Nacional je proteklog tjedna sudjelovao na predstavljanju Ženskog suda za bivšu Jugoslaviju na Estetičkom laboratoriju Filozofskog fakulteta u Osijeku, kojim je nastavljeno zbližavanje regionalnoga prekograničnog mirotvornog feminističkog aktivizma s akademskim radom i istraživanjima u regiji i Europi. Na tom predstavljanju Marijana Senjak, bosansko-hrvatska psihoterapeutkinja s trideset godina iskustva u području traumatske psihologije, ustvrdila je da su ženski sudovi formulirali reparacijske modele koji nadilaze kaznenu pravdu i puke materijalne reparacije ženama koje su preživjele ratno nasilje. “U području seksualnog nasilja, na svjetskoj razini počinje se prepoznavati da materijalne nadoknade nisu dovoljne. Zahtjeve da žrtve nasilja moraju dobiti priznanje patnje i postati prihvaćene u svojim zajednicama, formulirao je Ženski sud, i ti zahtjevi počinju se zagovarati kroz mješovite reparacijske modele u cijelome svijetu”, izjavila je Senjak u Osijeku. Poziv aktivistkinjama i svjedokinjama Ženskog suda za bivšu Jugoslaviju da nastupe u gradu koji je prije trideset godina bio metom brutalne agresije, suosnivač Estetičkog laboratorija i predstojnik Odsjeka za filozofiju osječkog Filozofskog fakulteta Boško Pešić za Nacional je objasnio željom da znanstvena humanistička zajednica prekine svoju akademsku zatvorenost i otvori se najtežim i najosjetljivijim pitanjima vremena.

U sklopu javnih razgovora koje organizira Estetički laboratorij Odsjeka za filozofiju Filozofskog fakulteta u Osijeku, u srijedu, 18. siječnja, nastupile su neke od svjedokinja koje su o svojim iskustvima ratnog nasilja svjedočile pred Ženskim sudom za bivšu Jugoslaviju, poput Milice Miladinović iz Zagreba i Marice Šeatović iz Novske, kao i suutemeljiteljice tog višegodišnjeg regionalnog terapijsko-političkog feminističkog foruma: Staša Zajović, koordinatorica Žena u crnom, organizacije za ljudska prava iz Srbije, Nela Pamuković iz zagrebačkog Centra za žrtve rata Rosa i psihoterapeutkinja Marijana Senjak, psihologinja i savjetodavka u Centru za žrtve seksualnog nasilja pri Ženskoj sobi u Zagrebu, jedna od pokretačica zaštite žena ratnih žrtava u Zenici 1992. godine i suosnivačica uglednoga Centra za terapiju žena Medica Zenica 1993. Otvarajući skup, Boško Pešić, voditelj Estetičkog laboratorija i predstojnik Odsjeka za filozofiju Filozofskog fakulteta u Osijeku, kazao je kako razgovor o Ženskom sudu za bivšu Jugoslaviju “treba služiti ne samo za komemorativnu svrhu podsjećanja na žrtve nasilja, nego kao živi podsjetnik – da se ne ponovi”. “Dosad smo u Estetičkom laboratoriju otvarali razne teme, uvijek s istom mišlju: da estetičko znači – ne iznevjeriti i ne žrtvovati istinu”, uvodno je kazao Pešić.

