Ravnatelj HRT-a Kazimir Bačić Bandiću je s 50 tisuća € platio reket kao ulaznicu da Milan Lončarić uopće počne građevinske aktivnosti u Zagrebu

Nacional je tijekom proteklog vikenda otkrio dosad nepoznate informacije o građevinskom projektu Vrtovi svjetla koje bacaju sasvim novo svjetlo na razmjere korupcije koju je u funkcioniranje zagrebačke gradske uprave uveo bivši gradonačelnik Zagreba Milan Bandić.

Radi se o stambenom kompleksu koji je u središte pozornosti dospio nakon što su sredinom prošlog tjedna zbog sumnje na podmićivanje Milana Bandića u vezi s tim projektom zasad na mjesec dana pritvoreni glavni ravnatelj HRT-a Kazimir Bačić i poduzetnik Milan Lončarić, vlasnik tog projekta.

Te nove informacije ujedno dovode u pitanje ključnu postavku USKOK-a kada su u pitanju razlozi zašto su poduzetnik Milan Lončarić i glavni ravnatelj HRT-a Kazimir Bačić sudjelovali u podmićivanju Milana Bandića.

One tu veliku koruptivnu aferu odvode u sasvim novu dimenziju, koja pomaže razumjeti koliko su Bandićev način vladanja, ali i višedesetljetni izostanak ključnih reformi javne uprave dubinski zatrovali hrvatsko društvo u cjelini.

Dva sasvim neovisna izvora, jedan blizak Lončariću, a drugi blizak istražiteljskim krugovima, neformalno za Nacional tvrde kako je Lončarić uz posredovanje Kazimira Bačića Bandića bio primoran podmititi iz jednog bizarnog razloga – kako bi uopće mogao pomisliti dobiti bilo kakvu dozvolu za bilo koji građevinski projekt koji je namjeravao raditi u Zagrebu. Drugim riječima, zagrebačke gradske strukture trebale su temeljito odugovlačiti ili blokirati bilo kakav napredak u Lončarićevu spomenutom projektu sve dok Lončarić nije pokazao da je spreman sudjelovati u pravilima igre kakva je Bandić uveo u funkcioniranje zagrebačke gradske uprave. I tako je po mnogočemu sudeći bilo s najvećim brojem takvih i sličnih projekata. Pri tomu je 50 tisuća eura mita za Bandića služilo naprosto kao ulaznica u Bandićev koruptivni svijet i preduvjet za poslovanje.

Toranj TEŽ-a za koji je lončarić navodno dao mito i druga zaštićena zgrada nalaze se i jasno se vide u svim nacrtima tog projekta, a sam toranj istaknut je i u službenom logotipu tog projekta.

A projekt Vrtovi svjetla trebao je biti Lončarićev daleko najveći građevinski projekt, koji bi mogao značajno utjecati na kompletnu dinamiku prodaje novoizgrađenih stanova u hrvatskoj metropoli.

Oba spomenuta izvora suglasna su u još nečemu – podudaraju se njihova uvjerenja oko razloga zašto je Bandić vjerojatno blokirao Lončarićeve Vrtove svjetla. Oni smatraju da je razlog tomu ozbiljno poslovno rivalstvo Lončarića s poznatom zagrebačkom građevinskom tvrtkom VMD grupa, čiji je ključni osnivač Antun Mikec početkom lipnja direktorsko mjesto prepustio svom sinu Nevenu Mikecu.

VMD grupa osnovana je 1995., a do 2013. izgradila je više od tisuću stanova, više desetaka vila i ambasada, 400 uredskih prostora i više od 70 stambeno-poslovnih objekata. Između ostalog, izgradili su stambeni kompleks od 32 zgrade na bivšoj Crkvenoj zemlji u Babonićevoj ulici u Zagrebu. U njenom produžetku sredinom kolovoza 2007. u dotad slijepoj Galjufovoj ulici okupilo se oko 400 stanara prosvjedujući protiv Bandićeve odluke da tu ulicu spoji s Vlaškom. Stanari su pokušali spriječiti sječu velike stare platane i otvoreno su prozivali Bandića da sve to radi kako bi išao na ruku bogatašima iz Babonićeve, ali pomoći nije bilo. Ulica je spojena s Vlaškom. Bila je to za mnoge jasna demonstracija Bandićeve naklonosti vlasniku VMD grupe.

Prema tvrdnjama istih izvora, Lončarićevi građevinski planovi mogli su ozbiljno poremetiti dinamiku poslovnog funkcioniranja VMD grupe. Pa je stoga, kako tvrde, Lončarića trebalo donekle zauzdati. I to jer se tržištu spremao ponuditi više stotina kvalitetnijih i usput jeftinijih stanova od onih koje gradi VMD grupa.

