Izdvojeno mišljenje troje sudaca Ustavnog suda od 19. ožujka 2024. baca senzacionalno novo svjetlo na intrigantna upozorenja Ustavnog suda koja su, prema njihovu viđenju, protuzakonito usmjerila tijek i ishod parlamentarnih izbora u korist HDZ-a, može značajno utjecati na nadolazeću predizbornu kampanju za predsjedničke izbore i trasirati put Milanoviću prema drugom predsjedničkom mandatu

Nacional je koncem proteklog tjedna dobio na uvid sadržaj izdvojenog mišljenja troje sudaca Ustavnog suda, Lovorke Kušan, Gorana Selaneca i Andreja Abramovića, sastavljenog 19. ožujka 2024., koje može značajno utjecati na nadolazeću predizbornu kampanju uoči predsjedničkih izbora i ozbiljno trasirati put aktualnom predsjedniku Zoranu Milanoviću prema drugom predsjedničkom mandatu.

Ono je napisano kao ekstenzivna reakcija na dva intrigantna upozorenja Ustavnog suda javnosti prezentirana uoči i neposredno nakon parlamentarnih izbora. U prvom upozorenju deset od trinaest ustavnih sudaca ustvrdilo je da je Zoran Milanović najavom svoje premijerske kandidature uoči nedavnih parlamentarnih izbora prekršio Ustav, a u drugom su mu zabranili da bude premijerski kandidat moguće koalicije predvođene SDP-om i njegovim partnerima.

Izdvojeno mišljenje troje sudaca Ustavnog suda donosi sasvim suprotnu poziciju i baca senzacionalno novo svjetlo na zbivanja koja su, po njihovu viđenju, protuzakonito usmjerila tijek i ishod parlamentarnih izbora te poslužila premijeru Andreju Plenkoviću da do današnjih dana nastavi pokušavati Milanovića politički difamirati javnim iznošenjem tvrdnji da je kršitelj Ustava.

To izdvojeno mišljenje prvenstveno je važno zbog mogućih novih manipulacija i potencijalnih zloporaba položaja većine sudaca Ustavnog suda uoči i tijekom nadolazeće predizborne kampanje za predsjedničke izbore, naročito ako bi se na bilo koji način nastojala otežati predizborna kampanja Zorana Milanovića, koji zasad slovi kao daleko najozbiljniji kandidat za novi predsjednički mandat.

Prema izdvojenom mišljenju, većina sudaca Ustavnog suda predvođena predsjednikom Miroslavom Šeparovićem prekršila je Ustavni zakon o Ustavnom sudu upozorenjima SDP-u i Milanoviću

Neslužbena predizborna kampanja za predsjedničke izbore praktički je započela kada je Zoran Milanović prije nekoliko dana najavio svoju kandidaturu za drugi predsjednički mandat, a potom je RTL u tom kontekstu objavio i prvo istraživanje prema kojemu bi trenutno Milanović imao veću podršku nego u prvom krugu prošlih izbora, za više od četiri postotna poena. Prema tom istraživanju, da su izbori održani proteklog vikenda, aktualnog predsjednika u drugom mandatu vidjela bi trećina ispitanika (35,9 posto). Imao bi dvostruko više glasova od bivšeg HDZ-ova ministra vanjskih poslova Davora Ive Stiera (15,4 posto), koji se spominje kao najizgledniji mogući kandidat HDZ-a i uzet je u obzir u istraživanju provedenom prije nego što se počelo govoriti o mogućoj kandidaturi predsjednika Matice hrvatske Mire Gavrana.

Takvu zasad dominantnu poziciju Zorana Milanovića mogao bi prvenstveno ugroziti premijer Andrej Plenković, naročito tvrdnjama na kojima insistira, da je Milanović kršitelj Ustava. Izvor blizak Vladi Nacionalu je izjavio kako on takve izjave nastoji sve intenzivnije naglašavati, moguće s ciljem stvaranja dodatnog institucionalnog pritiska i na Ustavni sud, na čiju se interpretaciju Milanovićevih ambicija uoči parlamentarnih izbora Plenković izravno nadovezuje.

