O čemu je riječ? Osobni su fondovi najčešće na »stražnjoj polici« arhivskih spremišta. Vrijedni, ali neprepoznati. Dragocjeni, no često gurnuti u stranu. Zanimljivi, ali nedovoljno iskorišteni. Za njih nikad dovoljno radne snage, nikad dovoljno ruku. Arhiviste se ponajviše raspoređuje na gradivo koje je arhivima prioritet, koje zauzima najviše prostora i oduzima najviše vremena, na fondove u korpusu javnoga gradiva koji su naprosto glavna arhivska zadaća. Dragocjenosti o kojima autorica u ovoj knjizi – prerađenoj i dopunjenoj disertaciji – piše, u arhivima često nisu ni svjesni; katkad su možda i cjenjenije u drugim baštinskim institucijama.

[quote_box_center]

• Nacional ekskluzivno donosi ulomke iz knjige Meline Lučić ‘Osobni arhivski fondovi’

• Knjiga otkriva kako se čuvaju detalji iz života velikih povijesnih ličnosti

• Osobni arhivski fond cjelina je arhivskoga gradiva od trajnoga značenja za kulturu i civilizaciju

[/quote_box_center]

U najkraćem, osobni arhivski fond cjelina je arhivskoga gradiva od trajnoga značenja za kulturu i civilizaciju, povijest ili bilo koju drugu znanost nastala djelovanjem jedne osobe. Osobni fondovi razmjerno su malen segment u ukupnoj količini arhivskoga gradiva što ga arhivi, knjižnice, muzeji i drugi imatelji čuvaju, no zanimljiv i vrijedan izvor za različita istraživanja, za političku, gospodarsku, pravnu, kulturnu i svaku drugu povijest. Vrijednost im je utoliko veća jer nisu nastali iz rada institucije, utemeljene i upravljane od vlasti, već su proizašli iz svakidašnjega života ljudi različitih zvanja, želja i sklonosti. Trebali bi se čuvati cjelovito. Ako se koji dio odvoji, cjelina je okrnjena.

Gradivo osobnih fondova uvijek je ugroženije od gradiva uprave. Nerijetko nije nigdje evidentirano i njegov je opstanak trajno u opasnosti. Nasljednicima često više znači novac nego »papiri« člana obitelji, prodaju ih bilo komu i bilo gdje, nastojeći postignuti što višu cijenu. Na sreću, javni interes za taj segment kulturne baštine postoji; zakonodavac se trudi zaštititi ga, ne dirajući u pravo vlasništva. Gradivo pojedinaca arhivskoj je službi velik izazov, već od toga kako saznati za njega, kako potom dobiti uvid u nj, kako uvjeriti vlasnika u njegovu vrijednost, u potrebu stručnoga čuvanja i osnovnoga evidentiranja, najposlije kako uvjeriti vlasnika da je arhiv najbolja opcija za čuvanje.

U osobnim arhivskim fondovima čuva se gradivo istaknutih i zaslužnih osoba u hrvatskoj povijesti i suvremenosti, bez obzira jesu li živjele i djelovale (odnosno žive li i djeluju) u Hrvatskoj ili izvan nje. Najveći dio osobnih arhivskih fondova nastao je u 19. i 20. st. Rijetki su fondovi starijega postanja, poput onih Ruđera Boškovića, Baltazara Adama Krčelića ili Pavla Rittera Vitezovića. Pretežno je riječ o osobama koje bi se mogle svrstati u društveno ili humanističko područje. Osobni fondovi prirodoslovaca ili tehničara malobrojni su, puno je češće riječ o fondovima pojedinaca koji su trajne vrijednosti utkali u hrvatsku povijest i kulturu na polju književnosti, povijesti, prava, politike, ekonomije, glazbe, slikarstva…

Prije nego dođe u arhive gradivo potencijalnih osobnih fondova dio je korpusa privatnoga gradiva. Privatnim se u nas drži gradivo nastalo djelovanjem privatnih pravnih i fizičkih osoba, ako nije nastalo u obavljanju javnih ovlasti ili javne službe, odnosno ako nije u državnom vlasništvu. Načelno, javnim je arhivima zakonom omogućeno da preuzimaju i privatno arhivsko gradivo radi njegove zaštite i obogaćivanja svojega fundusa. Razina se utjecaja javne arhivske službe na privatno arhivsko gradivo razlikuje, no zakonodavstvo u svijetu uglavnom ima odredbe koje se odnose na privatne arhive, odnosno arhivsko gradivo u privatnom vlasništvu. Zakonodavstvo ne bi smjelo zadirati u vlasnička i druga prava privatnih osoba, a gradivo od javnoga interesa u njihovu posjedu ipak bi trebalo zaštiti. Privatno je gradivo u tom smislu osjetljivo, a arhivist koji vlasnika želi pridobiti treba pokazati puno taktike i spretnosti prije nego isticanja ovlasti koje mu zakonski propisi daju.

