Glumac, redatelj, dramski pisac i scenarist Elvis Bošnjak napisao je roman ‘’Gdje je nestao Kir’’ koji je posvetio Josipu Reihlu-Kiru, zapovjedniku hrvatske policije u Osijeku, ubijenom iz zasjede 1991. godine od hrvatskog metka. Roman ima dvije pripovjedne linije koje naizmjence prate žrtvu i ubojicu, a Bošnjak kaže da je priču o životu i sudbini Josipa Reihl-Kira čuo tek prije nekoliko godina te je romanom – kako kaže – neželjenog i prešućenog heroja odlučio ‘’oherojčiti’’ na pravi način. Kaže da je heroj mirotvorac najveći heroj, i još je veći ako pada kao žrtva domaćeg metka.

Josip Reihl-Kir od 1990. godine bio je zapovjednik policije u Osijeku. Bio je miroljubiv te je nastojao spriječiti otvoreni rat u istočnoj Slavoniji. Činio je to osobnim primjerom – sam i nenaoružan odlazio je na barikade srpskih pobunjenika oko Osijeka, pokušavajući ih urazumiti. Nekoliko tjedana prije nego što je ubijen, u Tenji je osobno razoružao svojega kasnijeg ubojicu Antuna Gudelja. Ubijen je 1. srpnja 1991. u osječkom naselju Tenji, zajedno s još dvjema osobama. Samo ubojstvo, unatoč kasnijem suđenju ubojici, nikada nije dokraja rasvijetljeno jer se nikad nije saznalo tko je bio nalogodavac. Isto tako, Gudelja nitko nije uhitio te je mirno napustio Hrvatsku. Tjeralice nije bilo do 1993., a tek 1994. Gudelj je u odsutnosti osuđen na 20 godina zatvora. Na temelju tjeralice, 19. studenoga 1995., uhićen je u frankfurtskoj zračnoj luci i izručen Hrvatskoj. Dvije godine kasnije Vrhovni sud ga je oslobodio, na temelju Zakona o amnestiji, iako on obuhvaća samo naoružane ljude koji nisu nikoga ubili. Gudelj je nakon toga otišao u Australiju. Novi zahtjev za izručenje Gudelja Ministarstvo pravosuđa podnijelo je tek 30. rujna 2005., a australske su ga vlasti u ljeto 2007. izručile Hrvatskoj. Gudelju je u svibnju 2009. izrečena kazna od 20 godina zatvora.

Elvis Bošnjak rođen je 1971. u Splitu. Odigrao je više od stotinu kazališnih, filmskih i televizijskih uloga. Do danas su mu praizvedene drame ‘’Otac’’, ‘’Nosi nas rijeka’’, ‘’Idealan muž’’, ‘’Hajdemo skakati po tim oblacima’’, ‘’Žice i žileti’’, ‘’Srce veće od ruku’’, ‘’Rebro’’, ‘’Kašeta brokava’’, ‘’Ubojstvo u klubu Quasimodo’’ i ‘’Usidrene’’. Tekstovi su mu izvođeni u Sloveniji, Makedoniji, Crnoj Gori, Češkoj, Čileu, Meksiku i Njemačkoj. Godine 2011. objavljena mu je zbirka odabranih drama ‘’Nosi nas rijeka i druge drame’’, a 2019. izlazi mu knjiga drama ‘’Dalmatinska trilogija’’. Dobitnik je više nagrada i priznanja, a roman ‘’Gdje je nestao Kir’’ prvi mu je objavljeni prozni tekst.

NACIONAL: Kako je došlo do ideje za roman ‘’Gdje je nestao Kir’’? Što vas je zaintrigiralo? Gdje je, dakle, nestao Kir?

Mogli bismo reći da je ovaj roman nastao u sekundi. Ležao sam na krevetu i čitao nekrolog Davora Spišića Borki Pavićević, beogradskoj dramaturginji koja je preminula tih dana. Došao sam do dijela u kojem govori o Josipu Reihl-Kiru i stao. Vraćao sam se nekoliko puta natrag i čitao. Nisam znao tko je taj čovjek. Upisao sam njegovo ime u tražilicu i ostao sam zatečen. Proveo sam cijeli dan čitajući, gledajući. Htio sam napisati sve odjednom, i dramu, i scenarij i roman. Isti dan napisao sam ‘’Poemu o Josipu Reihl-Kiru’’. Dva dana kasnije nazvao sam Kirovu suprugu, gospođu Jadranku, i rekao joj da želim pisati roman. Poslao sam joj poemu. Svidjela joj se i tako je krenulo. Naravno, da bi vas takva priča snažno zaokupila morate nositi u sebi neke razloge. Kao dramski pisac nisam pisao o ratu, ali sam ga nosio sa sobom. Nisam ga se mogao riješiti.

