U petak navečer u Parizu je održana 48. dodjela filmskih nagrada Cesar koje se smatraju francuskim Oscarima. Tom prilikom Virginie Efira proglašena je najboljom glumicom i to za ulogu u filmu „Paris Memories“ redateljice Alice Winocur. Ova je nagrada za 45-godišnju glumicu iznimno važna jer, iako je posljednjih godina jedna od najpopularnijih francuskih glumica, nikada je nije osvojila. Ove godine šesti je put bila nominirana za nagradu Cesar i prvi je put osvojila.

U filmu „Paris Memories“ ona glumi Miu, ženu koja je tri mjeseca ranije preživjela teroristički napad u jednom pariškom restoranu, ali i dalje zbog toga ima psihičkih problema. Kako se ne sjeća svih detalja napada, počinje se susretati s ljudima koji te večeri također bili u restoranu i uz njihovu pomoć nastoji se vratiti u normalan život. Ova priča inspirirana je događajima iz pariškog kluba Bataclan koji su 13. studenoga 2015. napali teroristi. Tom prilikom u klubu se našao i brat redateljice filma Alice Winocur, a njegova priča dala joj je ideju za ovaj film.

Virginie Efira rođena je u Belgiji, radila je kao TV voditeljica, nakon čega je počela dobivati uloge ne samo u belgijskim, već i u francuskim filmovima. Ubrzo je u Francuskoj postala zapažena u filmskim hitovima te je 2016. dobila francusko državljanstvo. Na hrvatskim filmskim kablovskim kanalima mogu se vidjeti njezini filmovi „Sibyl“, „Plima života“, „Noćna smjena“, „Madeleine Collins“, „Doviđenja, idioti“, „Benedetta“, “U iščekivanju Bojanglesa“ i „Plivaj muški“. Svi ti filmovi pokazali su da se Virginie Efira podjednako dobro snalazi u komedijama, dramama ili romantičnim filmovima.

Nacionalov novinar Dean Sinovčić s glumicom je razgovarao u povodu filma ‘Paris Memories’

S glumicom smo razgovarali ekskluzivno za Nacional u povodu filma „Paris Memories“. Njena popularnost je u Francuskoj ogromna, prošle joj je godine stoga dodijeljena uloga voditeljice otvorenja filmskog festivala u Cannesu, njeni komercijalni filmovi su kino hitovi, oni umjetnički prikazuju se na festivalima diljem svijeta, ali ona se ni u jednom trenutku razgovora nije ponašala kao zvijezda.

NACIONAL: Film „Paris Memories“ nastao je na temelju sjećanja redateljice Alice Winocour na događaj iz studenoga 2015., kada su teroristi napali pariški klub Bataclan. Koja su vaša sjećanja na taj događaj?

Svi se sjećaju gdje su bili te večeri, naročito ako živite u Parizu, i svačija priča mogla bi se pretvoriti u film. I ja se dobro sjećam gdje sam bila, s kim sam bila, sjećam se koliko sam bila šokirana tim događajima. Toliko da sam na mnoge stvari u životu gledala drugačije nakon tog napada. No dok se brat redateljice u tom trenutku nalazio u Bataclanu, ja nisam imala takvih iskustava, nitko meni blizak nije se te večeri našao u klubu.

NACIONAL: Koliko je iskustvo te večeri utjecalo na vaše kreiranje lika Mie, žene koju glumite u filmu?

Ne previše jer sam željela da mi u kreiranju lika Mie pomogne osoba koja je ekspert za traumatična stanja koja se ljudima događaju. Tako je i bilo, surađivala sam sa ženom koja mi je objasnila kako postoji nekoliko razina traume. Ja kao normalna osoba koja je samo čula za taj događaj, ali mu nije prisustvovala, shvaćam da se tako grozne stvari događaju. No ljudi koji su preživjeli taj teroristički napad mogu pasti u duboki šok. Očito je da prilikom stvaranja lika Mie nisam mogla ništa kreirati na temelju osobnog iskustva te sam stoga učila na koji način, kod ljudi koji su preživjeli takvu traumu, dolazi do stanja disocijacije, do toga da se osjećate odvojeno od vaše osobnosti. I ne samo to, osjećate se kao da ne pripadate ovom svijetu. Tada morate naučiti kako sjećanja na neke događaje funkcioniraju te kako shvatiti situaciju u kojoj ste se našli.

NACIONAL: Jeste li se u pripremama za film susreli s nekim od osoba koje su se te večeri našli u klubu Bataclan?

Ne, nisam, informirala sam se tako što sam slušala radijske emisije i gledala dokumentarne filmove iz kojih sam saznala mnogo toga. Najviše mi je pomogla psihijatrica koja je ujedno i psihoterapeut koja se bavi sjećanjima na događaje te koja istražuje kako sitnice, neki suveniri, podsjećaju ljude na događaje iz prošlosti. Smatrala sam da svoju glumu i stvaranje lika Mie moram bazirati na priči koju je napisala Alice Winocour koju je temeljila na vlastitom iskustvu jer je imala direktnu poveznicu s napadom te večeri. Kroz to sam shvatila da radimo na temelju intimne priče koja ne može biti generalizirana i koja ne može predstavljati općeniti pogled na te događaje iz bliske povijesti.

NACIONAL: U Francuskoj je snimljeno nekoliko serija i filmova utemeljenih na događajima iz kluba Bataclan, ali to su pretežno fiktivne priče. Mislite li da bi trebalo snimati više filmova koji su direktnije povezani s tim događajima?

