Kako je Nacionalu pouzdano potvrđeno iz više izvora, Karamarko je Mamiću i Šukeru, dvojici najutjecajnijih ljudi u hrvatskom nogometu u subotu, 4. travnja naredio da domaćinstvo utakmice protiv Italije prebace iz Zagreba u Split. Zvao ih je telefonom i otvoreno kazao da konačno moraju početi smanjivati tenzije između sjevera i juga Hrvatske, a ovo je trebao biti značajan i znakovit početak. Prema tvrdnjama istog izvora, Karamarko im je obojici gotovo otvoreno dao do znanja da će u suprotnom krenuti u njihovu demontažu “odozdo”, preko desetaka HDZ-ovaca koji već godinama zauzimaju većinu bitnih pozicija u Hrvatskom nogometnom savezu. Da je njegov poziv urodio plodom pokazalo se već nekoliko sati kasnije. Na službenoj stranici HNS-a objavljen je Šukerov “prijedlog” da se predstojeće dvije utakmice reprezentacije protiv Italije i Bugarske organiziraju na Poljudu, a odluku je formalno trebao potvrditi Izvršni odbor Hrvatskog nogometnog saveza na Plitvicama, u četvrtak, 9. travnja. Javnost je bila zbunjena naglim preokretom u odnosima između Zagreba i Splita i premda se isprva nije doznalo za Karamarkovu intervenciju, ubrzo se otkrilo da je ključni poticaj došao upravo iz HDZ-a.

Foto: Josip Regović

No gazde hrvatskog nogometa tada su napravili ključnu grešku u koracima: nakon što su u Split poslali svoju trojicu ključnih operativaca – Damira Vrbanovića, Zorislava Srebrića i Zorana Cvrka – već u utorak poslali su dopis UEFA-i tražili zamjenu domaćinstva. To su napravili dva dana uoči sastanka Izvršnog odbora HNS-a, a čak se nisu potrudili sazvati ni Odbor za hitnost, njihovo “nadtijelo” sastavljeno od sedam pouzdanih ljudi koji de facto donose sve važne odluke u ovom sportu. Drugim riječima, zanemarili su vlastita pravila i procedure. A onda je samo 18 minuta nakon odobrenja premještanja utakmice u Split, HNS-u stigla nova obavijest da će se ona morati odigrati pred praznim tribinama.

• Zvao ih je telefonom i otvoreno kazao da konačno moraju početi smanjivati tenzije između sjevera i juga Hrvatske, a ovo je trebao biti značajan i znakovit početak.

• Prema tvrdnjama istog izvora, Karamarko im je obojici gotovo otvoreno dao do znanja da će u suprotnom krenuti u njihovu demontažu “odozdo”, preko desetaka HDZ-ovaca koji već godinama zauzimaju većinu bitnih pozicija u Hrvatskom nogometnom savezu

 

U vodstvu Nacionalnog nogometnog saveza nastala je prava panika, a za nju je bilo više razloga. Prvi je bio zato što su mediji počeli pisati optužbe da je Šuker kao novi član Izvršnog odbora UEFA-e znao ili morao znati za kaznu koju će Hrvatska dobiti i da je upravo zato krenuo u “navodno pomirenje” s Dalmacijom. Drugi razlog za paniku u HNS-u bio je zbog toga što su u to počeli sumnjati i u HDZ-u.

U HDZ-u ozbiljno sumnjaju da je predsjednik HNS-a namjerno požurio s pismima UEFA-i jer je shvatio da će lakše objasniti javnosti kako nije znao za sankcije, nego Karamarka uvjeriti da ih nije izlobirao uoči legalne odluke o domaćinstvu na sastanku Izvršnog odbora HNS-a, samo kako reprezentacija ne bi otišla u Split. Već prvi put kada se taknuo u hrvatski nogomet, šef HDZ-a posumnjao je da li se radi o čistoj slučajnosti ili o iskazivanju neposluha.

Premda su u HNS-u pokušali plasirati tezu da su za sankcije UEFA-e krivi najviše Talijani koji ne žele u lipnju igrati pred bučnom splitskom publikom, iz njihovog dosadašnjeg obrasca djelovanja vidljivo je da su se slične kazne uvijek događale u njima prikladnim trenucima, upravo kada je zbog bijesa s tribina prijetilo narušavanje njihove apsolutne moći. Hrvatski nogometni savez tako je oštro napao Zorana Stevanovića iz udruge FARE, hrvatskog partnera UEFA-e, koji je navodno prijavio rasizam na tribinama i direktno izazvao suspenziju za utakmicu s Italijom. Pokazalo se da ta informacija nije točna, no puno je važniji podatak da je vrhuški HNS-a upravo taj Stevanović prije nekoliko godina idealno poslužio za progon opozicije sa stadiona, prije svega s Maksimira.