NACIONAL: Je li moguće da nikad do tada, prije nekoliko godina, niste čuli za Josipa Reihla-Kira i njegovu sudbinu?

Da, neobično. Ili možda ipak i nije tako neobično. Kad se to dogodilo, imao sam dvadeset godina. Vijesti o ubojstvima bile su naša svakodnevica. Osim toga, bio je to na televiziji vrlo sramežljiv prilog. Ubijen je taj i taj, tu i tad, ni tko je izvršitelj, ni zašto. Vijest pripremljena za brzi zaborav. Kasnije, ne znam, mi kazalištarci jako smo posvećeni svom poslu i često ne vidimo dalje od predstave koju spremamo. Ali da sam znao za slučaj ranije ovog romana ne bi bilo. Ovako me je tema pronašla u nekoj zreloj dobi kad sam kao pisac bio spreman na roman. Iznenadili biste se koliko ljudi moje dobi, pisaca, intelektualaca, zapravo ne zna za ovaj slučaj. Ljudi koji su čitali rukopis priznali bi mi da su tek napola pomislili kako se možda radi o stvarnom događaju. To je razlog više zbog kojeg mislim da ovaj roman treba postojati. Oni koji ne znaju ipak se malo informiraju.

NACIONAL: Roman prati dvije paralelne priče, jednu Kirovu koji se, recimo to tako, kreće prema svom ubojstvu 1. srpnja 1991., te drugu njegova ubojice kojeg u romanu nazivate Marko Šutalo. On se, pak, kreće od trenutka ubojstva i odlazi – bježi – u Mađarsku, pa u Pariz pa u Čile. Zašto vam je bilo važno na taj način pisati fabulu? Je li razlog taj što ste željeli u fokus staviti sam događaj – ubojstvo?

Žrtvu ne možete pratiti nakon događaja, iako ja tu radim mali iskorak iz realiteta. Ako je smrt nešto što očekuje, onda je njezina pozicija osobito zanimljiva. Zašto ipak srlja prema toj smrti, koliko puta želi okrenuti leđa i pobjeći, što ga tjera naprijed, što ga vuče natrag? Sva ta pitanja su mi negdje otvarala put prema Kiru. Iako, nisam mogao početi pisati dok nisam otvorio put prema njegovoj intimi. S druge strane, život ubojice započinje nakon događaja, on činom postaje to što je i nosi dalje krv koju je prolio. „Ono što je učinjeno ne može biti neučinjeno“, kaže Shakespeareov Macbeth. Kad je ubojica u pitanju stvorio sam lik čiji su ljudski kapaciteti ograničeni, njegova svijest nije povezana s njegovom savješću. Pitao sam se kako je moguće ostvariti katarzu kod takvog lica. Činilo mi se da se ona može dogoditi samo kroz vanjske senzacije, zato sam ga pratio na put do Čilea. Zanimljivo mi je bilo igranje prostorom i vremenom. Naša svijest oblikuje prostor i vrijeme drukčije ako se približavamo događaju i ako se udaljavamo od njega. Odnos Kira i ubojice, Marka Šutala, odnos je Isusa i Jude. S tim da smo svi postali Jude u ovom slučaju, kako vrijeme odmiče.

NACIONAL: Sudbina Josipa Reihla-Kira je jedna od zaista najtužnijih, zato što je kao zapovjednik policijske postaje u Osijeku ubijen iz zasjede, od hrvatske strane. Nakon toga njegova ubojicu jedva da su hrvatske vlasti imali volje odvesti pred sud, odnosno tražiti njegovo izručenje, sve je nekako bilo mlako. Kako komentirate sve to što se dogodilo?

