Tko je sudjelovao u velikoj političkoj manipulaciji dosjeom Franje Tuđmana, o kojoj se šuti

Objava knjige „Dr. Franjo Tuđman dosje br. 229562“ na samom početku otvara brojna pitanja, od toga zašto uopće objaviti dosje tajne policije (SDS SRH) o prvom hrvatskom predsjedniku do pitanja je li to oblik neke nove lustracije, koja se ovih dana u nekoliko istupa čelnika HDZ-a pojavljivala u javnosti upravo povezana s imenom dr. Franje Tuđmana.

Stoga je na samom početku ovog teksta nužno pojasniti motive objave ove povijesne građe.

Motiv objave knjige „Dr. Franjo Tuđman dosje 229562“ samo je naizgled jedna pojedinačna priča. Danas znamo da postoji 68.700 takvih priča u Hrvatskom državnom arhivu (HDA). Naime, toliko je sačuvanih dosjea iza sebe ostavila bivša sigurnosna služba SRH, poznatija kao UDBA ili kasnije SDS.

Knjiga je obiman pregled povijesnih dokumenata, a zapravo svojevrsni lakmus papir postupanja s cijelom arhivskom građom OZNA-e, UDBA-e i na kraju SDS-a, ali i drugih institucija bivše države, primjerice, vojnih struktura koje su se bavile sigurnosnom zaštitom.

Koji su motivi objave ove knjige, otvaranje pitanja lustracije ili detuđmanizacija?

Objava te knjige nije usmjerena ni na jedno od spomenutih pitanja iako ih ne isključuje; Hrvatska je davno odustala od lustracije, a detuđmanizaciju koju se u javnosti spominje, kao i moguću tuđmanizaciju, ne može proizvesti efekt objave jedne knjige, pa makar se odnosila na objavu „izvornih“ dokumenata o predsjedniku Tuđmanu. Kao što smo vidjeli ovih dana, i predsjednički kandidat Škoro zagovara provođenje lustracije, ali i on pribjegava oktroiranoj lustraciji.

No primjer postupanja s dosjeom Franje Tuđmana odgovor je o hrvatskom viđenju lustracije. Za čin lustracije koji podrazumijeva isključivanje bivših komunista i pripadnika SDS-a iz javnog i političkog života, nužna su dva uvjeta: politička volja većine demokratskih snaga i vjerodostojni dokumenti policijskog sustava. Hrvatska nema ni jedno ni drugo. Iz primjera objave dosjea vidimo da se dr. Franju Tuđmana ne bi moglo lustrirati. Građa je kontaminirana, dijelom cjelovita, a možda i nakon nastanka dopunjavana. Takvi su i brojni drugi dosjei ostavljeni u HDA.

No to nije neka hrvatska specifičnost. Lustracije u Europi, istočnoj Europi, uspijevale su ili su se provodile shodno regulativi i stupnju uključenosti komunista u nove strukture vlasti. Veća participacija komunista u novoj vlasti u pravilu je značila manji stupanj lustracije ili njen potpuni izostanak, dok je manji stupanj uključenosti komunista u politički život u pravilu značio lustracijski postupak.

Pogledajmo primjere. Njemačka i danas, trideset godina od pada Berlinskog zida, provodi lustraciju, a denacifikaciju je provodila samo pet godina, od 1946. do 1951. Tu su i primjeri Poljske pa Čehoslovačke itd.

Vratimo se motivima objave. Riječ je prije svega o nastojanju odnosno svojevrsnoj popularizaciji arhivske građe i borbe za povijesnu istinu, s obzirom na prisutne postojeće težnje za reinterpretacijom nacionalne povijesne istine, istine o životu i djelu jedne povijesne osobe kao što je predsjednik Tuđman.

