Objavljeno u Nacionalu br. 569, 2006-10-09

NACIONAL OTKRIVA kako je general Vladimir Zagorec stekao golemo bogatstvo

Umirovljeni general Vladimir Zagorec te tajna podrijetla njegova bogatstva i milijunski građevinski projekti u kojima sudjeluje, posljednjih su dana ponovno u središtu zanimanja javnosti. Zagorec je danas jedan od 50 najbogatijih Hrvata, čije se bogatstvo procjenjuje na 26 milijuna eura, a sumnja se da je većinu tog novca stekao uzimajući nelegalne provizije u poslovima naoružavanja Hrvatske. Zagorec je početkom 90-ih dospio na čelo tvrtke RH Alan, koja je za vrijeme embarga na uvoz oružja naoružavala Hrvatsku kako bi se obranila u Domovinskom ratu. U to vrijeme Zagorec je sudjelovao u brojnim poslovima milijunske vrijednosti, te u njima često imao ključnu ulogu, jer se bez njegova potpisa brojne takve transakcije najčešće nisu mogle završiti. Svi su ti poslovi bili proglašeni državnom tajnom, tako da se o njima gotovo ništa godinama nije moglo doznati. Zagorec je dužnost šefa RH Alana obnašao do promjene vlasti 2000. godine. Teško da bi s plaćom od 20.000 kuna mogao ostvariti veliku uštedu i voditi tako raskošan život. Nakon odlaska s te funkcije, Zagorec je napustio Hrvatsku i nastanio se u Beču. Prema tvrdnjama njegovog poslovnog partnera Romana Bindera, Zagorec radi za neke austrijske tvrtke, investicijske fondove i banke, te za njih u Hrvatskoj pronalazi unosne projekte, o kojima se u hrvatskim novinama više puta pisalo. Nedavno se pisalo da je kupio građevinsko zemljište na Hvaru, povezuju ga s gradnjom trgovačko-poslovnog centra na zagrebačkom Kaptolu i slično. Nacional je u ožujku, pišući o 50 najbogatijih Hrvata, Zagorca stavio na 44. mjesto s 26 milijuna eura osobnog bogatstva. O njemu je tada Nacional pisao: “Što javno, što prikriveno, investira stečeni novac u građevinske poslove u Hrvatskoj. Novoj supruzi otvorio je luksuzni dućan u središtu Zagreba. U sljedećih nekoliko mjeseci otvara mu se nekoliko velikih afera koje bi ga mogle skupo stajati.”

Jedna takva af­era ot­vorila mu se prošli tjedan, kada je Hrvoje Petrač, kojemu se ponovno sudi za otmicu Zagorčeva sina Tomislava, na suđenju Zagorcu postavio neka pitanja, koja su opet otvorila pitanje Zagorčeve imovine. Hrvoje Petrač, kako bi dokazao da nije imao nikakav motiv za otmicu Zagorčeva sina, izjavio je kako je godinama imao priliku uzeti Zagorcu jako puno novca i to bez otimanja njegova sina, i to puno više od 500.000 eura, koliko je njemu navodno trebalo pripasti od otmice.

SLUČAJ KUPOVINE KUĆE PANTOVČAK 73
Da bi pokazao kako njegove tvrdnje imaju realno uporište, Petrač je na suđenju Zagorcu postavio nekoliko zanimljivih pitanja. Pitao ga je o šifriranom računu u austrijskoj Bawag banci, na koji je Zagorec navodno imao pristup zajedno s pokojnima Franjom Tuđmanom, Gojkom Šuškom i Jozom Martinovićem. Petrač tvrdi da mu je Zagorec dao šifru tog računa kako bi s njega preuzeo i prebacio 35 milijuna dolara. Petrač je pitao Zagorca i za kuću na Pantovčaku 73, tvrdeći da mu je Zagorec dao novac koji se poslije koristio za kupnju te kuće, u kojoj su druge osobe bile paravan za Zagorčevo vlasništvo. Potom ga je Petrač pitao i za dragulje, navodno vrijedne 17 milijuna maraka, koje mu je Zagorec, po Petračevim tvrdnjama, dao da procijeni i pokuša prodati. Među ostalim, Petrača je zanimalo i što je sa 4,56 milijuna maraka koje mu je Zagorec dao da ih promijeni u nove novčanice.

