Nacionalu je sredinom proteklog tjedna dostavljen na uvid dokument koji predstavlja jedan od po svemu sudeći najvećih političkih bezobrazluka hrvatskog premijera Andreja Plenkovića, ‘’Sporazum’’ kojim je Plenkovićeva administracija ismijala sekularnost hrvatske države te lako moguće upravo zato očekivano ga prešutjela hrvatskim građanima i javnosti.

Radi se o “Sporazumu o utvrđivanju sljedništva pravnih osoba Katoličke crkve u Republici Hrvatskoj”, kojim je premijer Andrej Plenković sasvim samovoljno, bez ikakve javne rasprave ili potrebe da o tomu ikoga informira, odlučio da će se hrvatska država izrijekom odreći svake zakonske nadležnosti nad pravnim osobama Katoličke crkve, prepuštajući je isključivo crkvenome pravu i odlukama Katoličke crkve.

Riječ je o nevjerojatnom skandalu s nesagledivim štetnim pravnim i društvenim posljedicama za hrvatsku državu. Nacionalu je taj sporazum na uvid dostavio vidno šokiran i uznemiren izvor blizak HDZ-u koji ga je komentirao ovako:

‘’Moram napomenuti da sam konzervativan čovjek i smatram se umjerenim praktičnim vjernikom. Nisam protiv Crkve, ali ovakvo što mi je potpuno neprihvatljivo. Muka mi je od ovoga u želucu’’.

Vlada Andreja Plenkovića prešutjela je potpisivanje sporazuma s Crkvom i time izbjegla svaki publicitet, a kamoli ikakvu javnu raspravu, unatoč posljedicama. FOTO: Neva Zganec/PIXSELL

Taj samo naoko suhoparni sporazum potpisan u tajnosti samo nekoliko mjeseci uoči parlamentarnih izbora, po svemu sudeći ujedno predstavlja i jedno od dramatičnijih retrogradnih srozavanja premijera Plenkovića, čak do te mjere da bi se moglo ozbiljno propitivati njegov nominalno umjereno desni konzervativni politički svjetonazor. Jer to što spomenuti sporazum donosi Crkvi na štetu države vjerojatno bi s velikim guštom, ali svakako transparentnije, potpisali i najrigidniji zadrigli desničari.

Plenković se u tom kontekstu promeće u političara koji je na dosad postupnom putu unazađivanja i snishodljivosti države prema Crkvi, hrvatsku državu najizraženije transferirao prema vjerskoj državi, a Katoličku crkvu u državu u državi.

Zato i ne čudi što je vlada Andreja Plenkovića prešutjela potpisivanje tog sporazuma i izbjegla svaki publicitet, a kamoli ikakvu javnu raspravu, i to usprkos tome – ili baš zbog toga – što će taj akt zasigurno imati dramatične štetne posljedice za državu u odnosima s Crkvom.

Taj sramotni sporazum objavljen je u broju 154. Narodnih novina od 21. prosinca prošle godine. Nominalno, u ime Vlade taj. Petnaest dana ranije, bez ijedne medijske najave i bez ikakve javne rasprave, na sjednici 30. studenoga, Vlada je, na prijedlog Ministarstva pravosuđa i uprave, prihvatila taj sporazum i ministra Malenicu ovlastila da ga potpiše.

Sramotni sporazum objavljen je u broju 154 Narodnih novina od 21. prosinca prošle godine, a Vlada je prihvatila sporazum 30. studenoga i ministra Malenicu ovlastila da ga potpiše. FOTO: Narodne novine

U zaključku kojim je Vlada prihvatila taj sporazum objavljeno je ‘’Obrazloženje’’, u kojemu obrazloženja nema: ni Plenković ni Malenica nisu smatrali da bi hrvatskim građanima išta trebali objašnjavati zašto je, zapravo, takav sporazum bilo potrebno potpisati.

Umjesto toga svoju su političku bezobraštinu upakirali u ovako postavljeno podjednako bezobrazno suhoparno ‘’obrazloženje’’:

“Sporazum o utvrđivanju sljedništva pravnih osoba Katoličke Crkve u Republici Hrvatskoj sastavljen je polazeći od odredaba članka 1., članka 2. stavka 3., članka 5. i članka 14. stavka 1. Ugovora između Svete Stolice i Republike Hrvatske o pravnim pitanjima, a radi njegovog pravilnoga i cjelovitoga razumijevanja i odgovarajuće provedbe.” U nastavku tog obrazloženja, Vlada je u nekoliko rečenica gotovo doslovno prepričala taj sporazum, ne navodeći ni na jednom mjestu stvarne razloge kojim bi obrazložila interes države da potpiše takav sporazum.