U tom svjetlu izdvojeno mišljenje troje sudaca Ustavnog suda izuzetno je važno. Jer ono pobija argumentaciju prema kojoj bi Zoran Milanović bio kršitelj Ustava i u svom ekstenzivnom obrazloženju zapravo osvjetljava ono što se može tumačiti kao izuzetno zlokobna zloporaba pozicije u režiji desetero sudaca Ustavnog suda. Prema njihovom izdvojenom mišljenju, većina sudaca Ustavnog suda predvođena predsjednikom Miroslavom Šeparovićem prekršila je Ustavni zakon o Ustavnom sudu kada se dvama upozorenjima SDP-u i predsjedniku Zoranu Milanoviću, praćenima ekstenzivnim Šeparovićevim javnim istupom, izravno umiješala u zbivanja uoči i neposredno nakon održanih proljetnih parlamentarnih izbora.

Time su protuzakonito nanijeli teško mjerljivu štetu predsjedniku Zoranu Milanoviću i SDP-u. Tim je upozorenjima Ustavni sud, tvrdeći da Zoran Milanović najavom svoje kandidature za premijera krši Ustav, nezakonito i arbitrarno svjesno usmjerio ishod parlamentarnih izbora u korist HDZ-a.

Većina sudaca Ustavnog suda prekršila je Ustavni zakon o Ustavnom sudu i jer nije donijela pismenu i obrazloženu odluku iz koje bi se moglo zaključivati da je Zoran Milanović, kako su tek usputno i neobrazloženo u upozorenjima ustvrdili, doista kršio Ustav.

Štoviše, ili naprotiv tomu, „ne bi trebalo biti ustavnopravno sporno da u konkretnim okolnostima poslijeizbornog dogovaranja s ciljem sastavljanja parlamentarne većine koja će biti sposobna podržavati Vladu u njenim ustavnim zadaćama, Zoran Milanović može odstupiti sa svoje pozicije kako bi svojim ugledom i političkom težinom pridonio prevladavanju razlika između potencijalnih političkih partnera sposobnih oformiti apsolutnu većinu u Saboru“.

Sukus je to javnosti dosad nepoznatog šokantnog pismenog izdvojenog mišljenja Lovorke Kušan, Gorana Selaneca i Andreja Abramovića, sastavljenog 19. ožujka 2024., koje baca senzacionalno novo svjetlo na zbivanja koja su, po njihovu viđenju, protuzakonito usmjerila tijek i ishod parlamentarnih izbora te nastavno ohrabrila premijera Andreja Plenkovića da do današnjih dana nastavi pokušavati Milanovića politički difamirati javnim iznošenjem tvrdnji da je kršitelj Ustava.

Sasvim suprotno tome, ali i stajalištu većine sudaca Ustavnog suda, njih troje ne smatraju da je Ustav zapreku aktivnom sudjelovanju predsjednika Republike Hrvatske, u konkretnom slučaju Zorana Milanovića, u izbornom postupku postavio na apsolutan način. Oni smatraju da bi ustavotvorac to izričito naglasio ako bi to bilo tako.

Spomenutih troje sudaca ne vjeruje da bi u okolnostima u kojima bi neka politička opcija negirala postulate ustavne demokracije, Ustav tražio od predsjednika Republike Hrvatske da zadrži svoj redovni odmak od aktivnijeg uključivanja u izborni postupak. Naprotiv, smatraju da u takvim okolnostima Ustav ne samo da ne priječi već i traži od predsjednika Republike Hrvatske da preuzme aktivniju ulogu u izbornom postupku koji bi mogao osigurati ponovnu uspostavu vladavine prava.