Drugi važan motiv objave tih dokumenata može se vezivati na činjenicu da su hrvatska znanost, kultura i publicistika o svom prvom predsjedniku iznjedrile izuzetno malo knjiga, kako onih biografskog karaktera tako i studija u kojima se analizira neki od segmenata djelovanja Franje Tuđmana u političkom prostoru – i u bivšem režimu i kasnije.

Građa objavljenog dosjea može se podijeliti na zapise tajne policije, informacije agenata koji su ga nadzirali, zapise o prisluškivanju telefona ili nadzoru poštanskih pošiljki i zapise sudskih procesa 1971. i 1981.

Sam Franjo Tuđman napisao je više knjiga o svom političkom radu nego što je do danas o njemu publicirano novih knjiga. Takav odnos govori ponajviše o nama i nije nebitan za daljini odnos prema jednoj od najznačajnijih ličnosti, ako ne i najznačajnijoj, u hrvatskoj modernoj povijesti.

Glavni motiv objave moje knjige leži u činjenici da je riječ o velikoj političkoj manipulaciji s dosjeom Franje Tuđmana, o kojoj se u javnosti šuti. Stoga objavom, popularizacijom službenog dosjea i otvaranjem kritičke rasprave o tome što se to dogodilo s tim dosjeom, možemo upozoriti istraživače i širu javnost na činjenicu da to nije stvarni dosje dr. Franje Tuđmana, iako se vodi kao oficijelni, službeni.

Želim ustvrditi da je riječ o vješto priređenom, vješto oblikovanom dosjeu koji domaće i strane istraživače i autore, kao i širu političku javnost, uvodi u brojne zablude jer predstavlja „oktroirani oblik istine o dr. Franji Tuđmanu“.

Istina, riječ je o izvornim dokumentima o Franji Tuđmanu, građi iz razdoblja od 1967. do 1990. nastaloj u represivnom sustavu SRH, konkretno dokumentima tajne policije SDS, ali i javne policije, pravosudnih institucija, sudova, zatvora, kao i zapisa jugoslavenskih obavještajnih službi SID-a. Građa se odnosi na njihove zapise, rješenja, presude ili pak obavještajne informacije.

Objavljeni dokumenti ne svjedoče vjerno o Franji Tuđmanu kao povijesnoj ličnosti, o njegovim disidentskim danima i neumornom 23-godišnjem nastojanju u implementaciji političkih vizija i programa u jedno nedemokratsko društvo. Dakako, s manje ili više uspjeha u različitim razdobljima.

Kada kažem s manje ili više uspjeha, mislim prije svega na to da je Tuđman bio optužen i osuđen dva puta 1971. i 1981. Upravo objavljeni dosje donosi sve ključne dokumente o tim suđenjima iz kojih možemo utvrditi da je optužen za djelo koje ni po tadašnjem KZ-u nije bio kazneni krimen, kao i da optužba nikad nije dokazala ono što je oblikovala kao kaznenu prijavu. Izostankom odnosno nedokazanošću kaznenog djela, samo suđenje bilo je politički progon na kojem je inzistiralo tadašnje političko partijsko vodstvo SRH. Sjetimo se samo poznate rečenice Josipa Broza Tita „Tuđmanu ne pakirati“.

Danas slobodno možemo ustvrditi: Tuđmanu se itekako pakiralo.

Kako je sve počelo, kako je dosje nastao?

Valja podsjetiti na to da je Tuđman svoju političku platformu nastojao pojasniti i prije nego što je formalno svrstan u krug političkih disidenata.

Isključenje iz SKJ (1967.) završni je čin nerazumijevanja i neprihvaćanja njegovih ideja o potrebi preispitivanja ocjena i prosudbi o ulozi i snazi partizanskog pokreta u Hrvatskoj, broju žrtava u Jasenovcu ili pak potrebi rješavanja nacionalnog pitanja u višenacionalnoj zajednici SFRJ.

