Zagrebački gradonačelnik povukao je svoj prvi, vrlo značajan i posebno znakovit vanjskopolitički potez, koji jasno pokazuje kakvu će vanjsku politiku stranka Možemo! voditi. On će 16. rujna otputovati u Budimpeštu na jedan važan međunarodni skup, ali ne da bi tamo odao počast mađarskom predsjedniku Viktoru Orbánu, kojem se klanjaju mnogi hrvatski političari, pa i članovi Vlade, nego upravo suprotno – da dade podršku protivnicima njegove politike, ne samo iz Mađarske, nego i iz drugih europskih zemalja. Tom će prilikom u Budimpešti i Grad Zagreb postati članom jedne asocijacije europskih gradova u kojima su na vlasti lijeve, demokratske političke snage. Tim simboličnim potezom Tomašević ne deklarira samo svoju europsku politiku, nego ujedno jasno pokazuje na kojim će se ideološkim postavkama suprotstaviti hrvatskim apologetima Viktora Orbána, pa i onima u hrvatskoj vladi.

Taj odlazak u Budimpeštu pomoći će i da se razriješe neke političke dvojbe unutar same stranke Možemo! – hoće li ona svoj budući put nastaviti kao izrazito lijeva stranka, za što se zalaže jedno krilo Možemo!, ili će voditi umjereniju zelenu politiku, što se – nakon ovog puta u Budimpeštu – čini mnogo izglednijom varijantom.

Svakako je jako zanimljivo da je Tomašević izabrao upravo Budimpeštu, savezništvo s Orbánovim oponentima, za taj svoj prvi vanjskopolitički korak, koji ima i hrvatske unutarnjopolitičke konotacije. Orbán je u Hrvatskoj već neko vrijeme ključna politička referentna točka i hrvatska vlada, vođena premijerom Andrejem Plenkovićem, očito s njim koketira, smatrajući ga prijateljem. Tomašević se ovim svojim putem u Budimpeštu svrstao na drugu stranu, protiv Plenkovića i Vlade.

Era bandićevskog populizma završena je i na polju međunarodne suradnje glavnoga hrvatskog grada: simbolički će njezin kraj označiti gradonačelnik Zagreba Tomislav Tomašević kada 16. rujna u Budimpešti potpiše Pakt slobodnih gradova i time, u svojemu prvom međunarodnom gradonačelničkom nastupu, Zagreb priključi sve široj skupini metropola čije se progresivne zeleno-lijeve vlasti suprotstavljaju populističkome nacionalizmu nacionalnih vlada, nudeći kao alternativu otvorenost, demokratičnost, inkluzivnost te socijalnu i klimatsku osjetljivost. Nacional je istražio političku pozadinu te prve vanjskopolitičke misije 39-godišnjeg gradonačelnika: kakvu bi dobrobit priključivanje Zagreba Paktu slobodnih gradova moglo imati za građane i međunarodni ugled hrvatske metropole, ali i političke posljedice koje bi taj čin mogao uzrokovati u odnosima Zagreba i Vlade Andreja Plenkovića, kao i za političku profilaciju političke platforme Možemo! i njezinu političku budućnost.

Tomislav Tomašević putem u Budimpeštu ne deklarira samo svoju europsku politiku, nego ujedno jasno pokazuje na kojim će se ideološkim postavkama suprotstaviti hrvatskim apologetima Viktora Orbána, pa i onima u Plenkovićevoj vladi. PHOTO: Saša Zinaja/NFOTO, Matija Habljak/PIXSELL

Pakt slobodnih gradova pokrenut je kao svojevrsna politička povelja, izraz otpora građana četiriju srednjoeuropskih metropola protudemokratskom populizmu svojih vlada. Prije nešto manje od dvije godine pokrenuli su ga gradonačelnici glavnih gradova država Višegradske skupine: gradonačelnik Budimpešte Gergely Karácsony, Varšave Rafał Trzaskowski, Bratislave Matúš Vallo i Praga Zdeněk Hřib. Pakt su potpisali 16. rujna 2019. u Budimpešti, na vrlo simboličkome mjestu, Srednjoeuropskom sveučilištu (Central European University, CEU) koje je početkom devedesetih pokrenuo liberalni, globalno utjecajni filantrop George Soros i koje je Vlada Viktora Orbána, katkad čak i antisemitskim invektivama, pokušala otjerati iz Mađarske. Inicijativa je odmah snažno odjeknula: britanski Guardian je Budimpeštu, Prag, Varšavu i Bratislavu nazvao “otocima u iliberalnoj oluji”.

