Prošlo je 36 godina otkako su belgijska braća Dardenne, 72-godišnji Jean-Pierre i 69-godišnji Luc, snimila svoj prvi film, a od tada do sada malo se toga promijenilo u njihovu pristupu filmu. Oduvijek su bili konzistentni u svojem pričanju često brutalnih filmskih priča koje se temelje na svakodnevnim događajima i kroz koje se bore protiv socijalnih nepravdi. Takav pristup doveo ih je do statusa jednih od najznačajnijih i najnagrađivanijih europskih filmaša. Na najvećem filmskom festivalu, onom u Cannesu, dva puta su osvojili Zlatnu palmu, 1999. s filmom „Rossetta“ i 2005. s filmom „Dijete“. Za film „Lornina šutnja“ 2008. nagrađeni su u Cannesu za najbolji scenarij, 2001. su s filmom „Dječak s biciklom“ osvojili veliku nagradu žirija, za film „Mladi Ahmed“ 2019. proglašeni su najboljim redateljima, da bi s filmom „Tori i Lokita“ osvojili prošle godine posebnu nagradu u povodu 75 godina festivala.

Upravo se film „Tori i Lokita“ u četvrtak, 20. travnja, počinje prikazivati u hrvatskim kinima. U središtu priče su dvoje migranata, 12-godišnji Tori koji ima dokumente koji mu dopuštaju legalan život u Belgiji i 17-godišnja Lokita koja ih nema pa joj prijeti deportacija. Kako po svaku cijenu želi ostati u Belgiji, ona počinje raditi za uzgajivače marihuane koji joj obećavaju da će joj omogućiti dokumente temeljem kojih će ostati u zemlji, a Tori joj nastoji pomoći kako je ne bi prevarili.

Braća Dardenne jedni su od najznačajnijih i najnagrađivanijih europskih filmaša. Na najvećem filmskom festivalu, onom u Cannesu, dva puta su osvojili Zlatnu palmu

Kada smo se u Parizu susreli s braćom Dardenne na ekskluzivnom intervjuu za Nacional, zanimalo nas je jesu li u više od 35 godina, koliko filmovima ukazuju na socijalne probleme, primijetili da je došlo do određenih pomaka na bolje. Jean-Pierre Dardenne kimnuo je glavom i rekao: „Ne bih rekao da se ništa nije promijenilo“. „Ako želite neke primjere, navest ću vam jedan, a to je slučaj kada je Boris Johnson odlučio da migrante pošalje natrag u Ruandu. Olakšanje sam osjetio prošle godine kada je Europski sud za ljudska prava odlučio da on to ne može napraviti te se suprotstavio njegovoj odluci. To znači da još uvijek postoje ljudi koji će reći da u Europi, u zapadnim zemljama, postoje ograničenja i ne može svatko raditi što god hoće. Ako govorimo samo o problemima migranata i ako uzmemo za primjer Belgiju, onda vam moram reći da je u toj zemlji sve više maloljetnih migranata koji su prihvaćeni. To je dobra stvar, ali još uvijek je to, sveukupno gledano, nedovoljno. Mi smatramo da mnogo toga više treba napraviti, da se zakoni moraju mijenjati, kako bi ti mladi ljudi koji dolaze u Belgiju ili neku drugu zemlju, bili zaštićeni. Treba im se omogućiti nastavak školovanja, treba ih integrirati u društvo, a kada postanu punoljetni ne bi ih se smjelo protjerati natrag u zemlje odakle su došli“, objašnjava nam Jean-Pierre Dardenne.

„Tori i Lokita“ nije prvi film braće Dardenne u kojem se bave migrantima. U filmu „Lornina šutnja“ u središtu je albanska migrantica u Belgiji koja se mora vjenčati s lokalnim narkomanom kako bi dobila belgijsko državljanstvo. U filmu „Nepoznata djevojka“ iz 2016. Adèle Haenel glumi liječnicu kojoj na ulazu u ordinaciju umire nepoznata djevojka, migrantica, a ona nastoji saznati kako i zašto je preminula. Očito je da su migranti izloženi kriminalu, pri čemu se Luc Dardenne slaže s našom konstatacijom. „Migranti su najslabija skupina ljudi, ujedno i najranjivija. To je slučaj i u filmu ‘Tori i Lokita’, gdje Tori ima dokumente te legalno boravi u zemlji, dok Lokita nema dokumente i stoga nelegalno boravi u zemlji. A kada niste legalno u nekoj zemlji onda možete nestati, postati žrtva bilo koje kriminalne organizacije ili možete i sami postati kriminalac. I zato smatramo da se to zakonski mora prevenirati“, kaže Luc Dardenne podsjećajući da je ovo njihov četvrti film koji govori o migrantima, a s obzirom na situaciju kaže nam da se može očekivati i snimanje petog s istom temom.