Tada se podigla velika hajka na navijače zbog povika “Mamiću cigane” i “HNS pederi, nogomet ste sjebali” jer su u vodstvu HNS-a ocijenili da je to rasizam i homofobija, iako njihovi oponenti tvrde da se radi o isključivo prosvjedu protiv Mamića i njegovih poslušnika. U Hrvatskom nogometnom savezu vješto su iskoristili tu situaciju i s tribina protjerali gotovo sve Dinamove navijače, a čak su i prekinuli jednu utakmicu. Naravno, samo onu Dinama i Hajduka, pa su još dodatno kaznili Splićane – premda su hrvatski sudovi kasnije odbacili sve prijave za rasizam i homofobiju.

Sličnom metodom HNS se koristi i u domaćem prvenstvu, a ulogu “Stevanovića” imaju Hrvatski helsinški odbor i njegov predsjednik Ivan Zvonimir Čičak. Oni na tjednoj bazi ispisuju prilično komične izvještaje o “monitoringu” hrvatske lige i također prepoznaju nacizam, šovinizam, ksenofobiju i diskriminaciju često i ondje gdje se to u najmanju ruku može propitivati, odnosno u situacijama kada se radi o vrlo opravdanom iskazivanju nezadovoljstva odnosom snaga u domaćem nogometu, ponajprije zbog djelovanja Zdravka Mamića.

Na hrvatskim stadionima ima dosta neprihvatljivog ponašanja, no ono ne odstupa od europskog prosjeka – a fizičko nasilje je u dramatičnom padu i gotovo je iščezlo. No sve je više onih koji tvrde da se situacija neće do kraja popraviti sve dok se ne promijene odnosi snaga u vrhu Hrvatskog nogometnog saveza te omoguće poštenije i ravnopravnije ozračje u tom sportu. Povik ‘’Za dom spremni’’ pokušat će se iskorijeniti pomoću batine UEFA-e, no pitanje je kolike će posljedice trpjeti hrvatska nogometna reprezentacija. Radi se o kockanju s velikim ulozima: ako se do prve utakmice s publikom u listopadu, također u Splitu, ozračje spram vodstva HNS-a u Dalmaciji ne promijeni, za izbacivanje s Europskog prvenstva iduće godine u Francuskoj bit će dovoljno nekoliko povika.

Ali Šuker je, vjerojatno kako bi barem pokušao demonstrirati svoju lojalnost predsjedniku HDZ-a, naknadno objavio i da će se zalagati da se svih pet domaćih utakmica kvalifikacija za Svjetsko prvenstvo 2018. odigra upravo na Poljudu, što je revolucionaran preokret: na jedinom pristojnom stadionu u državi Hrvatska je u cijeloj svojoj povijesti službenih utakmica nastupila samo četiri puta. Jednom 1995. godine protiv Italije, dva puta 1997. (Danska i Slovenija) te još 2011. protiv Gruzije, i to samo zato što je Maksimir bio zauzet zbog jednog rock koncerta. Ovakav odnos prema Splitu i Dalmaciji u početku je bio motiviran željom Franje Tuđmana da u Zagrebu stvori tradiciju “nacionalnog stadiona”, potom je bivši predsjednik saveza Vlatko Marković imao vrlo čvrst ugovor o suradnju sa slovenskim termama Čatež – pa mu se nije isplatilo micati se iz glavnog grada – a u eri Zdravka Mamića reprezentacija se ionako sve više počela doživljavati kao njegov poligon za prodaju vlastitih igrača.

Dobrim dijelom zbog Mamića i načina njegova rada postupno su rasle tenzije između sjevera i juga, sve dok nisu eksplodirale velikim prosvjedom tridesetak tisuća ljudi na splitskoj rivi koncem prošle godine. Tada su dvije najveće stranke SDP i HDZ postale svjesne da će morati intervenirati, barem simbolično i površinski, jer postoji realna opasnost da situacija eskalira. I to upravo u izbornoj godini.

Karamarka hrvatski nogomet ne zanima. Njegova stranka njeguje solidan odnos s Mamićem, koji se redovito pojavljuje na HDZ-ovim događanjima i daje donacije za stranačku blagajnu, a dobro je poznato da je on u posljednjih deset godina izgradio zavidnu mrežu prijatelja i pouzdanika u gotovo svim sferama društva. U poslovnom i poduzetničkom smislu uvijek je bio naslonjen na krugove bliske HDZ-u, ali i uz neizbježnog zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića.