Ženski sud za bivšu Jugoslaviju nastao je po uzoru na slične takve ženske sudove koji postoje u svijetu, nakon što je prvi Ženski sud, “Azijski sud o nasilju protiv žena”, održan 1992. u pakistanskom gradu Lahoreu. Pokretanje tog foruma u kojemu žene žrtve ratnog nasilja mogu slobodno i javno svjedočiti o onome što im se dogodilo, pokrenula je Corrine Kumar, tunižanska aktivistkinja za ljudska prava, koja je smisao i cilj takvih okupljanja opisala rečenicom: “Ženski sudovi pozivaju nas da napišemo novu povijest, povijest margina, povijest drugih i drugačijih.“ Od 1992. do 2010. kada je nastao Inicijativni odbor Ženskog suda za bivšu Jugoslaviju, prvog i zasad jedinog ženskog suda u Europi, organizirano je četrdesetak ženskih sudova diljem svijeta: u Tokiju, primjerice, održan je 1994. Azijski ženski sud o trgovini ljudima i ratnim zločinima nad ženama; godinu kasnije u indijskom Bangaloreu organiziran je Azijski pacifički sud o žrtvama razvoja, a u glavnom gradu Libanona Beirutu iste godine održan je Arapski ženski sud; dva ženska suda održana su 2001. u Južnoafričkoj Republici: Svjetski sud žena za mir u Cape Townu i Svjetski sud žena protiv rasizma u Durbanu; u New Yorku 2007. organiziran je Afrički ženski sud o siromaštvu, a dvije godine kasnije, opet u Bangaloreu, Indijski ženski sud o mirazu. Svjesne da kaznena pravda ne može sama nadoknaditi patnju i zadovoljiti pravdu za žrtve, feminističke organizacije za ljudska prava s područja Jugoslavije, kao i udruge i specijalistice za pomoć žrtvama, odlučile su 2010. utemeljiti Inicijativni odbor Ženskog suda za bivšu Jugoslaviju, trajnog regionalnog foruma koji bi zahtijevao više od puke kaznene pravde i širio svijest o razmjerima patnje i društvene nesreće koju ženama nanosi nasilje u ratu i vezano uz rat, sa žrtvom u središtu. Taj Ženski sud za bivšu Jugoslaviju, koji postoji u kontinuitetu sada već dvanaest godina, predstavile su aktivistkinje i svjedokinje u Osijeku.

Slijeva nadesno: psihoterapeutkinja Marijana Senjak, zaštićena svjedokinja, zatim svjedokinja iz Zagreba Milica Miladinović, koordinatorica organizacije za ljudska prava iz Srbije ‘Žene u crnom’ Staša Zajović, svjedokinja iz Novske Marica Šeatović i Nela Pamuković iz zagrebačkog Centra za žrtve rata Rosa. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

U Inicijativnom odboru sudjelovale su organizacije koje su, kako stoji na web stranici Ženskog suda za bivšu Jugoslaviju, “od početka ratova 1991. bile najaktivnije u otporu ratu, nacionalizmu, etničkoj homogenizaciji i militarizmu”: Žene ženama iz Sarajeva, Centar za žensko i mirovno obrazovanje Anima iz Kotora, Centar za ženske studije i Centar za žene žrtve rata iz Zagreba, Ženska mreža Kosova te Ženske studije i Žene u crnom iz Beograda, uz koordinaciju Žena u crnom. Središnji događaj Ženskog suda za bivšu Jugoslaviju bilo je četverodnevno zasjedanje u Sarajevu, od 7. do 10. svibnja 2015. Sudjelovalo je petstotinjak sudionica – “povijesni auditorij”, kako ih je nazvala srpska povjesničarka Latinka Perović, i sama članica Međunarodnog sudskog vijeća Ženskog suda – među kojima su bile žrtve ratnog nasilja, ali i stručnjakinje, aktivistice, spisateljice, filozofkinje, povjesničarke, novinarke i predstavnice ženskih organizacija iz cijeloga svijeta. Nakon temeljite višemjesečne psihološke pripreme i razgovora, 36 žrtava različitih oblika ratnog nasilja iz cijele Jugoslavije, među kojima i žene koje su preživjele ratna silovanja, svjedočilo je pred Ženskim sudom u Sarajevu. Taj je događaj, iz razumljivih razloga, održan iza zatvorenih vrata. Godinu i pol kasnije, u prosincu 2016, Žene u crnom objavile su pedesetominutni film “Ženski sud – feministički pristup pravdi”, koji je i danas besplatno dostupan na YouTubeu, a prikazan je i na predstavljanju u Osijeku. U svibnju 2017. Žene u crnom objavile su knjigu “Ženski sud: o događaju u Sarajevu i o nastavku procesa”, također besplatno dostupnu na internetu, u kojoj su objavljena 32 od 36 svjedočenja žena pred Ženskim sudom – toliko ih je, naime, dalo pismenu suglasnost za objavljivanje prijepisa svoga svjedočanstva. To izdanje Žena u crnom i danas je jedan od važnih naslova u nevelikoj literaturi na ovdašnjim jezicima o zločinima masovnih ratnih silovanja u ratovima na području Jugoslavije devedesetih godina prošlog stoljeća.