Prvi inicijator Pakta bio je Gergely Karácsony, utjecajni gradonačelnik Budimpešte i jedini mađarski političar koji na predstojećim parlamentarnim izborima 2022. ima izgleda ugroziti Orbána. U tekstu Pakta gradonačelnici ističu da “čvrsto zagovaraju vrijednosti ljudskog dostojanstva, demokracije, slobode, jednakosti, vladavine prava i ljudskih prava upisane u ugovore EU-a”, čime već na početku naznačuju sukob sa svojim nacionalnim vladama koje su sve – češka i slovačka manje, ali poljska i mađarska naročito – u ozbiljnom sukobu s EU-om. “Reafirmiraju”, također, “potrebu za zaštitom od diskriminacije svake osobe ili društvene, etničke ili neke druge manjinske skupine, kako je upisano u Povelji temeljnih prava EU-a” te prepoznaju “izazove s kojima se suočavaju naši gradovi: naročito klimatsku krizu, nejednakost, krizu stanovanja, sve starijeg stanovništva, društvenog raslojavanja i političkog tribalizma”. Izražavaju spremnost da zajednički “zaštite i promiču vrijednosti slobode, ljudskog dostojanstva, demokracije, jednakosti, vladavine prava, društvene pravde, tolerancije i kulturne raznolikosti”, kao i da razmjenjuju znanja u “pametnom, na činjenicama utemeljenom i socijalno svjesnom upravljanju gradovima”, naročito u području održivog planiranja, zaštite klime, društvene uključivosti, stanovanja, prometa ili digitalne transformacije. Zagovaraju, također, zajedničke napore kako bi izborili više izravnog financiranja za gradove iz EU-a i tako zaobišli blokade često nenaklonjenih nacionalnih vlasti.

Na dan potpisivanja Pakta, 16. rujna 2019., četvorica gradonačelnika objavila su zajednički programatski članak u kojemu konstatiraju kako “naša društva obolijevaju od bolesti koje smatramo alarmantnima”, a koje bi, možemo primijetiti, prepoznao i svaki građanin Hrvatske: “Nejednakost raste. Zdravstveni sustavi su pod pritiskom. Previše mladih otišlo je u potrazi za boljim prilikama.” Ti zabrinjavajući trendovi, naglasili su gradonačelnici, “moraju biti obrnuti ‘demokracijom odozdo’ i pametnim, inkluzivnim upravljanjem”. “Nažalost, u proteklim godinama populisti dominiraju politikom u mnogim zemljama srednje Europe, a i šire. Iskorištavaju društveno nezadovoljstvo za osobne i političke probitke, bez da pronalaze istinske odgovore. Tvrde da predstavljaju narod, ali ignoriraju brige velikog broja naših građana, ne samo onih koji žive u multikulturalnim gradovima. Raspalili su regionalna povijesna nezadovoljstva i šire ksenofobični nacionalizam koji je Europu u prošlom stoljeću dvaput gurnuo u rat. Mi smo se kandidirali na izborima kako bismo svojim građanima pokazali da postoji bolji način upravljanja”, napisali su u članku gradonačelnici Budimpešte, Praga, Bratislave i Varšave.