Braća Dardenne i glumci iz filma ‘Tori i Lokita’ Pablo Schils i Joely Mbundu u Cannesu. FOTO: Jean-Louis Hupé / FDC

„Naši političari pokušavaju nas uvjeriti da je invazija migranata bila privremeni fenomen što, sada to shvaćamo, nije bio slučaj. Sasvim je legitimno da ti ljudi vide Europu kao bolje mjesto za život u odnosu na zemlju u kojoj su živjeli. Oni traže bolje životne uvjete. Izgradnja zidova i zatvaranje granica nije način na koji se problem može riješiti. Mora postojati drugačiji način počevši od zakona koji su na snazi u cijeloj Europi. Po tim zakonima maloljetna djeca, bez nužnih dokumenata, kada postanu punoljetni, a nemaju dozvolu boravaka i radnu dozvolu, moraju biti deportirani. I što se onda događa s maloljetnicima koji imaju 17 godina, a nemaju potrebne papire? Napuste školovanje, napuste poslove koje su obavljali i ulaze u podzemlje kako bi preživjeli i ostali u zemlji te tako postaju potencijalni kriminalci. Taj zakon stoji iznad njih kao Damoklov mač. Svi ljudi koji dolaze u zemlje Europske unije imaju pravo na školovanje, pravo na učenje jezika, pravo da se specijaliziraju u nekom poslu, pravo da se zaposle. Kada bi im to bilo omogućeno, riješili bi se mnogi problemi“, iznosi svoje stavove Jean-Pierre Dardenne.

Braća Dardenne ne sumnjaju da Europa mora prihvatiti migrante, a za to treba postojati zajednička europska politika. „U povijesti su ljudi uvijek migrirali, nakon čega je Europa postala stabilna. Migracija će biti i dalje, klimatske promjene će utjecati na to, što vidimo na primjeru Bangladeša i nekih otočja. To nije privremeni fenomen, to je nešto s čime se moramo nositi i zato se treba odrediti politika spram toga. Nedavno sam čitao da je prošle godine samo u Kanadu migriralo 435 tisuća ljudi. Čak i ako nemaju svi posao, odobren im je ulazak i boravak u Kanadi. Zato bi i europske zemlje trebale imati politiku spram ovog fenomena, trebale bi se znati nositi s time. Kada spominjemo poveznicu između migranata i zaposlenja, onda dolazimo do kritične točke jer bi europske zemlje htjele samo one ljude koji im trebaju. Samo bi njih prihvaćale. To jest jedno od rješenja, ali tu su i maloljetnici koji, ako dođu u Europu i počnu sa školovanjem i izučavanjem zanata, mogu biti usmjereni tako da ostanu, dobiju legalni boravak i nastave školovanje“, kaže Jean-Pierre Dardenne.

Njih dvojica često su govorili kako ideje za svoje filmove pronalaze čitajući novine, posebno crnu kroniku. Isti je slučaj bio i s filmom „Tori i Lokita“, za koji je jedan filmski kritičar napisao kako je to film u kojem su braća Dardenne pokazali koliko su bijesni. „Da, imamo razloga biti bijesni jer je okidač za ovaj film bio jedan članak objavljen u belgijskim novinama, u kojem se navodilo kako mnoga istraživanja pokazuju da stotine maloljetnih migranata, koji dolaze u zemlje Europske unije bez pratnje starije osobe, jednostavno nestanu. Nismo znali zašto, pretpostavili smo da, kako se bliže punoljetnosti, nemaju dokumente te na ilegalan način pokušavaju doći do njih. Ili se nađu u ilegalnim poslovima, bilo da su to poslovi s drogom, prostitucija ili trgovina organima. Nama je to odmah bila zanimljiva ideja za film te smo se zapitali kako je moguće da u Europskoj uniji nestaje toliko mladih ljudi“, ispričao nam je Luc Dardenne.

Krenuli su u istraživanje za potrebe filma i posjetili MENA centar u Belgiji koji brine o maloljetnim migrantima. „S njima smo razgovarali o toj djeci, o tome kako žive, kako funkcioniraju. A onda smo naišli na jedan francuski magazin koji je pisao o djeci i adolescentima migrantima, razgovarali su s mnogima. Ujedno, razgovarali su i sa psihijatrima koji su im rekli da je usamljenost bolest od koje ta djeca najčešće obolijevaju. I to ostaje duboko usađeno u njima“. To je bio tek prvi dio istraživanja, nakon toga im je pomogao prijatelj koji radi u policijskoj jedinici za borbu protiv uzgajivača marihuane i trgovaca drogom. „Rečeno nam je da većina kanabisa odlazi u Nizozemsku gdje je trgovina legalizirana, ali ostatak se ilegalno koristi u Belgiji, pri čemu su lokalni uzgajivači povezani s albanskom mafijom. Vlasnici tih plantaža za svoje poslove koriste djecu koja su pobjegla iz MENA centara. To su djeca koja se približavaju 18. godini, nemaju potrebne dokumente za ostanak u zemlji i boje se da će ih vratiti u njihovu matičnu zemlju“.

