Vladimir Velebit ugledni je hrvatski kardio i vaskularni kirurg iz Švicarske koji je nakon humanitarnog rada u vrijeme rata na ovim prostorima osnovao Fondaciju Frédéric et Jean Maurice u Ženevi kako bi mogao završiti program osnivanja kardiokirurgije u Sarajevu nakon rata. Projekte osnivanja kardiokirurgija u zemljama koje do tada nisu imale vlastite kardiokirurške centre nastavio je i u Makedoniji, Alžiru i Gruziji, a upravo počinje i projekt na Kosovu. Intervju s Vladimirom Velebitom vodili smo u Zagrebu za vrijeme njegova kratkog posjeta majci Veri Velebit, kćeri poznatog hrvatskog slikara iz razdoblja moderne Vladimira Becića, u stanu u kojem je posljednjih 15-ak godina prije smrti u kolovozu 2004. do svoje 97. godine živio i njegov otac Vladimir Velebit, jedan od najbližih suradnika Josipa Broza Tita i ugledni jugoslavenski diplomat koji je, među ostalim, u vrijeme Drugog svjetskog rata pregovarao i s Winstonom Churchillom. Osim o njegovoj uspješnoj liječničkoj karijeri u Švicarskoj i projektima u nerazvijenim zemljama, s Vladimirom Velebitom razgovarali smo i o bogatoj prošlosti njegove obitelji i sjećanjima koja ga vežu uz diplomatsku karijeru pokojnog oca.

NACIONAL: U razgovoru koji smo vodili prije intervjua rekli ste da ste slobodni liječnik. Kako to funkcionira u Švicarskoj budući da ste kardiokirurg?
– Nakon završenog studija i specijalizacije u Ženevi te dviju specijalizacija u Americi, u Houstonu i Bostonu, vratio sam se u Ženevu i otvorio privatnu kiruršku praksu. U timu od tri kirurga operirao sam u jednoj privatnoj klinici i nakon umirovljenja jednog od starijih članova grupe, imam svoju grupu s dvojicom mlađih kolega. Radimo neovisno, ali smo povezani s tom klinikom gdje možemo tretirati svoje pacijente.

NACIONAL: Je li takav sistem u Švicarskoj uobičajen?
– Apsolutno. U Hrvatskoj takva praksa tek počinje, primjerice u Bolnici Magdalena, gdje sam i sam radio dvije godine.

NACIONAL: U Švicarskoj radite u klinici Hôpital de la Tour u Meyrinu.
– Riječ je o poznatoj klinici u francuskom dijelu Švicarske. Samo su dvije privatne klinike za kardiokirurgiju u tom dijelu Švicarske, a u cijeloj zemlji ima šest privatnih i šest sveučilišnih klinika za kardiokirurgiju.
Visoke cijene operacija

NACIONAL: Koliko otprilike stoji jedna ugradnja premosnice?
– Od 50 do 60 tisuća švicarskih franaka, to jest oko 40 tisuća eura. Cijenu tih operacija uglavnom snose privatna dopunska osiguranja.

NACIONAL: Zašto su cijene tih operacija tako visoke?
– Sav materijal je skup, ali u Švicarskoj su isto tako i jako visoke plaće, pogotovo kad imate ekipu na vrlo visokoj razini. U istočnoj Europi takve operacije stoje četiri puta manje. No u tim su bolnicama česti slučajevi donacije skupih aparata, što kod privatnih bolnica nije slučaj. Mi moramo kupovati nove aparate svakih pet, šest godina da bismo održavali nivo, što također utječe na cijenu operacije. To je realna cijena, a cijene ovdje nisu realne.

NACIONAL: Pratite li situaciju u hrvatskom zdravstvu?
– Pomalo preko majke i obitelji. Kao i svuda u svijetu i ovdje ima mnogo problema, od financiranja zdravstva do školovanja stručnjaka. No nemojte misliti da u Švicarskoj nema problema u zdravstvu.

NACIONAL: Ima li u Švicarskoj korupcije?
– Ne. Ako je i ima, vrlo je mala. U Švicarskoj je sudstvo vrlo jako i ljudi se boje suda i pravde, što nije slučaj u Hrvatskoj, u Bosni da i ne govorim. Što idete dalje na jug, to je manje poštovanja prema sudstvu i pravdi, a ekonomski pritisci su sve veći i u takvim se situacijama događa korupcija, na žalost i kod liječnika. Lako je nama koji dolazimo iz Švicarske gdje sve funkcionira. Kako kritizirati kolege koji dobivaju neredovite ili mizerne, nerealne plaće za svoj rad i kvalifikacije? Naravno, ljutim se na to, to je izvan svake liječničke etike, ali, s druge strane, razumijem da su prisiljeni na to jer ne mogu živjeti od plaće.