To je i početak policijske obrade nad Franjom Tuđmanom, otvaranja formalne i legalne obrade tajne policije. Na dan isključenja iz SKJ otvoren je dosje. Dokument kojeg nema u službenom dosjeu, formalni akt i obrazloženje potpisali su tadašnji čelnici SDS-a, njih troje: tadašnji čelnik SDS Centra Zagreb, načelnik resora, kao i šef tadašnjeg SDS SRH.

Sama građa objavljenog dosjea može se podijeliti na zapise tajne policije, informacije agenata koji su ga nadzirali, zapise o prisluškivanju telefona ili nadzoru poštanskih pošiljki i zapise sudskih procesa 1971. i 1981.

Među njima su i izvještaji o nekima od njegovih putovanja u emigraciju.

Kako je dosje završio u Hrvatskom državnom arhivu?

Dosje Franje Tuđmana dio je velikog fonda građe koju su sljednice SDS SRH predale u HDA u više pojedinačnih akvizicija. Naime, od 1992. u tijeku je predaja građe represivnog sustava, kolokvijalno nazvane „Udbina građa“.

Proces predaje spomenute arhive okončan je 2016. U tom razdoblju izmijenilo se i nekoliko političkih struktura vlasti, od HDZ-a i njegovih koalicijskih partnera do SDP-a i njegovih koalicijskih partnera, a sljednice SDS SRH – SZUP, SOA i POA – predale su postupno spomenutu građu Državnom arhivu.

Stoga je razumljivo, a možda i centralno pitanje zašto je proces predaje arhivske građe, posebno dosjea osoba, trajao petnaest godina. Dugo razdoblje predaje ne može se ničim opravdati jer je prva građa te vrste, gotovo polovica od ukupnog broja dosjea, predana već 1993. Bilo je uglavnom riječ o osobama koje su u međuvremenu umrle. Kad su u pitanju žive osobe, proces se odužio na petnaest godina.

Sve to otvara brojne sumnje: zašto je nekom trebalo tako mnogo vremena da iz zgrade POA-e doveze dokumente do Marulićeva trga, je li bilo riječ o nedostatak radne snage ili se netko bavio dosjeima, pa i dosjeom Franje Tuđmana, u smislu njihova pročišćavanja i cenzuriranja povijesne istine.

Prva akvizicija, predaja građe u SDS SRH, uslijedila je 16. rujna 1992., kada je predana tzv. trofejna povijesna građa, ona koja se odnosi na razdoblje od 1941. do 1945., građa NDH koju su zaplijenile tadašnje sigurnosne strukture OZNA i UDBA.

Tu se nalaze brojni elaborati i studije te dosjei o ustaškom pokretu i Nezavisnoj državi Hrvatskoj, talijanskim i njemačkim okupacijskim vlastima. Nedugo zatim u arhiv će pristići i građa iz razdoblja prije 1941., a odnosit će se na aktivnosti građanskih opozicijskih stranaka, vjerskih zajednica u Kraljevini Jugoslaviji, ustaškom i četničkom pokretu, masoneriji itd.

Tek u veljači 1993. u arhiv će početi pristizati dosjei obrađivanih osoba kao preslike u papirnom obliku ili pak njihovi mikrofilmovi. U kasnijim akvizicijama posebno je zanimljiva ona koja se odnosi na grupu dokumenata i dosjee koji su u HDA predani 2002., u sklopu kojih je bio i spomenuti dosje Franje Tuđmana sad objavljen kao knjiga.

Ako je pročišćavanje provedeno nakon 1990., koje su to snage koje su se smatrale moćnijima od poglavara države i koje nije bio strah posljedica takvog čina? O postojanju oktroirana dosjea zna se dugo i zna mnogo osoba

Specifičnost te akvizicije ogleda se u činjenici da je na mikrofilmu, na jednoj od brojnih rola, bio i dosje Franje Tuđmana. Spomenutu akviziciju nije pratio uobičajeni pregled svega što je stvarno predano, odnosno što se nalazi na mikrofilmu. Taj dokument – popis svega što je 2002. predano u HDA – bit će predan tek 2009. godine.

