Objavljeno u Nacionalu br. 743, 2010-02-09

NACIONAL je prvi domaći medij koji je posjetio novu plinsku platformu Inagipa i talijanskog ENI-ja i razgovarao s posadom koju čini 12 Hrvata i Talijana

Sredinom studenog prošle godine, nakon dugih i intenzivnih priprema, s radom je započela Annamaria A, nova plinska platforma tvrtke Inagip, u vlasništvu hrvatske naftne kompanije Ina i talijanskog ENI-ja. Nacional je prvi domaći medij kojem je odobren posjet Ininoj novoj platformi, udaljenoj 30-ak nautičkih milja od Pule u međunarodnim vodama sjevernog Jadrana. Da bi uopće došli u priliku iskrcati se na nju, Nacionalovi izvjestitelji ukrcali su se na jedan od brodova namijenjenih za opskrbu sjevernojadranskih platformi, iako bez ikakvih garancija da će uspjeti stupiti na nju. Naime, u slučaju jačeg vjetra, kad su valovi veći od 1,5 metara, iskrcaj na platformu nije moguć. Upravo zbog izvještaja o visokim valovima polazak broda iz Pule dva puta je odgođen. Kad se na kraju brod ipak otisnuo na put, nakon dvosatne plovidbe valovitim morem, na horizontu se počela nazirati plinska platforma Annamaria.

Kako se jutarnje jugo u međuvremenu ipak donekle smirilo, Nacionalovi reporteri uspjeli su se iskrcati na tu čeličnu građevinu sveukupno tešku oko 4300 tona i dvostruko višu od tornjeva zagrebačke katedrale. Zbog sigurnosnih razloga, u tim trenucima nije bilo moguće s broda slikati platformu, osobito u trenutku kad su dizalicom s broda na Annamariju prebacivani veliki žuti čelični kontejneri s hranom i opremom namijenjenom posadi platforme. Iako taj prekrcaj neupućenima izgleda kao opasna vratolomija, on je unatoč nemirnom moru koordiniranim radom posade dostavnog broda i platforme izvršen u samo desetak minuta, a stanovnici Annamarije tako su dobili sve potrebne zalihe za život i rad idućih tjedan dana. Takva ista procedura odvijat će se i više puta tjedno u idućih dvadeset godina, koliki bi trebao biti životni vijek plinske platforme Annamaria. U tom razdoblju Ina će eksploatirati plin iz drugog najbogatijeg dosad pronađenog nalazišta u hrvatskom dijelu Jadrana, a pretpostavlja se kako će posada Annamarije iz njega godišnje proizvoditi oko 290 milijuna prostornih metara plina, što u ovom trenutku čini otprilike 8 posto ukupne domaće potrošnje tog energenta.

Na taj način uspješno je završen jedan od Ininih najznačajnijih investicijskih projekata tijekom posljednjih godina, a osim značajne financijske koristi, platforma Annamaria za Inu je i dokaz kako je kompanija danas sposobna samostalno planirati, projektirati i izvesti komplicirane razvojne projekte, kao što je konstrukcija eksploatacijskih platformi na otvorenom moru.

Zvonko Mrčela, direktor inženjeringa u Inagipu, zajedno s Nacionalovim reporterima posjetio je platformu čiju je gradnju vodio i koja prema njemu za Inu predstavlja nedvojbeni tehnološki doseg: “Iznimno smo ponosni što smo cijeli projekt uspjeli realizirati u roku od dvije godine, i to tako da nismo imali nikakvih značajnijih problema, a kamoli nesreća koje se znaju dogoditi pri takvim projektima. Ipak, da bismo uopće došli u fazu gradnje, morali smo odraditi niz pripremnih radova i studija, te ishoditi niz dozvola. Primjerice, lokacija platforme nalazila se na ruti međunarodnog plovnog puta, pa smo od Međunarodne pomorske organizacije morali tražiti da se ta ruta promijeni, a kako se skupština te organizacije sastaje svakih pet godina, to nije bilo nimalo lako. Da su nas odbili, Annamarije danas ne bi bilo.