Staša Zajović i Marijana Senjak; Boško Pešić, suosnivač Estetičkog laboratorija i predstojnik Odsjeka za filozofiju osječkog Filozofskog fakulteta. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

Na predstavljanju Ženskog suda, proteklog tjedna u Osijeku, koordinatorica Žena u crnom Staša Zajović izrazila je zadovoljstvo time što je došlo pedesetak slušatelja, među kojima ponajviše studentica osječkog Filozofskog fakulteta. “Nisam očekivala toliki odaziv. Ratno nasilje nad ženama potisnuto je, nevažno, sekundarno pitanje, ne zanima čak ni projekte za ljudska prava”, kazala je, dodajući kako je “velika čast” da je baš u Osijeku prilično mnogo zainteresiranih. “Ženski sud nije pao s neba. Sve smo mi predratne drugarice, članice predratne Jugoslavenske feminističke mreže koja je okupljala aktivistkinje iz Zagreba, Ljubljane, Beograda, Prištine, Sarajeva… Nikada nismo prekinule suradnju. Nema tih tenkova, nema tih oružanih snaga, nema tih deklaracija i nametnutih konsenzusa, nema tih granica koje su nama bile prepreka. Nas nitko nije trebao miriti jer mi se nikada nismo ni svađale. Mi znamo svoju odgovornost: da žene ne svodimo samo na ulogu žrtava. One jesu bile žrtve, ali su uvijek, u svakoj situaciji, pružale otpor, i individualno i kolektivno. Žene nikada nisu prestale kršiti svaki etnički i moralni konsenzus koji nameće nacionalizam. Žene, svjedokinje, ne pristaju na to da budu žrtve. One su nas vodile. Njihova je borba veličanstvena. Zajedno smo učile kako se pravda žrtvuje za volju oružanog, hladnog mira. Poštovale smo glas tih žena, njihov put i njihove želje. U okviru Ženskog suda, žene su stvorile nove paradigme znanja”, kazala je Staša Zajović.

Psihoterapeutkinja Ženskog suda Marijana Senjak objasnila je psihoterapeutske pripreme i domete tog aktivističkog foruma. “Psihoterapija ne liječi od društvenih nepravdi, to moramo znati, ali može pomoći da se preživjele ratnog nasilja osnaže, da javno svjedoče i nastave biti akterice promjene, svog života i svog oporavka”, kazala je, dodajući kako je u procesu pripreme Ženskog suda sudjelovalo više desetaka žena ratnih žrtava iz različitih dijelova bivše Jugoslavije. Nela Pamuković iz zagrebačkog Centra za žrtve rata Rosa objasnila je kako je zasjedanju Ženskog suda u Sarajevu prethodio kompleksan proces regionalnih sastanaka u svakoj zemlji. “Svjedokinje, žene koje su se priključile, same su izabrale one koje su imale snage govoriti i svjedočiti u Sarajevu”, kazala je Pamuković. No za sudjelovanje na zasjedanju u glavnom gradu BiH nije bio uvjet da žrtva javno svjedoči. “Njih 36 pristalo je, i uspjelo, javno svjedočiti, ali sve druge su radile na svom oporavku i sigurno su mnogo dobile od razmjene, zajedničkih akcija u feminističkim kružocima te iz zajedničkog i individualnog grupnog rada”, dodala je Marijana Senjak. “Bila je nužna, naravno, psihološka priprema kao odgovor na strah od emocionalnog sloma tijekom javnog svjedočenja. Žrtva treba razumjeti da se ništa strašno neće dogoditi ako snažno emotivno reagira tijekom svjedočenja o patnjama koje je doživjela. Žena može podnijeti tu emocionalnu reakciju i može imati kontrolu nad sadržajem koji iznosi. Tako je i bilo.” U filmu “Ženski sud – feministički pristup pravdi” takve se potresne emotivne reakcije mogu jasno vidjeti, baš kao i dostojanstvo kojim su žene opisivale što im se dogodilo.