Izvor dubinski upućen u funkcioniranje Bandićeve administracije ovako je opisao tu situaciju:

„Lončarić i Mikec u više navrata su se susretali na tržištu. Jedan su od drugoga kupovali nekretnine i zemljišta, radili su razne razmjene, ali bilo je tu i nekih razilaženja. Lončarić je Mikecu prodao jednu od parcela na kojoj je kasnije VMD grupa izgradila stambenu zgradu na području Maksimira. A neuspješno su pregovarali i oko jedne druge potencijalno jako unosne građevinske parcele na samom rubu maksimirskog parka. Mikec je godinama bio u jako dobrim odnosima s Bandićem. Što se za Lončarića ne može reći. A krenuo je u realizaciju projekta koji je na tržište trebao uvesti više stotina stanova na izvrsnoj lokaciji i to po cijenama koje su u startu povoljnije od prosječne cijene četvornog metra stanova koje gradi VMD grupa. Sve to nije nužno moralo, ali moglo je biti u pozadini potencijalne blokade Lončarićeva projekta u Bandićevoj režiji. Lako je moguće da je Bandić tražio mito jer je u svom bahatom kriminalnom ponašanju jednostavno htio poslati poruku da nitko u Zagrebu ne može raditi ništa ako njemu ne plati. Pa je to vjerojatna pozadina snimljene Bandićeve rečenice u kojoj on navodi kako ‘nema džabe ni u stare babe’.“

USKOK je, prema nekim medijima, koncem proteklog tjedna neformalno plasirao informacije koje je prikupio tijekom tajnih izvida, praćenja i prisluškivanja Milana Bandića i Milana Lončarića, koje doista bude izuzetno ozbiljnu sumnju i zatvaraju krug indicija da je Lončarić preko Kazimira Bačića Bandiću poslao 50.000 eura. To vrlo jasno sugerira sadržaj njihovih tajno snimljenih razgovora, sve do gotovo najmanjih detalja, uključujući naručivanje točnih apoena novčanica koje je Bandić zatražio.

Ali Lončarić taj mito Bandiću preko Bačića po svemu sudeći nije dao kako bi mu Bandić pomogao da se sruši stari toranj za testiranje žarulja bivše Tvornice električnih žarulja, koji je zaštićen kao kulturno dobro. Nacional je došao do informacija koje čvrsto demantiraju te navode USKOK-a.

To otkriva građevinska dozvola za projekt Vrtovi svjetla. Ona je doista izdana početkom lipnja 2020., nedugo nakon što je Bandić, kako USKOK navodi, uz posredovanje Bačića primio 50.000 eura mita. Ali u toj građevinskoj dozvoli nema govora o tomu da bi taj stari neboder bio uklonjen ili da bi mu bio skinut status zaštićenog kulturnog dobra.

Štoviše, taj toranj i druga zaštićena zgrada nalaze se i jasno vide u svim nacrtima tog projekta, a sam toranj istaknut je i u službenom logotipu tog projekta. I tako je i danas. Nacional je dobio uvid i u završnu rekapitulaciju urbanističko-tehničkih pokazatelja Vrtova svjetla. Projekt se planira graditi na parceli površine 23.254 m2. Aktualni propisi dopuštaju da izgrađenost te parcele dosegne 50 posto, a da nadzemni koeficijent iskoristivosti parcele bude 3. Međutim, Lončarić je projektantima dopustio da osmisle projekt koji je prilično manji od zakonski dopuštenog. Umjesto da koeficijent iskoristivosti parcele bude 3, projektanti su projekt osmislili tako da je koeficijent iskoristivosti dosegao 2,4. Pojednostavljeno govoreći, Lončarić je od svojih projektanata mogao tražiti da mu projektiraju ukupno 69.762 m2 stambenog prostora. Ali oni su umjesto toga projekt formirali tako da je u njemu iskorišteno svega 55.809 m2. Što znači da je Lončarić pristao da projekt bude za 13.952 m2 manji od zakonski dopuštenoga. Ako bi se radio izračun na bazi da bi za svaki prodani četvorni metar Lončarićeva tvrtka uprihodila 2500 eura, što je konzervativna procjena, dolazi se do toga da je Lončarić dopustio projektantima da formiraju projekt koji bi mu prihode smanjio za 34.881.000 eura. Pa samo taj aspekt tog projekta otvara pitanje zašto bi investitor koji je dopustio takav smanjeni projekt u odnosu na zakonski dopušteno uopće bio zainteresiran rušiti stari neboder zaštićen kao kulturno dobro, naročito ako se radi o građevini koja je uska i visoka te koja ima 13 etaža po svega cca 50 m2.

