Objavljeno u Nacionalu br. 351, 2002-08-05

Rujana je moj prvi čitatelj a ja njezin, a sad zajedno pišemo ‘književnu kuharicu’ – knjigu priča o hrani kroz koje se govori o odnosu majke i kćeri

Književnice Slavenka Drakulić i Rujana Jeger majka su i kći koje će prvi put nastupiti zajedno u sklopu FAK-a na Motovunskom filmskom festivalu. Iako su ih fakovci već prije pozivali, zbog zdravlja Slavenke Drakulić to, na žalost, dosad nije bilo moguće. Ali kako Slavenka Drakulić dio godine živi u Sovinjaku, 15 minuta vožnje od Motovuna, te će dvije spisateljice nastupiti u srijedu navečer u sklopu događanja “Dvije žene, dva Engleza, a o Franciju da i ne govorimo”.

One će čitati priče koje su napisale očito inspirirane jedna drugom i neke još neobjavljene tekstove. Rujana Jeger također će čitati iz svog prvog, rasprodanog i upravo ponovno objavljenog romana “Dark room”.

Slavenka Drakulić, najprevođenija hrvatska književnica s više od 100 inozemnih izdanja, i Rujana Jeger, njena kći čija je prva knjiga ‘Darkroom’ postala bestseler u Hrvatskoj, govore za Nacional o svom odnosu, Rujaninom odrastanju i Slavenkinu odgoju, te o svojim knjigama i zajedničkim projektima Rujana je odrastala u vrijeme hipi pokreta pa smo je htjeli alternativno odgojiti: oduševljena idejom slobodne škole čak sam otišla u Summerhill i počela skupljati novac za njeno školovanje ali smo zbog moje bolesti od toga odustali ‘Između nas je razlika 15 godina, a što smo starije ta razlika postaje sve manja: posebno mi je drago što smo već došle u fazu kad se Rujana prema meni ponekad ponaša zaštitnički’ ‘U pubertetu sam se puno svađala s mamom i tadašnjim očuhom Mirkom Ilićem, naravno najviše oko izlazaka. Ponekad bi oko 4 ujutro došao i izvukao me za uho iz Lapidarija pred cijelim društvom? Ona je već nastupala s FAK-om kao jedna od rijetkih žena, ne zato što fakovci ne vole žene – nego zato što kažu da im rijetke “konceptualno odgovaraju”. “Oni žele urbanu prozu, odnosno, oni žele cure, koje pišu kao dečki. Jedna mi je novinarka rekla da je moj način humora muški, no ne slažem se s podjelom na muški i ženski humor, postoji samo humor. Također se ne slažem s podjelom proze na mušku i žensku”, kaže.

Otkriva nam da se njezina knjiga u Srbiji naveliko fotokopira jer se tamo drukčije ne može nabaviti. Fotokopira se i kod nas jer je neko vrijeme nije bilo u prodaji, a prijevodi na njemački i engleski jezik su u tijeku, što potvrđuje zanimanje za knjigu. Njezina majka smatra da je FAK pozitivan jer je omogućio predstavljanje i reklamiranje knjiga, književnika i općenito književnosti, što u Hrvatskoj nedostaje.

Slavenka Drakulić naglašava da je jako važno što su knjigu njezine kćeri i kritika i publika prihvatile kao generacijsku referencu. Naime, na policama knjižara pojavila se u vrijeme kada se probudilo zanimanje za hrvatsku književnost i kada je svoje knjige objavila nova generacija mladih pisaca. Kao zgodan kuriozitet, ali i potvrdu kvalitete knjige njezine kćeri, spominje sljedeći događaj.

“Kad sam nedavno u knjižari ‘Veble’ tražila suvremenu knjigu nekog mlađeg autora, prodavačica mi je ponudila ‘Dark room’ moje kćeri”, kaže. “Rekla mi je da je to odlična knjiga i da se prvo izdanje rasprodalo. Napomenula je da se knjiga puno tražila i da se mogla prodati u većoj tiraži. Naravno, osjećala sam se kao ponosna mama.”

Slavenka Drakulić s veseljem priča i anegdotu kad je mladi novinar Rujani Jeger napisao mail: “Ja nisam ništa pročitao od tvoje mame, ali sada ću pročitati zbog tebe.”

