Objavljeno u Nacionalu br. 725, 2009-10-06

Tajnoviti svjedok pokazao je Nacionalovom novinaru dio dragulja zbog čije je krađe osuđen Vladimir Zagorec, a zatim i dostavio pismo osobe G. Z. koja je od 2000. bila angažirana na prodaji safira i rubina na crnom međunarodnom tržištu

Nacional je prije nekoliko dana otkrio jedan dio dragulja za koje se tvrdi da su to upravo oni dragulji koje je iz Ministarstva obrane otuđio umirovljeni general Vladimir Zagorec, komu je zbog te krađe već izrečena nepravomoćna zatvorska kazna u trajanju od sedam godina.

Do tog ekskluzivnog otkrića Nacional je došao zahvaljujući muškoj osobi koja je telefonom kontaktirala redakciju Nacionala i zatražila sastanak radi razgovora o važnoj temi.

Na sastanak koji se održao 26. rujna u jednom zagrebačkom ugostiteljskom objektu ta je osoba donijela dvije kutijice ispunjene draguljima. U jednoj su se kutijici nalazili rubini, a u drugoj safiri.

Nacionalu je ta osoba tom prilikom dopustila fotografirati kutijice s draguljima. Na kutijama u kojima se nalazi drago kamenje piše da su proizvedene u Njemačkoj, svaka od njih ima malu plombu, te certifikat o sadržaju koji se u njima nalazi. U kutijicama koje su predočene Nacionalu nalazi se 1156,6 karata safira te 1147,2 karata rubina.

Vladimir Zagorec prije nekoliko mjeseci nepravomoćno je osuđen zbog krađe dragulja koje je odnio iz svog ureda kada je napuštao svoju dužnost u Ministarstvu obrane. Procjenjuje se da je vrijednost tih dragulja oko 5 milijuna dolara. U optužnici se tvrdi da mu je drago kamenje donio kontroverzni njemački draguljar Josef Rothaichner, kao svojevrsno osiguranje za novac koji je dobio od Ministarstva obrane za nabavku raketnog sustava S-300. To drago kamenje Zagorec nikome nije prijavio, a kasnije ga je otuđio. O postojanju tog dragog kamenja tijekom sudskog postupka govorilo je više svjedoka, a pojavili su se i neki materijalni dokazi, poput kutijica u kojima se nalazio dio tog dragog kamenja.

Međutim, spornom dragom kamenju sve dosad nije bilo traga. Osoba koja je Nacionalu donijela dragulje ispričala je da je ona samo posrednik u ime dvije osobe koje su prodavale dragulje za Vladimira Zagorca. Taj je posrednik ispričao Nacionalu da su te dvije osobe spremne ispričati sve detalje vezane uz sporne dragulje, ali i da jedna od tih osoba posjeduje dokumentaciju koja se nalazila u pilotskim torbama zajedno s kutijicama u kojima su se nalazili dragulji. Za tu dokumentaciju posrednik je napomenuo da može izravno povezati Zagorca s draguljima.

Posrednik je tom prilikom ispričao Nacionalu da su obje osobe koje su prodavale dragulje za Zagorca spremne dati svoj iskaz i nadležnim državnim institucijama kako bi se njihovi iskazi mogli koristiti kao dodatni dokazi protiv Zagorca. Osim toga, posrednik je Nacionalu ispričao da su obje osobe spremne dati i dragulje i dokumentaciju koja bi, prema njihovom uvjerenju, mogla izravno povezati Zagorca s draguljima. Upravo kako bi pokazale svoju ozbiljnost, te su dvije osobe preko posrednika pokazale Nacionalu da doista posjeduju sporne dragulje koje je Zagorec otuđio. Za donošenje dragulja i sporne dokumentacije, kao i za davanje iskaza nadležnim državnim institucijama, te dvije osobe preko posrednika su Nacionalu prenijele da od države traže zauzvrat stanovitu satisfakciju, koja bi se mogla okarakterizirati racionalnom i razumljivom protuuslugom. Ne radi se ni o kakvim financijskim potraživanjima, niti o bilo kakvoj gesti od koje bi te dvije osobe imale bilo kakvu materijalnu korist.

Nekoliko dana poslije, preko istog posrednika jedna od tih osoba poslala je Nacionalu pismo u kojem je iznijela jedan dio priče o tomu kako je prodavala dragulje za Zagorca, te jedan dio dokumentacije koja se nalazila zajedno s draguljima u torbi koju je Zagorec otuđio iz Ministarstva obrane kada je napuštao tu instituciju. Autor pisma zove se G. Z. (puno ime i prezime poznato je redakciji). Radi se o osobi koja se dosad nije povezivala sa Zagorčevom aferom vezanom uz ukradene dragulje. Sadržaj njegova pisma otkriva da je on Zagorčeve dragulje prodavao zajedno s Icom Matekovićem, osobom koja je pravomoćno osuđena na višegodišnju zatvorsku kaznu zbog otmice Zagorčeva tada malodobnog sina Tomislava.

