Objavljeno u Nacionalu br. 365, 2002-11-13

Nacional je došao u posjed pisama ratnog zločinca Milana Martića koja posljednjih mjeseci šalje iz Scheweningena: u njima on svojim prijateljima daje instrukcije kako da traže novčanu pomoć za njega budući da je zapao u potpunu besparicu

Već mjesecima nekoliko prijatelja i znanaca ratnog zločinca Milana Martića uzalud obilazi udruge i okupljališta Srba po Europi: nitko ne želi udijeliti ni euro pomoći za nekadašnjeg ministra obrane i predsjednika srpske paradržave, tzv. “Republike Srpske Krajine”. Martić, vođa srpske pobune u Hrvatskoj poznate kao balvan-revolucija, nalazi se u zatvoru Međunarodnog suda za ratne zločine u Scheveningenu u Nizozemskoj pod optužbom da je počinio ratni zločin kad je 2. i 3. svibnja 1995., nakon što su Hrvatska vojska i policija u operaciji “Bljesak” oslobodile okupirani dio zapadne Slavonije, naredio raketiranje Zagreba. Tom prilikom na glavni grad Hrvatske bačene su kazetne bombe pri čemu je poginulo 7 a ranjeno 176 civila. Nakon što je bijegom iz Knina na početku operacije “Oluja” jedva spasio živu glavu, godinama se, bez novaca, napušten, sam i izdan od svih, potucao po BiH i Srbiji, da bi ga na kraju njegov “nebeski narod” otjerao u zatvor Haaškog suda u koji je stigao 15. svibnja 2002. Martić danas nema novca čak ni za cigarete, novine i telefonske kartice: obitelj mu ne može doći u posjet jer nema čime platiti prijevoz do Haaga. Unatoč takvom bijednom Martićevu položaju, Srbi koje je nekadašnji milicionar zavarao da će im dati državu u Hrvatskoj, a koji su zbog te avanture završili u Njemačkoj, Nizozemskoj, Austriji, Francuskoj, nemaju za njega ni mrvice samilosti. Dosad njegovi prijatelji nisu uspjeli iskamčiti ni najmanji novčani prilog. Žale se da je najčešći odgovor koji čuju kad po srpskim gostionicama i udrugama po Europi mole za financijsku pomoć “ma tko ga jebe”, “neka mu daju novac oni za koje je ratovao”, “upropastio nas je i sad još traži da mu pomognemo”.

‘Život u haaškom zatvoru je strahovito skup: nemam čak ni za cigarete ni za telefonske kartice’ Takav sramotni odnos prema “malom voždu” najmanje je iznenadio samog Martića. Nacional raspolaže s više njegovih pisama kojima njegovi prijatelju dokazuju da je nekadašnjem kninskom šerifu doista nužan novac. Iz njih se najbolje vidi u kakvom se ponižavajućem položaju nalazi nekadašnji kninski moćnik odgovoran za ubojstva 110 hrvatskih civila na području Hrvatske Kostajnice, 37 civila u Saborskom, Poljankama i Lipovanićima, 38 u Škabrnji te 28 u Nadinu i Bršadinu. U pismu koje je poslao ovih dana, 23. listopada 2002., Martić tješi svog prijatelja koji mu je razočarano dojavio da nije uspio prikupiti novčanu pomoć: ”Žao mi je što traumatično doživljavaš ‘humanost’ naših ljudi, ali ja sam ti na samom startu naveo takvu mogućnost. Takvo ponašanje naših ljudi meni je odavno poznato, zašto sam bio i skeptičan. Moj savjet ti je da se ne sikiraš i da to shvatiš kao normalno. Naši ljudi najprije računaju kakve koristi od toga imaju ako nešto daju, a ako misle da je beskorisno, pronaći će sto mogućnosti da izbjegnu humanost.”

Unatoč ponižavajućoj situaciji u kojoj se našao, Martić je svjestan da će te njegove ispovijedi čitati mnogi Srbi pa nastoji ostaviti što bolji dojam: “Ako budeš slao pisma raznim utjecajnim Srbima, obrazloži im moju materijalnu situaciju i žiro-račun, ali bez pretjeranih molbi. Bez obzira na teškoće moramo da vodimo računa o nekom dostojanstvu.”