Zagorec je na sva Petračeva pitanja odgovarao negativno, tvrdeći da se ništa od onoga što Petrač tvrdi nije dogodilo. Međutim, kako su njih dvojica bili godinama vrlo bliski prijatelji i suradnici, te kako je Zagorec u ratno doba bio šef tvrtke RH Alan koja se bavila nabavkom oružja za vrijeme dok je Hrvatska bila pod embargom i kako se već godinama piše o Zagorčevu bogatstvu nesrazmjernom njegovim primanjima iz toga doba, glavni državni odvjetnik Mladen Bajić odlučio je provjeriti Petračeve navode, a to je podržao i zatražio i predsjednik Stipe Mesić. Bajić se nada da će uspjeti odgonetnuti je li Zagorec u to vrijeme nezakonito prisvojio milijunske iznose namijenjene naoružavanju Hrvatske. Nacional je iz dobro upućenih pravničkih krugova doznao da će državno odvjetništvo tijekom ovog tjedna poslati istražitelje u remetinečki pritvor da razgovaraju s Hrvojem Petračem i od njega saznaju detaljnije informacije o onome što je Petrač ispitivao umirovljenog generala Vladimira Zagorca. Petrač je pristao razgovarati. Vjerojatno će otkriti još neke detalje o događajima koje je spominjao ispitujući Zagorca.

Petrač tvrdi da je bio posrednik koji je nosio Zagorčev novac prilikom kupnje kuće na Pantovčaku 73, za koju tvrdi da je zapravo godinama bila Zagorčeva. Tu je kuću u prosincu 1994. od Drage Regvarta za 2,9 milijuna kuna nominalno kupio Rudolf Bobinec, otac tadašnje Zagorčeve supruge Gordane. U to vrijeme njeni roditelji su stanovali u malom stanu u Velikoj Gorici, a od imovine su imali vikend kućicu u Vukomeričkim Goricama. Skromni umirovljenik Bobinec nije mogao u to vrijeme imati gotovo 800.000 DEM za kupnju kuće na Pantovčaku. Sedam godina poslije, u siječnju 2001., kad je Zagorec bio pred rastavom, Rudolf Bobinec tu je kuću “prodao” Zagorčevu prijatelju i poslovnom partneru Mariju Plejiću, i to za 2,4 milijuna kuna, dakle za pola milijuna kuna manji iznos. Moguće je da je taj iznos lažiran kako bi se smanjila porezna osnovica. Porezna uprava odredila je da je vrijednost kuće veća, te da Plejić mora platiti porez na vrijednost od 2,76 milijuna kuna, odnosno 138.164 kune. Petrač je upoznat sa svim detaljima vezanim uz ovu kupoprodaju. Na kraju je kuću Zagorec posredno, preko Maria Pleića prodao jednom zagrebačkom odvjetniku za cijenu od 815.000 eura i za to primio novac. Navodno su u raznim svojstvima u kupoprodajama uz Petrača sudjelovale još neke osobe te bi one navodno mogle dodatno potvrditi da je kuća kupljena Zagorčevim novcem i da je Zagorec cijelo vrijeme bio njezin pravi vlasnik. Ako se to doista dogodi, Zagorec će morati objasniti otkud mu 1994. godine, u vrijeme rata, novac za tu kuću.

SLUČAJ “LOVAC”
Nije čudno što se kao jedan od paravana u tim transakcijama pojavio Mario Plejić, danas vlasnik tvrtki Lovac trgovina i Eurogrupa. Plejić i Zagorec se poznaju i posluju godinama. Nacional je u ožujku ove godine doznao da su se njih dvojica našli na udaru državnog odvjetništva zbog privatizacije tvrtke Lovac, čije su vlasništvo dijelila upravo njih dvojica, s tim da je Zagorec bio tajni vlasnik. Državno odvjetništvo rekonstruiralo je kako su Zagorec i Plejić pri privatizaciji te tvrtke oštetili državu za najmanje 11 milijuna kuna.

