Nagrađivani splitski dramatičar i glumac uoči praizvedbe svog teksta u HNK u Splitu priča o neovisnom kazalištu, o lošem obrazovnom sustavu u Hrvatskoj, ali i o splitskoj sceni koja, kako kaže, nema pravi smjer i stihijska je

U HNK Split premijerno će se 27. studenoga izvesti predstava “Kašeta brokava” po tekstu hrvatskog dramatičara i glumca Elvisa Bošnjaka. Prva je to dramska premijera u HNK u Splitu ove sezone, a predstavu režira Nenni Delmestre.

Bošnjak je rođen u Splitu 1971., nakon studija glume 1993. postao je član ansambla HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci, a u netom osnovanom HKD na Sušaku, danas jednom od najznačajnijih neovisnih kazališta u Hrvatskoj, igrao je prve predstave. Nakon dvije sezone vraća se u Split i postaje član HNK. U Splitu je odigrao niz glavnih uloga, a za kazalište počinje pisati krajem devedesetih. U prosincu 2000. na maloj sceni splitskogHNK praizvedena mu je drama “Otac” u režiji Nenni Delmestre. Ta predstava na 11. Marulićevim danima osvaja najvažnije nagrade, za najbolju dramu, režiju, glumca te najbolju predstavu. Prema toj drami 2003. snimljen je i igrani film u režiji Stanislava Tomića za kojeg je Bošnjak sam napisao scenarij. Dvije godine nakon “Oca” u HNK u Splitu praizvedena je drama “Nosi nas rijeka”, ponovno u režiji Nenni Delmestre, koja je u medijima proglašena kulturnim događajem godine. Proglašena je najboljom predstavom na 13. Marulićevim danima, a Elvis Bošnjak je za tekst dobio i prestižnu nagradu Ministarstva kulture “Vladimir Nazor” za kazalište 2003. Godine 2009. je osnovao kazalište PlayDrama. Za Nacional Bošnjak priča o neovisnoj kazališnoj sceni, hrvatskom obrazovnom sustavu, ali i o tome kako je biti pisac te što ga najviše inspirira za pisanje.

NACIONAL: Vaša drama “Kašeta brokava” uskoro će biti premijerno izvedena na sceni HNK u Splitu. Podnaslov je “Mali Lear iz Veloga Varoša”. Hoće li, kao u “Kralju Learu”, i u toj predstavi biti puno politike, borbe za prevlast i svađe?

Prije dvadeset godina radio sam predstavu “Kralj Lear” s redateljem Petrom Večekom. Sjećam se da je na prvoj probi rekao da je to za njega priča o čovjeku koji mora naučiti voljeti. Ja sam želio napisati tekst o čovjeku koji misli da zna voljeti i koliko god je volio sve oko sebe, na kraju nekako ispada da je opet volio samo sebe. Teško je voljeti drugoga, čak i najbliže je teško voljeti, kaže don Branko Sbutega. Politika nije ono što mene zanima u kazalištu, jednom sam pokušao napraviti takvu predstavu i na kraju sam izbacio sve te dijelove, bili su prebanalni, ljubav mi je zanimljivija.

NACIONAL: Je li u Hrvatskoj politika neizbježna? Ima li je svugdje i malo previše?

Ništa u životu nije neizbježno i malo toga je zbilja potrebno. Postoji jedna glumačka vježba u kojoj se koncentrirate na put daha, otkucaje srca, na krv koja teče žilama i kad svedete život na takav elementaran oblik, onda vam mnoge stvari koje vrište o svojoj veličini postanu beznačajne. Politika želi biti neizbježna, njen ego ne podnosi druga mjesta, zato politika tako teško razlikuje dobro i zlo te često dobro pretvara u zlo jer njen ego treba hranu i ponekad je svejedno otkuda dolaze namirnice.

NACIONAL: Bili ste član ansambla HNK Ivana pl. Zajca. Kako vidite intendanturu Olivera Frljića?

Intendanturu gospodina Frljića ne vidim jer nisam gledao ni jednu predstavu HNK Ivana pl. Zajca pod njegovim vodstvom. Neke njegove predstave mi se jako dopadaju, recimo “Mrzim istinu” ili “Strah u ulici lipa”, a neke ne. Slika koju gospodin Frljić u javnosti predstavlja, bez obzira na to tko je gradi i s kakvim motivima, meni osobno nije pretjerano zanimljiva.

NACIONAL: Osnivač ste i umjetnički voditelj kazališta PlayDrama, koje se istaknulo izvrsnim tekstovima i dobrom glumačkom podjelom. Što PlayDrama znači Splitu ponajviše, ali i Hrvatskoj?

PlayDrama je mnogima postala utočište i prostor u kojem se mogu baviti sobom i svojim poslom na posvećen način i siguran sam da mnogima znači jako puno. To je svakako i prostor borbe jer nakon šest godina još smo daleko od smisla kojem težimo. Ja znam što bih želio da PlayDrama znači za grad Split ili za Hrvatsku, no ona to u ovom trenutku ne znači, ona zapravo ne znači još ništa i ne znači da će ikada u tom širem smislu imati nekakav značaj, jer tko kaže da to uopće treba gradu Splitu. Zašto bi nas netko trebao? Ali opet, mi trebamo sebe i trebamo kazalište i napredujemo polako, ali napredujemo stalno. Nama PlayDrama znači sve. Ona je naš san i možda je rješenje u tome da dovoljno dugo spavamo.