U drugom pismu Martić posredno priznaje da je ostavljen od svih te da se za njega donekle brine samo srpski književnik Brana Crnčević, jedan od intelektualnih začetnika ideje “svi Srbi u jednoj državi” i autor Memoranduma SANU koji je postao političko ishodište srpske imperijalne politike. Martić se žali da je “bez ikakvih primanja, u posjetu mi može doći porodica samo ako prijatelj Brana Crnčević sakupi neki dinar, ali i njegove su mogućnosti sve manje. Život je ovdje strahovito skup za naše prilike tako da za telefonske kartice, cigarete i još neke sitnice bez kojih se ne može, potrebno je minimalno 1500 eura mjesečno. Pored svega navedenoga ja opet ne kukam nad vlastitom sudbinom, već mi je muka zbog čega smo doživjeli ovakvu sudbinu kao narod, a mislim da smo mogli bolje proći.”

Za zlu kob koja ga je snašla Martić ne krivi sebe nego izravno optužuje državu Srbiju, odnosno “Maticu”, kako je naziva u svojim ispovijedima. Dok Martić kaže kako je očekivao da će mu njegovi Krajišnici okrenuti leđa, ni u snu nije mogao, tvrdi, pomisliti da će se isto tako ponašati bivša i sadašnja vlast u Srbiji. Kad je Milošević politički i vojno potrošio Martića, odbacio ga je kao zadnju krpu. Jednakom lakoćom odrekla ga se i aktualna vlast, Đinđić i Koštunica. Način na koji se Srbi rješavaju vodećih političara i oficira koji su cijelo desetljeće pokušavali realizirati njihov povijesni san da žive u jednoj državi, najbolji je dokaz koliko su oni svjesni da je proteklih petnaestak godina njihova politika bila ozloglašena, osvajačka i zločinačka. Dok Hrvati i Muslimani, koji su vodili obrambeni rat, i dalje zdušno brane svakog svog političara i vojnika, čak i kad za to nemaju baš previše argumenata, Srbi jedva čekaju da se riješe svojih nekadašnjih “heroja” i “mučenika”. Očekuju valjda da će tako lakše i bezbolnije okaljati svoje grijehe, da će se brže riješiti tamnih mrlja prošlosti. Martić i njegova paradržava crna su mrlja kojih se Srbi najviše srame. Doživljavaju ga kao izrazito promašenog vojnika, primitivnog političara, neuspješnog vođu i velikog gubitnika koji je kompromitirao i upropastio ideju srpske države u Hrvatskoj. Stoga ni Milošević, a ni Đinđić i Koštunica, nisu imali niti imaju ijedan razlog da ga uzme u zaštitu. Kao ni njegovi Krajišnici kojima je navukao na vrat samo nesreću, bijedu i stradanja. U pismu od 21. kolovoza 2002. Martić jasno prepoznaje o čemu se radi: “Prošao sam lično veoma ružno, kao uostalom sav moj krajiški narod, izdani od svih, pa i od onih od kojih se nismo nadali, naše matice Srbije…. Nažalost, naša Matica ne vodi o nama računa nimalo, pa ispada da su nas se riješili kao kakva otpada i to naplatili kroz otpis dugova i dizanjem novih povoljnih kredita. S druge strane Hrvati i Muslimani vode računa o svojim građanima koji su ovdje, kao i o njihovim porodicama tamo. Mene ne može ništa više iznenaditi, pa i ova nebriga naše Matice.”

U telefonskim razgovorima Martić, međutim, nije tako uopćen, nego je vrlo precizan: ne krije ogorčenje ponašanjem Slobodana Miloševića i nekadašnjeg predsjednika vlade tzv. RSK i direktora mesne industrije “Gavrilović” Borislava Mikelića. Martić ih optužuje da su ga prisiljavali na sukobe s Hrvatima. Uvijek kad je, povjerio se Martić, potpisao prekid vatre s hrvatskim snagama, Milošević je smjesta slao helikopter po njega u Knin. U Beogradu ga je Milošević, svjedoči Martić, grubo napadao pitajući tko mu je dao pravo da se dogovara s Hrvatima i što time misli postići. Naređivao mu je da se bez njegova znanja ne upušta u dogovore s neprijateljem. Prije odlaska u Haag, Martić je u srpskim medijima svečano obećao da neće svjedočiti protiv Miloševića. Zaboravljeni i napušteni Martić ima, međutim, sve manje ambicija glumiti heroja. Kako vrijeme odmiče, ni Martić više ne želi biti jedini žrtveni jarac i ostati sam na posljednjoj crti obrane Miloševića.