Mateković je u ožujku već kontaktirao državno odvjetništvo nudeći nove informacije o Zagorčevim draguljima. Zauzvrat za te informacije i iskaz o draguljima Mateković je od Državnog odvjetništva zatražio pozitivniji pristup u izvršenju njegove zatvorske kazne.

Tražio je beneficije u zatvoru i to one koje je sukladno svom zatvorskom statusu i mogao dobiti. Vrlo je vjerojatno da se Mateković odlučio na takav potez zato što je nakon ubojstva Ivane Hodak, kćeri Zagorčeva odvjetnika Zvonimira Hodaka, vraćen u zatvoreni dio kaznionice u Lepoglavi, iako je prije toga boravio u poluzatvorenom odjelu. Zbog toga je Mateković jedno vrijeme od 31. listopada 2008. i štrajkao glađu. Tvrdio je da je to bio njegov mirni prosvjed protiv kršenja njegovih prava koja mu jamči Zakon o izdržavanju kazne i Kućni red kaznionice u Lepoglavi. Državno odvjetništvo počelo je tada provjeravati Matekovićeve navode, ali nije mu ponudilo nikakve zatvorske beneficije i držalo se prema njemu prilično rezervirano, vjerojatno dijelom i zato što nisu mogli biti sigurni ima li on doista sporne dragulje. Ubrzo potom Državno odvjetništvo krenulo je u novi postupak protiv Zagorca, ali se taj postupak sve dosad nije pomaknuo s mjesta. U Državnom odvjetništvu formalno su odlučili taj slučaj pokrenuti, ali i odvojiti ga od slučaja dragulja koje je Zagorec otuđio i zbog čega je već nepravomoćno osuđen. U proljeće su pravnički krugovi Nacionalu otkrili da Državno odvjetništvo na temelju tih Matekovićevih informacija pokreće aferu Dragulji 2 i to opet zbog sumnje da je iz Ministarstva obrane Zagorec uz dragulje, zbog čije je krađe osuđen, otuđio i druge dragulje, zasad neutvrđene vrijednosti.

Ico Mateković ponudio je iz zatvora Državnom odvjetništvu informacije o svim poslovima koje je on zajedno sa svojom braćom obavljao za Vladimira Zagorca. Mateković je izjavio da je Zagorec od njega i njegove braće tražio i da pokušaju prodati dragulje otuđene iz Ministarstva obrane. Ico Mateković tada je ponudio svoje spoznaje i o još nekim svjedocima koji mogu potvrditi autentičnost njegove priče, ali nije otkrio njihov identitet. U spisu tog predmeta nalaze se i fotografije najmanje četiriju kutijica koje su pune dragulja, što ih je Mateković dostavio Državnom odvjetništvu. Neki pravnički izvori tada su tvrdili da je Državno odvjetništvo u tom slučaju na tragu i spornim draguljima, a neki su čak tvrdili da je dio tih dragulja Mateković učinio dostupnim mjerodavnim državnim institucijama kako bi ih dodatno uvjerio u vjerodostojnost svojih informacija. Međutim, te tvrdnje nisu bile točne. Kako bilo, nakon što im se Mateković povjerio, u Državnom odvjetništvu počeli su sumnjati da Zagorec nije primio dragulje samo jednom od jedne osobe za jednu transakciju, već se počelo sumnjati da se radilo o obrascu poslovanja koji se koristio u više navrata, a koji je Zagorec iskoristio i da se osobno obogati. Moguće je da se u spisu nove istrage u aferi koju je Državno odvjetništvo nazvalo Dragulji 2 zapravo nalaze fotografije onih kutijica s draguljima, koje je Libero Mateković prije nekoliko mjeseci ponudio Zagorčevom odvjetniku Zvonimiru Hodaku uz novčanu naknadu. Hodak je sve to prijavio policiji i o tomu informirao nadležne državne institucije. Međutim, Zvonimir Hodak je i tom situacijom pokušao manipulirati. On je nakon pretposljednjeg sudskog ročišta na suđenju Vladimiru Zagorcu novinarima izjavio da su mu osobe koje su sudjelovale u otmici Zagorčeva sina ponudile dokaze koji bi oslobodili Vladimira Zagorca svake sumnje za krađu dragulja, te da su ga za te dokaze tražili 3 milijuna eura. Hodak je to nazvao ucjenom, te o tomu izjavio sljedeće: “Ucjena je izgledala otprilike ovako: Daj nam tri milijuna, a mi ćemo sudu pružiti dokaze da ti to drago kamenje nisi nikada vidio, niti si znao da ono postoji. Ako ne daš novac, mi ćemo sudu dostaviti fotografije dragulja i posvjedočiti da si nam ih ti dao da ih prodamo”.