NACIONAL: Kako vidite Hrvatsku danas? Poglavito po pitanju vaše struke. Što bi se trebalo dogoditi da hrvatska politička elita počne doživljavati neovisnu scenu kao važan faktor kazališne kulture?

Hrvatska je za mene prostor kojim vladaju mitološki mjehurići od sapunice. To, naravno, mnogima odgovara jer lako je napuhati mjehurić i dijete se njime voli igrati. U tom smislu rekao bih da je Hrvatska zemlja u kojoj mnogi ljudi nisu sposobni vidjeti dalje od uskog horizonta svog mitološkog obrasca. Ne vjerujem da će hrvatska politička elita ikada neovisnu kulturu shvaćati pretjerano ozbiljno jer neovisna kultura nije sklona puhanju balončića. Ali svi oni koji se njome bave, moraju prihvatiti to da se bore s vjetrenjačama i da je smisao njihova bavljenja kulturom možda u tome da vjetrenjača vrti lopatice, a oni uvijek iznova lome koplja.

NACIONAL: Je li teško biti pisac u Hrvatskoj? Što vas najviše inspirira?

Biti pisac u Hrvatskoj je jednako teško kao biti pekar. Netko će uvijek peći kruh iako se time neće obogatiti, isto tako će netko uvijek pisati iako od toga neće moći živjeti… to je pitanje izbora. Imati ili biti? Netko ne želi imati bez biti, a netko drugi ne želi biti bez imati… iz čega možemo izvući jednostavan zaključak da su ljudi različiti i da se svatko bavi onim što ga veseli. Ne inspirira me ništa posebno. Ja tako promatram svijet oko sebe i sebe u tom svijetu. Priče u mojoj glavi nastaju bez moje volje, neke nosim sa sobom godinama, uglavnom ih pokušavam ignorirati, napišem one najtvrdoglavije.

NACIONAL: Uglavnom pišete sjetne tekstove, zašto? Je li vas na to natjerala hrvatska stvarnost?

Ne znam što je to hrvatska stvarnost, stvarnost je ono što odredite sami sebi kao stvarnost. Ako pod pojmom hrvatska stvarnost označavate nezaposlenost, društvenu depresiju ili korupciju, ja u vezi s tim, naravno, imam određenih briga, ali ne smatram ih temama vrijednim pisanja drame. Umjetnost se stvara za vječnost, sve manje od toga je nevažno. Ne bih želio biti isključiv i dopuštam da netko drugi misli drukčije i bavi se tzv. dnevnopolitičkim temama, mene one ne uzbuđuju.

NACIONAL: Istaknulo se nekoliko mladih hrvatskih pisaca, ali ili njih nema dovoljno ili hrvatska kazališta ne izvode njihove tekstove, a to je nužno da bi scena živjela te da bi se predstavio hrvatski kazališni tekst, o čijoj važnosti svi govore. Koje je vaše mišljenje o tome?

Mislim da u Hrvatskoj ima desetak zanimljivih autora svih generacija, što je dobar broj za jednu malu zemlju. Repertoarna kazališta dotiču ih se povremeno, često uzimaju iste autore i nisu pretjerano skloni istraživanju. Znakovito je to što su hrvatski dramski pisci često veće uspjehe postizali u inozemstvu, uglavnom zahvaljujući naporima ITI Centra Hrvatska, i što neki od tih tekstova nikada nisu izvedeni kod nas. Mnoge velike kulture, kao recimo Njemačka, čine ogromne napore u promociji suvremenog dramskog teksta zato što je pozornica vrlo brz način da osigurate kulturni značaj. Mi se u tom smislu ponašamo jako provincijalno. Evo, ako sada pošaljem svoj tekst desetorici hrvatskih ravnatelja, mislim da ih barem osam neće nikada odgovoriti, a možda čak ni pročitati tekst, a ako pošaljem tekst negdje vani, sasvim sigurno ću dobiti odgovor. Zašto je to tako? A, bog zna…

NACIONAL: HNK u Splitu i druga splitska kazališta odlično surađuju sa splitskom glumačkom akademijom. Je li to dovoljno da bi se mladi “skrasili” ili jednostavno igrali u nekoj velikoj kući, jer to je ono što im nedostaje?

Za mladog čovjeka je jako važno da radi, da može i griješiti. Važno je da gleda starije kolege, da od njih uči, da im zamjera, da im se divi, da ih prezire… što god. Sasvim sigurno neće svi dobiti priliku u javnim kazalištima ili u PlayDrami, ali vjerujem da će nastajati novi projekti, grupe. Volio bih da su po tom pitanju malo hrabriji, morat će biti ako se žele baviti kazalištem. Ako nema kazališta za tebe, stvori ga.

NACIONAL: Jesu li institucije i umjetnici izvan Zagreba marginalizirani?