Pitanja koja se nameću sama po sebi jesu: što je motiv da se građa predaje bez pratećih dokumenata te tko je odlučio da tako bude. Naime, sva ostala građa ostalih godina predana je uz adekvatnu popratnu dokumentaciju.

Godine 2002., kada su se predavale role mikrofilmova u HDA, na vlasti je SDP-ova koalicija, a kada se predavao popis svega što te role sadrže, na vlasti je bila HDZ-ova koalicija.

Spoznaja da u Državnom arhivu postoji dosje Franje Tuđmana bit će tako poznata tek 2009., a dosje sam po sebi dostupan krajem 2016. Što se u međuvremenu događalo, nije moguće precizno rekonstruirati. O tome kao autor pišem u knjizi koja uskoro izlazi iz tiska i nastojim na temelju dugogodišnjih istraživanja objasniti što se zapravo dogodilo. Zbog povijesne istine bilo bi korisno precizno utvrditi što se događalo, a o čemu mogu svjedočiti osobe koje su u toj operaciji sudjelovale. Njih, nažalost, veže obveza šutnje proistekla iz zakonske regulative.

Problem predaje dokumenata o Franji Tuđmanu ne bi bio sporan da smo 2019. u HDA-u zatekli cjeloviti dosje pokojnog predsjednika.

Čiji su sve dosjei predani 2002.?

Grupa dosjea tada predanih vrlo je zanimljiva, čine je pojedinci koji su dijelom imali udjela u događajima od 1941. do 1945. (Siegfried Kasche, Hans Helm, grof Janko Vranyczany, Josip Kopinić), ali i osobe koje su devedesetih imale utjecaja na politička zbivanja u Hrvatskoj: Dražen Budiša (248565), Vladimir Dedijer (111373), Žarko Dolinar (237547), Šime Đodan (238694), Vladimir Fajtić (306367), Marijan Hanžeković (222059), Neven Jurica (215191), Ivan Vekić (142281), Franjo Kuharić (229571), Ante Roso (146292), Zvonimir Glavaš (144494), Marko Veselica (205673), Božo Vukušić (96693), Đuro Kokša (200447), Drago Stipac (210197), Josip Kopinić (324379), Davor Aras(90795), Petar Šale (906169), Goran Dodig (84150), Bezić Dušan (84732), Pavao Tomislav Duka (83504), Zvonimir Marković (81356), Krešimir Mikolčić (240154), Branko Pešelj (305364), Krunoslav Slabinac (249503), Zdravko Mršić (229574) i drugi.

Zadnje akvizicije predaje, one iz 2015. i 2016., također su se odnosile na zanimljiva imena: Zbigniew Brzezinski, Borivoj Boris Vukobrat, Josip Majerski, Branko Dilberović, Tedeschi Emil Svetozar, Slavko Goldstein, Vane Ivanović, Tihomir Orešković –Keko, Jovan Pavlović, Josip Gucić, Krešimir Fijačko, Tomislav Naletilić, Tomislav Merčep, Bagarić Zlatko, Krišto Nikola, Krsto Cvijić, Danijel Ivin, Mihajlo Mihajlov…

U razdoblju od 1992. do 2016. predano je građe oko 134 dužna metra te još 600 kutija i ukupno 68.700 dosjea obrađivanih osoba.

Što je još zanimljivo u postupanju s dosjeom Franje Tuđmana?

Mi danas ne znamo kakav je bio stvarni dosje tajne službe o Franji Tuđmanu. Ne znamo u kojoj ga je mjeri SDS SRH pročistio. O tom činu ne postoje zapisnici, znamo iz usmenih svjedočenja bivših zaposlenika SDS-a da je izvorni dosje imao oko 10.000 stranica, no postoji zavjera šutnje oko toga koliki su i jesu li 1989. ili 1990. SDS-ovi „pročistači“ bili marljivi ili lijeni.