RH Alan na čelu sa Zagorcem prvo je kupio većinski udio Lovca od države, a naknadno je isplatio i ostatak malih dioničara u toj tvrtki, te za oko 4 milijuna kuna u njoj stekao gotovo 98 posto vlasništva. Potom je Zagorec za direktora Lovca postavio Marija Plejića, u tvrtku uložio oko 8 milijuna kuna državnog novca i na kraju je prodao Plejiću za 3,1 milijun kuna. Međutim, ni tih 3,1 milijun kuna Plejić nije dao iz vlastitog džepa, nego mu ih je iz proračuna RH Alana posudio Zagorec. Novac je završio u Lovcu, a Lovac je dug vratio RH Alanu u robi. Plejić je potom kao privatna osoba posudio tvrtki Eurograding svoje supruge Sonje 2,9 milijuna kuna, koje je ona uplatila RH Alanu kao naknadu za preuzimanje Lovca. Potom se Plejić 1998. odrekao pozajmice tvrtki svoje supruge i formalno preuzeo Eurograding zajedno s Lovcem. Pravosudni epilog tog slučaja još se očekuje a kako saznajemo, Plejić i Zagorec nisu u dobrim odnosima. Navodno je Zagorec ljut na Plejića jer mu je dao veliki novac za posao hemodijalize u bolnici Sveti Duh, a Plejić mu to nije vratio.

SLUČAJ “PROMJENE 4,56 MILIJUNA DEM”
Petrač je Zagorca pitao i sjeća li se kako mu je dao 4,56 milijuna maraka da mu ih Petrač promjeni u nove novčanice. Naime, u to vrijeme više se nisu mogle te stare novčanice zamijeniti u Hrvatskoj. To se moglo učiniti još jedino u Njemačkoj. Zagorec je nijekao da se to dogodilo. Petrač je vodio evidenciju o tomu kada je i koliko od toga novca uspio promijeniti i vratiti Zagorcu, zato jer je promjena trajala nekoliko mjeseci, jer se radilo o velikoj količini novčanica raznih apoena. Ne bi bilo čudno da se radilo o novcu koji je negdje zaboravljen ostao u MORH-u, gdje su bile vreće s novčanicama od raznoraznih donacija po ormarima Gojka Šuška i Vladimira Zagorca. Petrač je vodio bilješke koje se mogu relativno lako osporiti kao dokaz u eventualnom sudskom postupku. Međutim, postoje za Zagorca neugodni svjedoci, koji su u Petračevo ime u više navrata nosili tako promijenjeni novac generalu.

SLUČAJ “BAWAG BANKA”
Petrač je na suđenju Zagorca pitao o šifriranom računu u austrijskoj Bawag banci. Tvrdi da mu je Zagorec dao šifru računa s kojega je trebao podići 35 milijuna dolara i disperzirati ih u nekoliko drugih banaka. To je Zagorac htio učiniti iz dva razloga. Prvi je taj što je bilo opasno da se i dalje drži novac na tom računu, jer je netko mogao jednog dana pitati je li ostalo što novca na računu kojeg su kontrolirala trojica, od kojih su dva mrtva. Drugi razlog je bio taj što se počelo govoriti kako bi se Bawag banka mogla naći u problemima zbog korupcije njene Uprave. To se pokazalo točnim, jer se Bawag banka danas nalazi na koljenima zbog pronevjere milijarde eura njene Uprave. Zagorec je demantirao da je ikada imao račun u toj banci, te da račune ondje nisu imale niti tvrtke s kojima je povezan. Međutim, nije se izjasnio je li on imao pravo raspolaganja nekim drugim računom u toj banci. Usto, transkripti telefonskih razgovora koje je policija snimala kada je pokušavala pronaći Zagorčeva sina, pokazuju da je na dan kada se tražila garancija za dobivanje 1,5 milijuna eura iz Hypo banke u Zagrebu Zagorec spominjao upravo Bawag banku u Grazu. U razgovoru sa svojim kompanjonom Grkom Konstantinom Defermosom iz tvrtke Scorpion, jednim od najvećih trgovaca oružjem na svijetu, vidljivo je kako se Zagorec poziva na bankovni račun u Bawag banci s kojeg bi se novac za garant otkupnine prebacio u Hypo banku u Klagenfurtu, koja bi na osnovu toga izdala kredit. Na taj način se u javnosti trebalo pokazati kako Zagorec nema svoj novac već da i za otkupninu mora podići kredit u banci. Pri tome je zaboravio da mu se razgovori snimaju i da bi netko jednoga dana mogao povezati konce i shvatiti kako je zapravo došao do novca za otkupninu.