Ono što vrijedi za pojedinca vrijedi i za društvo. „Ono što je učinjeno ne može biti neučinjeno“ – bili mi voljni ili nevoljni to priznati. Ovaj slučaj podsjeća nas na neke neugodne stvari, a mi se ne želimo sjećati ničeg što je za nas neugodno. To nas negdje lišava titule savršene žrtve. Zločin pripada drugima, u slučaju drugih on je kolektivan, kad smo mi u pitanju onda je on samo individualan. To je laž. Svaki zločin postaje kolektivan kad mu kao društvo okrenemo leđa. Nije to jedini slučaj u kojem smo uzeli sebi ekskluzivno juridičko pravo na bezvolju. Tko god se usudi malo zagrebati po tome, imamo za njega spremnu savršeno licemjernu etiketu „mrzitelja svega što je hrvatsko“. Ako nešto kažete o Aleksandri Zec, vi odmah postajete „mrzitelji svega što je hrvatsko“, dočekuje vas spremno pitanje: „A što je s našom djecom?“. Da, što je s našom djecom? Umjesto da prešućujemo njezino ime izađimo na trgove i vičimo imena sve ubijene djece, uključujući i njezino. Čije je dijete Aleksandra Zec? Zar to nije naše dijete? Zar ona više nije naše dijete zato što ju je ubio Hrvat? Postaje li ona time umorena naš neprijatelj? Je li ona veće zlo za naš narod od onih koji su je umorili?

NACIONAL: Koga okrivljavate za Kirovu sudbinu, nikad nisu pronađeni nalogodavci?

Ja nisam država, ne predstavljam sudbenu vlast, nisam ničiji odvjetnik, o tome znam onoliko koliko bilo koji građanin ove zemlje može saznati nakon sat vremena surfanja po internetu. Ne mogu biti ni Kirov odvjetnik, ne mogu izvojevati pravdu za njega. Kao pisac ja sam odvjetnik ljudske duše, odvjetnik sam svijesti svoje zemlje, svog naroda. Taj slučaj ostao je otvorena rana, ponor u našoj savjesti, kolektivna trauma koje smo nesvjesni ili bismo je barem htjeli što prije zaboraviti. Ja ipak vjerujem da će Josip Reihl-Kir živjeti puno duže od onih koji su odgovorni za njegovu smrt.

NACIONAL: Kako ste istraživali o njegovu životu, okruženju, vremenu, prijateljima, neprijateljima? Koliko ste mu se približili? Što ste zaključili, kakav je čovjek bio?

Ovaj roman inspiriran je stvarnim događajem, ali njegovi mehanizmi ne bi radili bez fikcije. Naravno, proučio sam sve do čega sam mogao doći. Znao sam da ću roman imati onda kad budem mogao osjetiti otkucaje Kirova srca. Gospođa Jadranka puno mi je pomogla, ne čak toliko onim što mi je pričala, već načinom na koji je pričala. To je u meni gradilo nekog čovjeka kojeg treba voljeti. Ključan trenutak bio je kad sam saznao da je posljednja gramofonska ploča koju je kupio bio album Paula Simona „Rhythm of the Saints“. Ja imam kući više od 500 gramofonskih ploča i činilo mi se da imam jednu Paula Simona. I negdje među albumima dueta Simon & Garfunkel izvukao sam taj album. Stavio sam ploču na gramofon. Sjajan album, ali ništa mi nije govorio o Kiru. Čekao sam nestrpljivo. A onda, kao zadnja na A strani, krenula je pjesma „Further to Fly“. I čuo sam Kira. Osjetio sam ono što je on osjećao taj dan kroz stihove „There may come a time when I will lose you/Lose you as I lose my light“ – krenulo je, poznavao sam ga. Mogao sam zaroniti u njega.

NACIONAL: Je li Reihl-Kir heroj Domovinskog rata? Zašto ga se danas ne spominje kao heroja, zašto djeca ne uče o njemu i njemu sličnima, o ljudima koji nisu željeli rat, ali su bili spremni ratovati ako nije bilo druge opcije?

