Prema saznanjima do kojih je Nacional došao iz više upućenih izvora, hrvatski branitelj Veljko Marić koji je od travnja 2010. u srbijanskom zatvoru mogao bi biti odgovoran za ubojstva četvorice civila tijekom 1991. u okolici Grubišnog polja. Među ostalim, Nacionalu je te teške optužbe potvrdio svjedok ratnih događanja u Grubišnom Polju. Njegov je identitet poznat Nacionalu, zbog vlastite sigurnosti želi ostati anoniman, ali je svoje svjedočanstvo spreman ponoviti pred hrvatskim istražnim i pravosudnim organima.

[quote_box_center]

• Tuđman je poslao Marića u Domovinski rat iz zatvora, gdje je služio kaznu zbog ubojstva policajca

• Uhićen je na graničnom prijelazu između Srbije i Bugarske u travnju 2010. godine i od tada se oko njega vodi pravna i diplomatska bitka

• Veljko Marić mogao bi biti odgovoran za ubojstva četvorice civila tijekom 1991. u okolici Grubišnog Polja

[/quote_box_center]

Veljko Marić trenutačno u Sremskoj Mitrovici odslužuje kaznu od 12 godina zatvora zbog ubojstva Petra Slijepčevića 31. listopada u selu Rastovac kraj Grubišnog Polja. Mariću je 2012. Vrhovni sud u Beogradu potvrdio presudu, a u međuvremenu je taj 64-godišnjak postao glavni kamen spoticanja u odnosima Hrvatske i Srbije. Prošlog tjedna u Zagrebu je gostovao i srpski ministar vanjskih poslova Ivica Dačić koji je s predsjednicom Kolindom Grabar-Kitarović i ministricom vanjskih poslova Vesnom Pusić razgovarao upravo o problemu Veljka Marića. Hrvatska je proteklih mjeseci pokušala uvjetovati početak pregovora o pristupanju Srbije Europskoj uniji baš zbog slučaja Veljka Marića i njegova uhićenja na osnovi zakona po kojem Srbija može suditi pojedincima za zločine koji nisu počinjeni na njenom teritoriju. Zbog tog zakona pritisak su radili i hrvatski zastupnici u Europskom parlamentu, osobito zastupnik HDZ-a Andrej Plenković. Pritisak na Srbiju hrvatski su političari radili, a da se pri tome nitko nije zapitao tko je Veljko Marić i je li se u Hrvatskoj provela ijedna suvisla istraga o zločinima iz Domovinskog rata koji se Mariću pripisuju.

Prema navodima svjedoka, Marić bi osim za ubojstvo Slijepčevića mogao biti odgovoran i za ubojstva Milana Vlaisavljevića Cvilija, Steve Tvrdorijeke i Vladimira Kučere. Ako bi ovi navodi bili istiniti, oni bi otkrili posve nove elemente iz ratnog puta čovjeka koji je posljednjih godina u očima mnogih postao utjelovljenje heroja Domovinskog rata i simbol otpora Srbiji, za koju smatraju da je osudila nevinog branitelja. Prema iskazu Nacionalova izvora, sve četiri ubijene osobe bile su nevini civili koji u vrijeme Domovinskog rata ničim nisu stvarali prijetnju Grubišnom Polju. Ta četiri ubojstva bacaju mrlju na cijelu obranu toga grada, jer su po svemu sudeći jedini zločini u Domovinskom ratu počinjeni na tom području.

Izvor Nacionala posve je siguran da je Veljko Marić i prije rata imao ozbiljnih problema sa zakonom. Taj izvor tvrdi da je Marić sredinom 1980-ih osuđen na 14 godina zatvora zbog ubojstva jednog i ranjavanja drugog policajca u okolici Grubišnog Polja. Tvrdi da je bio osumnjičen i za razbojstvo u Župnom dvoru te da je za njim zbog toga tragala policija. Prema tvrdnjama upućenog izvora, Marića je tijekom te potrage u blizini Grubišnog Polja zaustavila policijska patrola. Kad je spustio prozor na vratima svog automobila, Marić je bez upozorenja ubio jednog policajca, a ranio drugog. Za taj je zločin Marić bio osuđen na 14 godina zatvora, ali je na slobodu izišao već početkom 1990-ih. Tvrdi se da je pušten zahvaljujući ukazu prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana, kojim je iz kaznionica diljem Hrvatske naloženo puštanje oko tisuću zatvorenika koji su potom upućeni na ratišta. Marić se zahvaljujući spletu tih okolnosti našao na slobodi i vratio se u Grubišno Polje.