A sada su u svoje društvo pozvali i gradonačelnika Zagreba. Sada, jer premda su Budimpešta i Zagreb gradovi prijatelji, takav je poziv Milanu Bandiću uporno izostajao, a i on sam ignorirao je Pakt, kao da ga nema. Sada se to promijenilo, kazala je za Nacional Tamas Ibolya, vanjskopolitička tajnica u diplomatskom odjelu Grada Budimpešte, najavljujući sudjelovanje Tomislava Tomaševića na Budimpeštanskom forumu, dvodnevnom susretu gradonačelnika iz cijeloga svijeta kojim će Pakt slobodnih gradova biti proširen na dvadesetak gradova sa svih kontinenata. Tema susreta bit će “Izgradnja održivih demokracija”. “Građani Zagreba upravo su izabrali zelenog gradonačelnika i zato se Zagreb vrlo dobro uklapa u budimpeštansku konferenciju, čiji je fokus na održivosti i lokalnoj borbi protiv klimatskih promjena”, objasnila je Ibolya za Nacional. Zagreb, “glavni grad koji vodi zeleni gradonačelnik, vrlo je važan sugovornik u temama koje će potaknuti Budimpeštanski forum, a tiču se unapređenja socijalne pravde na lokalnoj razini”, dodala je te zaključila: “Zagreb, također, može biti dobrodošao član Pakta slobodnih gradova, čiji su opći ciljevi suradnja i sinergija oko spomenutih tema, ali još i više u klimatskoj akciji, u kojoj su gradovi u našoj regiji još važniji jer nacionalne vlade često kaskaju u dekarbonizaciji.”

Tomašević je za svoj prvi vanjskopolitički korak izabrao savezništvo s oponentima mađarskog predsjednika Viktora Orbána koji je u Hrvatskoj već neko vrijeme ključna politička referentna točka i s kojim Vlada Andreja Plenkovića očito koketira, smatrajući ga prijateljem. PHOTO: Olivier Matthys/Pool via REUTERS POOL

Motive priključivanja Zagreba Paktu za Nacional objasnio je i gradonačelnik Tomašević, ističući kako mu je drago što je glavni grad Hrvatske pozvan da se priključi, jer su temeljne vrijednosti pakta “istodobno i vrijednosti na kojima smo mi dobili izbore u Zagrebu”. Priključivanje Paktu, objašnjava, prvi je korak. “Njime Zagreb postaje dio neformalne mreže progresivnih gradova, što će ubrzati i olakšati komunikaciju. To znači da ćemo, prema potrebama gradske uprave, intenzivirati komunikaciju s gradovima koji su već došli do kvalitetnih rješenja vezanih za javno stanovanje, gospodarenje otpadom, kvalitetniji javni prijevoz i slično. To vidimo i kao dodatni iskorak jačanja gradske uprave kroz međusobno učenje, što znači i da će građani Zagreba dugoročno dobiti kvalitetnije usluge. Dodatno, Zagreb će dobiti veću vidljivost u međunarodnoj zajednici kao progresivan grad. Time će zasigurno biti atraktivniji za posjete”, rekao je Tomašević. Zagreb će partnerima, s druge strane, “ponuditi politike koje smo upravo krenuli primjenjivati u svom gradu, od demokratizacije grada do jačanja gradskih tvrtki da pružaju kvalitetnije i pristupačnije usluge. Želimo i druge gradove jače uključiti u procese obnove Zagreba, a borba protiv korupcije nešto je u čemu imamo velika iskustva i prije dolaska na vlast u Zagrebu”, kazao je Tomašević za Nacional.

Gordan Bosanac, vijećnik platforme Možemo! u zagrebačkoj Gradskoj skupštini i član gradskog Odbora za međunarodnu suradnju, podsjetio je za Nacional na to da su “građani Zagreba pokazali da žele progresivnu zeleno-lijevu opciju te da im je stalo do vrijednosti koje je Zeleno-lijeva koalicija naznačila u programu, istih onih vrijednosti koje promiče i Pakt. Dakle, važna je poruka da se Zagreb pridružuje gradovima koji takve vrijednosti čuvaju i promiču, ne samo na području Europe nego i šire”, kazao je Bosanac. Naglasio je da će potpisivanje Pakta biti politički iskorak, ali i hvatanje koraka s naprednim gradovima u svijetu, te dodao: “Želimo da Zagreb bude u društvu progresivnih gradova koji uspijevaju upravljati klimatskom krizom i boriti se protiv nejednakosti, a istodobno biti i demokratski, odbacujući nacionalizam i populizam. Pokazalo se da je takav model upravljanja gradovima moguć, a mi mislimo da pripadamo tom društvu: ne želimo nacionalističko-populističke ispade u Zagrebu, jer oni odmah dovode do toga da se dio građana u vlastitom gradu ne osjeća ugodno. Mi želimo obrnuto: da se u Zagrebu svi osjećaju dobro.”