NACIONAL: Poznati ste po humanitarnom radu i pokretanju kardiokirurgija u nerazvijenim zemljama. Nakon rata postavili ste na noge kardiokirurgiju u Sarajevu. Kako je došlo do te suradnje?
– Za vrijeme opsade Sarajeva, na moju inicijativu, bolnica s kojom sam povezan ponudila je pomoć. Razmišljali smo o tome što možemo učiniti za Sarajevo i prihvatili pacijente iz Sarajeva operirati besplatno u Ženevi. Obavljali smo operacije koje oni nisu imali u Sarajevu. Tada smo uspostavili kontakt s bolnicom na Koševu i nakon završetka rata, na njihov poziv, posjetio sam Sarajevo u studenome 1996. Oni su željeli organizirati kardiokirurgiju koju do tada nisu imali i vidjeli su da ne mogu sami. Budući da su poznavali moj humanitarni rad, tražili da im organiziram čitavu kardiokirurgiju. To sam radio od 1997. do 2002.
Borba protiv korupcije

NACIONAL: To ste radili volonterski?
– Ne, jer s obzirom na to da smo radili s ekipama od sedam, osam ljudi, svima je trebalo isplatiti honorare. Oni su nas plaćali prvo vrijeme, no kad smo vidjeli u kakvoj su situaciji, osnovao sam Fondaciju Frédéric et Jean Maurice u Ženevi koja je omogućila da razvijamo taj projekat sljedeće dvije i pol godine. No moglo bi se reći da ti liječnici rade volonterski jer nitko nije prisiljen da za minimalnu naknadu napušta mnogo unosniji posao u Švicarskoj.

NACIONAL: No u Sarajevu je bilo nekih problema. Možete li objasniti o čemu je bila riječ?
– Prvo su htjeli odbiti Fondaciju zato što smo smetali njihovoj korupciji. Kad sam čuo da ne žele prihvatiti pomoć od 2 milijuna dolara, iznio sam sve u javnost i tako ih prisilio da prihvate. To je bila krvava borba, neki su me ljudi zamrzili, ali na kraju smo uspjeli. Nakon toga pozvani smo u Makedoniju i pomogli uspostavljanju kardiokirurgije u Skopju. Bili smo i u Alžiru te pet godina u Gruziji. Naša ideja je da ekipa ide svaki mjesec na osam do 15 dana, kad se radi intenzivno od jutra do mraka, po dvije, tri operacije dnevno. Kako njihova liječnička ekipa uči, tako mi smanjujemo svoje dolaske. Sada liječnici u Gruziji rade sami, ali ostavili smo mogućnost da nas pozovu radi težih slučajeva.

NACIONAL: Isti projekt sada pokrećete i u Prištini, koja također nema kardiokirurgiju.
– Da, švicarska fondacija “Majka Tereza” tražila je od nas prije četiri, pet godina da operiramo pacijente s Kosova, što smo mi kao nastavak svoga dotadašnjega humanitarnog rada prihvatili. Tada sam upoznao jednog mladog kirurga s Kosova školovanog u inozemstvu koji je izgradio kliniku u Đakovici i pozvao me da im pomognem po istom modelu.
Simpozij u Houstonu

NACIONAL: Kako funkcionira humanitarna zaklada Frédéric et Jean Maurice koju ste osnovali?
– Riječ je o dobrovoljnim doprinosima koje tražimo od privatnika, raznih tvrtki, banaka, odvjetnika. Njima se to odbija od poreza, a ujedno čine nešto za što smatraju da je korisno, dobro i važno. Naravno, moram pisati detaljne izvještaje o tome što smo učinili, koliko smo operirali, kako napreduju projekti.

NACIONAL: Prošle godine predavali ste na simpoziju u Houstonu u organizaciji Kardiovaskularnog društva Dentona A. Cooleyja, čovjeka koji je prvi u Americi transplantirao srce i uz Michaela DeBakeya najvećeg svjetskog autoriteta za srce.
– Na tom simpoziju prezentirao sam upravo naš rad u Gruziji za koji su bili vrlo zainteresirani i upravo završavam članak s tom temom koji će biti objavljen u njihovu medicinskom listu. Za vrijeme kongresa pomirili su se 87-godišnji Cooley i 99-godišnji DeBakey koji su bili posvađani punih 50 godina. Bio sam u dvorani kad su DeBakeyja uvezli u kolicima i kad su se pomirila ta dva čovjeka koja su se dotad doista mrzila. Bilo je dirljivo.