Izdvojeno mišljenje prvenstveno je važno zbog mogućih novih manipulacija i potencijalnih zloupotreba položaja većine sudaca Ustavnog suda uoči i tijekom nadolazeće kampanje za predsjedničke izbore

U donošenju te svoje ocjene uzeli su u obzir razloge kojima je PRH otvoreno javnosti obrazlagao svoje stajalište kako smatra potrebnim aktivno se uključiti u izborni postupak za sljedeći saziv Hrvatskog sabora. Posebno su u tom smislu uzeli u obzir da je kao glavni razlog za svoju najavu Zoran Milanović istaknuo način na koji je proveden postupak imenovanja Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske, a „u okviru kojeg su javnosti postale poznate činjenice koje otvaraju veliki broj pitanja vezanih uz ustavno načelo samostalnosti i nepristranosti Državnog odvjetništva Republike Hrvatske“. Pri tome su također uzeli u obzir činjenicu da do krize vladavine prava i urušavanja temeljnih postulata ustavne demokracije ne dolazi iznenada, već postupno nizom manjih regresija u pogledu funkcionalne nezavisnosti tijela državne vlasti, prije svega pravosudne i sudske, te demokratskih standarda poput slobode medija tijekom dužeg razdoblja. Oni također smatraju i da činjenica da će postupci predsjednika RH imati učinke na ostale sudionike Ustavom ustrojenog sustava parlamentarne demokracije, nužno ne znači da je PRH pristran u smislu da pogoduje jednoj, drugoj ili trećoj stranačkoj grupaciji.

Sadržaj spomenutog izdvojenog mišljenja napisan je na punih devetnaest stranica teksta i svakako svjedoči o dubokoj podjeli sudaca Ustavnog suda, ali osvjetljava zapravo nešto puno zlokobnije – dubinski smišljeni protuzakoniti manevar s ciljem uplitanja u parlamentarne izbore.

Taj manevar, kako ga je troje sudaca Ustavnog suda definiralo, svakako izlazi iz zone pripreme državnog udara, kako je aktivnosti Ustavnog suda u tom razdoblju okarakterizirao predsjednik Milanović. Tako opisan, taj manevar sam po sebi praktički se može definirati kao državni udar.

Dodatni element perfidnosti tog manevra Lovorka Kušan, Goran Selanec i Andreja Abramović posebno su opisali već u kratkom uvodnom poglavlju svog izdvojenog mišljenja, i to ovako:

„Prema stajalištu većine, u predmetima nadzora ustavnosti i zakonitosti izbornog postupka iz Glave IX. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu, koje Ustavni sud pokreće vlastitom inicijativom, suci i sutkinje koji se ne slažu sa stajalištima većine ne mogu pisano izdvojiti svoje mišljenje kojim obrazlažu razloge svog neslaganja sa stajalištima i zaključcima većine u tim predmetima kako bi ono bilo objavljeno zajedno s upozorenjem koje izdaje Ustavni sud. U kasnijim dijelovima ovog mišljenja istakli smo da takvo postupanje predstavlja ograničenje jamstva nezavisnosti pozicije ustavnih sudaca i sutkinja koji se ne slažu s načinom na koji većina odlučuje u takvim predmetima. S obzirom da ovo izdvojeno neće biti objavljeno uz upozorenje većine ono je napisano sukladno stavku 4. članku 27. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske u kojem je navedeno da sudac Ustavnog suda koji izdvoji mišljenje dužan ga je pisano obrazložiti.“

Izdvojeno mišljenje Andreja Abramovića, Lovorke Kušan i Gorana Selaneca pobija argumentaciju prema kojoj bi Milanović bio kršitelj Ustava i u svom ekstenzivnom obrazloženju zapravo osvjetljava ono što se može tumačiti kao izuzetno zlokobna zloporaba pozicije u režiji desetero njihovih kolega Foto: Patrik Macek/PIXSELL/ Sanjin Strukic/PIXSELL

Njihovo izdvojeno mišljenje podijeljeno je na više poglavlja. Na početku su pisali o neusklađenosti postupanja Ustavnog suda s Ustavnim zakonom o Ustavnom sudu i člankom 29. Ustava. U kojem je većina sudaca Ustavnog suda nametnula svoje mišljenje o navodnom protuustavnom postupanju Zorana Milanovića bez da je o tomu donijela pismeno i obrazloženo rješenje, što su trebali učiniti. Radi se o strogo formalnom propustu i obavezi postupanja koja je jasno propisana te nema logičnog i razumnog objašnjenja koje bi moglo pokriti takvu samovolju, a u biti tešku zloupotrebu spomenute većine.