Rujana Jeger vrlo je tajnovita dok govori o svojem novom književnom projektu; kaže samo da će to biti zbirka priča u pripremi od kojih će jednu čitati na FAK-u, ali nam otkriva da namjerava objaviti knjigu kolumni iz Cosma za koje dobiva brojne pohvale čitatelja.

Majka i kći žele zajedno napisati svojevrsnu književnu kuharicu i vesele se zajedničkom radu. To bi trebala biti knjiga priča o hrani, ali kroz koje se govori o odnosu majke i kćeri. Rujana Jeger napisala je već šest priča, a majka samo dvije. “Ona je prešla na drugi projekt koji prvo mora završiti, kao i obično više je zanima tamna strana života i ljudskih odnosa”, kaže kći.

Rujana Jeger ostavlja dojam osobe koja kreativno razmišlja. Vrlo je duhovita i zabavna, sklona lucidnim zaključcima. Na to je utjecao i njezin neformalni odgoj. Njezina majka objašnjava: “Rodila sam vrlo mlada, sa 19 godina, ali sam nakon poroda morala prekinuti studij i posvetiti se djetetu, tek sam poslije diplomirala sociologiju i književnost.” Dodaje da su ona i njezin tadašnji suprug Slobodan Drakulić u odgoju kćeri bili inspirirani idejom slobodne škole Summerhill britanskog pedagoga i psihologa Stephena O’Neila. “To je bilo vrijeme hippie pokreta, a mi smo bili pravi šezdesetosmaši – imali smo duge kose, živjeli smo otkvačeno, putovali smo autostopom… Rujana je bila mirno dijete, uvijek se sama igrala, s četiri i pol godine naučila je čitati, čak i grčki alfabet. Puno je čitala knjige. Vodili smo je sa sobom na faks i zapravo se stalno družila s našim prijateljima jer tada u našoj generaciji još nitko nije imao djece. Tada se mnogo govorilo o alternativnom odgoju djece i htjeli smo Rujanu drukčije odgojiti. Čak sam otišla u Summerhill i počeli smo skupljati novac za Rujanino školovanje, ali tada sam se razboljela i morali smo zaboraviti tu ideju.”

“Ja sam zapravo rezultat njihova eksperimenta, koji je očito uspio”, smije se Rujana Jeger. “Mislim da je bolje što nisam završila u Summerhillu jer bih tek tada bila posve nespremna za realni svijet. Uvijek sam bila outsider: umjesto Ivice i Marice tata mi je, učeći za ispite, čitao Sokrata, a kada sam pošla u školu, doživjela sam totalni šok jer sam se prvi put našla u gomili djece. Svatko je imao brata ili sestru, ili je išao u vrtić, a moji prijatelji su svi imali više od 20 godina. Teško sam se socijalizirala, a kako smo se često selili, uvijek sam bila ‘nova u razredu’ i ‘ona mala s čudnim imenom’.

Svakako, dobila sam drukčiji pogled na svijet, ali teško mi je reći jesam li takvim odgojem dobila nešto više i bolje od onih koji su odgajani tradicionalno, jer nisam u njihovoj koži. Kako su me roditelji odgajali kao vegetarijanku, ni danas ne mogu jesti meso, a da se ne sjetim riječi: ‘Ne možeš jesti malo tele jer će mama plakati za njim.’ Premda su djedovi i bake bili jako zabrinuti za moj razvoj, narasla sam do 180 centimetara”, ispričala je Rujana Jeger.

“Mislim da sam se trebala više baviti njome, voditi je na razne aktivnosti, sudjelovati u njezinu učenju. Gotovo nikad se nisam pojavila u školi!”, kaže Slavenka Drakulić, dok kći demantira: “Mislim da si se dovoljno bavila mnome. Zar sam trebala ići na balet i klavir? Mislim da su djeca kojom su se njihovi roditelji previše bavili često opterećena. Kad sam upoznala svoga muža, bilo mi je užasno neobično što je on cijeli život živio u istoj kući.”