Sačuvanost i rasprostranjenost. Prema Pregledu arhivskih fondova i zbirki iz 2006, u Hrvatskoj se čuva 503 obiteljska te 1949 osobnih arhivskih fondova. Osobni se arhivski fondovi čuvaju u 12 arhivskih i 60 nearhivskih ustanova. Najviše osobnih fondova danas ima u NSK, HAZU i HDA (uključujući Nadbiskupijski arhiv u Zagrebu u depozitu HDA), od drugih državnih arhiva u Osijeku, Dubrovniku, Splitu i Zagrebu, zatim u Znanstvenoj knjižnici u Zadru, Provincijalatu Hrvatske pokrajine Družbe Isusove, Hrvatskom glazbenom zavodu, Hrvatskom školskom muzeju i dr. Slika rasprostranjenosti poglavito je rezultat odnosa prema toj vrsti gradiva u prošlosti. Ti su fondovi – češće nazivani rukopisi ili zbirke – ponajprije prikupljani u rukopisnim odjelima knjižnica ili u HAZU: vrlo je velik njihov broj u NSK i HAZU, osobito književnika, ali i (drugih) umjetnika, znanstvenika ili političara. Arhivi su ih nesustavno i neplanski preuzimali. Mreža se arhiva koja je prekrila i stavila pod stručni nadzor čitav hrvatski teritorij uspostavlja tek nakon Drugoga svjetskog rata. Dominacija NSK i HAZU razvidna je, no njihovi osobni fondovi uglavnom su mali (najčešće kutija gradiva ili i manje). Analiza sačuvanosti osobnih arhivskih fondova prema njihovu opsegu pokazuje pak da je najveći dio fondova malen. Oko 43% osobnih fondova ne zauzima više od 1 kutije, a 82% njih ne opseže više od 10 kutija. Rezultati istraživanja pokazali su da je u velikom broju slučajeva sačuvana dokumentacija ograničena na ne više od sedam ili osam godina, možda desetinu životnoga vijeka (12%). U mnogim takvim slučajevima dokumentiran je samo jedan izoliran događaj ili tema: putovanje, služenje vojske, odnos s nekom osobom, pisanje knjige, ljubavna priča i sl. Slično se može dogoditi i u opsežnim cjelinama – velika količina sačuvanoga gradiva može primjerice do u detalje pratiti ministarsku ili neku drugu aktivnost od nekoliko godina, a ne sadržavati ni jedan dokument o ostatku života. Neujednačenosti takvoga tipa problem su poglavito biografima, istraživačima neke osobe i njezina opusa.

Dijelom se ovim istraživanjem željelo dobiti uvid u zastupljenost stvaratelja osobnih arhivskih fondova po strukama. Pregled zanimanja pokazuje dominaciju književnika i svećenika. Čini se da su književnici (svi iz široke lepeze kreativnoga pisanja) u nekoj svojoj posebnoj klasi. Gotovo se »samoprikazuju«, što posebno ne iznenađuje. HAZU (171; poglavito je riječ o Odsjeku za povijest hrvatske književnosti Zavoda za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe) i NSK (150) odavno im daju prioritet. Osim toga, književnici stvaraju dokumentaciju kao dio struke, služe se knjižnicama i proučavaju zapise drugih. Često cijene (a katkad i precjenjuju) svoje rukopise i drugu dokumentaciju i svjesni su interesa knjižnica za njih. Ako im knjižnice ne priđu, često preuzimaju inicijativu i prilaze oni njima (u hrvatskom slučaju i HAZU). Druga zvanja načelno su manje svjesna dugoročne vrijednosti svoje dokumentacije i manje su sklona nuditi je arhivima, knjižnicama i drugim baštinskim institucijama. Ipak, i među njima ima onih koji više cijene umjetnost pisanja (povjesničari, pravnici, svećenici, novinari, učitelji).