NACIONAL: Kakvi su vaši kontakti s Markom Turinom, jednim od pet najcjenjenijih kardiokirurga u svijetu, koji radi u Zürichu?
– Njega znam vrlo dobro. Redovito smo se viđali na kongresima u Švicarskoj i u svijetu, a potom i u Magdaleni gdje smo jedno vrijeme radili paralelno. On bi dolazio jedan vikend, ja vikend poslije toga.

NACIONAL: Kako to da ste uopće odlučili postati liječnik? Vaš otac Vladimir Velebit bio je pravnik i ugledan jugoslavenski diplomat, djedovi su bili oficiri, vaš djed s majčine strane bio je poznati slikar Vladimir Becić.
– Živio sam vani i bio opredijeljen za znanstvena područja, biologiju, kemiju, fiziku. A kao stranac u Europi morate naći posao u kojem vaš rad i trud može biti nagrađen jer vas ne gledaju jednako. Tako da sam ja otišao u medicinu koja mi se svidjela, koja je jedna humana grana, i nisam se pokajao.
Sjećanja na Tita

NACIONAL: Vaš otac rođen je u Zadru, ali odakle su korijeni obitelji Velebit?
– Velebiti su iz sela Donja Pastuša, 12 kilometara južno od Petrinje prema Savi, na području nekadašnje Vojne krajine. Očeva teorija, za koju nije sto posto sigurno da je točna, bila je da smo mi bili uskoci i da smo protjerani 1617. u vrijeme Madridskog dogovora između Austro-Ugarske i Venecije da se svi uskoci protjeraju u unutrašnjost. Tamo smo postali austro-ugarski vojnici, što se prenosilo iz generacije na generaciju. Jedan od mojih predaka je izgubio nogu u Italiji za vrijeme Napoleonskih ratova. Moj djed Ljubomir bio je konjički oficir za vrijeme Prvog svjetskog rata, borio se u Rusiji. I bio je šokiran kad je moj otac otišao u partizane. Otac ga je uvijek opisivao kao krutog vojnika koji je samo želio služiti svojoj državi i nije mogao zamisliti da će netko otići u šumu boriti se s ljevičarima. Zbog mog oca završio je šest tjedana u zatvoru u Lepoglavi.

NACIONAL: Vaša je obitelj srpskog porijekla?
– Da, mi smo srpskog porijekla, ali smo se uvijek ženili katolkinjama. Očeva majka je iz Dubrovnika iz familije Drašković. Draškovići su bili brodovlasnici i 1805., kad je Dubrovnik uništen u vrijeme Napoleona, otišli su u Trst. Očeva baka udala se za Slovenca, isto austro-ugarskog oficira, zvao se Franc Šemen, iz sela Gatine kod Grosupja. A moj pradjed Dušan oženio se Austrijankom Elizabeth Marno. To su bili mladi oficiri, zgodni, u lijepim uniformama, elegantni, i cure su ludovale za njima.

NACIONAL: Vi ste rođeni 1947. u Beogradu, ali ste se zbog očeve karijere mnogo puta selili.
– U Beogradu smo živjeli do 1950., onda je tata bio u Washingtonu radi pregovora o jednom zajmu za Jugoslaviju. Zadnjih šest mjeseci njegova posla i mi smo bili s njim. Godina je bila teška zbog pritisaka Informbiroa i zbog epidemije poliomijelitisa u Americi, bolesti koja je izazivala paralizu, pa čak i smrt. Tada smo uglavnom bili između polija na Zapadu i Sovjetskog Saveza na Istoku. No vratili smo se živi i zdravi i otac je 1952. imenovan za ambasadora u Rimu. U to su vrijeme trajali Tršćanski pregovori, i Tito ga je poslao tamo jer je odlično govorio talijanski te kao pravnik poznavao cijelu problematiku jer je među ostalim jedno vrijeme živio u Trstu. Onda je 1953. otišao u London gdje su nastavljeni pregovori, a tog svibnja organizirao je i prvi Titov posjet izvan Jugoslavije na Zapad. U Londonu sam krenuo i u školu. Nakon tri godine vratili smo se u Beograd gdje je otac bio u Ministarstvu do 1960., kad su ga Ujedinjeni narodi imenovali jednim od kandidata za šefa Ekonomske komisije za Europu, sve do mirovine 1967. Bio je i u Međunarodnoj organizaciji rada.