Slavenka Drakulić i Rujana Jeger jako su bliske, telefonom ili e-mailom komuniciraju nekoliko puta dnevno, ali bi voljele da se češće viđaju. “Između nas je razlika od samo 19 godina i što smo starije ta razlika postaje sve manja”, kaže majka, dodajući da joj je posebno drago što su već došle u fazu kad se Rujana prema njoj katkad ponaša zaštitnički. Kći pak smatra da se njezina majka ne zna brinuti o sebi; ona jednostavno ponekad zaboravi uzeti lijek. Međutim, kod nje Rujana najviše cijeni snagu, to što se nije prepustila bolesti. Obje naglašavaju da svoje živote ne mogu zamisliti jedna bez druge. Slavenka misli da je njihov odnos jači i zbog toga što su zbog njezine bolesti ovisnije jedna o drugoj. Rujana kaže da je ona kroz bolest i dva razvoda majci bila glavna točka stabilnosti i sigurnosti. Na pitanje je li patila zbog toga kaže: “Nikad nisam bila ljubomorna ni na muževe svoje majke, a ni na žene svoga oca. Bilo mi je najvažnije da su sretni pa sam i ja onda na miru.

Naravno da je bilo konflikata. Kad sam krajem osnovne škole krenula na zagrebački hipodrom, moja se mama pretjerano brinula hoće li mi se što dogoditi. Naime, jedna je curica bila poginula na jahanju, pa danas to razumijem, ali tada mi je mama bila jako naporna.

U pubertetu sam se puno svađala i s mamom i tadašnjim očuhom Mirkom Ilićem, i to oko izlazaka. Ponekad bi oko četiri ujutro došao i izvukao me za uho iz Lapidarija pred cijelim društvom”, priča. “On je razvijao moj smisao za umjetnost: dok su ostali čitali Alana Forda, u našu su kuću smjeli samo vrhunski stripovi. Također smo dijelili ljubav prema glazbi: on je iz Londona 1978. donio punk koji je izvršio nepovratni utjecaj na mene. Dijelili smo i jednadžbe iz matematike nad kojima je zbog mene sjedio jednako dugo kao nad mnogim ilustracijama”, smije se Rujana. “Matematika mi, naime, nikad nije išla, a dobre ocjene su bile uvjet za izlaske!”

Za razliku od Slavenke Drakulić koja je s devet godina znala da želi biti spisateljica “i ništa drugo”, Rujana Jeger nikad nije imala književnih ambicija, nikad nije pisala pjesme niti je vodila dnevni. Zapravo, nikad nije ni osjećala poriv za pisanjem. Iako je završila novinarski smjer u Centru za kulturu i umjetnost u Zagrebu, razmišljala je o radu u izdavačkoj kući, ali zato da bi mogla što više čitati.

“Danas se vidi da je Rujana dugo bježala od očitog književnog talenta, što je razumljivo: teško je baviti se istim poslom kao i mama”, kaže Slavenka Drakulić odgovarajući na pitanje je li ona utjecala na kćerinu odluku da se posveti pisanju. “Mislim da piše jako duhovito, što je poseban talent na kojem sam joj zavidna jer ja uopće nemam taj dar. No budući da znam kakva je situacija u nakladništvu, generalno sam skeptična prema svim ljudima koji pišu jer znam iz iskustva koliko je to neisplativo. Ali svejedno mi je drago što Rujana piše”, zaključuje i usput napominje kako je ona imala sreću, osobito zato što njezina tzv. teška proza nikad ne može biti na listama bestselera niti se od nje može zaraditi imetak. Naime, već se godinama u svijetu više čita non-fiction nego fiction. U to se ne ubrajaju krimići, koji su apsolutni hit, prodaju se u milijunskim nakladama i počinju ih pisati ozbiljni pisci. I u inozemstvu su rijetki oni pisci koji žive samo od pisanja: mnogi drže predavanja, gostuju na fakultetima i stručnim skupovima i pišu za novine i časopise za što primaju honorare.

“Knjige su kod nas preskupe – ‘Dark room’ u tvrdim koricama stoji 109 kuna!”, priča Slavenka Drakulić i nastavlja: “Mislilo se da će s padom Berlinskog zida Zapad poludjeti za piscima iza željezne zavjese, ali to se nije dogodilo. Više se prevodila jedino ratna literatura, što je bio trend, ali ne postoji specijalni interes za teme iz nekadašnjih istočnih zemalja kao što je bilo u doba hladnog rata. Do Zapada će doći samo dobre i zanimljive knjige, dakle, kvalitetni pisci.”