Mislim da su umjetnici koji žive izvan Zagreba često prešućeni, ponekad ih prešućuje i sredina u kojoj žive. I to je dokaz jednog nacionalnog provincijalizma, ta potreba da se sve zgrne na jedno mjesto. Mislim da to ruši kriterije umjesto da ih gradi jer više nije važno što radiš, već gdje radiš. PlayDrama je gostovala sedam puta u Zagrebu, za nas je to jako skupo. Unatoč tome što smo uvijek pozivali kritičare iz svih medija, što smo radili i velike projekte, kao nedavno “George Kaplana”, uspjeli smo dobiti dvije ili tri ozbiljne kritike. To je ponižavajuće, naravno, ali navikao sam se i mislim da sam se pomirio s tim da sam u tom smislu, prava na javni osvrt, umjetnik drugog reda jer živim u drugom gradu, a ne u prvom. Ali opet, Split je moj izbor i ne bih živio u drugom hrvatskom gradu. Radio sam u Zagrebu, u nekoliko navrata, velike projekte i bilo mi je lijepo, ali Split je moj New York “and if I can make it there… I’m gonna make it anywhere”.

NACIONAL: Koje je vaše mišljenje o prevelikom broju akademija koje proizvode prevelik broj mladih glumaca koji nemaju posla, pa su frustrirani i natjerani raditi sve osim onoga za što su se školovali?

S jedne strane mislim da je to neodgovorno, a s druge strane, ne možete razvijati kazalište bez svježe krvi. Oni koji su se školovali u Zagrebu, nisu pokazivali sklonost odlasku u druge sredine pa je logično da se u drugim gradovima pokušava kazalište držati na životu. Čini mi se da se ipak malo pretjeralo, recimo, možda bi u manjim gradovima trebalo upisivati studente svake četiri godine, ali to je opet jako skupo… Dakle, morate imati potporu lokalne zajednice i svijest o tome da se radi o važnoj djelatnosti koja nije baš najjeftinija. U Splitu je akademija dala niz sjajnih mladih glumaca s kojima uživam raditi, od kojih sam puno naučio i jako ih volim. I ako kazalište postane važno u ovom gradu, to će biti zbog njih.

NACIONAL: Koliko je to povezano s općenito jako lošom obrazovnom strukturom i sustavom u Hrvatskoj?

Hrvatski obrazovni sustav nešto je što ja ne razumijem. Meni nije jasno kako nekoga s 11 godina može zanimati definicija plastike ili gospodarstvo Gane, i kakve koristi on od toga može imati, jer to ni na koji način ne razvija njegovo misaono i kreativno biće. Ne razumijem kako se pod istim krovom može učiti da je čovjek nastao od majmuna i da ga je stvorio bog. Ako dijete pogriješi predmet, može dobiti jedinicu za odgovor zbog kojeg bi na onom drugom satu dobilo peticu. Ne shvaćam zašto se u našim školama ne uči ništa o roditeljstvu, obitelji, općenito o odnosu prema drugome. Ali, bože moj, ne moram ja sve razumjeti.

NACIONAL: Ove godine u nominacijama za Nagradu hrvatskog glumišta nema ni jedne predstave, glumca ili redatelja iz splitskih kazališta. Govorim o drami, jer balet i opera imaju nekoliko nominacija. Što to govori o sceni u Splitu? Je li to nužno znak da nešto ne valja?

Čini mi se da se u Splitu stvari s kazalištem događaju stihijski, nema jasne misli o kazalištu, nema jasnog smjera ili cilja, kuda želimo ići, čemu želimo ići. Koprcamo se, komešamo, ali zapravo kao da ne znamo odgovor na pitanje koja je uloga kazališta. Kazalište se događa po nekakvoj inerciji i pomaci su rijetki i izuzetno teški, to znamo jako dobro mi u PlayDrami. Radimo već šest godina i unatoč tome što u programskom smislu stalno rastemo, još uvijek nemamo adekvatan prostor u kojem možemo kontinuirano igrati predstave. Moto naše sezone je: “Teća je premala.” Mi zapravo uopće nemamo gdje igrati predstave. Kako onda ipak igramo? Pa tako što za svaku predstavu sagradimo kazalište na nekom drugom mjestu, ali to je strašno iscrpljujuće.

NACIONAL: Splitski HNK imao je do prije nekoliko godina strašno velikih problema i s financijama i s repertoarom. Kako se i je li se uopće oporavilo od toga? Kako vidite današnju situaciju u HNK u Splitu?

Ne znam kakva je financijska situacija u HNK u Splitu. Sigurno je u jednom trenutku repertoarna slika bila jako loša. Ja sam navijač HNK Split, on je moja kazališna rodna kuća i uvijek će mi biti u srcu. Kažu ljudi, koji se u to razumiju bolje od mene, da je za posao najvažnija emocija. Ljudi koji rade u HNK u Splitu sigurno imaju emociju za svoje kazalište. Ima je i intendant Goran Golovko i vjerujem da stvari mogu biti bolje, pogotovo s generacijom mladih glumaca koji dolaze i donose sa sobom na scenu neke stvari koje ranije nisam viđao.