Karamarko nije naročito zainteresiran za sportski aspekt Mamićeva djelovanja i situacija u hrvatskom nogometu nije ga previše intrigirala sve do prosvjeda na splitskoj rivi. Nakon toga je shvatio da bi se nastavak pasivnog odnosa prema tom problemu mogao obiti o glavu HDZ-u, i to baš u Dalmaciji kao najsnažnijoj stranačkoj biračkoj bazi.

Ključan poticaj Karamarko je dobio od splitskog HDZ-a, jednog od najjačih stranačkih ogranaka koji se u prošlosti solidno opekao upravo na pitanju nogometa i Hajduka. Njihov kandidat za gradonačelnika Vjekoslav Ivanišević 2013. izgubio je izbore s tijesnih četiristotinjak glasova razlike zato što je u posljednji trenutak nepromišljeno izjavio da je projekt “Naš Hajduk” – u stvarnosti prepuštanje kluba na demokratsko odlučivanje njegovih članova – neuspio i da bi ga trebalo ugasiti. Od tada se njihov stav radikalno promijenio: nakon žestokih rasprava unutar splitskog ogranka HDZ-a bitne odluke u tome više ne donosi krug ljudi interesno vezanih uz nogomet, između ostalih i oni koji su bili direktno angažirani u Hajduku u doba kada su se stvorili milijunski dugovi.

Kad je splitsko Gradsko vijeće ponovo trebalo dati podršku projektu “Naš Hajduk’“, dan ranije u splitskom HDZ-u izbila je otvorena svađa, ali na kraju je odbijen stav bivšeg glasnogovornika splitskog kluba Davora Pavića da “iduće izbore u gradu dobiva onaj tko se suprotstavi Torcidi”. To se pokazalo kao mudra odluka jer je podrška gradskog HDZ-a kasnijim masovnim prosvjedima na rivi izgledala uvjerljivo, a u međuvremenu su se u HDZ-u uvjerili da navijači kao bitan faktor u Hajduku – ali i splitskoj lokalnoj politici – doista nisu izmanipulirani ili politički instruirani.

Na prošlotjednoj sjednici Izvršnog odbora Hrvatskog nogometnog saveza na Plitvicama, u neformalnim razgovorima potvrđeno je da je ključnu ulogu u premještaju reprezentacije iz Zagreba prema jugu imao upravo Karamarko te da je o stanju u hrvatskom nogometu konačno informiran upravo od članova splitskog ogranka HDZ-a. To je, doduše uvijeno, u svojoj kolumni objavio novinar Zdravko Reić, a on valjda dobro zna: na Plitvice je putovao s Alojzijem Šuprahom, bivšim špijunom i prema dubokom uvjerenju ljudi bliskih Hajduku, Mamićev bliski član u Izvršnom odboru HNS-a, koji se otvoreno suprotstavlja Hajdukovim zahtjevima za sređivanjem stanja u hrvatskom nogometu.

Iako je vrhušku HNS-a i dio HDZ-a ozbiljno zabrinula Karamarkova inicijativa, očito svjesnog da bi mu u slučaju tijesnog rezultata na izborima upravo premoćna pobjeda u Dalmaciji mogla osigurati vlast, nema nikakve sumnje da će mu se na koncu morati bespogovorno pokoriti. Radi se o stranci u kojoj se naredba predsjednika smatra obvezujućom i u hipu se pretvara u službenu politiku. Zasad je ključno pitanje – koliko će daleko ići Karamarkove ambicije? Lokalni članovi HDZ-a povezani s nogometom nadaju se da je Karamarku jasno da akcija ne može stati samo na reprezentaciji i organiziranju nekoliko službenih utakmica u Splitu. Ako se ozbiljno želi urediti odnose, Hrvatski nogometni savez morat će poduzeti puno ozbiljnije korake.

Prije svega, mora riješiti status Lokomotive kao drugog Mamićevog kluba koji se natječe u Prvoj ligi, što je nezabilježen slučaj u Europi. Nadalje, morat će napraviti ozbiljne korake u sudačkoj organizaciji, teško opterećenoj hipotekom mita za “pošteno suđenje” koje su osuđeni Željko Širić i Stjepan Djedović dijelili sucima. Na koncu će biti potrebno vratiti Hajduk – jedinog pravog konkurenta i ozbiljnu opoziciju – u strukture HNS-a, od Disciplinske komisije do Izvršnog odbora, a također ukinuti Odbor za hitnost i prestati tretirati splitski klub dvostrukim kriterijima, posebno kada je u pitanju kažnjavanje. Već postoje prve naznake da se ide u tom smjeru: Arbitražni sud HNS-a krajem travnja trebao bi ukinuti jednogodišnju suspenziju Marinu Brbiću i gotovo cijelom nadzornom odboru Hajduka, a vjerojatno mu vratiti barem dva od tri boda oduzeta administrativnim putem.

