arheološkog muzeja Istre, na čijoj je stražnjoj strani postavljen multimedijalni ekran površine 330 četvornih metara, u full HD rezoluciji. Međutim, osnovni cilj projekta je bio ostvariti dvije vrste namjene na lokaciji. Prva je prezentacija arheološkog nalazišta koja će se odvijati svakodnevno, prilikom posjeta Arheološkom muzeju. U tu svrhu su istraženi, valorizirani i obnovljeni arheološki ostaci nekadašnjeg rimskog kazališta. Druga namjena podrazumijeva korištenje lokacije za kulturne priredbe te se zbog toga pristupilo izvedbi novih tribina. Bitno je naglasiti da jedna namjena ne bi smjela osporavati drugu. Iz toga je razloga omogućeno razgledavanje arheoloških ostataka kazališta ispod nivoa nove tribine, koja je baš iz toga razloga izdignuta. Prilikom projektiranja nove tribine projekt je vođen geometrijom tribine izvornog rimskog kazališta koja se može rekonstruirati pomoću nekoliko sačuvanih ulomaka u prvim redovima. Taj omjer koji iznosi 1:2 primijenio sam i na novim tribinama. Želja je bila dočarati izvorne dimenzije kazališta na mjestima gdje je to bilo moguće. To se uspjelo na dva mjesta gdje se nove čelične tribine uzdižu do vanjskog perimetra nekadašnjeg kazališta.

NACIONAL: Projekt rekonstrukcije pratili su prigovori zašto kazalište nije rekonstruirano u izvornom obliku. Zašto se obnovi nije pristupilo metodom replike?

Vraćanje na izvornost ne postoji. Čak i da je kazalište izvedeno u kamenu, što je najčešći prigovor, to ne bi bilo rimsko kazalište, već jedno moderno kazalište izvedeno u kamenu. Budući da bi u svojoj materijalnosti oponašalo nekadašnji rimski teatar, konzervatorska struka bi s pravom to nazvala falsifikatom i lažnim pokušajem dočaravanja autentičnosti koja je nepovratno izgubljena. Pred lokacijom ruševina rimskog teatra bila su moguća dva smjera. Konzerviranje arheološkog lokaliteta i očuvanje ruševina u zatečenom stanju i drugi smjer, korištenje nekadašnjeg rimskog teatra u svrhu organiziranja kulturnih manifestacija. Čim je prevagnula želja za drugim smjerom, postalo je nemoguće očuvati teatar u obliku ruševine. Time je njegova romantična slika u startu negirana, bez obzira na to je li se kulturne manifestacije odvijaju u ambijentu sazdanom od kamena, čelika, betona ili drva. Rekonstrukcija je izvedena kontrastnim materijalima kojih u originalu nema, betonom i 90 tona čelika. U rješenju svaki sloj zadržava svoju autonomnost. Nove tribine potrebne su za kulturne manifestacije i one lebde u zraku, a arheološki ostaci izvornog teatra prezentirani su na tlu.

NACIONAL: Što je za vas bio najveći projektni izazov?

Bilo ih je više, recimo, odrediti fizički razmak između arheoloških i suvremenih slojeva građevine, potom postavljanje reverzibilne konstrukcije koju je moguće ukloniti, a da se ne ošteti spomenik, postavljanje visokih stupova. No najveći izazov je bilo osmisliti temelje tribine koje drže više od 1200 posjetitelja i stoje iznad arheoloških nalaza.

NACIONAL: Jeste li se u projektiranju vodili izvornim proporcijama i omjerima objekata Malog rimskog kazališta i što vam je poslužilo kao uzor?

Istina, redovi današnjih tribina po visini i dubini odgovaraju omjeru 1:2, što jest naputak iz „Deset knjiga o arhitekturi“ najpoznatijeg rimskog arhitekte Vitruvija iz 1. stoljeća p.n.e. U prva dva reda tribina sačuvani su izvorni ulomci kazališta, pomoću kojih je arheolog Štefan Mlakar još 60-ih godina prošlog stoljeća ponudio svoju hipotezu izvornog izgleda građevine. Projekt rekonstrukcije najviše je vođen Mlakarevom hipotezom. Osim toga, pozicije ulaza i stubišta nove tribine prilagođavane su tijekom procesa projektiranja novim saznanjima o izgledu teatra dobivenim arheološkim istraživanjima lokacije koje je vodila arheologinja Silvana Petešić.

NACIONAL: Za što se sve namjerava koristiti obnovljeno Malo rimsko kazalište? Spominje se i mogućnost održavanja jednog međunarodnog festivala.

Rimljanima je kazalište služilo za glazbene priredbe i natjecanja. Sada se ponovno planira koristiti za kazališne i operne priredbe, ali i za glazbene koncerte posebne vrijednosti. Jedna od ambicija ravnatelja Arheološkog muzeja Istre Darka Komše, inače najzaslužnije osobe za realizaciju ovog projekta, jest da se pulski teatar uključi u međunarodnu mrežu antičkih teatara u kojima se uprizoruju drevne grčke i rimske drame. Dakle, ideje i planovi o tome da Malo rimsko kazalište postane mjesto održavanja Međunarodnog festivale antičke drame uopće nisi nemogući i nerealni.

NACIONAL: Kakve sve vrijednosti donosi ova rekonstrukcija za razliku od rimskog originala?

Za razliku od izvornog rimskog kazališta koje je na neki način bilo introvertirano, odnosno omeđeno zidinama tribine i scenske zgrade, pa tako potpuno usredotočeno na unutarnji svijet dramskog uprizorenja, ovo novo kazalište je suprotno tome, potpuno ekstrovertirano. Ne posjeduje scensku zgradu, nema vanjskih zidova, a pogled s tribine pruža se u različitim smjerovima – prema Areni, prema gradu i obalama zaljeva. Kazalište i njegove tribine postali su novi gradski vidikovac. Metaforički rečeno, ovaj novi teatar mogli bismo više uspoređivati s grčkim, nego s rimskim. Poznato je da je grčki antički teatar bio uklopljen u prirodni okoliš i prirodu, za razliku od rimskog.

NACIONAL: Može li se reći da je obnova Malog rimskog kazališta i rekonstrukcija antičke građevine svojevrsni eksces ili paradoks jer se događa u vrijeme kad propada pulska industrija, prvenstveno brodogradnja, kad se događa dominantni agresivni turizam i Pula ima nedostatak stručnjaka svih vrsta?

Meni je zanimljivo pitanje antičke baštine i njezine simboličke vrijednosti u različitim društvenim, kulturnim i ekonomskim okolnostima. Pula je dobar primjer za istraživanje i usporedbu jer je u svojoj novijoj povijesti bila upravljana i habsburškim imperijalizmom i talijanskim fašizmom i jugoslavenskim socijalizmom i hrvatskim kapitalizmom. Svaki od tih sustava, bez obzira na svoje ideološko ili ekonomsko opredjeljenje, visoko je vrednovao antičke spomenike i ruševine grada, često ih koristeći u svrhu kulturne reprezentacije. U tom smislu obnovu baštine držim a priori ideološkim pitanjem, što je u današnjim okolnostima izrazito vidljivo jer je ekonomska osnova egzistencije grada vidno narušena.