Moguće da je većina sudaca Ustavnog suda koja je bila na suprotnim pozicijama na tomu ustrajala i zato što bi bilo teško, možda i nemoguće, pismeno argumentirati tezu da je Milanović kršio Ustav kada je izrazio namjeru da se kandidira za premijera na prošlim parlamentarnim izborima.

Evo kako su točno Lovorka Kušan, Goran Selanec i Andrej Abramović u svom izdvojenom mišljenju opisali zašto smatraju da je o mogućem Milanovićevu kršenju Ustava većina sudaca Ustavnog suda trebala napisati pismeno rješenje:

„… ‘Kad se utvrdi da sudionici u izborima postupaju protivno Ustavu ili zakonu, Ustavni sud će o tome obavijestiti javnost putem sredstava javnog priopćavanja, po potrebi upozoriti nadležna tijela, a u slučaju povrede koja je utjecala ili je mogla biti od utjecaja na rezultat izbora, poništit će sve ili pojedine izborne radnje i odluke, koje su prethodile takvoj povredi.’

Iz izričaja citirane odredbe jasno proizlazi da Ustavni zakon ne propisuje da se odluka donosi u formi upozorenja. U odredbi se izričito navodi da će javnost obavijestiti o svom utvrđenju da su određeni sudionici u izbornom postupku postupali protivno Ustavu. Drugim riječima, Ustavni sud ima ovlast i obvezu utvrditi povredu Ustava tijekom izbornog postupka. Po utvrđenju povrede Ustava, Ustavni sud može donijeti i odluku da je potrebno upozoriti nadležna tijela o svom utvrđenju i primjerenim mjerama koje je Ustavni sud izrekao kako bi spriječio nastavak povrede odnosno uklonio povredu. Postupovno se radi o dvije odvojene i sadržajno različite odluke, pri čemu se svaka donosi u svojoj odgovarajućoj formi. Smatramo da se većina odlučila izražavati kroz formu ‘Upozorenja’, koje je sama uvela kao postupovnu kategoriju, kako bi izbjegla postupovne posljedice koje proizlaze iz redovne, Ustavnim zakonom propisne forme odlučivanja.“

Oni su u svom izdvojenom mišljenju naveli kako smatraju da iz netom citirane odredbe Ustavnog zakona jasno proizlazi da Ustavni sud odlučuje o biti stvari (meritumu) u formi odluke. O tomu su nadalje napisali:

“Pitanje je li sudionik izbornog postupka povrijedio Ustav i time ugrozio interese ostalih sudionika izbornog postupka, bilo da se radi o interesima drugih političkih opcija koje sudjeluju u izbornom natjecanju ili o interesima samih birača, jest bit stvari u postupku nadzora nad ustavnošću i zakonitošću izbora iz Glave IX. Ustavnog zakona. Potpuno je irelevantno što je u konkretnom predmetu Ustavni sud odlučio postupati na vlastitu inicijativu. U postupku je odlučivao o interesima i pravima sudionika izbornog postupka. Posljedično Ustavni sud je bio dužan donijeti odluku kojom rješava bit stvari. U dijelu u kojem upozorava Državno izborno povjerenstvo na posljedice svoje odluke Ustavni sud je bio dužan donijeti rješenje.“

Štoviše, u svom izdvojenom mišljenju troje sudaca smatra kako je većina posve samovoljno o biti stvari, potencijalnom kršenju Ustava, odlučivala mimo procedure. Konstatirali su da se sve to odvijalo na zatvorenoj raspravi koja se vodila na stručnom sastanku ili sjednici Ustavnog suda, ali da čak nije bilo jasno ni u kojem formatu je Sud postupao u kojem trenutku u tom postupku. Međutim, unatoč tomu, troje sudaca u izdvojenom mišljenju konstatira kako je iz svega „jasno proizlazilo da većina donosi odluku kojom odlučuje o biti stvari“.

