Iako ima 87 godina, redatelj Ken Loach, jedan od najvećih živućih britanskih redatelja, i dalje snima filmove. Njegov posljednji „Stari hrast“ (The Old Oak) imao je svjetsku premijeru na festivalu u Cannesu, a hrvatsku će premijeru imati ovog tjedna na Human Rights Film Festivalu. Loach je miljenik festivala u Cannesu, što ne čudi jer je dva puta pobijedio, osvojio Zlatnu palmu s filmovima „Ja, Daniel Blake“ 2016. i „Vjetar koji povija ječam“ 2006.

Loach je zakleti ljevičar koji je svojim filmovima neprikosnoveni borac za političku i socijalnu pravdu. Takva je i priča filma „Stari hrast“ koja opisuje što se događa kada u mjestašce na sjeveru Engleske dođu izbjeglice iz Sirije, a dočekaju ih ekonomskim stanjem razočarani mještani koji naginju desničarenju. Zatvaranjem rudnika stanovništvo odlazi, kuće se prodaju po niskoj cijeni, a pun „Stari hrast“ posljednje je utočište prilično depresivnih mještana.

Loach je svjestan da mu je ovo najvjerojatnije posljednji film. Kada smo se susreli u povodu ekskluzivnog intervjua za Nacional, pitali smo ga postoji li neki film koji je želio snimiti, ali nije uspio. Razgovor smo vodili prije početka rata Izraela i Hamasa u Gazi, a on je odgovorio: „Da, ima ih mnogo. Da sam 20 godina mlađi, snimio bih priču o Palestini koja nikada nije bila ispričana. Trebala bi biti ispričana jer se radi o dugotrajnoj nepravdi. Vlade brojnih zemalja okrenule su leđa Palestini pretvarajući se da se tamo ništa ne događa. A oni pate na sličan način na koji Ukrajinci pate, i njima je susjedna zemlja otela njihovu zemlju. Da sam mlađi, to bi bila priča koju bih ispričao. No sada sam prestar“.

NACIONAL: Je li ideja za ovaj film došla nakon odluke britanskog premijera Borisa Johnsona da deportira ilegalne migrante iz Engleske u Ruandu?

Ne, na tu ideju došli smo ubrzo nakon što smo snimili film „Oprostite, mimoišli smo se“ iz 2019. godine u kojem smo se bavili „gig“ ekonomijom. Prije toga smo snimili film „Ja, Daniel Blake“, a oba ta filma događaju se u Newcastleu. Smatrali smo da snimanje na sjeveru Engleske trebao zaokružiti još jednim filmom kako bismo dobili cjelinu. Film „Ja, Daniel Blake“ bavio se siromaštvom i ljudima koji se hrane u javnim kuhinjama, „Oprostite, mimoišli smo se“ bavio se nesigurnošću radnog mjesta te smo željeli snimiti treći film koji se bavi konzekvencama ovih dvaju filmova. A konzekvence su uspon radikalne desnice, rasizam, bespomoćnost, a sve se to otkriva u trenutku kada grupa izbjeglica stigne u englesko mjestašce. Na njih se tada sruči taj rasizam, taj bijes ljudi zbog osjećaja da su prevareni. Te izbjeglice dolaze iz Sirije, područja na kojem je Velika Britanija također sudjelovala u stvaranju kaosa tijekom rata u Iraku. Vladajuća klasa u Velikoj Britaniji odlučila je da ćemo tamo voditi rat. I stoljeće prije određivali smo im gdje su njihove granice, crtali smo im linije u pijesku. Kakve to veze ima s Britancima? Kada se sve to poveže, dolazimo do toga da je taj dio na sjeveru Engleske primio više izbjeglica nego bilo koji drugi dio. A to je siromašan dio Engleske, kuće se prodaju vrlo jeftino. Dat ću vam jedan primjer, filmski festival u Cannesu me ugostio i smjestio u hotel Marriott, u kojem sam boravio tri noći. Za cijenu triju noćenja u Marriottu u Cannesu možete kupiti kuću u tom dijelu Engleske. To je otprilike pet tisuća funti, što bi bilo šest tisuća eura.

NACIONAL: Kako se onda snalazite u glamuru festivala u Cannesu?

Znate, Cannes je mnogo više od glamura. Ljudi poput vas dolaze na festival, razgovara se o filmovima, glamur nije toliko bitan.

NACIONAL: Naziv filma „Stari hrast“ odnosi se na ime puba, ali taj pub ima važno društveno značenje. Koje je značenje puba u vašem filmu?

Ono što se događa u sklopu društvene zajednice jest to da javna mjesta nestaju. Škole se zatvaraju pa djeca moraju putovati u druge gradove. Crkve se zatvaraju, ne čuju se crkvena zvona. U vrijeme dok su postojali rudnici, bili su otvoreni rudarski klubovi, veliki prostori u kojem su se ljudi okupljali, pili, gledali nastupe komičara, sve je to nestalo. U malim mjestima jedino javno okupljalište je pub. To je mjesto gdje se, tradicionalno, ljudi okupljaju i razgovaraju, to mjesto je centar života u malom mjestu. Pubovi su također gotovo nestali. Drže se o koncu. I onda smo scenarist Paul Laverty i ja došli na ideju da hrast predstavlja Veliku Britaniju jer Britanci sebe smatraju snažnim i čvrstim ljudima.