Gotovo identično objašnjenje, o potrebi “pravilnoga i cjelovitoga razumijevanja i odgovarajuće provedbe”, stoji i u uvodu tog sporazuma, u kojemu se navodi kako je potpisan “radi potpune, pravilne i na pravu utemeljene provedbe članka 1., članka 2. stavka 3., članka 5. i članka 14. stavka 1. Ugovora između Svete Stolice i Republike Hrvatske o pravnim pitanjima te njihova pravilnoga i cjelovitoga razumijevanja u pravnom poretku Republike Hrvatske”. Članak prvi tog sporazuma naglašava kako se dokument “nadovezuje na Ugovor između Svete Stolice i Republike Hrvatske o pravnim pitanjima i pravni je izvor s učincima općeg akta.”

Nacional sada otkriva taj prešućeni skandalozni sporazum države i Katoličke crkve, kojim su Vatikanski sporazumi značajno prošireni i osnaženi.

‘Pitanja pravnog sljedništva, ovlaštenja za zastupanje, za korištenje crkvene imovine i sva statusna pitanja glede pravnih osoba Katoličke Crkve u RH prosuđuju se isključivo prema kanonskom pravu’

“Sporazum o utvrđivanju sljedništva pravnih osoba Katoličke crkve u Republici Hrvatskoj”, kako se službeno zove taj dokument, potpisan je 14. prosinca, uz odredbu da “stupa na snagu danom potpisivanja”. Ključan je članak 3. tog sporazuma, koji sadrži tri stavka, od kojih prvi glasi ovako: “Pitanja osnivanja, kontinuiteta postojanja, pravnog sljedništva, nadležnosti, aktivnosti, područja djelovanja, ovlaštenja za zastupanje, ovlaštenja za korištenje crkvene imovine i sva statusna pitanja glede pravnih osoba Katoličke Crkve u Republici Hrvatskoj prosuđuju se isključivo prema kanonskom pravu.” Drugi stavak osnažuje prvi: “U pitanjima iz stavka 1. ovoga članka mjerodavna crkvena vlast Katoličke Crkve u Republici Hrvatskoj potpuno je neovisna i samostalna od državnih, javnih i drugih tijela te ostalih čimbenika koji ne pripadaju pravnom poretku Katoličke Crkve.” Treći to čini još dodatno: ‘’Za pitanja iz ovoga članka isključivo je mjerodavno opće i partikularno kanonsko pravo.” Ostali članci tog sporazuma, kojih je ukupno četrnaest, dodatno razrađuju, preciziraju i učvršćuju citirana načela.

Članak 4., primjerice, propisuje da “neovisno o tome kada je osnovana, pravna osoba Katoličke Crkve uvijek ima pravnog sljednika koji se određuje isključivo prema odredbama kanonskoga prava.” U drugom stavku toga članka navodi se kako “ne postoji situacija kada pravna osoba Katoličke Crkve prema kanonskom pravu nema pravnog sljednika”, a stavak tri propisuje da ”pravnog sljednika pravne osobe Katoličke Crkve uvijek kao isključivo nadležna utvrđuje mjerodavna crkvena vlast prema odredbama kanonskog prava.”

Članak peti tog sporazuma, po svemu sudeći, ukida pravni kontinuitet građanskoga prava između Jugoslavije i Hrvatske kada je riječ o Katoličkoj crkvi: “Na određivanje pravnoga sljedništva prema kanonskom pravu ne utječu akti i postupanja javnih vlasti za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine, a koji su bili odraz agrarnih reformi, nacionalizacije imovine ili drugih oblika ograničavanja djelovanja Katoličke Crkve.”

Članak 6. propisuje da “Republika Hrvatska, javnopravno tijelo i bilo koja druga pravna osoba javnog ili privatnog prava Republike Hrvatske, ili fizička osoba, ne može biti pravni sljednik pravne osobe Katoličke Crkve.”

Ministar Malenica u ime države je preuzeo ‘obvezu lojalnosti’ kojom se ‘RH obvezuje da u slučajevima povrata ranije nacionalizirane imovine (…) neće poduzimati radnje kojima bi otežala ostvarenje svrhe’

Nadalje, u članku sedmom tog sporazuma, definira se suradnja države i Crkve, i to tako da se država odriče prava na prikupljanje informacija u svim slučajevima odnosa države i Crkve. Stoji ovako: “Kada se u bilo kakvom postupanju javnopravnog tijela Republike Hrvatske u odnosu na pojedinu pravnu osobu Katoličke Crkve pojavi pitanje u vezi s njezinim osnivanjem, kontinuitetom postojanja, pravnim sljedništvom, bilo kojim statusnim pitanjem, nadležnostima, aktivnostima, područjem djelovanja, ovlaštenjima za zastupanje ili korištenjem crkvene imovine, javnopravno tijelo Republike Hrvatske bez odgode će se obratiti mjesnome ordinariju prema mjestu sjedišta te pravne osobe.”