Za mene je Kir jedan od najvećih heroja Domovinskog rata. Ali on nije za nas ni u čemu pobijedio. On je na neki način izgubio za nas. Da je pao pokošen srpskim metkom, svaki veći grad imao bi njegovu ulicu. Ali, eto, nije, pao je pokošen hrvatskim metkom i to je nezgodno. To ga čini neželjenim herojem. Nije on jedini prešućeni heroj. Mi smo danas spremni potpuno prešutjeti sve heroje Drugog svjetskog rata jer iz njihove krvi opet je niknula Jugoslavija. Prešućujemo i žrtve, vlastite žrtve toga rata. Split više nema ulicu Žrtava fašizma. To je strašno. Pet tisuća Splićana palo je kao žrtve fašizma, a mi smo im uzeli ulicu. Pa kakvi smo mi to ljudi? Kako je to moguće? Koliko njihovih potomaka živi u tom gradu? Zašto su šutjeli? Zašto sam ja šutio? Zašto ništa nisam rekao? Jesam li opet bio zabavljen nekom ulogom, pa nisam primijetio? Je li nas sram? Je li me sram? Zašto smo tako ponizili žrtvu jedne generacije?

NACIONAL: Jeste li vi napisali roman da ga ‘’oherojite’’?

Da. Fikcija je po tom pitanju jača od zbilje. Htio sam od njega napraviti književnog junaka, takvi žive najduže, ako su dobro napisani, naravno. Za mene je Kir junak koji nam nedostaje. Junak koji nam treba. Ne može se identitet nekog naroda graditi samo na herojima pobjednicima, na onima koji su pali od tuđinske ruke, na mitološkim ili stvarnim pobjedama. Heroj mirotvorac je najveći heroj, i još je veći ako pada kao žrtva domaćeg metka. Tu se Kir nalazi u odabranom društvu.

NACIONAL: U romanu Reihl-Kir kaže: „Dok sam ja živ rata između Hrvata i Srba u Slavoniji neće biti – to je rekao za televiziju. Hoće li me ta rečenica pokopati? Ako rata ipak bude, onda ja ne mogu biti živ.“ Zaista je znakovita ta rečenica, jer on nije vjerovao da se rat može dogoditi između ljudi koji su se cijeli život poznavali, koji su se družili, živjeli zajedno?

Pa mislim kako je znao da je rat neizbježan i da je sve što radi uzaludno. Ali on je imao vlastitu odgovornost. Tvrdio je da kao načelnik policije mora štititi sve građane, bez obzira na nacionalnost. Vidio je, znao je. Ali imao je sudbinu koju treba ispuniti i nije htio bježati od nje. On je za mene grčki junak. Onaj koji unatoč stradanju izvršava svoje poslanje.

NACIONAL: Kako pišete: „U vrijeme kad se priprema agresija na Hrvatsku, on pregovara sa Srbima. Sedamdeset posto policajaca su mu Srbi. Srbi se naoružavaju, a on sve to mirno gleda.“ Prošlo je mnogo godina od Domovinskog rata, kakva je bila atmosfera u to vrijeme u Slavoniji? Smatrate li da je Reihl-Kir bio pod pritiskom ulaska u rat na silu, tko ga je ‘’pritiskao’’?

Pogledao sam mnoštvo ratnog materijala iz Slavonije iz toga vremena. Gledao sam naše dokumentarce, one objektivne i one krajnje nacionalno obojene, gledao sam srpske, uglavnom jako nacionalističke. Sve to me ne čini ekspertom za ratne prilike u Slavoniji jer ja tamo nisam bio. Nisam se ni u romanu postavio kao neko sveznajuće lice. Gledao sam dokumentarce u kojima su Kira proglašavali izdajicom odgovornim za masakr u Borovom Selu. Meni ti argumenti nisu zvučali uvjerljivo. Iz tih materijala, pa i iz komentara koji su snimani kasnije, vidi se da je kod nas postojao jak strah koji se miješao s nekim stanjem euforije. Ekstremizam je bio naprosto sportsko stanje duha jednog dijela ljudi, oslobođena mržnja koja nije nailazila na zapreke. Kod Srba također vidimo strah običnih ljudi, ali i jednu aroganciju koja ide sa spoznajom da je JNA uz njih. Bahatost je osobito vidljiva kod onih koji su tu došli ratovati iz Srbije. Kir je morao balansirati između svih tih razloga, i želje da se druga strana naprosto razčovječi. Takva situacija morala ga je dovoditi do očaja. Pritiskali su ga svi i sve, i strah, i ekstremizam, i bahatost.