Hodak je izjavio da su fotografije, na kojima kutijice s dragim kamenjem izgledaju poput čokoladica, kao i iznos ucjene, dostavljeni na adresu njegova ureda te da iza svega “stoji ista ona ekipa koja je otela Zagorčeva maloljetnog sina”. Hodak je izjavio i da je podnesak o tome već u sudskom spisu, a policija provodi istragu. Rekao je da je policija već saslušala sve zaposlenike u njegovu uredu, preslušala sve telefonske razgovore te oduzela fotografije. Međutim, Hodak nije govorio istinu kada je rekao da su mu nepoznate osobe ponudile dokaze koji bi oslobodili Vladimira Zagorca. Radilo se o dokazima koji ne idu u prilog Zagorcu, a koje bi predali Zagorcu u ruke uz novčanu naknadu. I Vladimir Zagorec i Zvonimir Hodak više su puta tvrdili da je cijela afera vezana uz otuđene dragulje zapravo politički montirani proces u komu nikakvi dragulji ne postoje, niti su postojali. Oni su to dosad mogli tvrditi samo zato što tijekom sudskog postupka koji se vodio protiv Zagorca nisu među dokaznim materijalom predočeni sporni dragulji. Nacionalu su sada predočeni i dragulji za koje se tvrdi da su upravo oni koje je Zagorec otuđio, a dostavljeno je i pismo čiji autor otkriva javnosti jedan dio priče o tomu kako je prodavao Zagorčeve dragulje.

Nacional sadržaj tog pisma objavljuje u cijelosti. “Početkom 1999. godine upoznao sam pripadnika zagrebačkog krim-miljea, koji se tada bavio kamatarenjem, a kasnije je bio jedan od sudionika otmice sina generala Vladimira Zagorca. Od istog sam u više navrata posuđivao veće količine novca, kojeg sam ja plasirao dalje, a gdje smo obojica dobro zarađivali. Viđali smo se svakodnevno i družili, a najčešće je to bilo u caffe baru ‘Downtown’ u Teslinoj 4. Ja sam se inače u to vrijeme dosta bavio prodajom oružja, droge i slično, a to sam se i povjerio tom pripadniku krim-miljea, pa sam mu jednom prilikom i ponudio posao u svezi oružja, zlata, eksploziva i slično, no njega to tada nije zanimalo, samo plasman novca uz lihvarske kamate. Mogu još istaknuti da sam u više navrata tražio veću količinu pušaka marke ‘Uzi’ (cca 4000 komada), a koje sam trebao plasirati oslobodilačkoj vojsci Kosova (UCK), a iza koje su tada stajali moćni i ugledni političari Kosova, s kojima sam se i osobno sastajao. Negdje u veljači 2001. godine, dotični kamatar me je kontaktirao u vezi, kako je rekao, nečeg jako zanimljivog pa smo se dogovorili naći u ‘Downtownu’ u Teslinoj 4 u Zagrebu. Tada mi je ponudio drago kamenje (safire, rubine i smaragde), budući da je znao za moj kontakt sa raznim krim kanalima i mogućom prodajom takve vrste robe. Cijena istih se u to vrijeme kretala 1400-2000 američkih dolara, a meni su ponuđeni po 1100 njemačkih maraka za karat. S obzirom da sam poznavao moćnog i bogatog dilera narkoticima koji je imao zlatarne i draguljarnice u više zemalja kao pokriće za svoje poslove sa drogom, iste sam mu donio na prodaju. Sjećam se da sam prvi puta dobio 3 kutije (zelene, plave i crvene) i to kao uzorak, te da je bila riječ o postojanju nekih 10 000 karata.