Brojke o spolnoj zastupljenosti ne iznenađuju. Iako su žene i te kako stvarale gradivo (osobito npr. pisma), stvaratelji su u velikoj većini muškarci (92%). Žene su uglavnom književnice u manjoj mjeri glumice i pjevačice, pedagoginje, arhitektice i povjesničarke. Slijede balerine, knjižničarke, političarke, keramičarke, slikarice, zemljoposjednice, liječnice, muzeologinje, dirigentice, farmaceutkinje, novinarke, etnologinje, arheologinje, leksikografkinje, skladateljice, pijanistice, prirodoslovke, prevoditeljice, psihologinje, restauratorice i dr.

Valorizacija i preuzimanje osobnih fondova u arhiv. Vrednovanje je kod gradiva osobnih fondova specifično u odnosu na sve druge kategorije stvaratelja i vrste gradiva, napose javnih zapisa. Ono zahtijeva različit tretman poglavito zato što se preuzima od pojedinaca te dokumentira njihove živote i osobnosti, a ne samo njihove transakcije ili javne aktivnosti. Osobni arhivski fondovi zrcale i ono što osoba čini ili misli, tko je, kako zamišlja život i kako ga doživljava. Posao se vrednovanja slikovito može usporediti s onim urednika u biografskom leksikonu. Ondje se na sličan način vrednuje nečiji opus i značenje te procjenjuje zaslužuje li osoba uvrštenje u leksikon, odnosno koliko joj prostora treba posvetiti. Tako i arhivisti »pripuštaju« ostavštine u spremišta, odlučuju hoće li otvoriti novi fond ili gradivo zbog fragmentarnosti uvrstiti u zbirku različitih osoba. U tom je smislu dragocjena suradnja arhiva s Hrvatskim biografskim leksikonom Leksikografskoga zavoda Miroslav Krleža. Ta višesveščana biobibliografska edicija, na kojoj se počelo raditi 1975. na poticaj M. Krleže, jedno je od kapitalnih djela suvremenoga kulturnoga i izdavačkoga života u Hrvatskoj.

Iskustvo rada u arhivu – poglavito s privatnim arhivskim gradivom izvan arhiva, pa tako i s budućim osobnim arhivskim fondovima – svjedoči kako vlasnici, odnosno potencijalni ponuditelji gradiva, ali i kolege iz srodnih struka (gotovo svi koji u arhivima ne rade) ne poznaju zakonske odredbe o privatnom arhivskom gradivu. Dakako da posljedično ne znaju da se u aktualnom arhivskom zakonu govori i o skrbi nad privatnim arhivskim gradivom (gdjegod bilo), da arhivi imaju politiku prikupljanja gradiva (tzv. akvizicijsku politiku) te da se osobni arhivski fondovi čuvaju i u njima. Ustroj i razvoj akvizicijske politike zahtijeva pažljivo proučavanje i planiranje, utemeljeno na posebnim zahtjevima i programima arhiva. Uz to, akvizicijska politika zahtijeva i trajno revidiranje i analiziranje. Kad je riječ o potencijalnim predavateljima gradiva osobnih arhivskih fondova i o drugim imateljima privatnoga gradiva, učinkovitijim od pozivanja na slovo zakona pokazuju se druge metode, bliska suradnja s potencijalnim predavateljima, osobni kontakti i razgovori. Preporučuje se i praćenje oglasa u tisku, kontakti s antikvarijatima i poznatim skupljačima, praćenje skupova kolekcionara, kontakti s matičnim službama knjižnica i muzeja, katkad čak praćenje akcija čišćenja i uklanjanja krupnoga otpada. Iako, dakle, zakon obvezuje imatelje privatnoga gradiva da mjerodavni arhiv obavijeste da ga posjeduju, praksa najčešće ide obratnim smjerom – arhiv se trudi prepoznati trajnu vrijednost u gradivu istaknutih pojedinaca, udruga, političkih stranka i drugih, evidentirati ga i stupiti u kontakt s imateljima. S privatnim imateljima postupa se drukčije i stoga što po Zakonu i Pravilniku o predaji arhivskoga gradiva arhivima, za razliku od javnoga gradiva koje se službeno i obvezno predaje arhivima u roku koji ne bi smio biti dulji od 30 godina od nastanka, vlasnik privatnoga gradiva može, ali i ne mora gradivo pohraniti u arhivu, zadržavajući pravo vlasništva (depozit), darovati ga ili prodati. Zbog opterećenosti službe javnim arhivskim gradivom, koje odnosi najviše vremena, uzima najviše radne snage, pa i arhivskoga spremišnoga prostora, vlasnik ipak najčešće inicijalno pokuca na vrata arhiva i ponudi gradivo na pohranu, dar ili otkup.