NACIONAL: Pišete i: „Ovoga čovjeka netko će svakako ubiti. Nekome će se već popeti na vrh glave s tim svojim zagovaranjem mira.“ Sigurno je bilo šizofreno to vrijeme, ti ljudi pod tim uvjetima, ali razmišljate li o tome kako je moguće da nitko osim Reihla-Kira nije želio barem pokušati rješavati stvari pregovorima, mirnim putem? Zašto to nikome nije bilo u interesu?

Ja se nisam nikada osjećao Jugoslavenom, nisam tako odgojen. Nekog svog identiteta u tom smislu postao sam svjestan kad sam pročitao knjigu Ante Perkovića „Sedma republika“. Da me netko sad pita što sam za vrijeme Juge bio po nacionalnosti, rekao bih Sedmorepublikanac. Bili smo mladi, život nam se vrtio oko glazbe, filma, glume. Bio sam dijete novog vala. Slušao sam i hrvatske i srpske bendove i činilo mi se da to svi slušaju jer sam bio okružen takvim ljudima. Sve to bilo je uzbudljivo. Split, Zagreb, Beograd, bilo nam je svejedno, osjećali smo širinu tog prostora, imali smo glazbu koja je bila naša, filmove koje smo obožavali i nije nas bilo briga u kojoj su od onih šest republika snimljeni. Ali mi smo očito zaista živjeli u nekoj sedmoj republici i stanovnika te republike bilo je zapravo jako malo. Nije Kir bio jedini koji je zagovarao mir, ali fitilj koji položi mržnja uvijek brže sagorijeva.

NACIONAL: Postoje rečenice koje u romanu ‘’stavljate u usta’’ Reihlu-Kiru: „Samo mislim da je bolje razgovarati deset godina, nego ratovati jedan dan“, ili: „I ako se sve zacrveni od krvi, ne želim da se i u jednom trenutku zacrvenimo od stida. Neću nijednog zubara na našoj duši, nijednog srpskog civila. Ne želim imati opravdanje ni za jedan incident. Želim znati da smo mi iz ovog rata izašli čisti kao suza! Eto to želim znati, ili neka me ne bude.“ Ili: „Nama je rat na vratima, i ako zatvorimo vrata, rata će svejedno biti, jer taj će rat probiti naša vrata, i moja vrata i tvoja vrata, taj će rat srušiti sva vrata. I ja ću napraviti sve da taj rat zaustavim. Dok postoji zadnja šansa, zadnja šansa da sačuvamo mir, ja ću ići i pregovarat ću i nije više važno tko je tu u pravu. Ako dopustimo ratu da se rasplamsa, onda smo svi u krivu. Ja idem, makar sam. Eto.“ Kakvim ste ga doživjeli da je ‘’govorio’’ na ovakav način? Je li, prema vašemu mišljenju, bio naivan što je želio mir i pregovore ili pomalo lud jer je u dubini duše znao da se mirnim putem stvari neće riješiti?

To nisu doslovno njegove riječi, ali vjerujem da su moguće. Rečenicu „Želim znati da smo iz ovog rata izašli čisti kao suza“ govorio je jedan naš obiteljski prijatelj koji je sebi presudio na jednu Novu godinu. Bio je dugo na ratištu, veseo, drag čovjek. Kad bi došao kod nas, tražio bi da mu stavim ploču „Gracias a la Vida“ Joan Baez. Nikad neću saznati zašto je to napravio. Znam samo da mu je bilo strašno stalo da iz rata izađemo neokaljani, da ne činimo ono što su činili nama. Mnogi momci koji su bili na ratištu osjećali su to isto. Htjeli su izaći čista obraza iz tog rata. To im je bilo jako važno. Kad je rat počeo, bio sam zgrožen količinom mržnje koju sam osjećao sa srpske strane. Pitao sam se kako je to moguće, zar mi ne slušamo istu glazbu, ne gledamo iste filmove. Bio sam bijesan na te Srbe. Trebalo mi je jako dugo da se riješim tog bijesa. Bio sam potpuno nekritičan prema našoj strani. Vidio sam samo ono što oni nama rade. Bio sam siguran da smo sačuvali obraz. A onda, nakon rata počeli su iskakati neki kosturi iz ormara. Moji prijatelji ratnici bili su posramljeni. Da, bili su naivni, i da, i Kir je bio naivan, i Martin Luther King je bio naivan. Ali jedino po toj naivnoj želji za mirom, za tim da sačuvamo svoj obraz čistim i u najtežoj situaciji možemo se nazivati ljudima. Zato su nam takvi junaci potrebni. Njihova osobna žrtva je strašna, ali postaje još strašnija ako je prepustimo zaboravu.