NACIONAL: Kakva su vaša sjećanja na Tita?
– Bio je impozantna i zanimljiva osoba koja je mnogo znala i voljela prepričavati svoje avanture. Pričao nam je kako je bio ranjen za vrijeme Prvog svjetskog rata kada ga je napao jedan kopljanik. Mi smo ga, naravno, s velikim poštovanjem slušali.

NACIONAL: Vašeg su oca nakon rata proglasili britanskim špijunom, a s druge strane su ga optuživali da je za vrijeme rata u ime Tita pregovarao s Nijemcima. Što vam je rekao o tome?
– Da partizani nisu nikada tražili milost, da je to potpuno izmišljeno. Moj otac je osobno pregovarao s njemačkim guvernerom Zagreba i to su bili pregovori oko zarobljenika, ali završili su neuspješno jer je Hitler zabranio da se partizani vraćaju, radije je svoje vojnike prepuštao u njihove ruke. Mnogi koji su bili nastrojeni protiv partizana govore kako su ti kontakti postojali kako bi Tito molio Nijemce za mir, što nema nikakvog smisla.

NACIONAL: A koliko je ozbiljno shvaćena optužba da je vaš otac bio britanski špijun?
– Moj otac se suprotstavio sovjetskoj želji za dominacijom kada je odbio s ruskim ministrom potpisati ugovor prema kojem je jedno rusko društvo trebalo imati više od 50 posto udjela u plovidbi Dunavom. Ministar je otišao bijesan i onda je došlo pismo koje su potpisali Staljin i Molotov u kojem je moj otac proglašen špijunom, jer je bio u Londonu za vrijeme rata. Čisto sovjetska izmišljotina. A bio je u Londonu jer ga je poslao Tito da traži pomoć, medicinsku, vojnu, stratešku. To je pismo dovelo do jedne agresivne politike Sovjetskog Saveza prema Jugoslaviji i Tito je nakon šest mjeseci rekao: “Stanite! Velebita smo maknuli, a vi i dalje napadate.”
Teret očeva imena

NACIONAL: Vaš otac je bio žrtveno janje?
– Da. Tito je rekao: “Ja znam da ti nisi špijun, znam da si radio pošteno i imao si pravo. Ali ja imam takav pritisak da te moram maknuti.” Moj otac mu je rekao neka ga onda proglasi bolesnim tako da smo šest mjeseci živjeli na Brdu kod Kranja kod Tita i na Brijunima. Njegova bolest bila je diplomatska bolest.

NACIONAL: U jednom intervjuu za sarajevske novine izjavili ste da ste jugonostalgičar.
– Kad se dogodilo ovo što se dogodilo, u našoj zemlji pomiješale su se neke stvari i došlo je do strašne mržnje. Ja sam u Hrvatskoj i sretan sam što sam u Hrvatskoj, ali žalim za 250 tisuća ljudi koji su poginuli, žao mi je zbog sve te mržnje. Boli me što su se moji prijatelji i poznanici borili na dvije strane.

NACIONAL: Što je vaš otac mislio o neovisnosti Hrvatske?
– Bio je tužan zbog raspada Jugoslavije za koju je živio i borio. Kako znate, Jugoslaviju nisu izmislili ni Tito ni Staljin. No na Zapadu to moram objašnjavati. Nekoliko puta prije smrti rekao mi je da je tužan što je to vidio, što nije umro prije raspada Jugoslavije.

NACIONAL: Je li teško nositi očevo ime i prezime? Koliko vam je to u životu bio teret?
– Nikada to nisam osjećao kao teret, a mislim da to ne osjeća ni moj sin Vladimir. Otac je imao nadimak Vlatko, ja sam uvijek bio Vladimir, a moj sin Vladi.

NACIONAL: Čime se bave vaši sinovi?
– Nikola studira politologiju, radi u jednoj nevladinoj organizaciji na programu razvitka školstva u nerazvijenim zemljama. Vladimir je odabrao turizam i radi u jednoj tvrtki za avijaciju. Oženio se Hrvaticom Lanom.

DJETINJSTVO UZ OCA DIPLOMATA

Otkad zna za sebe doktor Vladimir Velebit bio je svjestan važnosti posla koji je obavljao njegov otac Vladimir Velebit. Prva sjećanja vežu ga uz Rim gdje je njegov otac postao ambasador 1952. i sudjelovao u Tršćanskim pregovorima. U školu je krenuo u Londonu gdje je njegov otac 1953. preuzeo funkciju veleposlanika. Vladimir Velebit sjeća se da su kao predstavnici Jugoslavije živjeli vrlo raskošno, u elitnoj londonskoj četvrti, a i tada, i kasnije kad su se preselili u Beograd i živjeli u nešto skromnijim uvjetima, kući su im dolazili političari.