Stjepan Radić s obiteljiFoto: “Osobni arhivski fondovi”

Cjelovitost. Pitanje cjelovitosti fondova dade se svakojako relativizirati. Fondovi su najčešće dio cjeline: ponešto je izlučeno, često nestalo, uništeno ili izgubljeno, a ima i slučajeva da se dio dokumentacije nalazi u drugoj zemlji. Fondovi su u arhivima često necjeloviti i nesustavno sačuvani. Katkad u tolikoj mjeri da se može govoriti o njihovim fragmentima. Osobni su fondovi često raspršeni u više ustanova. Takve situacije nameću i promišljanja o redefiniranju koncepta provenijencije kao načela koje ne ovisi samo o tom tko je stvaratelj već i o tom tko čuva. Cjelovitost fonda također treba propitivati i kroz mogućnost da se iz sačuvanoga gradiva dobije slika i javnoga i privatnoga života pojedinca. Drugim riječima, bilo bi poželjno da osobni fond zrcali ukupnost življenja. Postoje osobni fondovi koji su u smislu cjelovitosti uzorni. Takav je npr. fond E. Laszowskoga u HDA, koji vrlo dobro dokumentira njegov profesionalni i privatni, svakidašnji život. Ili, nešto drukčiji, no ipak cjelovit, fond V. Spinčića u HDA, gradivo kojega obuhvaća čitavo stoljeće borbe oko nacionalnoga pitanja u Istri te daje kontekst te borbe kakva je uistinu bila, za razliku od prikaza u službenim aktima Sabora ili Zemaljskoga odbora, u kojima su u većini djelovali talijanaši.

Ovo je istraživanje, među ostalim, potvrdilo kako se osobni fondovi, poglavito u nearhivskim institucijama, često sastoje od malih, fragmentarno sačuvanih cjelina. Kolikogod te cjeline bile male, poglavito u NSK i HAZU, prikazane su kao zasebni fondovi. Takav se pristup, dakako, može problematizirati (može li svežnjić pisama biti samostalan fond?). U struci ima onih koji ga zagovaraju i onih koji su protiv njega. Argumentacija i jednih i drugih ima opravdanja. Ako je od neke osobe ostao samo dnevnik, ili svežnjić osobnih dokumenata, ili par pisama – to je ono što je od nje ostalo i kao takvo bi trebalo biti sačuvano. S druge strane to možda ipak vodi nepotrebnomu razbijanju na velik broj fondova, što može zavarati, jer se pod zvučnim imenom krije malo toga. Načelno se drži da bi kvantiteta gradiva trebala biti takva da se iz nje može dobiti slika privatnoga i javnoga života osobe, odnosno barem jedne njezine djelatnosti ili jednoga životnoga područja. Ako to nije moguće, ako od neke osobe ima samo jedno pismo, par osobnih dokumenata ili nekoliko bilješka – kolikogod ona poznata i zaslužna bila – arhivist će takvo gradivo uvrstiti u zbirku različitih osoba, gdje se čuvaju takvi fragmenti. Velik broj fragmentarno sačuvanih osobnih arhivskih fondova u nearhivskim ustanovama u pregledu 2006. rezultat je potrebe da cjeline budu vidljive po stvarateljima, sukladno načelu provenijencije, općeprihvaćenomu u arhivističkoj struci.