NACIONAL: Pa evo i danas, 30 godina od ubojstva Reihla-Kira, u Hrvatskoj se raspravlja treba li zabraniti pozdrav ‘’za dom spremni’’, kako gledate na to?

Treba imati snage otrgnuti se od vlastitog mraka. Mi se držimo zavezani za taj mrak. Naravno da ga treba zabraniti i ne treba to dalje argumentirati, argumenti su jasni, nema ih smisla iznositi. Hrvatsko-srpski odnosi opterećeni su mnogim užasima koje smo jedni drugima priredili. Možemo žrtve brojati do sudnjega dana i vjerojatno se nikada nećemo dogovoriti oko njihova broja, ni oko toga tko je koga tijekom 20. stoljeća više povrijedio. Ja ne znam je li pomirenje moguće, ali je nužno. Bez njega nikada ni jedni ni drugi nećemo biti slobodni. Mislim da je to ključno pitanje za mentalnu higijenu jednog i drugog naroda. Mislim da je to naše najvažnije pitanje. Možda možemo započeti s ljudima kao što je Josip Reihl-Kir, onaj koji nas je htio miriti dok još nismo bili nepomirljivi. Možda bismo se mogli prisjetiti i toga da nismo samo ratovali jedni protiv drugih i zatvarali jedni druge u logore. Zajedno smo pobijedili fašizam, i to ne u nekom pokretiću otpora, već na jednom od najvažnijih frontova Drugoga svjetskoga rata. Zajedno smo držali jugoslavenski front. Zajedno, Hrvati i Srbi i svi ostali narodi bivše države. Danas kao da toga nikada nije bilo, kao da ta velika, zajednička pobjeda ne postoji. Možda bismo mogli priznati jedni drugima pravo na žrtvu, pokloniti se pred tim žrtvama, prestati manipulirati brojevima i učiniti sve da se tijela nestalih predaju njihovim obiteljima. Možda bi to bilo dovoljno da taj rat konačno i jednom zauvijek prestane. Je li to moguće? Pa da, moguće je, pitanje je samo želimo li svi da konačno prestanemo ratovati. Neki ništa drugo nemaju osim ratovanja sa Srbima, ili ratovanja s Hrvatima, s druge strane.

NACIONAL: Kako umjetnici preživljavaju ovu korona-krizu, kolike će ona posljedice ostaviti na kulturi?

Ne znam, zbilja. Teško je to predvidjeti. Kultura je i onako bila marginalizirana u našem društvu. To je neka činjenica koja čak ni nas koji se njome bavimo više pretjerano ne uzbuđuje. A takva navika je pogubna. Govorio sam puno o tome kako plaćamo zbog pozicije u koju smo gurnuli kulturu u ovoj zemlji, i što time radimo vlastitoj djeci. Nisam više ni umoran, ni tužan, pa čak ni rezigniran. Bavim se time jer je to moja ljudska potreba, kroz to se kao čovjek prepoznajem, kroz kulturu prepoznajem ljude oko sebe, bez nje ne bih znao ni tko sam, ni što sam. Sada, u uvjetima pandemije, kultura je dodatno zagušena. Jedan me prijatelj, također hrvatski branitelj, pitao prije nekoliko dana: „Zašto mi živimo u ovoj državi? Što nas okuplja u zajednicu koju zovemo Hrvatska?“. Ako nas ne okuplja kultura onda nas preuzima histerija, a histerija nas ni oko čega ne može okupiti. Bojim se da nas sve više te histerije preuzima. Jesam li ipak optimističan? Na žalost, ne više. Umorio sam se od tog optimizma. To mi je donijelo nekakav mir. Bavim se svojim poslom jer moram, ništa drugo ne znam i ne želim znati.