Projekt Vrtovi svjetla trebao je biti Lončarićev daleko najveći građevinski projekt koji bi mogao značajno utjecati na kompletnu dinamiku prodaje novoizgrađenih stanova u hrvatskoj metropoli. Projekt se planira graditi na parceli površine 23.254 četvorna metra

I tako umanjeno projektirano stambeno naselje predviđalo je ukupno 462 stana. Službeni javno dostupni materijali o projektu to stambeno naselje opisuju ovako:

„Cjelokupni projekt obuhvaća izgradnju stambenog kompleksa koji je zamišljen kao naselje s objektima smještenim oko centralnog poslovnog dijela naselja u rekonstruiranim objektima zaštićenih kao kulturno dobro. S obzirom da će se prometna povezanost odvijati podzemno gdje će biti smještena parkirališna mjesta i garaže, između stambenih objekata su predviđeni parkovi te dječja igrališta. Posebna pažnja je posvećena uređenju okoliša kako bi se okolišem dobio prostor u kojem je ugodno živjeti.

Stanovi će imati što više vanjskih površina i to otvorenih terasa, a ne lođa koje se poslije zatvaraju i time se narušava izvorni izgled zgrade. Naglasak će biti na dobroj orijentaciji i pogledu stanova. Lokacija budućeg projekta se nalazi u naselju Sigečica. To je naselje u Zagrebu, koji administrativno pripada gradskoj četvrti Trnje. Prostire se na području južno od Vukovarske avenije, zapadno od Radničke ceste, istočno od Držićeve avenije i sjeverno od Slavonske avenije. To je staro naselje koje je sačuvalo svoj šarm i urbanistički plan i gdje nije došlo do preizgradnje te ima sve potrebno za miran i obiteljski život.“

Još neki parametri iz projekta sugeriraju da Lončarić nije kroz njega pod svaku cijenu htio maksimizirati profit. Između zgrada gotovo da nema nijednog parkirališnog mjesta, nego su sva smještena u podzemnu etažu, što također poskupljuje projekt.

Fasadne obloge za zgrade predviđene su po visokim standardima materijala, što zgradama daje ljepši estetski izgled. Lončarić je projektantima sugerirao da stanovi budu takvi da sobe budu veće od uobičajene tržišne prakse građenja, a za opremanje stanova bili su predviđeni vrhunski materijali, sanitarije i keramika. Primjerice, izravno je dogovorio da u stanove bude ugrađena vrhunska talijanska keramika Porcelanosa. Izvor blizak Lončariću ovako je opisao njegov pogled na taj projekt:

„On uopće nije inzistirao da se projekt maksimalno iskoristi. Rekao je da ima dovoljno novca te je uoči ishođenja lokacijske i građevinske dozvole zabranio svaku pomisao da se ide ubrzavati procedura izdavanja dozvola. Rekao je da ne želi riskirati da mu projekt završi u novinama. Bio je jako zadovoljan projektom kakav su predali na ishođenje dozvola. Potom su već počeli ozbiljni pregovori da u središnju zaštićenu halu uđe Spar, koji je imao svoje uvjete vezane za parkirališna mjesta i slično. Dakle, ni po čemu nije dao naslutiti da bi mu bilo stalo da se skine zaštita s tog dijela projekta. Uostalom, pitanje je bi li arhitekti pristali potpisati projekt da je ishodio skidanje zaštite i rušenje tornja. Jer bi bez tog dijela ovako projektirano stambeno naselje bilo nelogično i besmisleno. A otišlo se predaleko, potrošilo puno vremena da bi se sve to radilo ispočetka. Naročito kada se uzme u obzir da se već i na službenoj web stranici projekta može vidjeti koliko je stanova rezervirano.“

Lončariću blizak izvor navodi kako je dugo čekao na izdavanje lokacijske dozvole te da je službenica iz gradske uprave koja je komunicirala s njegovim predstavnicima radila sve vrlo temeljito i vodila računa da se poštuju svi propisi. Potom je veliku pomutnju u proces izdavanja dozvola unijela Ančica Kačić, pomoćnica pročelnika Gradskog ureda za prostorno uređenje.

Ona tijekom tog procesa nije odustala ni od jednog svog zahtjeva za korekcije, iako su se brojni zasnivali na subjektivnom tumačenju postojećih propisa, koje se u zagrebačkoj gradskoj upravi često zna razlikovati doslovno od referenta do referenta. Prema tvrdnjama izvora upućenih u taj predmet, samo na lokacijsku dozvolu čekalo se više od godinu dana. A potom je još nekoliko mjeseci trebalo proći do izdavanja građevinske dozvole. I iz nje nije uklonjen za USKOK sporni dio projekta, koji se navodi kao razlog za podmićivanje Bandića.

