Nacional je prije nekoliko dana došao do senzacionalnih saznanja koja bi mogla dramatično otežati pravnu situaciju saborskom zastupniku Branimiru Glavašu, komu se ponovo sudi za ratne zločine počinjene u Osijeku 1991. Osim što Glavaša dodatno terete za ratne zločine u Osijeku, ona bacaju i novo svjetlo na okolnosti pogibije Josipa Reihla Kira, ratnog zapovjednika osječke policije koji je 1. srpnja 1991. ubijen iz zasjede.

Branimir Glavaš trenutno je saborski zastupnik koji je tijekom proteklih nekoliko mjeseci u više navrata privukao pozornost javnosti idući na ruku premijeru Andreju Plenkoviću. On je u rujnu 2018. za vukovarskog gradonačelnika Ivana Penavu rekao da je podmukao jer je u svom gradu najavio organizaciju prosvjeda zbog neprocesuiranja ratnih zločinaca, a nedugo potom izjavio je i zašto misli da je aktualni potpredsjednik Sabora Milijan Brkić povezan s tim skupom koga su mnogi u HDZ-u, ali i šire, doživljavali kao test Plenkovićeva autoriteta i utjecaja unutar stranke u organizaciji unutarstranačkih nezadovoljnika desnog političkog krila. Glavaš je detaljno opisao kako ga je Brkić izigrao, prikazujući ga kao nepouzdanog političara. Zbog toga, ali i nekih drugih zbivanja povezanih s Glavaševom pravnom situacijom, počele su se javljati i sumnje da neki moćni pojedinci bliski HDZ-u već neko vrijeme neformalno lobiraju za Glavaša s ciljem da mu pomognu na ponovljenom suđenju za ratne zločine.

Glavaš je suočen s optužnicama za ratne zločine na razne, često i neprihvatljive načine pokušavao popraviti svoju pravnu poziciju. Dio toga za Nacional razotkriva jedan od Glavaševih najbližih ratnih suboraca i to iz vremena od prvih dana stvaranja samostalne Hrvatske, koji navodi kako više ne može živjeti s grižnjom savjesti zbog nekih događaja u kojima je sudjelovao, posebice jer je, kako tvrdi, na prvom suđenju Glavašu lažno svjedočio u njegovu korist.

Za Nacional je o tomu nakon gotovo dvadeset i osam godina šutnje progovorio Nikola Jaman, jedan od protagonista Prištapske ili Zaštitne čete koja je osiguravala općinske zgrade – kasnije nazvana Bojna osječkih branitelja (BOB) ili u žargonu Branimirova osječka bojna – i čijim se članovima pripisuju zločini u zgradi, dvorištu i garaži Sekretarijata za narodnu obranu kojim je Glavaš rukovodio. Jaman je u siječnju 2009. na suđenju Glavašu i ostalim optuženima za ratni zločin nad srpskim civilima u Osijeku 1991., izjavio da je Glavaš do prosinca 1991. bio sekretar narodne obrane, da nije bio u zapovjednim obrambenim strukturama i da pored njega nije mogao zapovijedati Zaštitnom četom. Jaman je dodao kako se Glavaš kao sekretar brinuo za logistiku i da se nije miješao u njegove ovlasti. Tada je potvrdio i izjave nekih ranijih svjedoka da je naredbom Izvršnog vijeća Općine Osijek od 21. lipnja 1991. upravo on, Nikola Jaman, imenovan zapovjednikom Zaštitne čete.

Prije nekoliko dana u ekskluzivnom razgovoru za Nacional otkrio je da je tada lagao, tvrdeći da Branimir Glavaš nije bio u zapovjednim strukturama Zaštitne čete te da je odlukom Izvršnog vijeća uopće postavljen za zapovjednika te postrojbe. Kaže da je to učinio kako bi Glavaša pokušao spasiti od zatvora. Jaman za Nacional kaže:

“Sada sam potpuno spreman i na sudu potanko ispričati da su moj ratni zapovjednik Branimir Glavaš, bivši predsjednik Izvršnog vijeća SO Osijek i Kriznog štaba Srećko Lovrinčević te još jedna osoba, uoči početka prvog suđenja za osječke ratne zločine došli k meni s krivotvorenom Odlukom o mom imenovanju za zapovjednika Zaštitne čete. Zatražili su od mene da je potpišem i pred sudom lažno svjedočim o njezinoj autentičnosti. Na isti način Glavaš i njemu bliske osobe zatražili su i od ostalih članova te čete i drugih branitelja pozvanih da svjedoče o njezinim aktivnostima i postupcima, da mene prikažu njezinim zapovjednikom. Sve su to napravili kako bi Glavaša amnestirali od zapovjedne odgovornosti za zločine što su ih pojedini pripadnici te čete počinili. Na to sam tada pristao i na raspravu na kojoj sam ‘priznao svoju zapovjednu odgovornost’, ponio sam čak i putnu torbu s osobnim stvarima, budem li nakon toga poslan u zatvor.’

Izvori bliski glavašu tvrde da je Jaman sudjelovao u brojnim operacijama s ciljem političke destabilizacije osječkog područja nakon rata, da mu ne treba vjerovati i da ga Glavaš lako može demantirati

Promijenjeni Jamanov iskaz dodatno će upotpuniti ono što je sud već ranije utvrdio na temelju iskaza drugih svjedoka – da je Glavaš stvarno zapovijedao Zaštitnom četom. To bi nakon ovog preokreta trebalo biti dodatno učvršćeno. Međutim, Jamanove izjave za Nacional, za koje tvrdi da ih je odlučan ponoviti na ponovljenom suđenju Glavašu, otvaraju sumnju da su brojni istaknuti politički, braniteljski i javni uglednici možda pod utjecajem Glavaša također lažno svjedočili na prvom suđenju da je Jaman bio zapovjednik Zaštitne čete, a ne Glavaš. Jaman za Nacional kaže:

“Samo je na glavnoj raspravi petnaest svjedoka o tomu lažno svjedočilo, a u istražnom postupku i više. Među njima najpoznatiji i najutjecajniji bili su tadašnji šef Kriznog štaba za istočnu Slavoniju i Baranju te potom povjerenik Vlade RH, Vladimir Šeks, dugogodišnji gradonačelnik Osijeka, Zlatko Kramarić, bivši predsjednik osječkog Izvršnog vijeća i kriznog štaba, Srećko Lovrinčević, zapovjednik 160. brigade, potom i načelnik Policijske uprave osječko-baranjske, Dubravko Jezerčić, tadašnji zapovjednik Operativne zone Osijek, Karl Gorinšek, dok je Vinko Vrbanac bio suzdržaniji tvrdeći kako je čuo da sam bio zapovjednik čete, ali to tada nije znao”.

Svjedočenje Vladimira Šeksa zastupnik optužnice Miroslav Kraljević nazvao je lažnim i usmjerenim da pomogne obrani, a predsjednik sudskog vijeća, Zdenko Horvatović njegovo i svjedočenja Zlatka Kramarića i Milana Ramljaka ocijenio je nevjerodostojnim.

Šeks je rekao da nema saznanja o sudjelovanju trećeoptužene Gordane Getoš Magdić u borbenim postrojbama te kako su “u Osijeku 1991. pripadnici pete kolone u maskirnim odorama Zbora narodne garde i policije organizirali ubojstva i širili lažne glasine i dezinformacije koje su vješto servirane čak i predsjedniku Franji Tuđmanu, s ciljem slabljenja obrane i diskvalificiranja, a zatim i eliminiranja najodgovornijih ljudi u obrani Osijeka i Slavonije“, ubrojivši među njih Glavaša i sebe.

“U gradu su djelovale i kriminalne skupine, razbojnici i pljačkaši koji su također, koristeći maskirne odore s hrvatskim oznakama, ubijali i pljačkali“, svjedočio je Šeks rekavši kako nije imao nikakvih saznanja o zločinima za koje se u slučajevima “Selotejp“ i “Garaža“ terete Branimir Glavaš i ostali te da mu sigurnosno-obavještajne službe o tome nisu dale nikakvu informaciju. “Niti jedna struktura vlasti, bilo civilna, policijska ili vojna, tijekom 1991. nije se bavila zastrašivanjem, odmazdama i likvidacijama civila. Branimir Glavaš je kao sekretar SNO-a dijelio oružje povjerljivim osobama, a u toj raspodjeli sudjelovao sam i ja osobno“, tvrdio je Šeks.