Martić kuka i nad sudbinom koja je zadesila njegovu obitelj. “Svi moji su danas izbjeglice. Stari roditelji žive u selu Vojka kod Stare Pazove kao podstanari zajedno s bratom Jovom i njegovom familijom. Brat muku muči kako da zaradi za golu egzistenciju i ja mu se divim kako to uopšte uspijeva. Moja supruga Zorka (nezaposlena) trenutno živi u vikendici našeg prijatelja Brane u selu Petina kod Kruševca, a inače je do mog odlaska u Hag živjela u Banjaluci kod brata. Sin Duško završio je gimnaziju u Banjaluci i upisao prvu godinu prava u Beogradu, tako da će i on morati da bude na teret sestre i zeta.”

Martić pokušava pokazati da se zna nositi s nevoljama koje su ga snašle pa u jednom pismu objašnjava zašto je sud odbio njegovu molbu za privremeno puštanje iz zatvora: “Oni su pronašli što ranije nisam došao ovamo. Nije uvaženo to što sam došao dobrovoljno, da imam garancije vlade SRJ i Srbije. Moje obrazloženje da nisam imao države, da sam izbjeglica, da su me Hrvati osudili u odsustvu na 90 godina zatvora (kriv sam im i što im kiša nije pala na vrijeme), ništa nije uvaženo. Lično sam bio spreman na takvu odluku, ali je to teško prihvatila moja porodica. Na izjašnjavanju povodom te molbe samo rekao: ‘Gospodo, ja od vas ne tražim milost. Očekujem pravdu.’ Očito da je moja uloga Kočićeva jazavca, ali nema veze, sigurno je da ću držati do svog dostojanstva i da neću dozvoliti da me ponize. Neću ovo malo života što je ostalo dozvoliti da proživim u bešćašću.”

Kad je početkom 90-ih počeo stvarati srpsku paradržavu, Martić zacijelo nije ni sanjao kako će ta njegova povijesna misija katastrofalno završiti, ne samo za ljude koje je gurnuo u propast, nego i za njega samoga i cijelu njegovu obitelj.

Milan Martić rodio se 1954. u Žagorićima kraj Knina. Nakon srednje škole zaposlio se u kninskoj tvornici TVIK kao polukvalificirani radnik a 1976. je postao milicionar. Do 1981. radio je u šibenskoj miliciji, potom je otišao u Zagreb u milicijsku školu nakon čega se vratio u Knin kao mlađi inspektor. Potkraj 80-ih postao je načelnik kninske milicijske stanice i na toj dužnosti zatekli su ga izbori 1990. Istog ljeto, odmah nakon demokratskih promjena, Martić je odbio umjesto zvijezde petokrake staviti na policijsku kapu hrvatski grb. Preko noći postao je vođa pobune u kninskoj policijskoj postaji. Vrlo brzo poslušnost novoj vlasti otkazale su i milicijske stanice u Obrovcu, Benkovcu, Gračacu, Korenici, Donjem Lapcu. Svima njima zapovjednik je postao Martić koji je iz skladišta Teritorijalne obrane, ali i iz MUP-a Srbije, donosio oružje i dijelio ga Srbima po Lici. Čim je početkom 1991. osnovana tzv. “Srpska autonomna oblast Krajina”, Martić je postao sekretar SUP-a, odnosno ministar policije. Odmah na početku “balvan-revolucije”, kad su pobunjeni Srbi potkraj ljeta 1990. postavili zapreke na najvažnijim turističkim cestama u Hrvatskoj, Martić je postao i “ministar obrane”. Tada je u pobjedonosnom zanosu najavio da će u “krajinsku državu” uključiti Petrinju, Karlovac i Zadar jer je JNA i njegovoj državi potrebna jedna veća luka. Do kraja 1993. Martićeva je politička karijera stagnirala jer ga je prvi “predsjednik” Milan Babić smijenio s dužnosti “ministra obrane”, a drugi “predsjednik”, Goran Hadžić, ostavio mu je samo resor “ministra policije”. Tada je Milošević, jer su Babić i Hadžić odbili prihvatiti plan Curysa Vancea, odlučio smijeniti sve svojeglave i neposlušne Srbe pa je naredio da se za “predsjednika” te paradržave izabere Martić. On je pak u “predsjedničkoj kampanji” obećavao da će dok kraja 1994. ujediniti “Krajinu” sa Srbijom. Umjesto toga, u srpnju 1995. Hrvatska vojska i policija u munjevitoj su akciji pomeli Martićevu “državu”, a on je pobjegao u Banju Luku u bijelom BMW-u i smjestio se u raskošnu vilu protjeranog uglednog liječnika Franje Ćurića. Tu je neko vrijeme priređivao orgije, ali je od straha da ga Unprofor ne uhiti ubrzo pobjegao u mjesto Kozarac kod Prijedora. Potkraj 1998. zajedno sa Snježanom Aleksić pobjegao je u Srbiju gdje se pod lažnim imenom potuca u okolici Vrnjačke Banje.