Staša Zajović, koordinatorica Žena u crnom. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

Svoja iskustva predstavile su u Osijeku dvije svjedokinje Ženskog suda, Marica Šeatović iz Novske, čijeg su supruga i još troje rođaka u prosincu 1991., u kući do njezine, ubili pripadnici Hrvatske vojske, te Milica Miladinović iz Zagreba, koja je istjerana iz svog doma i tek nakon dugogodišnje pravne borbe, u sklopu pregovora i priprema za ulazak Hrvatske u EU, uspjela ostvariti svoje pravo na dom u Hrvatskoj. “Za mene je Ženski sud jako puno značio”, kazala je Marica Šeatović. “Prošla sam sve državne sudove u Hrvatskoj i ni na jednom nisam bila tretirana kao na sudu u Sarajevu: ondje sam imala slobodu govora, slobodu pristupa bilo kome i veliku podršku aktivistkinja i suradnica. Mene je Ženski sud uvelike osnažio. I dandanas sam aktivna.”

Suđenje za ubojstvo najbližih članova obitelji Marice Šeatović jest održano, ali su optuženici oslobođeni. Šeatović je nedavno, trideset godina nakon zločina, ostvarila pravo na novčanu naknadu u skladu sa Zakonom o civilnim žrtvama rata. “To je sva moja satisfakcija za ovu borbu od 30 godina. Ali neću se predati. Pomažem. Voljna sam svakoga poslušati i pomoći mu”, kazala je.

Milica Miladinović ustvrdila je da “nije imala nesreću izgubiti nekoga u ratu”, ali je “izgubila pravo na dom”. “Protjerani smo 1991. Nisam imala kamo, a nisam htjela otići, jer zna se gdje je moj dom. Nastavila sam borbu za ono što sam jedino imala – svoju kuću i dom, koje sam morala napustiti. Saznavši od prijateljica da postoji udruženje žena žrtava rata, uključila sam se. Ženski sud me ojačao, dao mi je snage i hrabrosti da ustrajem. Petnaest godina sudila sam se s državom i s čovjekom koji je ušao u moju kuću, zahtijevajući da ja njemu isplatim 40 tisuća eura. U mom slučaju pokazala se točnom uzrečica da je pravda spora, ali dostižna. Dobila sam svoj dom. Sada sam svoja na svome. Bilo je mnogo teških situacija, mučnih, ali isplatilo se. Vrijedi se boriti, vrijedi izdržati. Danas, spremna sam svakome pomoći”, kazala je Milica Miladinović.

‘Žene, svjedokinje, ne pristaju na to da budu žrtve. One su nas vodile. Njihova je borba veličanstvena. Zajedno smo učile kako se pravda žrtvuje za volju oružanog, hladnog mira’, kaže

Staša Zajović govorila je o “ukrštanju akademskog i aktivističkog znanja”. Ženski sud za bivšu Jugoslaviju u posljednjih sedam godina predstavljen je na akademskim i sveučilišnim institucijama u svim zemljama regije, ali i na nekoliko sveučilišta u Španjolskoj, Italiji i SAD-u. “Ženski sud nije bio samo terapeutska zajednica, nego i zajednica žena za ukidanje hijerarhije između različitih vrsta znanja. Jako je važno političko obrazovanje na osobnom iskustvu žena. Akademsko znanje je važno, Žene u crnom objavile su desetke knjiga, ali postoje i nove vrste, nove paradigme znanja. Jedno od takvih je iskustvo samih žena. Znanje žena Srebrenice bilo mi je bitnije od svega što sam čula od svih analitičara. Ženski sud jedan je od načina da se otvori nužni prostor da žene to svoje znanje javno prenesu i kažu”, objasnila je Staša Zajović. Ženski sud, osim toga, pridonosi, kaže Zajović, “ukidanju hijerarhije među žrtvama”. “To je, do današnjeg dana, jedan od najvećih problema: uspostava priznatih i nepriznatih žrtava. Najveći je problem kako uspostaviti prostor u kojemu nema hijerarhije žrtava, u kojemu jedne nisu ‘vrjednije’ od drugih i u kojemu su ravnopravne patnja i bol žene ratne žrtve iz BiH i žene žrtve iz Leskovca koja je izgubila posao, ali da se istodobno ne zaboravljaju i ne negiraju politički uzroci i posljedice, da se ne relativizira uzročna veza događaja. Moramo stvoriti prostor u kojemu je svaka patnja važna i vrijedna, ali da se istodobno ne zaboravi političko znanje o onome što se dogodilo. Jer nije isto izgubiti posao u Zrenjaninu kao i biti žrtva srpskih oružanih formacija koje su ubile 8372 ljudi u Srebrenici. Sve je to jako dug obrazovni proces koji još traje”, smatra Staša Zajović.