Tvrdi se da je ubrzo nakon povratka u Grubišno Polje Marić počinio i prvo ubojstvo. U siječnju 1991. ubijen je Milan Vlaisavljević, poznat i pod nadimkom Cvili. Riječ je o mladiću koji je rano ostao bez oca i majke te je dugi niz godina bio sluga jednom lokalnom dužnosniku. Nakon što je taj lokalni dužnosnik prebjegao u na srpsku stranu, Vlaisavljević je ostao sam i vrijeme je provodio po kafićima igrajući biljar. Tvrdi se da je taj po svemu sudeći bezopasni mladić ubijen jer je bio svjedok jedne pljačke, koja se u lokalnim krugovima pripisivala opet Veljku Mariću, djelomice i stoga što se dogodila nedugo nakon njegova povratka u Grubišno Polje. Nacionalov izvor tvrdi da je nekoliko puta osobno čuo Marića kako se po lokalnim kafićima hvali da je Cvilija presjekao rafalom iz puške.

MINISTAR VANJSKIH POSLOVA SRBIJE IVICA DAČIĆ PROŠLOG JE TJEDNA S PREDSJEDNICOM KOLINDOM GRABAR- KITAROVIĆ RAZGOVARAO I O SLUČAJU VELJKA MARIĆAFoto: Igor Kralj/PIXSELL

Nacionalov izvor, koji je spreman svoja saznanja podijeliti s istražnim i pravosudnim tijelima, tvrdi da je veći broj osoba u Grubišnom Polju znao za okolnosti u kojima se dogodilo ovo ubojstvo i da je ono po njegovu mišljenju zataškavano. Prema tvrdnjama tog svjedoka, gradom je vladala potpuna šutnja zbog straha od Veljka Marića, kojemu su u lokalnoj sredini pripisivali i brojne pljačke kuća. Tvrdi se da se znalo i tko je još sudjelovao u tim lokalnim pljačkaškim pohodima. Navodi se da se radilo o još jednoj u najmanju ruku problematičnoj osobi koja je u lokalnim krugovima bila poznata pod nadimkom Jumbo.

Mariću i Jumbu pripisivalo se i bavljenje švercom oružja, do kojeg su navodno došli nakon pada vojarne u Daruvaru. Svjedok lokalnih zbivanja tvrdi da je to bilo vrijeme velike pljačke u Grubišnom Polju i da je Marić u to vrijeme često mijenjao automobile. Izvor Nacionala tvrdi da se Marić u to vrijeme bavio i švercom stoke. Moguće je da su te sporne aktivnosti, prema uvjerenju izvora Nacionala, bile i razlog drugog ubojstva koje izvor Nacionala također pripisuje Veljku Mariću.

Stevo Tvrdorijeka bio je imućni gazda na imanju u Grubišnom Polju koji se posebno ponosio svojim vrijednim bikovima. U siječnju 1991. nominalno nepoznati pljačkaš pokušao se domoći vrijednog blaga i 40-ak tisuća njemačkih maraka, koliko je navodno Tvrdorijeka čuvao u kući. Nominalno nepoznati počinitelj bacio je ručnu bombu u njihovu spavaću sobu, ali su Tvrdorijeka i njegova supruga nekim čudom taj napad uspjeli preživjeti. Upućeni policijski izvori tvrde da kvalitetna istraga o tom napadu nikada nije provedena, a nekoliko dana poslije Tvrdorijeka je nestao. Mnogi su u Grubišnom Polju tada tvrdili da je prebjegao na srpsku stranu, ali ima i onih koji tvrde da Tvrdorijeka nikad ne bi ostavio svoju stoku, a pogotovo ne svojih pet bikova koji su ubrzo nakon toga nestali i najvjerojatnije su preprodani.