Postoje i svjedočenja prema kojima je devedesetih dosje odnošen iz zgrade MUP-a, na čitanje. Ne znamo jesu li ta iznošenja „na čitanje“ služila i za svojevrsno prorjeđivanje dosjea, kao što i ne znamo što se u osnovi stvarno dogodilo s brojnim drugim dosjeima iznošenima iz zgrade MUP-a.

To je jedno od najosjetljivijih pitanja kada je postupanje s građom SDS SRH u pitanju. Nekontrolirana sloboda pojedinca, koja se tada smatrala prihvatljivom, ostavila je duboki trag u funkcioniranju naših sigurnosnih institucija, no tu slobodu pojedinca i danas, kao i tih dana, štite političke elite.

Svojevremeno (2000.) jedan od šefova obavještajne službe Ivan Brzović u medijima je izjavio da su devedesetih brojni dokumenti nestali (misli se na dosjee) i da su nove službe „prigrlile“ brojne dokumente koji danas nisu dostupni, pod obrazloženjem da su operativno aktivni.

Brzović nije definirao što znači „dio“, je li riječ o tisućama ili stotinama dosjea koji nedostaju, kao ni što je to imalo operativnu vrijednost za novi politički poredak. Upravo takve formulacije otvaraju prostor za moguće špekulacije, ali i pokazuju da je fond predane građe znatno manji od one koja je zatečena u MUP-u RH – jer je, eto, devastiran.

Kako je nastao taj veliki disbalans oko predaje građe?

Problem zapravo započinje svjesnom ili nesvjesnom radnjom koju su potakli Josip Boljkovac i Josip Manolić, tadašnji čelnici novoizabrane vlasti 1990.

Prvi susret ministra unutarnjih poslova SRH Vilima Mulca i njegovih suradnika, pa tako i svih suradnika koji su formacijski djelovali u obavještajnom sustavu, završio je ugodnim razgovorom. Izostalo je klasično preuzimanje funkcija i dokumentacije. Naime, nakon što su Boljkovac i Manolić sudionicima razgovora obećali da svi ostaju raditi u policijskom i obavještajnom sustavu, otpala je potreba klasične primopredaje vlasti, a onda i klasične primopredaje dokumentacije SDS SRH. Primopredaja nije formalizirana klasičnom inventurom zatečenog.

Danas stoga ne znamo pouzdano što je sve od građe tada bilo u sustavu tajne policije i što su sljedećih dana zapravo isti kadrovi, uz kozmetička pomicanja, činili s građom starog sustava koju su oni zapravo oblikovali.

Sljedećih mjeseci i godina svjedočit ćemo različitim oblicima otuđivanja spomenute građe, iako i danas svi akteri događanja tvrde da toga nije bilo. Obilje napisa o različitim mrežama i suradnicima i danas kola medijima.

O tome koliki je broj dokumenata uništio SDS SRH, svjedoče dostupni zapisnici, ali i konkretni slučajevi. Zapisnici, nažalost, nisu relevantni i ne pokazuju kvantitativne omjere uništenog, odnosno ostavljenog, što otvara područje velikih mogućih manipulacija. Istina o prekomjernom zadiranju u pročišćavanje spomenute građe tako ostaje u fluidnoj zoni, možda da a možda i ne. I tako se u javnosti osigurava refleks da UDBA i dalje živi među nama.

Dosje Franjo Tuđman br. 229562 tipičan je primjer političke zloupotrebe, svojevrsnog kulturocida ili manipulacije koja nas upozorava da je zapravo riječ o cenzuri. Dosje Franje Tuđmana u izvornom je obliku imao daleko više stranica. Stoga ostaje utvrditi kamo su i kada iz njega nestali dokumenti.

Izuzeto je ono što Franju Tuđmana čini disidentom političkog formata, a ostavljeno ono što ga čini neuvjerljivim nacionalistom. Brojne su teze prisutne o tome tko je i kada mogao izvršiti selekciju građe koju danas oficijelno znamo kao njegov dosje broj 229562.