SLUČAJ “DIJAMANTI”
Petrač je Zagorca na suđenju pitao i o draguljima vrijednima oko 17 milijuna dolara, koje mu je, prema Petračevim tvrdnjama, Zagorec dao u dvije torbe da mu ih procjeni i preproda. Petrač tvrdi da je to pokušavao učiniti, ali nije uspio, te da ih je poslije vratio. To se dogodilo sredinom 90-ih. Prema informacijama koje posjeduje Nacional, dragulje je kao osiguranje jednoga posla Zagorcu u Hrvatsku u to vrijeme donio kontraverzni njemački draguljar Josef Rothaichner. On se bavio i prodajom oružja Hrvatskoj unutar tvrtke Winsley zajedno s Petrom Perničkom i Zvonkom Zubakom. Rothaichner se sa strane dobavljača pojavio u nabavci aviona, helikoptera pa sve do raketnog sustava S 300. Kako bi se prikrio uvoz oružja na aerodrom Krk, Rothhaichner je na aerodromsku zgradu stavio logo svoje tvrtke registrirane za turizam. Na taj način je prikrivao česta slijetanja aviona po radnim nalozima svoje tvrtke. Rothaichner je kao osiguranje povrata tog novca donio u Hrvatsku sporne dragulje koje spominje Petrač. Nije poznato što se s draguljima dogodilo, no sasvim je sigurno da ih je Zagorec držao u sefu u svom uredu do zadnjeg dana prije odlaska, nakon izbora 3. siječnje 2000. godine. Koliko je Nacionalu poznato, nikada postojanje tih dragulja nije prijavio svojima nadređenima, već ih je na kratko vrijeme povjerio tada svom najboljem prijatelju Petraču. Zagorec je nakon napuštanja RH Alana otišao raditi u Austriju. U veljači 2002. je u Beču s 35 tisuća eura registrirao tvrtku MT LOC Consult. Zagorec tvrdi da je ta tvrtka u suradnji s tvrtkom Palfinger patentirala projekt za praćenje logistike preko elektronskih čipova i to preko sustava GPS-a, kojim se koriste austrijske željeznice i još neke tvrtke.

Zagorec je tada koristio luksuznu vilu u skijaškom mjestu St. Marein im Muertztalu. U razgovoru za novine, otkrio je da ta kuća pripada tvrtki Scorpion, kao i BMW X5 kojim se tada koristio. Tvrtku Scorpion austrijski i ruski mediji više su puta sumnjičili za krijumčarenje oružja. Nacional je u lipnju 2005. objavio spis talijanske kaznene prijave protiv Constantina Dafermosa od 6. travnja 2001. U njoj je Dafermos, zajedno s Alexandrom Zukhovom, Markom Garberom i Leonidom Lebedevom, prvooptuženi za krijumčarenje oružja prema zemljama bivše Jugoslavije. Do te se kaznene prijave došlo nakon osam godina opsežne istrage, koja je počela nakon što su 8. ožujka 1993. NATO snage zaustavile brod Jadran Express, koji je prevozio više od 30 tisuća kalašnjikova, više desetaka tisuća metaka različitih kalibara, kao i neke granate prema zemljama bivše Jugoslavije. Talijanski istražitelji Dafermosa smatraju mozgom operacije, koja je uključivala i nabavku lažnih dokumenata koji su trebali poslužiti kao pokriće za krijumčareno oružje. Defermos je završio u talijanskom zatvoru, a Zagorec je molio Petrača da mu pomogne Defermosa izvuči iz zatvora, jer je ovaj prema njegovim riječima mnogo napravio za Hrvatsku. To je Petrač i učinio, te je Defermos uskoro izašao na slobodu. Da Zagorac s Defermos ima vrlo uske odnose, vidi se i po tome što je upravo Defermos kupio i poslao iz Austrije sav luksuzni namještaj za Zagorčev novi stan.

U razgovoru za novine potkraj 2002. Zagorec je o svom radu u Scorpionu izjavio: “Scorpion se, među ostalim, bavi i gašenjem požara u Grčkoj, na Cipru, u Portugalu i Australiji, a ja sam zadužen za logistiku, tehničko održavanje i rezervne dijelove. Avioni s kojima radimo su civilni a ne vojni. Moj novi posao je logistika, a ne trgovanje oružjem”.