Administracija Tomislava Tomaševića, dakle, potpuno mijenja koncept međunarodne suradnje kakav je njegovao netransparentni Milan Bandić: njegove česte a neobjašnjene odlaske, primjerice, u Rim, ili bratimljenja s ruskim gradovima, a naročito znamenita prijateljevanja s gradovima i mjestima u BiH, sada će zamijeniti iskorak glavnoga hrvatskog grada prema metropolama koje žele predvoditi svijet prema zelenoj i tolerantnoj budućnosti. O tome je za Nacional govorio Srđan Dvornik, veteran hrvatskog aktivizma za ljudska prava, koji je devedesetih radio za hrvatski ured zaklade Otvoreno društvo Georgea Sorosa, a kasnije i za Zakladu Heinrich Boell – a obje te zaklade strateški su partneri Pakta slobodnih gradova. Dvornik je za Nacional ocijenio kako Tomašević i Možemo možda još nemaju mnogo iskustava u drukčijem, alternativnom upravljanju gradom, koja bi mogli podijeliti s gradonačelnicima pridruženim Paktu, ali će svakako moći podijeliti “dvije

značajne stvari: gotovo nevjerojatnu količinu konkretnih iskustava sa zloupotrebama i “jedinstven i dugotrajan, petnaestogodišnji razvoj pokreta Pravo na grad”. “Gotovo je nevjerojatna količina iskustava sa zloupotrebama, privatizacijom vlasti i sistemskom korupcijom koja se poput tone cigala sručila na novoizabranu vlast Zagreba”, kaže Dvornik te dodaje: “Dok i svi ostali gradovi muče svoje muke s autoritarnim strukturama što ih grade i nameću nacionalne vlasti, Zagreb je vjerojatno šampion po tome što je gradska vlast stvarala takve strukture samostalno, pod nosom nacionalnih vlasti, ali i uz njihov prešutan pristanak i aktivnu suradnju. Borba ne samo za sanaciju štete, nego i za korjenite promjene, bit će i teška i duga, i tu će savjeti i podrška ostalih progresivnih otoka u autoritarnom okruženju biti vrlo korisni, kao što će i ostalim kolegama biti korisna iskustva Zagreba kada njegova uprava počne postizati krupnije promjene.” Druga važna točka kojom Tomaševićeva administracija može obogatiti Pakt jest, smatra dugogodišnji aktivist Dvornik, “po dugotrajnosti jedinstven razvoj pokreta Pravo na grad, koji je na samovoljnu vladavinu gradonačelnika Bandića i cijele njegove klijentele upozoravao i protiv nje aktivno protestirao već petnaestak godina”.

“Kontrola nad kulturom, proizvoljnosti u nečemu što bi se teško moglo nazvati prostornim planiranjem, klijentelizam izjednačen s institucionalnom korupcijom, potpuna bezobzirnost spram estetske, ambijentalne i ekologijske vrijednosti prostora, proždrljivo gutanje prostora kao podloge za zgrtačko investiranje u gradnju – ali uz itekakvu obzirnost spram profitnih interesa – to je gusta mreža, paralelan neformalan sistem s kojim sada aktivisti pretvoreni u političare moraju izaći na kraj. Vještine bodenja s rogatima, donošenje kvalitetnih rješenja u korumpiranom okruženju, sve će to biti materijal za vrlo sadržajne diskusije s kolegama u Paktu slobodnih gradova”, predviđa Dvornik.

Tomašević, pak, za Nacional kaže: “Kroz ovu inicijativu, kao i kroz druge vanjskopolitičke pozicije koje zauzimamo u Saboru, pokazujemo da je moguće izgraditi novu, zeleno-lijevu vanjsku politiku koja nije zarobljena nacionalizmom, koja nema komplekse male zemlje i koja naš grad i našu zemlju čini puno proaktivnijima u međunarodnoj zajednici. Mislim da je značajno pokazati da, premda smo kritični prema politikama vlada nekih zemalja, možemo uspješno surađivati s njihovim gradovima i građanima u ostvarenju zajedničkih ciljeva vladavine prava, borbe protiv klimatskih promjena, smanjenja nejednakosti i diskriminacije manjina i ranjivih skupina.”