Šeks je na sudu izjavio i da je Zaštitnom četom zapovijedao Nikola Jaman te da Glavaš nije bio zapovjedno vezan uz tu postrojbu.

JAman sada za Nacional to demantira i tvrdi da je trebalo proći puno vremena od spornih ratnih zbivanja da i sam shvati da se Glavaš u ratu, a posebice poslije njegova završetka, nije borio za dobrobit Hrvatske i njezinih građana, nego za svoju korist. Postoje neke indicije da je Glavaš Jamana pritom i osobno iznevjerio i nekorektno se ponio prema njemu, što je njihova privatna stvar. Jaman je u međuvremenu stekao dojam da je Glavaš ljudima i sredini u kojoj živi pa i Republici Hrvatskoj nanio teško sagledivu štetu, što ga je dodatno motiviralo na to da na ovaj način progovori o neposrednim saznanjima o onomu što se u to sporno vrijeme doista zbivalo na području Osijeka. Jaman za Nacional kaže:

“Na suđenju sam odigrao nečasnu ulogu i spreman sam sve priznati jer ne mogu umrijeti s teretom lažnog svjedočenja. Znao sam da ljudi u Osijeku nestaju, da se drugima bacaju bombe u dvorišta i cigle kroz prozor, da im se eksplozivom dižu objekti u zrak, da im se prijeti ceduljicama i pozivima telefonom. Njegovi dečki iz Prištapske čete eksplozivom su podizali u zrak automobile, kioske, kuće i druge objekte u vlasništvu Srba. Palili su i hrvatske zastave na ulazu u sela s većinskim srpskim stanovništvom pa su onda njih optuživali za to i pucali po njima. Razmišljao sam, kako ćemo Srbe zadržati na svojoj strani u ratu ako im to radimo?“.

Jaman je danas spreman suočiti se s vlastitom odgovornošću za lažno svjedočenje. Otkriva i da se nakon osobnih razilaženja s Glavašem suočio i s raznim neprimjerenim pritiscima. O njima kaže:

“Kada sam raskrstio s Glavašem, počeo sam dobivati prijeteće poruke ispod brisača automobila da ću proći kao Milan Levar. Sve sam prijavio policiji i ne mislim odustati ni po koju cijenu. Ako bi Glavaš poslije svega što je učinio bio oslobođen, onda zahtijevam da mene strpaju u zatvor što sam mu pomagao“.

Jaman tvrdi da je ratni zapovjednik SIS-a, danas pokojni Mirko Grošelj, inače i stručnjak za eksplozive, isprva odbijao obučiti pojedine Glavaševe suborce rukovanju eksplozivom. No na koncu je na to pristao kad je vidio da su u nekoliko navrata srušili ili oštetili objekte naslonjene na onaj koji su naumili srušiti, a kako bi ubuduće napravili manju štetu. Jaman za Nacional otkriva još nešto dramatično: “U lipnju 1991. godine Glavaševi ljudi organizirali su fingirani napad na kuću Antuna Gudelja, predsjednika ogranka HDZ-a Tenja, gdje je Gudelj stanovao, te je izrešetali iz vatrenog oružja, pazeći pritom da nikog ne ozlijede i ne nanesu veću štetu. To im je trebalo kao povod za organiziranje javnih prosvjeda pred osječkom policijom i traženja smjene tadašnjeg načelnika Josipa Reihl-Kira, kojeg je Glavaš uporno nastojao smijeniti, a koji Gudelju nije pružio zaštitu nakon ranijih navodnih prijetnji i provokacije, od kojih su neke također bile izmišljene”.

Nekoliko dana poslije toga, Kira je u atentatu na ulasku u Tenju, na policijskom punktu postavljenom samo toga dana, ubio upravo Gudelj. Potom se neometano udaljio s mjesta zločina, prošao kroz više policijskih punktova, a narednih dana skrivao u kući jednog od policijskih šefova u okolici Osijeka, sve dok mu nisu kupljene karte i organiziran bijeg u Australiju.

Jaman se sjeća kako ga je supruga još 91. godine upozoravala da se družim s lošim ljudima: “Govorila mi je da je to ološ. Glavašu sam u više navrata davao svoj novac za potrebe obrane. Nekoliko puta vozio sam ga u Njemačku. Mislio sam da mu treba pomoći zbog interesa obrane Osijeka i okolice, ali sada vidim da je toj obrani nanio više štete nego koristi”.