S druge strane, svu specijaliziranu opremu potrebnu za gradnju platforme, poput ploveće dizalice i platforme za bušenje, morate rezervirati barem godinu dana unaprijed. Kad sve to odradite, kreće komplicirani dio posla, gdje morate u 48 sati cijelu konstrukciju dopremiti na lokaciju, pozicionirati je i instalirati. Riječ je o kompleksnom poslu koji uključuje veliku količinu ronilačkih radova i ovisi o vremenskim uvjetima, jer svako naglo pogoršanje vremena može ugroziti sigurnost ljudi koji sudjeluju u njezinoj gradnji. Ipak, sve smo to uspjeli učiniti bez većih problema.” Veći dio platforme izgrađen je u riječkom brodogradilištu Viktor Lenac, koji su potom remorkeri dovukli na predviđeno mjesto, da bi ga onda golema plutajuća dizalica, pomoću satelitske navigacije, položila na dno mora, dubine oko pedeset metara. Platforma je potom učvršćena pomoću četiri čelična stupa, tzv. pilota, koji su zabijeni duboko u morsko dno. Za zabijanje svakog od pilota bilo je potrebno oko 15 tisuća udaraca golemog, više desetaka tona teškog pneumatskog čekića koji je visio na kranu dizalice, a njihovi temelji potom su učvršćeni i betonom. Nakon što je platforma tako učvršćena, na nju su montirana sva potrebna postrojenja za eksploataciju i obradu plina, te stambeni modul, prostorije za život posade platforme, koji je izgrađen u brodogradilištu u talijanskom gradu Ravenni.

Same bušotine, ključni dio platforme, djelo su stručnjaka iz Crosca, Inine tvrtke kćeri, čija je bušaća platforma nazvana Ocean King za potrebu ovog posla dopremljena iz Meksičkog zaljeva. Annamaria se sastoji od ukupno šest bušotina, prosječne dubine od 1400 metara, iz kojih se svakog dana crpi oko 800 tisuća prostornih metara plina. Nakon što se plin izvuče iz nalazišta, prolazi kroz cijeli niz postrojenja za obradu, gdje se pročišćava, zagrijava i potom plinovodom šalje krajnjim potrošačima u Hrvatskoj i Italiji. S obzirom na to da je plin iz sjevernog Jadrana gotovo u potpunosti čisti metan, bez zapaljivog sumporovodika, procedura pročišćavanja plina dosta je jednostavna i manje opasna nego na nekim drugim nalazištima. Osim toga, Annamaria je opremljena brojnim sigurnosnim mehanizmima. Tako, primjerice, svi zatvoreni prostori imaju vrlo osjetljivi sustav zaštite od požara i u slučaju da senzori zabilježe plamen, cijela prostorija se u roku od nekoliko sekundi napuni inertnim plinom koji ugasi požar. Ipak, kad bi se u tom trenutku u prostoriji našao čovjek, ugušio bi se, pa su zbog toga u pojedinim trenucima za vrijeme obilaska platforme ti sustavi morali biti isključeni.

S druge strane, zanimljivo je da postrojenja na Annamariji gotovo uopće ne stvaraju buku, dok se uopće ne mogu osjetiti nikakvi neugodni mirisi, inače česta pojava u postrojenjima za obradu ugljikovodika. Kako koncesiju za eksploataciju plina iz polja Annamaria zajednički posjeduju Ina i ENI, te dvije tvrtke podijelit će cjelokupnu proizvodnju plina iz tog polja na dva jednaka dijela. S obzirom na to da se na pet milja udaljenosti platforme Annamaria A, u talijanskom dijelu Jadrana, nalazi ENI-jeva platforma Annamaria B koja će proizvoditi plin iz istog polja, dogovor je da se proizvodnja tih dviju platformi zbraja i potom dijeli među partnerima. Iako je proizvodni proces na platformi Annamaria u cijelosti automatiziran, na postaji boravi posada koja se brine za održavanje procesa i uklanjanje mogućih kvarova koji se pojave, kako na Annamariji, tako i na obližnjim automatskim bezposadnim platformama. Naime, Inagip u sjevernom Jadranu posjeduje 17 platformi koje crpe plin iz ukupno 9 polja, od čega je samo jedna, Ivana A, imala stalnu posadu. Dosad su se upravo ljudi smješteni na toj platformi brinuli za upravljanje i održavanje svih ostalih platformi, no sad će dio posla biti prebačen na posadu Annamarije.

Dapače, kako kaže Zvonko Mrčela, upravo bi platforma Annamaria trebala postati središnji upravljački centar i za sva nova nalazišta u istočnom dijelu sjevernog Jadrana: “Isprva smo planirali da Annamaria također bude bez posade, no kasnije smo zaključili kako zbog udaljenosti posada Ivane A ima previše teškoća u servisiranju istočnih nalazišta, posebno platforme Katarina, koja je od Ivane udaljena gotovo 80 milja. U slučaju lošeg vremena i valova viših od 1,5 metara, često se uopće ne bi mogli iskrcati na platformu, a tih problema trebalo bi biti znatno manje kad brigu o tim procesima preuzme posada koja je smještena bliže. S druge strane, razvojem novih nalazišta, posla će biti sve više i zato smo odlučili da na Annamariju smjestimo stalnu posadu.”