Da, svakako. Filmovi kroz emocije mogu približiti gledateljima te događaje. Zapravo sam iznenađena koliko je malo francuska kinematografija snimila filmova temeljenih na ovom događaju. Pogledajte samo što bi britanska kinematografija napravila, oni grabe teme iz politike, društva, povijesti. Mislim da i Francuska treba više takvih filmova. Film koji smo mi snimili je vrlo intiman, gotovo umjeren, ali je važno da takav film postoji. Pogledala sam jako puno dokumentaraca da bih pokušala shvatiti u kojim je okolnostima nastala ova priča, kako je moguće da dođe do takvog terorističkog napada. Ovakav film nam je bio potreban kako bi nam pokazao žrtvu napada koja se pokušava obnoviti nakon onog što joj se dogodilo. Važno je da pričamo priče o tim događajima jer oni utječu na društvo, ali i na svakog čovjeka.

‘Mia nosi motociklističku kožnu jaknu, čime želi pokazati snagu nasuprot očitoj ranjivosti’. FOTO: Press

NACIONAL: Kako ste se osjećali tijekom snimanja scena u kojima se nađete usred terorističkog napada?

Bilo je jako teško jer u tim situacijama morate ući duboko u vlastite emocije. Morate vjerovati u svoj glumački nastup, pri čemu se vaša gluma miješa s nekom vrstom realnosti. Realnost se očitovala u tome što je zvuk kalašnjikova u terorističkom napadu bio originalan zvuk. Neću zaboraviti riječi sporednih glumaca nakon snimanja te scene koji su rekli „Bože, ovo je izgledalo kao stvaran napad“. Rekla sam im „Dajte, ovo ne izgleda kao pravi napad jer će nam sada servirati katering. Opustite se, ovo nema veze s pravim napadom“.

NACIONAL: Iako je Mia preživjela traumatično iskustvo, ona nastupa kao snažna žena. Što stoji iza lika Mie koju glumite?

Možda bi bilo bolje da to pitanje postavite redateljici Alice Winocour, ona je stvorila taj lik. Dapače, insistirala je da Mia izgleda onako kako izgleda. Mia nosi na sebi motociklističku kožnu jaknu, čime je željela pokazati njenu snagu nasuprot njene ranjivosti koja je itekako očita. Duboko u sebi, Mia želi biti uz nekoga tko je čvrst, nekog tko je neće žaliti, tko će joj pomoći u potrazi za nekim dijelovima njenog života koji joj nedostaju. Ta kožna jakna nudi sliku osobe koja je u potrazi za nečim i koja to želi napraviti brzo.

NACIONAL: Film „Paris Memories“ povezan je s vašim prethodnim filmom „Benedetta“ jer su događaje u tim filmovima stvorili religiozni fanatici. Slažete li se s takvom konstatacijom?

Naravno da se slažem, s time da se u filmu „Paris Memories“ Alice Winocour ne bavi toliko političkim i religioznim okolnostima koje su dovele do terorističkog napada. I „Benedetta“ i „Paris Memories“ nude pogled na iste stvari, u oba filma moj lik se bori da dobije poštovanje i slobodu.

NACIONAL: Kao glumica, jednako ste prepoznatljivi u komedijama i dramama. Odakle vam dar za humor?

Iskreno, ne znam, čak i ne mislim da imam dara za komediju. Nisam poput Valerie Lemercier ili Jacqueline Maillant, iako bih voljela biti. Sjećam se da sam svojedobno pitala majku jesam li bila smiješna i zabavna kada sam bila mala. Razmišljala je 15 sekundi i onda odgovorila „ne“. E to me nasmijalo. Humor je za mene jedina obrana koja funkcionira. Ne znam kako bih se mogla slagati s ljudima koji nemaju smisla za humor. A ja volim komedije, one koje nude i lakoću i dubinu.

NACIONAL: Posljednjih nekoliko godina iznimno ste tražena glumica, snimate film za filmom. Uspijevate li zadržati hladnu glavu?

Uvijek postoji netko tko je puno uspješniji od vas. Uspjeh je pomalo nejasan pojam. Ne vjerujem ni u pohvale ni u pokude. Nije dobro vjerovati da lajkovi na društvenim mrežama znače ljubav. Morate vjerovati u ono što radite, a ono što se događa nakon što se film prikaže više nije u našim rukama. Uvijek mislim da moj uspjeh neće potrajati i možda zato puno radim. Što se tiče slave, ona mi nije bitna u životu. Mislim da ne bi bio problem da nestane. Uostalom, snimala sam film s Omarom Syjem i tada sam vidjela kako je biti popularan i kako to utječe na život.

NACIONAL: Razmišljate li tako zato što ste postali poznata i slavna glumica tek nakon 35. godine?

Mislim da precjenjujemo važnost koju nam daje publika. Kada čitamo tekstove o nama, povjerujemo da smo važni ljudima. Ja doista mislim da ljudi imaju pametnijeg posla i da se ne bave nama. Shvatiš da je slava prolazna, osim ako postaneš slavan kada si još jako mlad. Tada se pretvaraš u ono što ljudi očekuju od tebe. To može biti prilično destruktivno. Imala sam više od 30 godina kada mi se glumačka karijera počela slagati onako kako sam željela, što mi je dalo bolju perspektivu. Kada čitam o sebi u medijima, bilo to pozitivno ili negativno, uopće u to ne vjerujem.