U prvom upozorenju desetero od trinaestero ustavnih sudaca ustvrdilo je da je Zoran Milanović najavom svoje premijerske kandidature uoči nedavnih parlamentarnih izbora prekršio Ustav

Evo što su o tomu dodatno napisali:

„Većina je tako raspravljala o utvrđenju povrede Ustava, preciznije o tome predstavlja li neko konkretno postupanje određenih konkretnih sudionika izbornog postupka, o čijim interesima većina odlučuje u konkretnom predmetu, povredu nekog konkretnog ustavnog jamstva, kojim se štite interesi drugih sudionika postupka. Većina je također raspravljala o mjerama koje je potrebno izreći kako bi se onemogućio nastavak trajanja povrede. Isto tako, raspravljala je o sankcijama koje će možda biti potrebne u budućnosti. Kada se pogleda sadržaj Upozorenja vrlo lako se može utvrditi postojanje sva tri elementa. Istovremeno oni nisu izraženi u formi koju nalaže Ustavni zakon o Ustavnom sudu Republike Hrvatske u članku 28. Iz strukture ‘upozorenja’ odmah je vidljivo da taj akt nema ni uvod, ni izreku, a niti obrazloženje.“

Izdvojeno mišljenje troje sudaca koji su ostali u manjini otkriva i da im je većina kolega tijekom rasprave jasno izrazila stajalište da se u tom predmetu ne donosi odluka već upozorenje. Međutim, njih troje ne vide u čemu je razlika, „osim što si time većina dopušta da svoje postupanje izuzme od dosega postupovnih jamstava koji štite interese stranaka postupka pred sudom od arbitrarnog postupanja samog suda“.

Pa stoga u svom izdvojenom mišljenju izričito naglašavaju: „Naime, kao i svaki drugi sud, Ustavni sud je dužan poštivati članak 29. Ustava odnosno članak 6. Europske konvencije o zaštiti temeljnih prava. U protivnom ne predstavlja nezavisno i nepristrano tijelo sudske vlasti. Sve to ipak nije smetalo značajnom dijelu sutkinja i sudaca koji su sudjelovali o raspravi da u samoj razmjeni argumenata to isto upozorenje koje nije odluka nastave nazivati odlukom suda.“

U trećem dijelu izdvojenog mišljenja troje sudaca pisalo je o ustavnim zaprekama sudjelovanju predsjednika Republike Hrvatske kao kandidata na izbornoj listi političke stranke. U tom su kontekstu precizno opisali i zašto misle da je Ustavni sud oštetio SDP. O tome su napisali: „U svom ignoriranju postupovnih odredaba Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske većini je promakla činjenica da je jedan od dvoje sudionika izbornog postupka, o čijim postupcima je odlučivala, pravna osoba odnosno politička udruga građana te kao takva ima Ustavom zajamčena prava i slobode. U kontekstu konkretnog postupka neizbježna je činjenica da SDP kao politička stranka uživa temeljnu političku slobodu izražavanja zaštićenu člankom 38. Ustava i političkog djelovanja zaštićenu povezanom odredbom članka 6. Ustava. Kada se odlučuje o njenim interesima i pravima SDP također uživa zaštitu temeljnog postupovnog prava na pravično suđenje iz članka 29. Ustava. U odnosu na SDP, bit stvari u ovom predmetu je sljedeće pitanje: je li svojim političkim izražavanjem i djelovanjem u okviru izbornog postupka za Hrvatski sabor ta politička stranka povrijedila neku odredbu Ustava, bilo da se radilo o jamstvu nečijeg ustavnog prava ili nekom ustavnom načelu čijim nepoštivanjem ugrožava i interese drugih sudionika izbornog postupka. U ‘upozorenju’ je moguće naći isključivo tvrdnju (zaključak) da postupanje SDP-a u izbornom postupku predstavlja povredu Ustava. Taj zaključak nije dalje obrazložen nikakvim daljnjim razlozima. Većina je na taj način povrijedila izričitu odredbu stavka 4. članka 28. Ustavnog zakona, a time SDP-u uskratila pravo na pravično suđenje iz članka 29. Ustava.“