Nedugo nakon njihova nestanka pojavile su se indicije da je u Tvrdorijekin nestanak mogao biti umiješan Veljko Marić s nekoliko pomagača, ali izvor blizak policiji tvrdi da policija nikada nije pokrenula ozbiljnu istragu o okolnostima nestanka tih ljudi. U Grubišnom Polju neko se vrijeme neformalno prepričavalo da je Marić sa svojim pomagačima čak i mučio Tvrdorijeku ne bi li im ovaj otkrio gdje je sakrio 40.000 njemačkih maraka, ali da im tu informaciju nikad nije otkrio. Nacionalov izvor tvrdi da raspolaže približnim informacijama o tome na kojoj bi se lokaciji mogli pronaći posmrtni ostaci Steve Tvrdorijeke, kao i da su te informacije svojedobno dospjele do lokalne policije, ali da do danas ta lokacija nije istražena. Nacionalov izvor ovako je opisao način razmišljanja tadašnjeg šefa policije: “Ako ljudi pitaju, istragu ćemo provesti, a ako nitko ništa ne pita, istrage neće biti.”

Sljedeći incident s kojim se pokušava povezati Veljko Marić dogodio se u veljači ili ožujku 1991. kad je u jednom kukuruzištu ubijen mladić Vladimir Kučera iz mjesta Poljana kraj Grubišnog Polja. Po ocu je bio češke nacionalnosti, a majka mu je bila pravoslavka. Upravo zbog toga što mu je majka bila pravoslavne vjeroispovijesti Kučeru su nasilno mobilizirale srpske paravojne formacije. Budući da Kučera nije htio biti u toj paravojsci, odlučio se na bijeg, ali je tom prilikom bio ranjen i zapomagao u kukuruzištu između hrvatske i srpske strane. Nacionalov izvor ovako je opisao što se potom dogodilo: “Spreman sam istražiteljima ispričati tko mi je potvrdio da je upravo Veljko Marić otišao u kukuruzište, nakon čega se čulo nekoliko pucnjeva. Iste te osobe ispričale su mi da je nakon povratka Marić pred njima izjavio da ga je Kučera napao bajunetom, iako je svima bilo jasno da je mladić bio ranjen i da nije bio sposoban za takav napad.”

Izvor Nacionala tvrdi da se nakon tog ubojstva promijenio odnos lokalnih branitelja prema Veljku Mariću, da je potom prebačen u rezervni sastav i da su ljudi prema njemu postajali sve rezerviraniji.

U lokalnim krugovima pripisivalo mu se da je nakon toga neko vrijeme nastavio živjeti od preprodaje ukradene robe, a svoj je “biznis” navodno pokušao proširiti i na Daruvar, ali ondje je naišao na malo organiziraniju kriminalnu skupinu koja je u njemu vidjela konkurenciju. Tvrdi se da je u to vrijeme zbog toga Marić bio pretučen, a potom se vratio u Grubišno Polje, gdje se pritajio sve do listopada 1991. kad se dogodilo ubojstvo za koje je Veljko Marić u Srbiji osuđen na 12 godina zatvora.

Marić je osuđen zbog ubojstva Petra Slijepčevića u selu Rastovac za vrijeme navodne operacije čišćenja u tom selu. Nacionalov izvor tvrdi da, suprotno iskazu nekih svjedoka, pa i samog Veljka Marića, tu nije bila riječ o akciji čišćenja, nego je nekoliko vojnika krenulo u pljačku napuštenog sela u kojem je ostalo tek nekoliko starijih osoba. Jedna od njih bio je i Petar Slijepčević koji je živio u kući sa suprugom Anom. Ona je na sudu posvjedočila da je 31. listopada 1991., sa suprugom Petrom sjedila za stolom i doručkovala kad je u kuću upao njoj nepoznat hrvatski vojnik od tridesetak ili nešto više godina, naoružan oružjem s dugom cijevi. Ljutito ih je upitao ima li u kući četnika. Odgovorili su da nema i da su sami. Ostalo se, prema svjedočenju Ane Slijepčević, dogodilo munjevito: vojnik je 66-godišnjeg Petra zgrabio za prsa, bacio na kauč i iz puške mu ispalio više hitaca u trbuh. Suprug se, tvrdila je, tom vojniku ničim nije suprotstavio. Odmah potom napadač je izišao iz kuće, a Petar se, onako ranjen, nekako pridigao, dovukao do vrata i viknuo za njim “da ga dovrši”. Vojnik je izvana, tvrdila je žena, ponovo zapucao prema unutrašnjosti kuće, izbušio ulazna vrata, stakla na vratima, zid, a umalo pogodio i nju. U šoku je istrčala iz kuće i povikala za vojnikom “ubili ste mi čovjeka”. On je podigao pušku, uperio prema njoj, ali nije zapucao, nego se okrenuo i otišao iz dvorišta. Uskoro je dotrčala susjeda Francika, pokušale su pomoći teško ranjenom Petru, ali je on nakon desetak minuta iskrvario i umro. Na podu je Ana Slijepčević spazila napadačevu kapu i, u strahu da se ne vrati po nju, bacila je na ulicu. Muža je uz susjedovu pomoć pokopala u dvorištu mjesne škole jer je groblje bilo minirano.