Iz te Tomaševićeve izjave dade se naslutiti i ambicija koja seže dalje od gradske politike: prema pomaku od preusmjeravanja lokalne politike s Bandićeva korupcionaškog populizma prema odgovornoj, međunarodno prepoznatoj politici suvremenog upravljanja. Tomaševićevo sudjelovanje na Budimpeštanskom forumu 16. i 17. rujna, naime, bit će vanjskopolitički debi čelnika Možemo! – ako zanemarimo diplomatska primanja koja je 39-godišnji gradonačelnik Zagreba nedavno priredio za veleposlanike EU-a i kanadskog veleposlanika. Ta činjenica još je jedan dokaz onoga što čelnici Možemo! nikada nisu ni krili: da žele politički stasati toliko da ugroze nacionalni politički primat HDZ-a i desnice. Sve to tim više što se stanovite paralele nameću same od sebe: kao što se karizmatični budimpeštanski gradonačelnik Gergely Karácsony svjetonazorski i načinom upravljanja suprotstavlja Viktoru Orbánu, slično se Možemo! suprotstavlja desnici i HDZ-u, pa nije nezamislivo da Tomašević, ili netko drugi iz Možemo!, za koju godinu izazove i samoga HDZ-ova premijera, kao što Karácsony, na mađarskim izborima u travnju sljedeće godine, kani ugroziti Viktora Orbána.

O tome je za Nacional govorio Nikola Petrović, sociolog i znanstveni suradnik Instituta za društvena istraživanja, koji se bavi suvremenim politikama u Europi. Petrović upozorava na to da “Plenkovićev pro-europski HDZ nije stranka koja slijedi politiku iliberalizma i autoritarizma i u tom se smislu ne može uspoređivati s Orbánovim Fideszom i poljskim Pravom i pravdom (PiS)”, te napominje: „Plenković u isto vrijeme ne želi dolaziti u sukob s Orbánom. Međutim, orbanistička struja, ili bolje reći tendencija, u stranci postoji i može ponovno postati dominantna, kao u vrijeme Karamarka. Pritom ne treba zaboraviti da je jedan od Orbánovih uzora bio Tuđman, koji je također bio sklon autoritarizmu i napadao je Zapad, civilno društvo i nezavisne medije, a i sprječavao je gubitak političke kontrole nad glavnim gradom, čije je važnosti bio svjestan.” Premda se i Plenković i Tomašević zasad čuvaju izravnoga svjetonazorskog političkog sraza, kakav je između Karácsonyija i Orbána u Mađarskoj odavno eksplodirao – štoviše, stječe se dojam da Možemo! i Plenkovićev HDZ u posljednje vrijeme njeguju neobičnu uzajamnu suzdržanost – takav ih sukob kad-tad čeka, jer temeljna pitanja Tuđmanove ere – koja Plenković prilježno brani, a Možemo! odlučno osporava – u hrvatskoj politici nipošto nisu riješena.

U tom smislu Petrović konstatira kako se “Možemo! nalazi na prekretnici svoje profilacije”.

“S jedne je strane njihov lijevi i radikalno zeleni intelektualni background, a s druge pragmatičniji i umjereniji zeleni i antikorupcijski pristup, koji pokazuju u posljednje vrijeme. I budimpeštanski gradonačelnik Gergely Karácsony, inicijator Pakta i potencijalni Orbánov izazivač na sljedećim parlamentarnim izborima, predstavnik je tog umjerenijeg pristupa. To znači da bi intenzivnije približavanje Paktu za Možemo! moglo značiti i udaljavanje od lijevih ideja bliskih Podemosu ili Syrizi”, kaže Petrović za Nacional. Primjećuje kako će “stoga biti zanimljivo vidjeti kako će se Možemo! izjasniti prema ulasku Hrvatske u eurozonu, odgađanje kojega su predlagali u izbornom programu. Ili kako će riješiti dilemu priključivanja europskim Zelenima ili europskoj ljevici, koja je kritičnija prema EU-u“.