Lovorki Kušan, Goranu Selanecu i Andreju Abramoviću u upozorenjima Ustavnog suda nerazumnim su se činile prijetnje sankcijama, a naročito poništavanjem izbora. Naročito su u tom kontekstu istaknuli sljedeće:

“Prijetnje sankcioniranjem zbog mogućih budućih postupaka PRH koje prestaju biti pod utjecajem SDP-a u slučaju da se uskladi sa zahtjevima Ustavnog suda smatramo ozbiljnim ograničenjem njihove Ustavom zajamčene slobode stranačkog djelovanja. Opisanim izigravanjem postupovnih jamstava iz članka 27. i članka 29. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske većina je svojim odlukama o upravljanju ovim postupkom povrijedila postupovni aspekt slobode političkog djelovanja iz članka 6. Ustava i s njom povezanom slobodom izražavanja iz članka 38. Ustava. PRH je u okviru ovog postupka tijelo državne vlasti te ne uživa temeljna prava i slobode. No, kao što je vrlo opsežno razloženo u kasnijim dijelovima izdvojenog mišljenja, PRH ima ustavne ovlasti i obveze koje su ovom odlukom većine u jednom dijelu obesmislene. Izigravanjem odredaba članaka 28. i 29. Ustavnog suda većina je također ograničila nezavisnost položaja onih sudaca i sutkinja Ustavnog suda koji su smatrali ispravnim izraziti svoje neslaganje bilo sa svim ili pojedinačnim zaključcima većine (koja su trebala biti izražena kroz izreku), bilo sa razlozima koje je većina bila dužna iznijeti u svom obrazloženju odluke. Iz gore citiranih odredba Ustavnog zakona jasno proizlazi da oni suci i sutkinje Ustavnog suda koji izraze neslaganje s odlukom ili dijelovima odluke većine imaju obvezu izraditi pisano obrazloženje svog izdvojenog mišljenja kako bi se ono uključilo u spis predmeta. Štoviše, ti suci imaju Ustavnim zakonom propisanu ovlast tražiti objavu tog mišljenja zajedno s odlukom.“ Troje ustavnih sudaca detaljno je iznijelo što misli o spornom angažmanu predsjednika Milanovića uoči parlamentarnih izbora. Iznosili su i tumačili njegove ovlasti i poziciju unutar hrvatskog političkog sustava, ali su upozorili i na neke sporne aspekte funkcioniranja Vlade premijera Andreja Plenkovića. Elaborirali su stav da Ustav praktički ne brani Milanoviću aktivno sudjelovanje u predizbornoj kampanji za parlamentarne izbore:

“Stajalište da PRH mora biti odmaknut od svakodnevnog, redovnog političkog sučeljavanja i sukobljavanja političkih stranaka koje je inherentno političkom odlučivanju u okviru parlamentarne demokracije predstavlja ustavno načelo. Nije izričito definirano tekstom konkretne odredbe Ustava već proizlazi iz funkcije koju je Ustav namijenio u okviru uspostavljenog sustava diobe vlasti i njoj pripadajućih mehanizama kočnica i ravnoteža. U konačnici ta funkcija služi ostvarenju i očuvanju već istaknutih temeljnih vrednota ustavnog poretka Republike Hrvatske. Sukladno tome nisu nam nezamislive okolnosti u kojima bi aktivnije sudjelovanje PRH u samom izbornom postupku razmatrali kroz drugačiju optiku. Ne smatramo da je Ustav zapreku aktivnom sudjelovanju PRH u izbornom postupku postavio na apsolutan način. Da je tome tako ustavotvorac bi to izričito naglasio. U kontekstu ozbiljnih urušavanja temeljnih postulata ustavne demokracije, posebice urušavanja nezavisnosti sudbene vlasti, u okviru krize vladavine prava kojoj svjedočimo u određenim državama članicama Europske unije, ne možemo mirno tvrditi da bi na jednak način pristupili pitanju s kojim smo se suočili u okolnostima ovog konkretnog predmeta. Ne vjerujemo da u okolnostima u kojima bi neka politička opcija sklona negiranju postulata ustavne demokracije zlorabile političku moć tijela državne vlasti u svojoj kontroli u toj mjeri da bi se Republika našla u otvorenom sukobu s institucijama Europske unije, te bi joj temeljem odluka Suda EU-a kojima su utvrđene sustavne povrede vladavine prava prijetilo i isključivanje iz članstva Europske Unije, Ustav tražio od PRH da zadrži svoj redovni odmak od aktivnijeg uključivanja u izborni postupak. Smatramo da u takvim okolnostima Ustav ne samo da ne priječi već i traži od PRH da preuzme aktivniju ulogu u izbornom postupku koji bi mogao osigurati ponovnu uspostavu vladavine prava upravo temeljem njegove ustavne obveze da brine za redovito i usklađeno djelovanje te za stabilnost državne vlasti.“ Međutim, potom je troje sudaca Ustavnog suda ustvrdilo i da u ovom konkretnom predmetu nisu takve izvanredne okolnosti. Troje sudaca smatra da dok nisu predočeni ozbiljni razlozi koji ukazuju na sustavnu ugrozu neovisnosti sudbene vlasti, još uvijek postoje mehanizmi kočnica i ravnoteža kojima se mogu suzbiti rizici urušavanja neovisnosti pravosuđa koje PRH koristi kao glavni razlog najave aktivnijeg uključivanja u izborni proces.

Međutim, ustvrdili su i sljedeće: „No izuzimanjem iz svakodnevne političke borbe PRH se ne odriče svojih političkih svjetonazora i stajališta temeljem kojih je demokratski i izborio povjerenje građana. PRH je tijelo državne vlasti koje se sastoji od samo jedne osobe. Kao rezultat toga, osobnost obnašatelja dužnosti neizbježno igra značajnu ulogu u određivanju načina na koji će obnašati svoju ulogu. Posljedično, postupci i odluke PRH odražavat će njegova politička stajališta. Odluke koje donosi PRH u okviru svojih ustavnih ovlasti imaju neizbježne posljedice za funkcioniranje sustava političkog odlučivanja i upravljanja državnom vlašću… Isto tako, činjenica da u okviru svoje pozicije unutar ustavnog sustava kočnica i ravnoteža PRH kritizira način na koji druga tijela državne vlasti koriste svoje ovlasti i obnašaju svoju dužnost ne znači nužno da se aktivno uključio u svakodnevnu stranačku političku borbu.“ To u biti i jest razlog što spomenutih troje sudaca smatra da je Milanović nakon izbora mogao odstupiti sa svoje pozicije kako bi svojim ugledom i političkom težinom pridonio prevladavanju razlika između potencijalnih političkih partnera sposobnih oformiti apsolutnu većinu u Saboru te na koncu postao i premijer.

O tomu su napisali: „Ne vidimo uvjerljive razloge koji bi ukazivali da ovakva načelno nesporna situacija postaje nužno sporna jer je PRH građanima otvoreno najavio takvu mogućnost prije održavanja samih izbora. Tim više ako je svoje razloge za takvu odluku obrazložio motivima prevladavanja krize sustava državne vlasti, a posebno ugroze za načelo diobe vlasti, u čije postojanje je postao uvjeren obnašajući dužnost PRH, a za koje smatra odgovornima one koji obnašaju državnu vlast. Jesu li ti razlozi, odnosno njegovo uvjerenje u njihovo postojanje, realni prosudit će prvenstveno građani i građanke poklanjajući svoje povjerenje političkim opcijama koje zagovaraju nastavak dosadašnje politike upravljanja državom ili njenu promjenu.“