Nedugo nakon zločina jedan od susjeda rekao joj je da se vojnik koji je pucao u njezina muža zove Veljko Marić. “U akciju čišćenja išli smo u parovima”, rekao je u svjedočenju Marićev suborac Darko Černi. Černi je kao i niz drugih svjedoka s hrvatske strane u tom postupku svjedočio videovezom iz sudnice Županijskog suda u Osijeku. U akciji potiskivanja srpskih snaga u zapadnoj Slavoniji, nazvanoj Otkos 10, i Marić i Černi bili su u grupi dodanoj 77. samostalnom bataljunu ZNG-a, zaduženoj za “čišćenje” sela Rastovac. Pola sela, prema Černijevu svjedočenju, nadzirali su Srbi, dok je druga polovica u koju su tog jutra ušli Marić i Černi sa svojom grupom bila na “ničijoj zemlji”, između crta razdvajanja. Marić je, prema Černijevu iskazu, ušao u prvu kuću lijevo na ulazu u selo Rastovac, a on je trebao ući u kuću preko puta. Černi je, međutim, ostao na ulici, jer je sve žitelje toga hrvatsko-srpsko-češkog sela ionako poznavao. “Iz kuće u koju je ušao Marić čuo sam pucnje, a Marić je ubrzo nakon toga, vidljivo uzbuđen, izišao iz kuće, bez kape na glavi. Rekao mi je da je ubio čovjeka u kući”, svjedočio je na sudu Darko Černi. Na suđenju je Černi izjavio da je kuća iz koje su odjeknuli pucnji bila Slijepčevićeva, jer je on, budući da je živio u susjednom selu, Petra Slijepčevića poznavao iz viđenja. Prema stenogramima sa suđenja Veljku Mariću objavljenima na stanicama Fonda za humanitarno pravo, Veljka Marića je Černijevo svjedočenje toliko razgnjevilo da je iz beogradske sudnice videovezom bivšem suborcu poručio: “Zapamti, Černi, samo jedno, da se sakriješ i u mišju rupu – naći ću te.” Ostali Marićevi suborci, svjedoci u ovom postupku, tvrdili su da nisu ništa vidjeli ni čuli jer su u kritičnom trenutku bili na drugom dijelu bojišnice ili na drugom kraju Rastovca. Zapovjednici 77. samostalnog bataljuna tvrdili su da Veljko Marić kao rezervni vojni policajac i nije bio podređen njima nego Kriznom stožeru Grubišna Polja.

Zbog tog slučaja Veljko Marić je 2010. i uhićen na graničnom prijelazu između Srbije i Bugarske. Nacionalov izvor tvrdi da se Marić u međuvremenu pritajio, oženio i počeo voziti kamion na rutama od Njemačke do Turske. Nakon rata bio je poprilično izoliran i zbog priča o nerazjašnjenim ubojstvima nije bio dobro prihvaćen u Grubišnom Polju. Usprkos tomu ni jedan od tih slučajeva hrvatska policija i pravosuđe nisu istražili pa je djelomice i zbog toga Marić uhićen u Srbiji. Da su hrvatske vlasti na vrijeme reagirale i da su spomenuti zločini na vrijeme istraženi, Veljku Mariću moglo se suditi u Hrvatskoj puno prije nego što je uopće i bio uhićen u Srbiji, a samim tim doznala bi se i istina o događajima u Grubišnom Polju 1991. godine.