Neke od spomenutih teza spominjemo radi pojašnjenja činjenice da predmet istraživanja nimalo nije jednostavan jer zadire u prostor koji oficijelno nije moguće otvoriti; s jedne strane je šutnja bivših struktura, s druge interesi nacionalne sigurnosti koje štiti novi sigurnosni sustav, a s treće obitelj koja bi morala o tome nešto reći.

Proces „pročišćavanja“ nesumnjivo je započeo još u vrijeme komunističkog režima, prema njihovim pravilnicima o postupanju s takvom vrstom građe. O tome što je SDS pročistio nema relevantnih zapisnika za povijesna prosuđivanja ni dokumenata koji bi jasno potvrdili što se dogodilo. Dakako, nema ni svjedoka, kao što sam rekao, koji o tome žele objektivno govoriti. Pa ostaje dijelom neodgovoreno na pitanje je li to djelo SDS SRH te se pitanje proteže i dalje: jesu li to možda učinile službe RH, one koje je uspostavio Franjo Tuđman. I još dalje, je li Tuđman žrtva represivnog sustava koji je sam uspostavio.

Jedan od ključnih pojedinaca tog sustava devedesetih tvrdi da to nije djelo SDS SRH.

Ako je pročišćavanje uslijedilo poslije 1990., je li Franjo Tuđman za njega znao i kakav je njegov dosje njemu prezentiran? Prema iskazima brojnih aktera, prezentirano mu je više stotina dosjea ili rezimea – skraćenih oblika dosjea. Ne znamo je li Tuđmanu prezentiran stvarni dosje ili ovaj pročišćeni. Taj bi odgovor mogli, zbog interesa javnosti, dati nasljednici, obitelj Tuđman i najbliži suradnici. No njihovo je pravo o tome i ne govoriti.

Zanimljivo je da je i Miroslav Tuđman bio jedan od čelnih ljudi novog sigurnosnog sustava – je li on vidio taj oktroirani dosje i kad? Jesu li i njega prevarile neke čudne snage koje su se igrale s dosjeom Franje Tuđmana? Ako je, pak, bio upoznat s tim nepodopštinama, zašto nije reagirao? Zašto nisu poduzete mjere rekonstrukcije dosjea ako se znalo za taj postupak s Tuđmanovim dosjeom?

Ostaje odgovoriti i na druga sporna pitanja povezana s dosjeom i postupanjem.

Koji su motivi pročišćavanja izvornog Tuđmanova dosjea, neovisno o vremenu kada se to dogodilo?

Ako prihvatimo tezu da je to djelo SDS SRH, nameće se profesionalno pitanje zašto bi služba koja se želi implementirati u demokratski sustav višestranačja pribjegla takvom činu, zašto bi oblikovanjem neistinitog dosjea otvorila front sama protiv sebe. Jer bi to u osnovi značilo da je loše radila u obradi disidenta Franje Tuđmana.

Drugo, predsjednik Tuđman nije bio neinformiran da ne bi znao da je bio 23 godine u obradi SDS-a (i ne samo SDS-a) i da se tu nakupilo mnogo građe. Da je SDS SRH dostavio predsjedniku Tuđmanu taj oktroirani dosje koji danas poznajemo kao oficijelni dokument, uvjeren sam da bi uslijedila smjenjivanja unutar SZUP-a, a možda i hapšenja.

Na mikrofilmu koji je 2002. predan s dosjeom Franje Tuđmana nije bilo i uobičajenog pregleda svega što je stvarno predano, odnosno što se nalazi na mikrofilmu. Taj popis bit će predan tek 2009. godine

Ako je pročišćavanje provedeno nakon 1990., koje su to snage koje su se smatrale moćnijima od poglavara države i koje nije bio strah političkih i inih posljedica takvog čina. O postojanju oktroirana dosjea zna se dugo i to zna veliki broj osoba u političkom i sigurnosnom sustavu. Zašto do sada nitko nije reagirao i kazao – to je manipulacija dokumentom o Franji Tuđmanu, valjalo bi je zaustaviti?