Slavenka Drakulić nema ulogu mentora i ne dijeli savjete svojoj kćeri u vezi s pisanjem, ali pročita sve što ona napiše. Naravno, i komentira. Te komentare kći katkad uvaži. Zapravo, Rujana Jeger tvrdi da majka više i češće komentira njezinu kolumnu u Cosmopolitanu. Recimo, napiše joj: “Ova nije dovoljno duhovita. Može li to malo smješnije?” Ili: “Radi malo više! Lijena si i površna!” Knjigu “Dark room” nije puno komentirala jer joj se jako svidjela od početka. No nezavršen rukopis proslijedila je bez znanja kćeri feralovcu Viktoru Ivančiću i književnici Ireni Vrkljan, kojima se svidio. Potom je rukopis završio kod Andreje Zlatar, profesorice književnosti i nekadašnje urednice Zareza, koja joj je poručila da ga završi i objavi, jer bi bila šteta da tako ne učini.

“Da me nisu prisilili da ga objavim, vjerojatno bih tekst stavila na homepage, što bi bio moj krajnji domet”, kaže Rujana. Na pitanje da li se bojala da će kao kći slavne spisateljice imati teškoća pri izdavanju, Rujana Jeger je odgovorila da je do izdavača došla bez majčine pomoći, zapravo, pomogao joj je prijatelj Edo Popović, koji ju je uputio na Moderna vremena. Izdavače je zapitala bi li objavili njezinu knjigu da ne znaju tko joj je majka. Odgovor je bio potvrdan. Rekla im je neka je onda objave. Iako bi to bio dobar marketinški potez, odlučila je ne potpisati se djevojačkim, preko majke poznatim prezimenom. I premda su svi spomenuli ime slavne majke, nitko je nije uspoređivao s njom.

Obje su se složile da je vrlo teško odgovoriti na pitanje je li u njihovu slučaju sklonost pisanju dio genetskog naslijeđa. Slavenka Drakulić je sklonija tvrdnji da se talent za pisanje stječe genetskim naslijeđem, unatoč tomu što u njezinu slučaju to uopće ne vrijedi. Naime, tijekom odrastanja ona nije bila okružena knjigama niti je u njezinoj obitelji bilo intelektualnih ambicija, majka je radila kao tajnica u Matici iseljenika, a otac je bio oficir. Rujana Jeger smatra da na izbor zvanja više utječu okolina i odgoj. “Ako gledaš majku kako piše knjige, tada ti je proces nastajanja knjige blizak, nema mistifikacija. Osim toga, i moj otac je objavio nekoliko knjiga s područja sociologije.”

Istina je da ona i majka imaju posve različit pristup pisanju. Rujana Jeger ima dojam da Slavenka Drakulić donosi svjesnu odluku da želi napisati roman o nečemu određenom, dok ona to još nije u stanju, piše impulzivnije. Rujana također čita sve što majka napiše: zapravo, ona je njezin test-čitatelj. “Kad je pisala prvi roman ‘Hologrami straha’, valjda sam pročitala deset verzija, na kraju mi je već bilo dosta svega”, kaže Rujana Jeger. “Naime, mama je oduvijek tvrdila da imam talent da osjetim što je dobro, a što nije. Jer ja tekst ne sagledavam na intelektualnoj razini nego kao čitatelj, intuitivno.”

Najzanimljiviji primjer pripreme za pisanje bio je roman Slavenke Drakulić “Božanski glad”. Tada je zamolila Rujanu da skokne u dućan s alatima i sazna kojom malom mesarskom motornom pilom jedna sitna žena može lako i brzo prepiliti ljudsku bedrenu kost. Zaprepaštena kći delegirala je svog muža koji je upitao mesara čime pili teleće koljenice; naime, zaključili su da je bolje ne spominjati ljudsku kost. “To je bilo pravo obiteljsko istraživanje”, rekla je Slavenka Drakulić. “Konačnoj verziji ipak sam i ja pridonijela”, smije se Rujana Jeger kojoj je prijatelj kirurg rekao da glavni lik romana nikako ne može prepiliti čovjeka na pola u stanu jer bi se širio užasan smrad, koji bi sigurno dopro do susjeda. “Savjetovao nam je da ga prepili samo do pola, ali da ne smije prerezati i sama crijeva. Detaljno mi je objašnjavao što treba učiniti dok nisam pozelenila.” Slavenka Drakulić je također nazvala svog liječnika i mirno ga pitala kako žena od 165 centimetara može ubiti muškarca od dva metra, a da se on ne opire. Srećom, čovjek je znao da je ona književnica”, objašnjava Rujana Jeger.

Na pitanje bi li sama napisala krimi-roman, smije se i odmahuje glavom.