U središtu priče filma ‘Tori i Lokita’ dvoje je migranata u Belgiji, 12-godišnji Tori i 17-godišnja Lokita. FOTO: Christine Plenus

Temeljem svega toga braća Dardenne napisala su scenarij za film „Tori i Lokita“ te su krenuli u potragu za djecom koja će imati glavne uloge u filmu. Obje glavne uloge dobili su naturščici. „Nije bilo teško pronaći glumce, uvijek uzmemo puno vremena kako bismo pronašli prave glumce. Primjerice, za ulogu Lokite na audiciju je došlo 150 djevojaka, a Mbundu Joely je bila među prvima koju smo primijetili. Na audiciji je bila još jedna djevojka koja je bila zanimljiva, ali je izgledala starije nego što je nama bilo potrebno. Mbundu Joely ima dječje lice, ali je visoka i snažna, što nam je bilo zanimljivo. Osim toga, lijepo pjeva pa smo odmah snimili nekoliko scena u kojima je pjevala. Zapravo smo je prilično brzo izabrali. Što se tiče izbora dječaka za ulogu Torija, audicija je trajala duže i bila je nešto kompliciranija. Vidjeli smo stotinjak dječaka, jedan nam se odmah dopao, ali je bio debeljuškast te ga nismo mogli koristiti u sceni u kojoj se krije u autu. Trebali smo manjeg i mršavijeg dječaka kao kontrast višoj i snažnijoj sestri. Pronašli smo ga, i on je vrlo dobro pjevao, njegovi su roditelji glazbenici. Uvijek trebate uzeti dosta vremena da biste na kraju pronašli najboljeg glumca ili glumicu“, ističe Jean-Pierre Dardenne koji odmah dodaje što je bila njihova osnovna zamisao s ovim filmom. „Za nas je bilo bitno stvoriti tanku liniju između vjerovanja da će prijateljstvo Torija i Lokite pobijediti i toga da ne trebamo vjerovati da će se njihovi snovi ostvariti. Zato nam je bilo važno održavati napetost tijekom cijelog filma. Željeli smo poručiti kako nitko ne smije umrijeti u takvoj situaciji. Oni su nevini i nema razloga da itko umre. I stoga smo ovaj film napravili kao triler“.

Jean-Pierre i Luc Dardenne s novinarom Nacionala Deanom Sinovčićem u Parizu. FOTO: Nacional

Kako su gotovo sve europske zemlje podijeljene oko pitanja treba li prihvaćati migrante ili ne, tako nas je zanimala situacija u Belgiji te hoće li film „Tori i Lokita“ potaknuti rasprave na ovu temu. Luc Dardenne smatra kako ljudi koji su protiv prihvata migranata neće ni pogledati ovaj film. „Naše je društvo podijeljeno, možda u mlađoj generaciji ima onih koji će razmisliti o situaciji koju prikazujemo u filmu. No tako je to s mladima, u tim godinama niste rigidni, osim ako vam u formativnim godinama nije nametnuta određena ideologija. Ne bih rekao da će s našim filmom započeti rasprave na ovu temu onih koji su za i koji su protiv migranata, ponavljam, društvo je već podijeljeno i nema razgovora između grupa koji različito razmišljaju“. Njima je još nešto bitno, a to je da su dvije glavne uloge dobili tamnoputi glumci.

„To je nešto što se jako rijetko vidi u belgijskim filmovima, kao i u filmovima drugih europskih zemalja koje su dominantno bjelačke. Mbundu Joely, koja glumi Lokitu, bila je svrstana među zvijezde u usponu prilikom dodjele nagrade Cesar, najznačajnije francuske filmske nagrade. Vidjeti tamnoputu glumicu u medijima koja se proslavila u belgijskom filmu je nešto novo, do sada neviđeno, što je jako dobro ne samo za bijelce već i za muslimansku populaciju u Belgiji koja je sklona preziru spram crnaca“, ističe Jean-Pierre Dardenne.

Bez obzira na sve, braću Dardenne ne napušta optimizam glede situacije s migrantima. Temelj optimizma pronalaze u raznim događajima, kao primjer naveli su nam slučaj iz francuskog grada Besançona gdje je vlasnik lokalne pekare zaposlio pripravnika, migranta iz Gvineje. Migrant je u međuvremenu postao punoljetan, nije imao potrebne dokumente te je policija došla kako bi ga deportirala. „Vlasnik pekare rekao da će u tom slučaju štrajkati glađu, što je i napravio. Cijela zajednica ga je podržala, protestirali su protiv deportacije, da bi na kraju taj mladić iz Gvineje ostao. Reakcija ljudi, bez obzira na populističke političare koji nam utjeruju strah s migrantima, pokazuje da postoji nada za budućnost“, smatra Jean-Pierre Dardenne.

A što se tiče filmske karijere, braća Dardenne i dalje kotiraju kao kandidati za prve redatelje koji će osvojiti treću Zlatnu palmu na festivalu u Cannesu. No kažu nam da uopće ne razmišljaju o tome. „Mi ne snimamo filmove kako bismo skupljali Zlatne palme. O tome uopće ne razmišljamo, pogotovo dok ne snimamo novi film“, rekli su nam uglas.