Posada Annamarije sastoji se od 12 članova, 6 Hrvata i 6 Talijana. Ukupno postoje dvije takve postave, a svaka na platformi boravi po petnaest dana u komadu. Samo smjena šefova platforme traje dulje, dvadeset dana, i to zato da bi se podjednako upoznali sa svim zaposlenima. Inače, kako se radi o zajedničkom hrvatsko-talijanskom projektu, sve dužnosti su podijeljene, pa tako dvadeset dana poziciju šefa postaje obavlja Talijan, a njegov prvi zamjenik je hrvatski stručnjak, dok je drugih dvadeset dana obrnuto. U vrijeme kad su Nacionalovi reporteri posjetili platformu, njome je upravljao Hrvat Davorko Mikulić. Taj inženjer s desetogodišnjim iskustvom rada na plinskim platformama u sjevernom Jadranu tvrdi kako je rad na platformi ustvari mnogo manje zanimljiv nego što se tvrdi u javnosti: “Tehnološki gledano rad na platformi ne razlikuje se od rada na plinskim postrojenjima na kopnu, a priroda posla je takva da ljudi služe samo za održavanje strojeva koji rade automatski. Specifikum je jedino to što se boravi na udaljenoj i izoliranoj lokaciji bez kontakta s vanjskim svijetom. Zato su radne smjene boravka na platformi ograničene na 15 dana jer iskustva iz svijeta pokazuju da je u tom razdoblju produktivnost radnika na najvišoj razini. Oni koji dolaze raditi na platformu moraju proći određene psihološke testove, no sve u svemu, ljudi se uspješno prilagode. Puno se radi, smjene traju po 12 sati, tako da nema mnogo vremena za dokolicu, a određeni kontakt s kopnom ipak postoji jer imamo televizijski signal, telefonsku internetsku mrežu.”

Iako je predviđeno da na postaji stalno bude smješteno 12 ljudi, na platformi postoje spavaće sobe s ukupno 19 spavaćih mjesta. Radi se o skučenim, jednostavno opremljenim prostorijama s krevetom na kat, a svaka soba ima i vlastitu kupaonicu. S obzirom na to da dio posade radi po noći, prilikom obilaska tog dijela platforme od posjetitelja je zatraženo da ne stvaraju buku. Osim spavaćih soba, platforma posjeduje i sve ostale sadržaje potrebne za život tamo, kao što je kuhinja, blagovaonica, praonica rublja, soba za zabavu s televizijom, ali i bogato opremljena ambulanta. Stalni član posade je kuhar koji svakog dana kuha tri obroka i jedan međuobrok, hrana, piće i voda na platformu se u hlađenim kontejnerima dostavljaju brodom jednom tjedno, a sva roba, kao i osobe koje putuju na platformu prolaze detaljnu carinsku kontrolu. Jedan od uvjeta za zaposlenje na platformi, osim specifične obuke za spašavanje na moru, jest i znanje engleskog jezika, s obzirom na to da je upravo on službeni jezik na platformi. Ipak, kako tvrde oni koji tamo rade, u praksi posada među sobom nakon nekog vremena razvije poseban dijalekt hrvatskog, engleskog i talijanskog jezika. Konzumacija alkohola na platformi strogo je zabranjena, a pušenje je dopušteno samo u jednoj prostoriji koja je za to posebno predviđena.
Električna energija dobiva se pomoću plinskog generatora, a zanimljivo je da je postaja izgrađena tako da svaki komad opreme ključan za funkcioniranje ima svog dvojnika, a nekad i dva. Tako se osigurava da u slučaju kvara proizvodnja ne prestaje, nego se automatski pokreće rezervni uređaj, koji radi dok se ukloni kvar na primarnom aparatu. Zbog toga plinske platforme u sjevernom Jadranu godišnje imaju vrlo malo prekida u proizvodnji. Dapače, prema riječima Zvonka Mrčele, na bezposadnim platformama jedan od većih problema su galebovi koji slijeću na njih i često znaju prouzročiti kvarove.

Inače, u Inagipu posebno ističu podatak da njihove plinske platforme praktički nemaju nikakvog negativnog utjecaja na okoliš. To znači da se sva voda koja se crpi zajedno s plinom, dobiva u procesu obrade ili koristi u sanitarne svrhe prije otpuštanja u more detaljno filtrira. Sav otpadni materijal koji se u tom procesu prikupi potom se brodom transportira na kopno gdje se adekvatno zbrinjava. Na taj način za dvadeset godina, kad plinsko polje bude iscrpljeno i golema čelična konstrukcija bude uklonjena, u okolišu ne bi trebalo biti nikakvih negativnih posljedica. Ipak, do tada bi plinska platforma Annamaria trebala biti jedan od najznačajnijih objekata u hrvatskom sustavu proizvodnje plina.