Nakon predstavljanja u Osijeku, voditelj Estetičkog laboratorija Boško Pešić za Nacional je ocijenio kako je to bilo iznimno dojmljivo za njegove studente. Mladi ljudi, ocjenjuje Pešić, ne znaju dovoljno ni o ratnim događajima, a još manje o njihovu razumijevanju: “O tome se govori samo dnevnopolitički, a naročito izostaje problem suočavanja. Mladi često reagiraju potpuno dezorijentirano, i kada je riječ o ratovima devedesetih na području Jugoslavije i kada je riječ o sadašnjem ratu u Ukrajini. To je, rekao bih, neka vrsta društvene anestezije, ali i opći problem ovdašnjeg obrazovanja: da mlade ne uspijeva osposobiti za uspostavu racionalnog odnosa sa stvarnošću.” Zato Estetički laboratorij, dodaje Pešić, otvara pitanja o kojima se ne govori, čime istodobno nastoji obnoviti “kulturni dignitet” Osijeka.

‘Mladi reagiraju dezorijentirano, i kada je riječ o ratovima 1990-ih i kada je riječ o ratu u Ukrajini. To je neka vrsta društvene anestezije, ali i problem obrazovanja. Zato otvaramo ta pitanje’, kaže Boško Pešić

Ženski sud, zaključila je Zajović, osnažuje preživjele. “Sve žene koje su sudjelovale u Sudu postale su aktivistkinje. Ponižavajuće je neprestano žene tretirati kao žrtve. Pa žene Srebrenice sudjeluju u feminističkim akcijama! Radimo i protiv narcizma žrtve, te opasne narcisoidne kulture koncentriranja na bol i patnju takozvanih ‘naših’ žrtava, kojima manipulira država, ali i međunarodne fondacije. Razvijamo etiku odgovornosti, na tragu Hanne Arendt. Učimo i o kontinuumu nasilja: da rat nije pao s neba. On je stvoren u kabinetima Srpske akademije nauka i umjetnosti, u Srpskoj pravoslavnoj Crkvi, u drugim institucijama, drugdje u regiji… Pa kakva je to pravda u svijetu da oni koji truju, koji vrše propagandu, svuda prolaze nekažnjeno? Postoji i kontinuum nasilja, zločina silovanja, od Vukovara preko Bosne i Đakovice do Beograda i Jagodine u Srbiji. Kako je moguća ova eksplozija, pandemija seksualnog nasilja u Srbiji? Tako što postoji kontinuum nekažnjenog ratnog nasilja: država blagoslivlja te zločine, zajedno s Crkvom, a mislim, nažalost, da nije tako samo u Srbiji. Latinka Perović uvijek je govorila da moramo proizvesti nove paradigme i prakse pravde. Treba, naprimjer, pokrenuti odgovornost država i prisilnu mobilizaciju proglasiti zločinom protiv mira. Kakvo je to humanitarno pravo koje ne odobrava politički azil onima koji odbijaju ići u rat? Nijedna majka čiji su sinovi odvođeni u rat nema nikakvo priznanje, nikakvu kompenzaciju. To zahtijeva Ženski sud i to zahtijevamo mi, osnažene svjedokinje i aktivistkinje, koje smo rodile jedna drugu i koje znamo da je još toliko žena na ovim našim prostorima koje čekaju da budu rođene”, kazala je na predstavljanju Ženskog suda za bivšu Jugoslaviju u Osijeku Staša Zajović, pokretačica cijelog procesa i koordinatorica Žena u crnom. Ili, kako su u izvještaju o događaju na webu Estetičkog laboratorija ustvrdili organizatori, “feministički pristup pravdi odškrinuo je vrata za suđenja koja će se neminovno jednoga dana morati zbiti na tlu država Jugoslavije. Naime, ‘suđenje sudu’. I, još važnije, ‘suđenju povijesti nasilja’ (Arendt, Felman) na ovim prostorima”.