Elvio Baccarini pročelnik je Odsjeka za filozofiju Sveučilišta u Rijeci, etičar i politički filozof. Na jednom od kolegija koje predaje “Praktična etika” bavi se sa studentima pitanjem potpomognutog samoubojstva, odnosno, eutanazije. U znanstvenim radovima dotaknuo se, između ostalog, i filozofskog pogleda na samoubojstvo.

NACIONAL: U filozofiji, već od Platona, samoubojstvo ima krajnje oprečna značenja, zbog kojih je nemoguće izvesti jednoznačni smisao tog čina. Koja su najbitnija shvaćanja “čina samouništenja”, kako ga definiraju neke enciklopedije?

Mislim da je za određenje samoubojstva za potrebe moralne rasprave dovoljno reći da govorimo o činu u kojemu osoba sama donosi odluku o okončanju vlastitog života. Okončanje života može biti potpuno samostalno ili uz nečiju pomoć. U drugom slučaju govorimo o potpomognutom samoubojstvu.

NACIONAL: Kako moderna filozofija gleda na samoubojstvo?

Kantova paradigma nudi skup argumenata s najjačim temeljem za govor o tom činu kao moralno nedopustivom. S druge strane, postoje autori koji o Kantovoj paradigmi nastoje dokazati suprotnu tezu, to jest tvrde da samoubojstvo može biti moralno opravdano ili da, barem, nije moralno nedopustivo. Takvi argumenti naglašavaju prije svega moralnu težinu autonomije osobe kada donosi odluke koje su za nju ključne. Postoje i utilitaristički argumenti. Iako utilitarizam ima nekoliko formulacija, možemo ga dovoljno precizno prikazati kroz kriterij moralnog dobra povećavanja ukupnog zbroja ljudske sreće i smanjivanja ukupne količine ljudske patnje. Utilitaristi su skloni nuditi moralna opravdanja samoubojstva. Humeovski argumenti koriste se da bi se pokazalo da samoubojstvo može biti racionalno. Neki autori, međutim, tvrde da je pitanje samoubojstva izvan domene racionalnosti, da je riječ o potpuno personalnoj odluci koju se ne može kvalificirati pojmovima racionalnosti i iracionalnosti. Postoje, naravno, i druge pozicije, ali spomenute su, prema mom mišljenju, najvažnije.

NACIONAL: Smatrate li da je čin samoubojstva rezultat slobodne volje?

Čin samoubojstva nije uvijek čin slobodne volje. Može biti rezultat, na primjer, teških duhovnih stanja kada osoba ne raspolaže u potpunosti sposobnostima donošenja odluka. O tome više mogu govoriti psiholozi i psihoterapeuti. Mislim da mogu postojati i situacije kada osobe samostalno kritički donose odluku o samoubojstvu. To su, na primjer, slučajevi u kliničkoj praksi kada se bolest ne može više izliječiti, a može izazvati veliku patnju oboljelom, kao i veliko opterećenje za osobe koje pojedinac koji donosi odluku o samoubojstvu najviše voli. Takvi su i slučajevi kada pojedinac osjeća naglašeni gubitak časti, što je posebno prisutno u nekim kulturama i civilizacijama, o čemu više od mene mogu govoriti kulturalni antropolozi. Posebno je metafizičko pitanje o slobodi volje. Postoje, na primjer, filozofske pozicije koje kažu da smo mi u svemu determinirani i da ne postoje samostalne odluke. Za moralne filozofe je bolje jednostavno zanemariti tu tezu. Ključno je pitanje za moralne filozofe što ostali ljudi očekuju od te discipline. Moje mišljenje je da očekuju pomoć u traženju odgovora na pitanja koja su relevantna s ljudske perspektive, a ta perspektiva djelomično uključuje i samopercepciju. U našoj samopercepciji mi smo bića koja raspolažu slobodnom voljom i postavljamo si moralna pitanja u vezi s tim uvjerenjem.

NACIONAL: Kako različite kulture gledaju na isti čin samoubojstva?

O tome puno više mogu reći kulturalni antropolozi. Koliko je meni poznato, postoje kulture koje naglašavaju dužnost umiranja nemoćnih osoba koje postaju veliko opterećenje zajednici; razmislimo i o ekstremnim uvjetima gdje svi članovi moraju davati pozitivan doprinos kako bi zajednica u cjelini preživjela. Postoje kulture koje u određenim činovima samoubojstva vide herojska djela za dobro zajednice, na primjer u vojnim ili terorističkim djelatnostima. Postoje kulture prema kojima samoubojstvo može predstavljati jedino iskupljenje nečasnog čina. Postoje religije koje osuđuju samoubojstvo kao samo po sebi nemoralno. Zapadnjačku civilizaciju karakterizira pluralizam i u njoj su prisutna mnoga viđenja, a među njima i viđenje prema kojemu je riječ o činu koji treba prepustiti domeni autonomije pojedinca.

NACIONAL: Isto društvo različito gleda na različite vrste samoubojstva. Primjerice, na jednu vrstu samoubojstva gledat će se kao na herojstvo, a na neka druga kao na kukavičluk. Zašto je tako?