S druge strane političkog spektra, u SDP -u, što se tiče sporta još uvijek vlada popriličan kaos. Zoran Milanović je javno kazao da ga hrvatski nogomet “ne zanima već dvadeset godina”, a i hitne izmjene Zakona o sportu – koje je Nacional najavio prije više od dva mjeseca i koje se trenutno nalaze u saborskoj proceduri – nailaze na ozbiljne zapreke.

Radi se paketu promjena koje bi u hrvatski nogomet uvele vrlo bitne promjene: klubovi, udruge i savezi imali bi obvezu objavljivati detaljne financijske izvještaje, čime bi se bitno smanjila siva zona i otežalo pranje javnog novca kroz amaterske klubove na lokalnoj razini i one najbogatije na nacionalnom. U skupštini HNS-a ravnopravno bi se rasporedio utjecaj klubova i time spriječio monopol samo jedne struje, a te promjene zahvatile bi sve razine nogometne organizacije, pa je jasno zašto nogometni vlastodršci svim silama lobiraju kako zakon ne bi prošao u Saboru. Više izvora tvrdi da zainteresiranim nogometnim moćnicima ključnu polugu u tome predstavlja Ministarstvo sporta, koje neki upućeni SDP-ovci već posprdno nazivaju “Mamićevim ministarstvom”.

Hitne izmjene Zakona o sportu uvrštene su u saborsku proceduru po dosad neviđenom i za Hrvatsku gotovo revolucionarnom postupku: nakon što je postalo jasno da Ministarstvo sporta neće ispuniti obećanje dano nakon prošlogodišnjeg prosvjeda na rivi, u Splitu su sami angažirali desetak uglednih pravnih stručnjaka i napisali prijedlog zakona. Potom je zastupnik Hrvatske narodne stranke Srđan Gjurković prikupio nekoliko desetak potpisa saborskih zastupnika iz svih stranaka – uključujući i HDZ-a – pa su klubovi SDP-a i HNS-a na koncu prihvatili prijedlog i uz manje korekcije i dopune, prije svega oko statusa Hrvatskog olimpijskog odbora, potpisali ga kao vlastiti. Ako se on doista usvoji, bit će to prvi put da je jedna inicijativa s terena pretočena u jedan zakon, izuzmemo li dakako akcije referenduma.

Glavni protivnici ovih promjena dolaze iz vrhuški sportskih saveza, i to stoga što im ne odgovara uvođenje jasnih pravila ponašanja i znatno stroža financijska kontrola u sportu. U ministarstvu Vedrana Mornara službeno imaju prigovor na hitnu saborsku proceduru jer tvrde da i oni pripremaju svoje “temeljite i sveobuhvatne” izmjene Zakona o sportu, što je tvrdnja koju se doista može legitimno propitivati. Baš nakon prosvjeda na splitskoj rivi Ministarstvo sporta pokušalo je u saborsku proceduru progurati izmjene s tek dva kozmetički popravljena članka, bez ikakvih bitnih i stvarnih učinaka. Poznavatelji prilika u Vladi i Saboru tvrde da se Mamić i njegovi pouzdanici ovim prigovorima služe samo kako bi dobili na vremenu – izmjene Zakona o sportu po redovnoj proceduri potrajale bi mjesecima i sasvim sigurno ne bi bile usvojene do izbora i promjene vlasti u državi.

Rasprava i odlučivanje o ovoj temi u Saboru dogodit će se tijekom sljedećih dva do tri tjedna i bit će ključan ispit SDP-ove i HNS-ove volje za “isušivanjem nogometne močvare”, barem u posljednji trenutak uoči izbora. Stav Karamarka i HDZ-a, pogotovo nakon akcije pokušaja dovođenja Hrvatskog nogometnog saveza u red, više nije tako siguran. Premda je oporba glasovala protiv hitne procedure, dizanje ruke protiv zakona također ne bi dobro odjeknulo na terenu, u Dalmaciji, gdje je mnogima dovođenje reprezentacije u Split samo simboličan korak, gotovo nevažan u odnosu na desetke drugih problema u nogometu.