Dostupnost: osobni podatci, pravo na privatnost i autorsko pravo. Osjetljivi osobni podatci u osobnim fondovima (poglavito u korespondenciji, dnevnicima, osobnim dokumentima i dr.) izazov su arhivistima zaduženima za njih. U takvim se fondovima korespondencija i drugi rukopisi često bave upravo osobnim, a s problematikom privatnosti mogu se preplesti i autorska prava. Gradivo istaknutih autora i poznatih osoba sve je zanimljivije s rastom tabloidnoga novinarstva i sve češćih tzv. »reci sve« biografija (tell-all book), koje su postale svojevrsni standard od kraja 20. st. U tom bi se smislu čak moglo govoriti i o stanovitoj opsjednutosti privatnim životima javnih ili poznatih. Budući da ne postoje smjernice za identificiranje osjetljivih materijala i definiranje okvira što je to što čini privatnost autora i trećih osoba, arhivisti bi se mogli voditi uobičajenom predodžbom da pravo privatnosti završava smrću osobe, jer mrtvi ne mogu doživjeti sramotu otkrićem nekoga osobnoga podatka. Međutim, i kad stvaratelj više nije živ, neki ili svi njegovi korespondenti možda bi mogli biti živi i imati pravo na privatnost i zaštitu osobnih podataka kao i stvaratelj fonda. Privatnost tih tzv. trećih osoba zapravo zadaje najviše briga arhivistima i s time se najteže nose. Te osobe nisu sudjelovale u odlučivanju o sudbini spisa i najvjerojatnije ih se nije konzultiralo u svezi s potencijalno osjetljivim temama u gradivu. Arhivist pak mora imati na umu da su pisma po definiciji privatna komunikacija, izvorno namijenjena isključivo primateljima, a ne pregledavanju i proučavanju istraživača u arhivu ili znatiželjnoj javnosti. Etički kodeks ih, uostalom, obvezuje na poštivanje privatnosti pojedinaca – i onih koji su stvarali i onih koje se nije čulo pri raspolaganju materijalima.

Restrikcije kojima su predavatelji skloni i na kojima često inzistiraju mogu biti nepravedne i diskriminirajuće. Preporučuje se ne preuzimati – osim u iznimnim situacijama – spise koji sa sobom nose odredbe o selektivnom pristupu, u kojem predavatelj zadržava pravo na odlučivanje tko može ostvariti uvid u fond »od slučaja do slučaja«, prema vlastitu nahođenju. HDA pristao je npr. u novije doba unijeti u jedan darovni ugovor stavku da za svako korištenje treba tražiti dopuštenje darovatelja. Na sreću, darovatelj se dosad pokazao prilično benevolentnim i nikomu nije uskratio korištenje (inače prilično traženoga fonda). Primjeri, međutim, u Knjižnici Huntington u Sjedinjenim Američkim Državama drastični su: jednu je zbirku predavatelj proglasio zabranjenom za žene, druga je bila »zapečaćena« za sve britanskoga podrijetla, a treću nisu mogli vidjeti Židovi, rimokatolici ni predavateljev nećak. Dakako da su svi ti primjeri u posvemašnjem nesuglasju s etičkim kodeksima knjižničarske i arhivističke struke.

Arhivisti su u praksi suočeni sa sve više ograničenja – kad su u pitanju osobni arhivski fondovi – u primjeni propisa o zaštiti osobnih podataka i propisa o autorskopravnoj zaštiti. Arhivi su svjesni da fizičkim posjedovanjem gradiva nemaju i svekolika prava nad njim. Naime, u arhivskom gradivu općenito, a u osobnim fondovima ponajviše, ima zapisa koji imaju svojstvo autorskoga djela i podliježu autorskomu pravu, poglavito rukopisi, fotografije, korespondencija i sl. To će rijetko utjecati na pravo pristupa gradivu (uvid u načelu ne bi trebao biti tumačen kao ugrožavanje intelektualnoga vlasništva), no može prilično utjecati na ograničenja u pogledu drugih vidova korištenja.

U zaključnom razmatranju o utjecaju autorskoga prava na dostupnost gradiva u osobnim arhivskim fondovima treba ponoviti da se u tim cjelinama ipak češće nalaze neobjavljena djela. Zato bi arhivist trebao, kad utvrdi da je riječ o zaštićenom autorskom djelu, povesti potragu za nositeljem autorskoga prava i uspostaviti s njim kontakt. To može biti stvaratelj ili osoba koja je gradivo predala arhivu, ali ne mora uvijek biti tako. Zato bi uz autorska djela trebalo preuzimati i čuvati i dokumentaciju o tom kako je autorsko djelo nastalo ili kako je došlo u posjed predavatelja. Prilikom predaje gradiva arhivu treba s predavateljem razjasniti status gradiva koje ima svojstvo autorskoga djela. Ako arhiv ima namjeru objaviti neobjavljeno autorsko djelo (rukopisi, karte, fotografije, tehnički nacrti, audiovizualni zapisi), treba provjeriti je li istekao rok u kojem autor ili njegov nasljednik imaju pravo prve objave, odnosno jesu li to pravo prenijeli na drugu pravnu ili fizičku osobu. Ako se ne uspije doći do podataka o vlasništvu nad autorskim pravima, u dosjeu fonda treba evidentirati da je status autorskih prava nepoznat. U praksi se arhiva u ugovor često automatski, bez prethodnoga istraživanja tko stvarno raspolaže autorskim pravom, stavlja klauzula o zadržavanju moralnih, a prenošenju materijalnih autorskih prava na arhiv. Prijenos autorskih prava na taj način poželjan je, ali ako ga činom potpisa na primopredajnom aktu uistinu prenosi onaj tko prava i posjeduje. Nije poznat ni jedan slučaj osporavanja tako stečenih prava u Hrvatskoj, ni jedna konkretna sudska praksa.