Drugi stavak članka sedam dodano precizira: “Ako je mjesni ordinarij iz stavka 1. ovoga članka nadležan za tu pravnu osobu, dostavit će javnopravnome tijelu Republike Hrvatske potrebne isprave ili podatke. Ako mjesni ordinarij nije nadležan za tu pravnu osobu, uputit će javnopravno tijelo na mjerodavnu crkvenu vlast kojoj se treba obratiti radi pribavljanja potrebnih podataka ili isprava.” U stavcima tri i četiri država se izrijekom odriče nadležnosti: “Javnopravno tijelo u svojem će postupanju priznati i voditi se podatcima ili ispravama koje o pravnoj osobi Katoličke Crkve primi kako je opisano u prethodnom stavku. Pravne osobe Katoličke Crkve mogu i same dostavljati javnopravnim tijelima Republike Hrvatske podatke i isprave pribavljene od mjerodavne crkvene vlasti na način opisan u prethodnim stavcima ovoga članka. Javnopravna tijela Republike Hrvatske s tako pribavljenim podatcima i ispravama postupat će kao da ih je samo pribavilo na način opisan u prethodnim stavcima ovoga članka, ali je, ako ocijeni da je to potrebno, ovlašteno s mjerodavnom crkvenom vlašću provjeriti njihovu vjerodostojnost.”

“Potvrdu o pravnom sljedništvu” uređuje članak 8. tog sporazuma koji u šest stavaka ne ostavlja dvojbe čija je konačna: “Mjesni ordinarij ili druga mjerodavna crkvena vlast izdaju potvrdu o sljedništvu crkvene pravne osobe. (…) Potvrda je neoboriv dokaz te utvrđenje o pravnome sljedništvu crkvene pravne osobe. Potvrda je akt prema kanonskom pravu čiji sadržaj, učinke i status Republika Hrvatska u cijelosti priznaje u vlastitu poretku. Republika Hrvatska, državna i javnopravna tijela vezani su potvrdom.”

Sporazum je 14. prosinca u ime Vvlade službeno potpisao ministar pravosuđa i uprave Ivan Malenica s jedne strane, a u ime crkve zagrebački nadbiskup Dražen Kutleša, i on je istog dana stupio na snagu. FOTO: Igor Kralj/PIXSELL

Članak deset ukida vremensko ograničenje u pogledu kontinuiteta pravnih osobnosti Katoličke crkve: “Pravila iz ovoga akta primjenjuju se na utvrđivanje pravnog sljednika crkvenih pravnih osoba neovisno o vremenu kada su nastale”, stoji u prvom stavku, dok drugi varira istu tu odredbu ponešto drukčijim riječima: “Pravila iz ovoga akta primjenjuju se radi određivanja postojeće crkvene pravne osobe kao pravnog sljednika neke crkvene pravne osobe bez obzira kada je potonja nastala.”

Ministar Malenica tim je sporazumom u ime države preuzeo “obvezu lojalnosti”, kako je naslovljen jedanaesti članak tog sporazuma koji glasi ovako: “Republika Hrvatska obvezuje se da u slučajevima povrata ranije nacionalizirane imovine, kao i u svim drugim postupcima u kojima crkvene pravne osobe dokazuju svoje postojanje ili pravno sljedništvo, neće poduzimati nikakve radnje kojima bi otežala ili onemogućila ostvarenje svrhe tih postupaka.” U završnim odredbama važenje tog sporazuma dodatno je generalizirano: “Ovaj se Sporazum primjenjuje na sve postupke i pravne situacije u pravnom poretku Republike Hrvatske kada se na bilo koji način, neovisno o vremenu njihova nastanka i postojanja te neovisno o njihovu nazivu, postavi pitanje o pravnom sljedništvu bilo koje crkvene prave osobe.” Izuzetak su, ali samo “do drugačijeg dogovora ugovornih strana” tek “crkvene pravne osobe koje imaju status privatnih bratovština i privatnih zaklada prema kanonskom pravu”. “Riječ je o pravnim osobama”, objašnjava se u tom sporazumu, “koje nije osnovala mjerodavna crkvena vlast, već su osnovane na inicijativu pripadnika Katoličke Crkve kao privatnih osoba. U slučaju da se u postupcima pred nadležnim tijelima Republike Hrvatske postavi pitanje sljedništva takvih privatnih pravnih osoba Katoličke Crkve, to će se pitanje razriješiti u skladu s primjenjivim pravilima.” Na kraju se precizira, radi otklanjanja svake sumnje”, kako “ugovorne strane utvrđuju da se ovaj Sporazum beziznimno i u cijelosti primjenjuje na sve crkvene pravne osobe koje je osnovala mjerodavna crkvena vlast (tj. primjenjuje se na javne crkvene pravne osobe po kanonskom pravu) bez obzira na njihov naziv”. Pritom, “u takvim slučajevima kao potpun, dovoljan i nepobitan dokaz da je riječ o javnim crkvenim pravnim osobama Republika Hrvatska će priznati akte i potvrde koje u tim pravnim stvarima izdaje mjerodavna crkvena vlast.”