‘GRAĐEVINSKI PODUHVATI’
Ono što Petrač nije postavio kao pitanje su Zagorčevi građevinski poduhvati u Hrvatskoj, koji se vode na tvrtke kojima svima kao cover u ime Zagorca služi Roman Binder. Binder, Zagorčev prijatelj, formalno je direktor svih tvrtki u kojima je stvarni vlasnik Zagorec, no njegovo se ime nigdje ne spominje. S jedne strane Zagorec želi da ostane skriveni igrač, a s druge strane njegov ego ne dopušta da bilo tko osim njega u javnosti igra bilo kakvu važnu ulogu u svim tim projektima. Na primjer, Zagorec se ovoga ljeta našao s gradonačelnikom Hvara Pjerinom Bebićem i otvoreno pričao s njim kao vlasnik firme Hvar Građenje, koja je na Hvaru kupila ogromno zemljište za gradnju resorta. Nacional je u posjedu svih ugovora kupnji po kojima se vidi da je potrošeno oko 10 milijuna eura za kupnju zemljišta a iz izvoda s Trgovačkog suda vidi se da mu je Hypo banka dala 18 milijuna eura za pripremu projekta i zemljište. Ostalo je osam milijuna eura, što je lijepa zarada. Slično je i s tvrtkom Dubrovačke vile. Za zemljište je potrošeno oko 13 milijuna eura, a Hypo banka mu je odobrila 18 milijuna. Ostalo je pet milijuna eura. To su samo dva projekta, na kojima je Zagorec zaradio ogromni novac, a da nije uložio niti jednu lipu. Uz te projekte treba napomenuti projekt i poduzeće Golf Istra, pa gradnja garaža u Puli, zatim gradnja trgovačkog centra u Tkalčićevoj ulici u Zagrebu.