Svaka situacija ima svoju moralnu posebnost i valja je na taj način prosuditi. Pored toga, našu kulturu određuje pluralizam, tako da različiti ljudi različito prosuđuju iste činove, ponekad na temelju različitih svjetonazora, ponekad na temelju različitih senzibiliteta, ponekad na temelju dovoljne pažnje ili zbog nedovoljne pažnje. Situacije mogu biti raznolike. Zamislimo osobu koja želi prodati organe svoga tijela za dobro članova svoje siromašne obitelji, osobu koja želi izbjegavati patnju, teroriste, osobu koja osjeća nepopravljivi gubitak časti, osobu koja misli da ne može postići ciljeve koji daju smisao njezinom životu, osobu koja osjeća opravdanu ili neopravdanu tugu… I još puno slučajeva.

NACIONAL: Često se vode rasprave upravo na tu temu: samoubojstvo – čin hrabrosti ili kukavičluka? Koje je vaše mišljenje o tome?

Ne može se izraziti sud koji podjednako vrijedi za sve moguće okolnosti. Općenito, smatram da je potrebno suzdržavati se od generaliziranih moralnih prosudbi. A čak i kada govorimo o detaljno analiziranim slučajevima, imajući u vidu sve posebnosti slučaja, ne osjećam da mogu donijeti sud o osobama koje donose takvu ekstremnu odluku kroz kategorije hrabrosti ili kukavičluka, barem u nekim okolnostima. Može biti riječ o činu hrabrosti, na primjer u vojnim akcijama, ali suzdržao bih se od prosudbi kada govorimo, na primjer, o slučajevima neizlječivih teških bolesnika. Netko želi izbjeći patnju. Ali zašto bi to bio kukavičluk, a ne jednostavno odraz shvaćanja o dostojanstvenoj smrti na koju osoba ima pravo? Netko ne želi da ga osobe koje voli gledaju kako pati. Postoje raznoliki slučajevi, dakle, a u većini slučajeva bolje je suzdržavati se od vanjske prosudbe i poštivati, uz suosjećanje i tugu, tragičnu odluku pojedinca.

NACIONAL: U vašem znanstvenom članku “Utilitarizam, unutarnja perspektiva i pitanje samoubojstva” citirate škotskog filozofa Davida Humea koji ne osuđuje čin samoubojstva, odnosno, daje niz opravdanja samoubojstvu, poput siromaštva i depresije. Može li se samoubojstvo opravdati pod određenim izvanrednim okolnostima?

Ako je Hume mislio da postoje neki razlozi koji opravdavaju samoubojstvo neovisno o tome što pojedinac misli o njima, griješio je. To bi bio primjer, inače česte, arogancije filozofa da govore o tome što je za pojedince dobro ili loše, a da se pri tome zanemari unutarnja perspektiva pojedinca. Valja poštivati autonomiju svjetonazora pojedinaca i činjenicu da različiti pojedinci u različitim okolnostima i na temelju različitih svjetonazora mogu život vidjeti vrijednim ili bezvrijednim.

NACIONAL: Je li samoubojstvo iracionalan čin, kako često znamo čuti?

Može biti iracionalan čin. Ponekad može biti samo očajni vapaj kojim se traže pažnja, bliskost ili ljubav. Može biti i racionalan čin s obzirom na svjetonazor pojedinca, u nekim okolnostima. Dužnost je svakog ljudskog bića nuditi svu potrebnu podršku i pažnju pojedincima koji pristupaju samoubojstvu iz očaja, koji je vezan uz usamljenost i nedostatak tuđe pažnje i podrške, kako bi se taj tragičan ishod izbjegao. Ljudski život je vrijednost, a obveza da si mi, ljudska bića, pomažemo u teškim situacijama, vrhovna je obveza. Ali s tugom valja uzeti u obzir i poštivati mogućnost da neki pojedinci donose odluku o samoubojstvu na promišljen način i na temelju svog shvaćanja dostojanstvene smrti.

NACIONAL: Često se za osobu koja je počinila samoubojstvo može čuti da je sebično napustila zajednicu. Kako to komentirate?

Mislim da su, osim u nekim ekstremnim situacijama, interesi zajednice zanemarivi u usporedbi s autonomijom pojedinca u vezi s odlukom koja ima tako snažnu personalnu osobinu.

NACIONAL: Koji je etički ispravan postupak osobe kojoj netko bližnji govori o ideji samoubojstva? Pustiti je da to učini ili pokušati spriječiti?

Pokušati razuvjeriti, nuditi i nedvosmisleno pokazati punu ljubav, pažnju i skrb kao odgovor očaju, ali i poštivati odluku pojedinca ako je u njoj ustrajan.

NACIONAL: Postoji li univerzalno etičko gledanje na čin samoubojstva?

Ne postoji, činjenično, takvo univerzalno etičko gledanje na taj čin, s obzirom na to da se svjetonazorski razlikujemo i različite osobe imaju različite moralne poglede. A nije dobro ni da pokušamo tražiti univerzalno gledanje. Situacije u kojima se događaju ili mogu dogoditi samoubojstva, veoma su različite i svaku treba prosuditi s obzirom na posebnosti. Kao jedino univerzalno moralno načelo vezano uz to pitanje, spomenuo bih obvezu da se nikada ne dogode samoubojstva iz očaja koji uzrokuju usamljenost i nedostatak ljudske pažnje, podrške i skrbi.