NACIONAL: U filmu ističete važnost humanitarne pomoći i solidarnosti. Koja je razlika između tog dvoje?

Znate, kaže se da je humanitarnost zapravo zakašnjela pravda. Humanitarna pomoć daje se u svijetu u kojem nema pravde, u kojem je svijet podijeljen na bogate i siromašne. Solidarnost nastaje kada smo ujedinjeni, kada nema podjele na bogate i siromašne. Solidarnost ima dugu tradiciju, ujedinjenost je snaga. U rudarskoj industriji, naročito kod iskapanja ugljena, tvoj život ovisi o čovjeku do tebe. Vi doslovno pomažete jedan drugome. Solidarnost je tu ugrađena. U osamdesetima je u Velikoj Britaniji bilo štrajkova rudara i solidarnost je bila nevjerojatna. Rudari iz drugih zemalja solidarizirali su se s britanskim rudarima. Ljudi iz rudarske industrije odlazili su u Francusku, Njemačku, Italiju, Poljsku, Južnu Afriku, u kojima su govorili o svojim problemima i gdje su bili dobrodošli. Tu se vidjela međunarodna solidarnost. Danas ljudi postaju očajni, slabi, nesigurni, osjećaju se prevareno, osjećaju se bespomoćno, nemaju nade i tada se stvara podloga za vjerovanje propagandi radikalne desnice. Tada desnica kaže da bi za svoje stanje trebali kriviti čovjeka koji je hijerarhijski ispod vas, a to su izbjeglice.

NACIONAL: Jačanje desnice ne događa se samo u Velikoj Britaniji, već diljem Europe. Zašto ljevica, po vašem mišljenju, nema odgovor na jačanje desnice?

Odlično pitanje. Po meni, radi se o kolapsu socijaldemokracije. Mislim da socijaldemokratska pozicija nema vrijednost. Socijaldemokratska pozicija unutar desničarske Laburističke stranke bila je ta da poslodavac zarađuje prije nego što radnik uspije obraniti svoj posao. Poslodavac će prije ostvariti profit nego što će radniku povećati plaću i poboljšati uvjete rada. Time ispada da je socijaldemokratima prioritet da poslodavac, a to su danas velike korporacije, bude uspješan. Kada to tako shvatite, onda uviđate da se ništa ne može promijeniti jer te prioritete ima i desnica. Godine 2015. Laburistička stranka izabrala je za svog vođu ljevičara Jeremyja Corbyna te se ta stranka iznenada promijenila. Članstvo se pod Corbynom povećalo s 200 tisuća, koliko ih je bilo u vrijeme Tonyja Blaira, na 600 tisuća. Osnove njegova programa bile su javno vlasništvo nad naftnim, vodnim i elektroenergetskim poduzećima, zatim nad željezničkim i autobusnim poduzećima, bez privatnih zdravstvenih i obrazovnih ustanova. Velike korporacije ne bi se na tome mogle obogatiti. Predlagala se kompletna promjena. Godine 2017. održani su parlamentarni izbori u Velikoj Britaniji, Corbyna i novu lijevu stranku, što je zapravo bila, tada su vladajuće stranke optužile za antisemitizam, što je bila glupost. Proglašavali su ga nesposobnim, starim, a on je čovjek kojeg ne možete korumpirati. No on nije ulični borac, a mi trebamo uličnog borca. Uništili su ga. Sada se za njega više ne čuje, njegov program se više ne spominje, nije mu dopušteno da se pojavi na BBC-ju. Novine ne pišu o njemu. Izgleda kao da ne postoji. Došlo je do udara u trenutku kada je Corbyn sa svojom strankom gotovo pobijedio na izborima. O tome se ništa ne zna jer BBC nije dopustio da se to objavi. Njegovo ime se ne smije spominjati osim ako se ne radi o nekoj šali na njegov račun.

NACIONAL: Jeste li razmišljali da snimite film na tu temu?

Ako ću imati energije, snimit ću dokumentarac. To je važna priča.

NACIONAL: Vaši posljednji filmovi, moglo bi se reći, pozivaju na borbu. Ima li to veze s činjenicom da nam istječe vrijeme?

Da, jer ono što smo vidjeli posljednjih 10 godina je okončanje razvoja kapitalizma, što je počelo vladavinom Margaret Thatcher, a odjek se vidio u ostatku Europe. Sindikati su uništeni, uništeni su minimalni radni uvjeti i plaće, borili smo se za radno vrijeme, a dobili smo prekovremeni rad. Slijedilo je neplaćeno bolovanje, neplaćen godišnji odmor. Neki ga radnici imaju, ali i to im se konstantno oduzima. Prava radnika smanjuju se malo po malo. Cijela filozofija „gig“ ekonomije je ta da ti nisi zaposlenik, ti si izvođač radova koji nema nikakva prava. Sada smo došli do kraja. Tijekom prošle godine broj humanitarnih obroka povećan je za 50 posto u odnosu na 2022. Pola milijuna djece ne bi imalo što jesti da nema humanitarnih obroka. To je prije 20 godina bilo nezamislivo.