Drago kamenje koje sam dobio i prodavao bilo je razvrstano u više klasa (lom svjetlosti, boja, težina karat) a upravo ti parametri se i nalaze ispisani na prozirnim kutijicama pravokutnog oblika, a koje su identične onima koje je Nacional već objavio, kao i na kutijicama s kamenjem koje su u mome posjedu, te koje sam dao autoru ovoga teksta da poslika kako bi se uvjerio u vjerodostojnost istih. Sa draguljima sam došao do jednog procjenitelja koji se nalazi u centru Praga (Vaclavske Namesti), a kojeg je poslao kupac. Tada sam se upoznao sa načinom prijevare kod dragulja u smislu različitih razmjena, mijenjanjem za oružje, novčane garancije, i slično. Ja sam uz dragulje primio i neke certifikate, procjene kao i neke druge papire, a koji su se kod mene našli slučajno (odnosno greškom). Naime, kod primopredaje prve količine dragulja, ti papiri su ostali u pilotskoj crnoj torbi zajedno sa kamenjem. Na tim papirima su bile i ponude nekih hrvatskih banaka kao garancija za podizanje kredita fizičkih osoba. Kasnije sam saznao da su ti dragulji bili nuđeni na više mjesta, ali od koga i kome ne znam. Uglavnom ja sam dragulje predao u dva navrata i to prvi put u količini od 507 ili 508 karata (svih vrsta) odnosno 150 kutijica i to je donešeno u onoj crnoj kožnoj torbi. Novac koji sam dobio od tih 508 karata (cca 560 000 DM) bio je u malim apoenima (od 50 DM), a odnio sam ga kamataru u jednoj sportskoj torbi. Našli smo se u centru grada, gdje je i preuzeo novac i otišao na Zrinjevac (kako je rekao). Vratio se otprilike za jedan sat. Kada se vratio rekao mi je da je “general” bio ljut jer su novci u malim apoenima. Tada sam prvi put čuo da je spomenuo ime “general Zagi”. Tada nisam znao tko je general Zagi. Novčanice su bile u malim apoenima jer kada se radi o poslovima vezanim uz drogu, onda su pretežno u igri male novčanice. Kako je za par dana diler dobivao neke druge novce od droge, bio je spreman kupiti još jednu veću količinu dragulja. Tada je zatražio još 320 karata.

U međuvremenu sam ja kontaktirao sa jednim svojim prijateljem iz Hercegovine, odnosno Posušja, kojem sam također ponudio iste. On je imao kontakt preko posrednika iz Virija, sa nekim ljudima iz Kazahstana, koji su za iste bili spremni isporučiti obogaćeni uran. Budući da su Hercegovac i taj čovjek iz Virija imali dobrog kupca za taj “uran” sa Bliskog istoka, konačna cijena za to kamenje je bila puno veća (cca 1500 USD po karatu). Uzorke tih dragulja sam Hercegovcu predao u Koprivnici, gdje sam se sa njime i našao, a on je dalje otišao za Mađarsku. Sljedećeg dana mi je priopćio da je za uran dogovoreno, te sam mu ja dao 20 kutija (cca 50 karata) te dobio 60 000 USD, a ostatak za par dana. Kako mi je Hercegovac priopćio taj uran je bio ukraden iz neke firme u Kazahstanu (mislim da je rekao Kazaprom ili slično). Još 110 kutija sam prodao jednom Turčinu koji je boravio u Češkoj.

Dragulji koje sam dobio drugi put bili su manje karataže i to sveukupno oko 300 karata. Turčin je stoga ove druge uzeo jedino iz razloga što je bio zainteresiran za sve koliko ih ima po istoj cijeni. Po drugi put sam kamataru odnio iznos za dragulje oko 320 000 DM, međutim bio sam kratak za još par kutija koje su kod mene ostale (nekih 40 000 DM). Kamataru sam ispričao cijelu priču oko urana, te mu rekao za povrat ostatka novca u roku par dana, a on je generalu sve nadoknadio (tako je rekao). Ja sam tada odugovlačio sa naručenim draguljima, jer mi je opcija vezana sa zamjenom za uran bila povoljnija, ali se na to moralo čekati neko vrijeme da bi se provjerila kvaliteta urana iz prve transakcije. Međutim, uran nije bio zadovoljavajuće kvalitete, jer nije bio u dovoljnoj mjeri obogaćen, tako da je ta transakcija propala. Kamatar me izvijestio da je preko jednog prijatelja iz Rotterdama prodao neku količinu u Belgiju, ali ti ljudi nisu bili zadovoljni kvalitetom, pa su mu neki i vraćeni, te me zamolio da završim posao sa tim Turčinom. Tada sam ga prvi put pitao što će biti ako policija kod nekog nađe dragulje, a on mi je odgovorio da što se tiče Hrvatske neće biti ništa, jer je general jako moćan čovjek i drži sve pod kontrolom. To sam ga pitao iz razloga što je Turčinu pao neki njegov kurir (Čeh), koji je vozio novac i nešto dragulja koje je poslao u Istanbul. U kolovozu 2001. godine Turčin me obavijestio da ima nekih problema u Afganistanu i da će kupnja malo pričekati, ali da može isplatiti oko 300 000 DM kao akontaciju za posao, no ja to nisam htio uzeti, jer bih se time samo dodatno obavezao.

U rujnu 2001. godine sam uhvaćen u Zagrebu sa drogom i osuđen na 3 godine zatvora. Tada gubim svaki kontakt sa kamatarom. Kasnije se događa otmica, a moj kontakt je u bijegu. Nakon nekog vremena se ponovno srećemo u jednoj kaznionici u Hrvatskoj, gdje mi on tada priznaje da je general Zagi ustvari general Vladimir Zagorec, a kroz razgovor sam shvatio da on za dokumentaciju iz torbe nije niti znao, nego su dokumenti zabunom završili kod mene.”