Motivi pročišćavanja nesumnjivo su politički a ne radni, mogli su doći od grupacija bivšeg režima koje vjerojatno nisu bile spremne prihvatiti političku stvarnost promjene vlasti i gubljenja političke moći, no mogli su doći i od struktura nove vlasti koje su imale drugačiju viziju vođenja hrvatske države i pripremale su se za zbacivanje Tuđmana s mjesta predsjednika države.

Nakon petogodišnjeg istraživanja i rada na rekonstrukciji dosjea Franje Tuđmana 229562, objava rekonstrukcije bit će također veliko iznenađenje.

Riječ je zapravo o prikupljanju dokumenata koji su bili u cjelovitom dosjeu Franje Tuđmana, a onda su, eto, nestali ili uništeni.

Riječ je o više od 2000 stranica raznovrsnih dokumenta, od onih o zavođenju Franje Tuđmana u tajnu policijsku obradu, preko pokušaja njegova vrbovanja za AOS, brojnih igara oko suđenja, stenograma prisluškivanja stana i telefona, primjerice onih za pripremu susreta s Mikom Špiljkom, do brojnih izvještaja agenata koji su nadzirali Franju Tuđmana. Riječ je o dokumentima koji su većinom bili u privatnim rukama, ali i u dosjeima drugih osoba povezanih s Franjom Tuđmanom.

Objavom se vjerojatno neće moći potpuno rekonstruirati stvarni dosje, ali će većina od 95 posto dosad nepoznatih i neobjavljenih dokumenata biti objavljena. Time će se za javnost otvoriti još jedan nužni krak istina o političkoj aktivnosti Franje Tuđmana od 1967. do 1990., a i ono što je jednako važno, djelovanje njegovih suvremenika opozicionara na tajnoj političkoj pozornici.

Bit će to prilika širokoj političkoj i inoj javnosti da dođe do onih informacija koje su obilježile političko i znanstveno djelovanje Franje Tuđmana u tom razdoblju i siguran sam da će se postojeće predsjednikove biografije morati dopunjavati. Riječ je o izuzetno važnim spoznajama i ocjenama koje je Franjo Tuđman izrekao u 23-godišnjoj disidentskoj izolaciji.

Pregledom tih novih dviju knjiga dokumenata dobit ćemo tako širok uvid u život i djelo nacionalista, disidenta, osuđenika i vizionara Franje Tuđmana. Dobit ćemo važnu kariku, građu kojom možemo upotpuniti njegove dosad objavljene biografije.

Komparativno je važno i podsjetiti se jesu li i drugi lideri komunističke tranzicije prolazili slične situacije sa svojim dosjeom .

Vaclav Havel, Lech Walensa, Tadeusz Mazowiecki, Željko Želev i Arpad Gonz pripadaju grupi onih zagovornika demokracije koji su također bili pod nadzorom obavještajnih službi svojih zemalja. Svi oni imali su pozamašne dosjee i dolaskom na vlast nisu se suočili s tako drastičnom manipulacijom kakva je prisutna oko Franje Tuđmana i koja je isplivala na vidjelo ovih dana. Njihove dosjee niste mogli kupiti na tržnici i uvid u njih bio je i ostao ograničen.

I na kraju, što bismo izdvojili kao ključni problem postupanja s građom Udbe ili SDS-a, pa i dosjeom Franje Tuđmana?

Regulativa je uvijek ovisna i o pravnoj svijesti društvene zajednice. Niska pravna svijest omogućit će brojne zloupotrebe i manipulacije kako pojedinaca tako i sustava, bez posljedica za činitelje.

Tijekom sloma komunističkog režima 90-ih Hrvatska je bila jedna od zemalja za koje se može kazati da su izvrgnute izrazito niskoj pravnoj svijesti kada su u pitanju materijalna i nematerijalna imovina bivše države.