Sve navedeno pokazuje da je postupak ishođenja građevinske dozvole za taj projekt gotovo tekao uobičajeno sporo te uz standardne komplikacije. Niti je bilo previše iživljavanja administracije, niti je bilo privilegiranog ubrzavanja postupka. Izvor blizak istražiteljskim krugovima u svjetlu svega navedenoga navodi:

„Ispada da je Lončarić platio mito kako bi se uopće nešto privelo kraju. To je nečuveno reketarenje institucija, koje su pod utjecajem korumpiranih pojedinaca. A jednom kada uvedeš takav model, onda se potkrada i podmićuje do najmanjih kapilarnih razina. S time da je ovdje Bandić očito tjerao neki svoj inat, možda čisto kao neku vrstu pokazne vježbe da bez njega ništa ne može proći. Sve je to posljedica izostanka strukturalnih reformi. Činovnici ne rade svoj posao, nisu za njega zainteresirani i nemaju nikakvih posljedica ako ga ne naprave u roku. S druge strane, to ubija poduzetništvo.“ Drugi izvor upućen u detalje Lončarićeva projekta navodi da i taktika USKOK-ova postupanja često potkopava temelje poduzetništva. On taj stav objašnjava ovako:

„Izgleda da se znalo da je Bandić podmićen punu godinu dana. U tom periodu Bandić je još bio ključan za stabilnost Vlade, a Lončarić je krenuo prodavati stanove. Da je USKOK krenuo odmah u akciju, manje bi ljudi investiralo u te stanove, a sada će tko zna koliko dugo čekati na realizaciju projekta sa zarobljenim novcem. Osim toga, bila bi i druga dinamika naplate radova od investitora po pojedinim fazama. Sve je to prepušteno na dobru volju USKOK-a, a pitanje je zašto se toliko dugo čekalo da se sve procesuira.“

Ravnatelj HRT-a Kazimir Bačić uhićen je pod sumnjom da je Milanu Bandiću predao 50 tisuća eura mita. PHOTO: Boris Scitar/Vecernji list/PIXSELL

S druge strane, izvori bliski Bačiću navode kako je on privođenje primio prilično mirno te je odlučno demantirao da je sudjelovao u bilo čemu spornom. Iako u javnost plasirani detalji prikupljenih dokaza sugeriraju da će imati ozbiljnih problema kako u to uvjeriti sud. Bačiću bliski izvori navode kako su on i Lončarić tazbinski povezani te kako je mogao imati i tih obiteljskih razloga posjećivati spornu lokaciju na kojoj se nalazi stan za koji USKOK tvrdi da ga je Lončarić praktički dao Bačiću. Ali taj je stan formalno uknjižen na Lončarićevu tvrtku Slanica, pa će i tu trebati sud kvalitetno uvjeriti zašto bi trebao povjerovati da je to uopće Bačićeva nekretnina.

Međutim, ozbiljnih problema oko dokazivanja da je Bandić podmićen vjerojatno neće biti, iako izvori bliski Bačiću navode kako USKOK pogrešno tumači neke Bandićeve snimljene izjave. Poput one u kojoj navodi kako je Lončarić radio što je htio, a sada to gradske vlasti trebaju amenovati.

Nema nikakvog opravdanja za primanje ili davanje mita, ili posredovanje pri davanju mita. Ali postoje neke okolnosti, naročito one koje se naziru iz tajno snimljenih Bandićevih razgovora, koje ukazuju na to da je Lončarić naprosto morao pristati platiti mito da bi uopće mogao išta očekivati po pitanju bilo kakvih građevinskih dozvola. Prema pisanju Jutarnjeg lista od nedjelje, Bandićevi suradnici na tajno snimanom sastanku u restoranu Kamanjo u Gračanima konstatirali su da Lončarić nije dobio nikakve dozvole u posljednjih 16 godina. Iz sadržaja istog razgovora proizlazi da su Bandićevi suradnici čekali njegov znak kako bi zaključili što i kako raditi s njegovim projektom. Drugim riječima, uvjete za dinamiku odrađivanja posla je određivao Bandić, a ne referenti. Sve to pokazuje da je Grad Zagreb uvelike funkcionirao kao talac jednog drskog kriminalca, koji je snagom svog političkog utjecaja u mulj nezakonitosti uvukao puno veći broj ljudi nego što se to dosad sumnjalo. I uz sve to je usput funkcionirao kao ključni komplementarni politički partner i jamac stabilnosti Vlade iz prvog premijerskog mandata Andreja Plenkovića.