Sadržaj spomenutog sporazuma vrlo je vjerojatno predizborno povlađivanje i unižavanje hrvatske države u odnosu s Crkvom, odnosu utemeljenom na Ugovoru između Svete Stolice i Republike Hrvatske o pravnim pitanjima, potpisanom 18. prosinca 1996., a u Narodnim novinama objavljenom 25. veljače 1997.

‘Na određivanje pravnoga sljedništva prema kanonskom pravu ne utječu akti i postupanja javnih vlasti za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine’, stoji u članku 5. Sporazuma

Radi se o jednom od četiri temeljna ugovora Republike Hrvatske i Katoličke crkve koji su potpisani i ratificirani od 1996. do 1998. Poznati pod skupnim kolokvijalnim nazivom “Vatikanski ugovori”, ti dokumenti imaju status međunarodnih ugovora, a Katoličkoj crkvi u Hrvatskoj dali su golema prava koja od samog početka izazivaju prijepore i – uglavnom s ljevice, ali katkad i s desnice – periodične zahtjeve za revizijom. Prema vremenskom redoslijedu potpisivanja, to su Ugovor o suradnji na području odgoja i kulture, Ugovor o dušobrižništvu katoličkih vjernika, pripadnika oružanih snaga i redarstvenih službi RH, Ugovor o pravnim pitanjima i Ugovor o gospodarskim pitanjima. Vjerojatno najpoznatija, i društveno najutjecajnija, odredba Vatikanskih ugovora jest ona o uvođenju vjeronauka u državne vrtiće i škole, a država se obvezala Crkvi plaćati vjeroučitelje i profesore na visokim katoličkim učilištima, odrekavši se istodobno svakog prava na sudjelovanje u kreiranju sadržaja koje će poučavati, pisanja udžbenika i sudjelovanja u odabiru kadrova. Država financira i Vojni ordinarijat. Vatikanski ugovori utemeljeni su na načelu da država plaća, a Crkva određuje. Odredbama o financiranju dijela svećenstva te vjeroučitelja i profesora na visokim učilištima koje imenuje Crkva, Vatikanski ugovori crkvene službenike praktički su pretvorili u državne činovnike, pa je to izazvalo mnoge vrste nedoumica. O jednoj od njih Nacional je izvijestio u listopadu prošle godine, otkrivši da je država devet godina, od 2014. do 2023., plaće profesorima Hrvatskoga katoličkog sveučilišta (HKS) isplaćivala preko Centralnog obračuna plaća, mehanizma za obračun plaća državnim namještenicima, ali ne i privatnim tvrtkama, što HKS jest. Sve to događalo se povrh činjenice da je HKS jedino privatno sveučilište u Hrvatskoj koje se velikim dijelom, na temelju jednoga od Vatikanskih ugovora – Ugovora o suradnji na području odgoja i kulture – financira iz državnog proračuna.

Sada, međutim, čini se kako taj sporazum koji je 14. prosinca potpisao ministar Malenica dodatno sužuje nadležnost države u odnosima s Crkvom, proširujući istodobno ovlasti Crkve u tim odnosima. Naime, od četiri članka Ugovora o pravnim pitanjima, koje taj sporazum želi precizirati, naročito je zanimljiv treći stavak 14. članka koji glasi: ”Republika Hrvatska priznaje pravo vjernika da osnivaju društva s ciljevima koji su vlastiti Crkvi. Što se tiče građanskih učinaka njihova djelovanja, ta se društva ravnaju prema odredbama zakonodavstva Republike Hrvatske.” Posljednja rečenica, prema kojoj se “društva s ciljevima koji su vlastiti Crkvi” ravnaju “prema odredbama zakonodavstva Republike Hrvatske”, očito je tim sporazumom Malenice i Kutleše suspendirana i ubuduće će biti tumačena prema odredbama tog sporazuma, koji dokida nadležnost “zakonodavstva Republike Hrvatske” te propisuje da se odnosi države i “pravnih osoba Katoličke crkve”, kako stoji u trećem stavku tog sporazuma, “prosuđuju se isključivo prema kanonskom pravu.”

Kakve će to imati posljedice za integritet pravnog poretka Republike Hrvatske, zasad se može samo nagađati: Maleničinim sporazumom, po svemu sudeći, Katolička crkva, dosad već uvelike država u državi, sada je to postala i službeno jer njezino vjersko pravo u važnom dijelu pravnih odnosa s državom postaje nadređeno državnome, a sve to samo nekoliko mjeseci uoči parlamentarnih izbora.