‘Glavašu sam davao svoj novac za potrebe obrane. Nekoliko puta vozio sam ga u Njemačku. Mislio sam da mu treba pomoći zbog interesa obrane Osijeka, ali sada vidim da joj je nanio više štete’, tvrdi Jaman

Jaman je otkrio i kako ga je Glavaš u drugoj polovici 90-ih, potkraj mirne reintegracije zatražio da na “Kleinovu tržnicu“ – prostor susreta obitelji na području između Osijeka i Klise – iza stupa nadvožnjaka, kako nitko ne bi bio ozlijeđen, postavi eksploziv i tako “minira“ jedan od najuspješnijih projekata privremenog upravitelja J. P. Kleina te hrvatskih i srpskih povjerenika. Jaman kaže da to nije bio prvi put da je sudjelovao u sličnim akcijama po Glavaševu naređenju. On navodi da je više puta sudjelovao u diverzantskim akcijama po selima s većinskim srpskim stanovništvom u okolici Osijeka, u koje je išao u prvoj polovici 1991. sa skupinom tzv. Glavaševih momaka. Kaže da su strojnicom i snajperom pucali po Tenji, Palači i drugim selima. Nedugo potom lokalno srpsko stanovništvo i pobunjenici postavljali su barikade koje bi onda nakon teških pregovora s predstavnicima Srba i uvjeravanja da će uspostaviti red, Josip Reihl-Kir uklanjao. Novinarima je Kir tada ispričao kako je od predstavnika tih sela i od Glavaša kao najutjecajnijeg osječkog HDZ-ovca tražio predaju sveg oružja hrvatskoj policiji, što su ga SDS i HDZ posjedovali. Srbi su, rekao je, pristali, ali Glavaš nije. Glavaš je tek više godina kasnije, poslije završetka mirne reintegracije, u ime osječkog HDZ-a javno predao policiji cijeli arsenal oružja.

Jaman tvrdi da je Glavaša i javno kritizirao preko Facebooka te da ga je izravno suočio s brojnim neugodnim pitanjima na koja je izbjegavao odgovor. Jaman kaže:

“Nakon toga zvao me na sastanak da riješimo nesporazume. Trebali smo razgovarati dva sata, ali smo u njegovu stanu ostali od 18 do 1.30 sati. Mnoga pitanja sam mu postavio, uglavnom o tomu kako su poginuli naši dečki, o likvidacijama Srba na Dravi, o počiniteljima zločina po gradu, o tomu kako su se on i njemu bliski preko noći obogatili, kako su došli do vrijednih poduzeća, kako je njegov prijatelj nogometni sudac stekao silne nekretnine u Osijeku i apartmane na moru… Izbjegavao je odgovore na sva pitanja, navodeći da je bio rat i da su bila takva vremena. Pitao sam ga i otkud mu tolike vile, stanovi i vikendice u Osijeku, u BiH, na Ugljanu… Vidio sam da mu ih gradile i neke osječke tvrtke. Na kraju sam mu rekao da je lopov kao i njegovi ljudi”. Jaman tvrdi da je to bio njihov zadnji razgovor.

Nacional je tijekom ponedjeljka stupio u kontakt s Branimirom Glavašem. On načelno sve demantira, navodeći da se ne namjerava uopće javno očitovati o Jamanovim navodima. Smatra da je žrtva nekih skrivenih interesa koji ga iz nepoznatih razloga žele ponovo diskreditirati pod svaku cijenu. Izvori bliski Glavašu navode kako Glavaš smatra da je Jaman nepouzdan svjedok. Isti izvori iznijeli su Nacionalu i brojne tvrdnje koje se mogu okarakterizirati kao njihov pokušaj Jamanove diskreditacije. Oni tvrde da je Jaman jedan od brojnih prolupalih branitelja s neprimjerenim zahtjevima koji se stalno na nešto žali i nešto traži, ali i koji je sudjelovao u brojnim diskutabilnim operacijama s ciljem političke destabilizacije osječkog područja nakon rata. Navode da mu ne treba vjerovati i da Glavaš sve to može vrlo precizno pojasniti ako bi se barem privremeno odgodila objava Jamanovih tvrdnji.