Prema bivšoj ženi Gordani Zagorec nije bio previše fair. Prvo joj je dao a zatim oduzeo poslovni prostor u Tomićevoj ulici, kojeg je trebala iznajmljivati i pomoću najamnine živjeti nakon rastave. Bivša žena ostat će navodno i bez stana u kojem je sada, jer ga je general dao u zalog zajedno s kućom na Krku. Kako navodno ne vraća kredit, banka se sprema oduzeti stan Gordani Zagorec. Bivša žena se morala iseliti iz stana u ulici Pavla Hatza 1, nakon što se Zagorec odlučio oženiti s mladom arhitekticom Klarisom, specijalistkinjom za interijere koja je uređivala taj stan. Stan je prekrasno i bogato uređen, samo što se Klarisa uselila a Gordana iselila. Nakon toga Klarisi je uređen luksuzni dućan u centru grada u prostoru koji je pripadao njenom ocu. Da im dobro ide svjedoči i to što je nedavno otac Klarise Zagorec kupio novi mercedes, no užasno je bio nervozan, neugodan i ljut jer je prilikom preuzimanja primjetio da mu se isporučena koža u autu razlikuje u nijansi od naručene. Pri tome se prijetio prodavačima riječima – znaju li tko je njemu zet! Po svemu sudeći, zet bi nakon Petračeva svjedočenja mogao imati probleme, jer je Petrač prva osoba koja je u javnosti nešto konkretno rekla o porijeklu Zagorčeva bogatstva. Bit će za Mladena Bajića mnogo posla, a uz to postoji i velika politička volja da se Zagorca stavi iza rešetaka. Najnezgodnije će biti ako njegov bivši prijatelj Petrač na kraju izađe iz zatvora, jer zna da ovaj neće štedjeti ni vremena ni novca da na vidjelo izađu sve stvari koje je najodlikovaniji general RH napravio u životu. OKVIRI Sve Zagorčeve dužnosti ACI – član nadzornog odbora od 1995. do 1999. Agencija Alan – direktor od 1993. do 2000. Hrvatske šume – član Upravnog odbora od 1996. do 1998. Ikom-kovnica – član Nadzornog odbora od 1996. do 1999. Marko Orešković – član Nadzornog odbora od 1998. do 1999. Ministarstvo obrane – pomoćnik ministra od 1993. do 2000. PBZ – član Nadzornog odbora, od 1995. do 1996. Ribnjačarstvo – član Nadzornog odbora od 1997. do 2001. Ustanova za organiziranje i provođenje Drugih svjetskih vojnih igara u Zagrebu 1999. – član Upravnog vijeća 1998. Binder – cover za poslove Roman Binder jedan je od glavnih poslovnih partnera Vladimira Zagorca u njegovim građevinskim projektima. On figurira kao direktor u Zagorčevoj tvrtki PZ ulaganja, ali i kao direktor u nekoliko drugih tvrtki koje se neformalno povezuju sa Zagorcem. U većini njih u pozadini se nalaze netransparentne tvrtke iz raznih poreznih oaza, koje često koriste kriminalci raznih vrsta za pranje opljačkanog novca. Jedna od njih je i Martinovka građenje, koja se od 3. veljače 2005. zove Fidias ulaganja d.o.o. Sjedište tvrtke nalazi se na adresi Pavla Hatza 1, gdje je prijavljen Vladimir Zagorec. Osnivač te tvrtke je Ergon Invest Anstalt iz Lihtenštajna. Na Zagorčevoj adresi nalazi se i sjedište tvrtke Hvar građenje. Osnivač te tvrtke je Sambuca establishment. Tvrtka je osnovana 3. veljače 2005., istog dana kada je tvrtka Martinovka građenje preimenovana u Fidias ulaganja. Riječ je ponovno o tvrtki iz Lihtenštajna, koja očito raspolaže velikim novčanim sredstvima. To pokazuju krediti koje je tvrtki dala Hypo Alpe Adria Bank iz Klagenfurta. Riječ je o dva kredita ukupnog iznosa 18 milijuna eura. Taj novac potrošen je za kupnju zemljišta na Hvaru na kojemu se planiraju izgraditi 62 vile. “Binderova” tvrtka Dubrovnik vile također je dobila od Hypa 18 milijuna eura kredita. Dakle, samo u ta dva posla Zagorec je dobio 36 milijuna eura. Binder je direktor i u tvrtki Inter Construct, također sa sjedištem na adresi Vladimira Zagorca. Kako u Zagorčevu stanu u Hatzovoj ulici ipak ne bi nastala prevelika poslovna gužva, tvrtki Molteh, kojoj je Binder također direktor, sjedište je prijavljeno na adresi Nova Ves 17. Ta se tvrtka pojavljuje u projektu izgradnje novog poslovno-stambenog centra na Kaptolu u dogovoru s crkvom. I Molteh ima osnivača iz Lihtenštajna, kao i niz drugih tvrtki u kojima se Binder pojavljuje kao čelnik a pripadaju Zagorcu: M.T.Z., PZ ulaganja, Rovinj građenje. HDZ nije briga za Zagorčevu sudbinu Indikativno je to što se na proglašenju rezultata izbora 23. 11. 2003. godine Zagorec nalazio u stožeru HDZ-a. No, nije imao pristup u glavnu dvoranu, već se nalazio u pomoćnoj, gdje je u društvu Vladimira Šelebaja, a daleko od Ive Sanadera i ostatka HDZ-ova vrha, dočekao pobjedu stranke pod čijim je okriljem bio godinama jedan od gospodara života i smrti u Hrvatskoj, čovjek koji je jednim potezom pera mogao uništiti ili podići tvrtku, čovjek koji je raspolagao najvećim novcem u državi i imao potpunu podršku Tuđmana i Šuška te njihovih obitelji kojima je napravio tisuću usluga (npr. Nevenki Tuđman dao je prostor za dućan u Zvonimirovoj ulici – to je ono što se vidjelo) i jako ih zadužio kao i mnoge druge iz HDZ-a.

Po svemu sudeći nije baš u životu previše zadužio Sanadera, Šeksa i Bebića, pa njih i nije previše briga za njegovu sudbinu. Veza Scorpion Nacional je u lipnju 2005. objavio dvije posjetnice koje upućuju na to da je Zagorčev angažman u Scorpionu proizašao iz prijašnjih poslova nabavke oružja za Hrvatsku. Riječ je o posjetnicama Vladimira Zagorca i Constantina Dafermosa. Na njima se vidi da su obojica radili za Scorpion, s tim da je Zagorec formalno bio zaposlen u odjelu za uvoz i izvoz, dok se Dafermos vodio kao predsjednik međunarodnih usluga u toj tvrtki. Iz tih se posjetnica vidi i da su njih dvojica dijelili istu sobu te broj telefona i telefaxa.