Kad arhiv posjeduje znatniju količinu gradiva bez prava na njega, preporučljivo bi bilo poduzeti mjere opreza pri odobravanju reproduciranja i korištenja općenito. Iako arhiv možda uistinu nije odgovoran ako netko neovlašteno fotokopira djelo, bilo bi dobro korisnika upozoriti da je on odgovoran ako prekrši autorsko pravo, odnosno istaknuti takvo upozorenje u korisničkim obrascima (u čitaonici i na radnim stolovima). Takva ograda možda ne bi bila odveć snažna na sudu, ali bi barem pokazala dobru nakanu arhiva.

Etička pitanja. Pitanje dostupnosti i korištenja potrebno je kontekstualizirati i kroz profesionalna etička načela kojih bi se arhivisti trebali pridržavati. Etički kodeks arhiviste obvezuje da poštuju i dostupnost i privatnost te djeluju u okvirima sviju spomenutih relevantnih propisa, što u praksi često nije nimalo jednostavno. Kodeks nalaže arhivistima da se brinu kako bi privatnost osoba bila zaštićena bez uništavanja informacija ili njihovih izmjena, poglavito u elektroničkim zapisima. Arhivisti moraju poštivati privatni život osobe koja je stvorila zapis, kao i onih na koje se zapisi odnose, poglavito kad te osobe nemaju utjecaja na odluke o korištenju gradiva i raspolaganju njime. Arhivisti koji rade s osobnim fondovima često se nalaze između želja stvaratelja i njihovih nasljednika, obitelji, istraživača, izdavača, odvjetnika, politike i drugih zainteresiranih za gradivo i podatke u njem. U struci često postoje različita gledišta o istom, pa se i tumačenje profesionalnih etičkih pravila zna razlikovati, a u praktičnim situacijama često ih je teško i primijeniti. Jasno je da povjesničari – oslanjajući se na materijale koje arhivisti prikupljaju, sređuju i opisuju – nisu jedini koji pišu povijest. Kao što je jasno da arhivisti imaju prilično velike i opasne škare u rukama kad krenu krojiti neki (osobni) fond. Kroz takva promišljanja, a u kontekstu profesionalne etike i zahtjeva da arhivisti trebaju biti nepristrani i objektivni, zanimljivim se pokazuje pitanje koliko oni to zaista mogu, a koliko je to nemoguć pothvat. Poštivanje prvotnoga reda i provenijencije smanjuje mogućnost miješanja i utjecaja arhivista na zapise, jer kontekst nastanka zapisa i njegova uporaba ostaju očuvani, kao i autentičnost dokazne snage zapisa. Opet, arhivist može, i uz najstrože pridržavanje tih načela, znatno utjecati na prijenos informacija kroz različite korake životnoga kruga zapisa.

Primjer obradbe osobnih fondova kanadskih spisateljica L. M. Montgomery i Alice Munro ilustrativan je za (pr)ocjenu kako i koliko arhivisti utječu na oblikovanje »priče« o zapisima i o stvaratelju te kakve etičke dvojbe pritom imaju. Upliv arhivista na oblikovanje zapisa uspoređuje se s uredničkim radom na tekstu, kojega urednik – uređujući ga – mijenja. Tako su u fondu A. Munro bili različito naslovljeni fragmenti nedovršenoga i neobjavljenoga romana. Arhivistica ih je prvotno smjestila u seriju »Romani«, mjesto u onu »Fragmenti«, no ubrzo je shvatila da bi stavljanje fragmenata u seriju »Romani« sugeriralo cjelovitost koju roman nikad nije postignuo, što bi bila obmana.