Uz zločine koje je naredio nad hrvatskim civilima, Martić će ostati zapamćen i po brojnim glupim političkim izjavama i ispadima. Doduše, ispunio mu se jedan san: ušao je u povijest, premda ne na način na koji je želio. On je jedan od rijetkih vojnih zapovjednika koji je pred televizijskim kamerama priznao da je ratni zločinac. Nakon što je krajinska artiljerija raketirala Zagreb, Martić se domaćim i stranim novinarima pohvalio kako je upravo on osobno naredio bombardiranje Zagreba. Time je, naravno, potpisao optužnicu protiv sebe. Uzalud je poslije pokušao popraviti napravljenu štetu izjavljujući kako je gađao vojne ciljeve po Zagrebu. Takvu priliku Haaški sud nije propustio: samo nekoliko dana poslije, 25. srpnja 1995., obznanio je optužnicu protiv Martića.

Prije toga Martić se proslavio izjavama u stilu “vjerujem u tezu koju zagovara naš predsjednik Milošević da će svi Srbi živjeti u jednoj državi”. Ili pak: “Ima onih koji smatraju da će Milošević u jednom trenutku upotrijebiti Krajinu i žrtvovati je za svoje političke potrebe. Sumnjam u to da će srpska vlada negativno da se odredi prema nama. Srpski narod to neće dozvoliti.” Osim što je namjeravao stvoriti svoju državu, Martić je tražio od hrvatske vlasti da dopusti stvaranje autonomne Dalmacije, tvrdio je da će uspostaviti diplomatske odnose s Italijom, da će s hrvatskom vlašću zamijeniti Drniš za Karlovac, Novigrad za Pakrac ili Daruvar.

Martić u zatvoru čeka odluku haaškog tužiteljstva da proširi optužnicu protiv njega za pokolj stotina hrvatskih građana po Lici, ali i ishod odluke ruskog državnog odvjetništva da protiv njega podigne optužbu zbog ubojstva dvojice ruskih novinara koji su ubijeni kraj Kostajnice 1991. Svjestan svega što je učinio, Martić je prije dolaska iz Beograda u Haag rezignirano izjavio: “Mene više nema tko spasiti. Čeka me doživotna robija.”

Optužnica protiv Milana Martića, koju je 25. srpnja 1995. potpisao tadašnji glavni tužitelj Međunarodnog suda za ratne zločine Richard Goldstone ima 18 točaka. Martić je optužen da je naredio bombardiranje središta Zagreba 2. i 3 svibnja 1995. raketnim bacačem velikog dometa “orkan”. U optužnici piše da je Martić odredio da se Zagreb bombardira rasprskavajućim bombama namijenjenim isključivo za ubijanje ljudi. Optužnica kao dokazni materijal prilaže Martićeve televizijske i radijske intervjue u kojima se hvalio da je osobno naredio bombardiranje Zagreba.