Nekadašnje društveno i državno vlasništvo bili su početkom devedesetih kategorije koje su se smjele devastirati jer su pravno bile nezaštićene.

Građa SDS-a predstavljala je tipičan primjer tih odnosa. Nije postojala nova regulativa, a stara se smatrala neprihvatljivom.

Uz dosad nikad viđene dokumente, rekonstrukcijom dosjea završena je i znanstvena studija o postupanju s građom OZNA-e UDBA-e i SDS-a?

Riječ je o istraživanju o postupanju s građom represivnog sustava u SRH, pa onda i postupanju s dosjeima Hebranga i Stepinca. Ona se posebno bavi analizom tvrdnje o masovnom uništavanju dokumenata, pogotovo Udbinih, koji više nisu neka velika novost. Na takve tvrdnje nailazimo svakodnevno u medijskom i političkom prostoru.

Možemo govoriti o tri vala uništavanja gradiva u SRH: prvi je bio 1948., poslije rezolucije Informbiroa, drugi poslije pada Rankovića 1966., a treći krajem 1980-ih i početkom 1990-ih.

Posljednji val nesumnjivo je najproblematičniji i nama najinteresantniji jer govori o našem vremenu. Ranković, Bakarić, Cvetković, Krajačić i Tripalo sada su mrtvi. U njihovo vrijeme uništeno je 1.300.000 dosjea u UDBA-i Hrvatske 1966., ali još su živi sudionici tog posljednjeg „kulturocida“, što ne znači da bi ih sada trebalo procesuirati zbog uništavanja dokumenata jer su to činili na temelju tada važećih zakona i pravilnika.

No oni bi danas mogli pripomoći u rekonstrukciji onog što se dogodilo 1989/1990. kako bismo saznali što je zauvijek izbrisano iz povijesti.

Zanimljivu misao o dosjeima i postupanju s njima, kao i odnosu nove vlasti u državama nastalim raspadom SFRJ, izrekao je Nielsen Christian Axboe, danski povjesničar koji se inače bavi poviješću svih sigurnosnih službi u bivšoj Jugoslaviji, u intervjuu za Novosti 2013.:

“U tom mi je slučaju indikativno postojanje sporazuma onih koji su ganjali nacionaliste 1970-ih i 1980-ih i onih koji su došli na vlast početkom 1990-ih.

Tako je u svim republikama bivše Jugoslavije. Svi postignuti sporazumi i sada traju, pa još postoje zapreke slobodnom istraživanju. Službenici (misli na SDS) koji su proganjali (emigrante) dobili su neku neformalnu amnestiju od lustracije. Cijena tog dogovora bila je, uz ostalo, pristup svojim dosjeima i drugim dokumentima.

U svjetlu toga, lustracija je jako komplicirano pitanje. Osobno sam za lustraciju, ali svaki od modela lustracije ima svoje probleme, za mene je neophodan, čak više od lustracije, pristup dokumentima bivše vlasti.“

Za hrvatske prilike mnogo je zanimljivija spoznaja o postojanju privatnih zbirki dokumenata represivnog sustava. Riječ je o činjenici da se u privatnim arhivima nalazi znatno više građe nego što možemo zamisliti, nema značajnijeg političkog lidera ili pojedinca koji za povijest nije sačuvao neki dokument koji bi se morao nalaziti u arhivima.

Danas znamo da je u privatnim arhivima brojna građa – Špiljkova arhiva, Manolićeva arhiva, Krajačičeva arhiva, arhiva Vice Vukojevića i Bože Vukušića, Šeksova arhiva – spisak je pozamašan kada su pojedinci u pitanju, ali i manje građe kao što je građa SKH koja nije predana u HDA i u rukama je SDP–a. Nije problem ako su to preslike dokumenata, problem je ako govorimo o originalnim dokumentima kojih nema u javno dostupnim institucijama.