Ugledni britanski list The Guardian jedan je od brojnih svjetskih medija koji su 2019. sa zanimanjem popratili potpisivanje pakta gradonačelnika Budimpešte, Praga, Bratislave i Varšave. PHOTO: Screenshot/www.guardian.com

„U tome je”, dodaje Petrović, “i glavna razlika između Tomaševića i Možemo! s jedne strane i izričito proeuropski orijentiranih gradonačelnika i njihovih više centrističkih stranaka s druge. Ta razlika ne proizlazi samo iz njihovih različitih ‘backgrounda’, već i iz toga što je većina gradonačelnika, inicijatora Pakta slobodnih gradova, u snažnom sukobu s vladama svojih zemalja, koje su ili izrazito euroskeptične i autoritarne, poput mađarske ili poljske, ili tome naginju, poput vlade u Češkoj”.

Srđan Dvornik ne sumnja da gradove Pakta čekaju još žešći okršaji sa zagovornicima retrogradne politike zatvaranja, generirale nju nacionalne vlasti ili svjetonazorska nepovjerljivost intelektualno, stručno i demografski opustošenih provincija. “Za razliku od davnih slobodnih gradova iz srednjovjekovnih vremena, današnji gradovi nemaju kraljevske zaštitnike koji će svojim bulama štititi njihovu samostalnost protiv feudalnih velmoža. Njihov će se razvoj u bezbroj slučajeva suprotstavljati onome što preferiraju njihove državne vlasti. Indikativno je da članovi Pakta već traže da fondovi EU-a financiraju njihove programe i projekte direktno, bez posredstva nacionalnih institucija za fondove EU-a”, kaže Srđan Dvornik i predviđa dalje: “Takvim posebnim etabliranjem velikih gradova otvoreno se pokazuju unutarnacionalne suprotnosti. Veliki su gradovi zahvaljujući samoj veličini, kao i mnogo gušćoj komunikaciji s inozemnim okruženjem, naviknutiji na različitosti i pluralizam. I u zemljama poput Hrvatske, u kojima je za neku stručnu recenziju čak i doktorskih disertacija – a pogotovo skupih krupnih projekata – teško naći stručne ocjenjivače koji nisu u osobnim ili interesnim odnosima s nosiocima projekata, veći gradovi pružaju barem kakve-takve šanse za neovisno kritičko vrednovanje. A pomažu i međunarodne veze. Stoga već možemo naslutiti kako će se iz ruralnih i malograđanskih sredina reagirati na to što se najveći gradovi otvoreno desolidariziraju s konzervativnim ili populističkim nacionalnim vodstvima.”

Dvornik iscrtava i sliku mogućih budućih političkih sukobljavanja.

“Dok razni ‘orbani’ plaše naciju prodorom imigranata koji će im ‘pojesti identitet’, gradonačelnici njihovih glavnih gradova zalažu se za otvorenost. Dok vođe mobiliziraju konzervativne krajeve protiv ‘kvarenja morala i naših tradicionalnih vrijednosti’, glavni gradovi nastoje im zajamčiti prava seksualnih, etničkih ili kulturnih manjina. Zbog toga su prekogranična solidarnost i suradnja progresivnih gradova važne za podršku svakome od njih. To im, međutim, vjerojatno neće pomoći kada se na nacionalnim izborima suoče s nacionalnim liderima. Hoće li način vladavine što ga predstavlja budimpeštanski gradonačelnik Karácsony zadobiti podršku većine birača cijele Mađarske, novo je iskušenje. Kako će u tome uspijevati i kolege iz Praga, Bratislave i Varšave, možda nešto pokaže i o izgledima mogućeg kandidata ili kandidatkinje Možemo! na sljedećim parlamentarnim izborima. Za to će, u svakom slučaju, morati pokazati mnogo više nego da su u stanju nositi se s nasljeđem loše gradske uprave. Svi društveni problemi, osobito tegobe najslabijih dijelova društva, sada su i njihovi problemi – i od njih se traže rješenja”, zaključio je Srđan Dvornik.