Naziv filma ‘Stari hrast’ odnosi se na ime puba, a pub ima važno društveno značenje. FOTO: WHY NOT PRODUCTIONS

NACIONAL: Do kada će, po vama, to trajati?

To je vječna borba, borba koja traje. Ta borba je neizbježna kada imamo ekonomski sustav koji je temeljen na konfliktu. Veliki biznis opstaje samo ako ostvaruje profit, pri čemu se on ostvaruje radom zaposlenika. U toj utrci za profitom neprestano se smanjuje cijena rada. Tko gubi u utrci za profitom, on gubi i svoj posao. I zato imamo stalni konflikt u kojem poslodavci smanjuju cijenu rada, a radnici je nastoje održati. I ne samo to, konflikt se intenzivira.

NACIONAL: Kako onda gledate na budućnost?

Mislim da smo, gledajući trenutnu situaciju, došli do završetka. Znamo da slijedi katastrofa. A političari iz desničarske radničke stranke i konzervativne stranke govore da ekonomija mora rasti. Moramo proizvoditi više. A znamo da to uništava planetu jer resursi su ograničeni. Moramo pronaći novi način za razvoj ekonomije, održivi način. Ja se bojim za svoju djecu i unuke. Mislim da je situacija prilično očajna.

NACIONAL: Koliko unuka imate?

Desetero, gotovo da imam cijelu nogometnu momčad, nedostaje samo golman.

NACIONAL: Jeste li ikada mislili tijekom karijere da vaš glas, vaši filmovi, mogu nešto promijeniti?

Zapravo nisam. Znao sam da je moj glas samo jedan u kakofoniji glasova. Postoji puno ljudi koji imaju snažnije glasove od jednog filmaša kao što sam ja. Znate što stvara javno mišljenje? Način na koji novine i televizija svakodnevno predstavljaju novosti, to stvara javno mnijenje. Redatelj koji je individualac, kao i scenarist, mogu učiniti malo u usporedbi s medijima.

NACIONAL: Susrećete li se ponekad s ljudima koji pripadaju nižim klasama i koji vam kažu kako im vaši filmovi mijenjaju pogled na svijet?

Da, ponekad od ljudi čujem lijepe stvari. To je poticaj za daljnji rad. Sve je to dio jedne veće borbe. Kada postajete sve očajniji, opasnost se krije u tome da počnete stvarati dvodimenzionalne filmove. Paul Laverty i ja stalno govorimo jedan drugome kako su naši pogledi na svijet poznati te da svojim filmovima želimo komunicirati i prenijeti istinu o odnosima među ljudima. Sve ostalo bi bila propaganda.

NACIONAL: Prošle godine započeo je rat u Ukrajini. Možemo li i u tom slučaju govoriti o solidarnosti?

Ukrajincima kojima su domovi uništeni, mnogi od njih su ubijeni, treba pružiti solidarnost. Problem je u nečem drugom. Amerikanci su prije više od 30 godina rekli da će se Rusi boriti ako NATO okruži Rusiju. Rusija se ne želi naći u okruženju. To ima smisla. NATO se nastavio širiti. Nikako ne želim reći da podržavam Putina, pa on je kapitalistički gangster. Nitko ga ne podržava. No ako imate nekog tko je tako opasan, onda ga ne provocirate. Ako je neka zemlja u sferi ruskog utjecaja, a vi je želite pridružiti NATO-u, onda je jasno da će doći do nasilne akcije. Pa pogledajte što je SAD svojedobno napravio s Kubom, Nikaragvom i Čileom. Smatrali su da je to njihovo dvorište. Nisu željeli neprijateljske snage u svom dvorištu, čak su više puta pokušali ubiti Fidela Castra. Pa zašto su onda iznenađeni što je Putin ušao u rat ako mu rade to isto što su Rusi radili SAD-u? No kada to danas kažete, odmah vas osuđuju. Jedino prihvatljivo mišljenje je ono da je Rusija nepopravljivo loša, dok je neprihvatljivo reći nešto o krivici Zapada.

NACIONAL: Razgovarajući s vama, čini se da ste puni energije i da biste mogli snimiti još nekoliko filmova. Međutim, smatra se da je „Stari hrast“ vaš posljednji film. Slažete li se s time?

Godine života uzimaju danak. Lako je sjesti i razgovarati s ljudima. Morate imati emocionalnu energiju da biste svakodnevno nastavili s ovim poslom. Film „Stari hrast“ smo zbog pandemije pripremali i snimali duže nego obično. A obično taj proces traje tri godine. A za tri godine imat ću 90 godina. Moje tijelo kaže da je dosta.