Novinari Nacionala su prošloga četvrtka prvi u Hrvatskoj ekskluzivno pogledali dokumentarni film Daria Juričana “Gazda: Tranzicija/Privatizacija/Korporacije” koji prvi put detaljno prikazuje kako je Ivica Todorić podigao svoje poslovno carstvo i koliko je taj njegov uspjeh stajao hrvatsku državu, ali i društvo u cjelini. Film nastoji uravnoteženo pokazati poslovni uspjeh najbogatijeg Hrvata te ističe i pozitivne i negativne strane poslovanja najvećeg hrvatskog koncerna Agrokora. Autor je na filmu radio tri godine te je uspio prikupiti vrijedne dokumente koji pokazuju da se Todorić u svom poslovnom usponu koristio političkim vezama, ali i vještim manipulacijama kako bi došao do vrijednih zemljišta ili pojedinih tvrtki koje su danas sastavni dio Agrokora. Osim što obiluje velikim brojem dokumenata, film ima vrijednost i zbog mnogo relevantnih sugovornika poput bivšeg hrvatskog predsjednika Stjepana Mesića, bivšeg predsjednika Sabora Vladimira Šeksa te Marka Veselice i Zdravka Tomca koji su svjedočili o političkom progonu koji je sedamdesetih doživio Ante Todorić, otac Ivice Todorića. U filmu su prikazane i neke od najvećih afera koje se povezuju s vlasnikom Agrokora, od privatizacije Unikonzuma do sumnjive kupnje Kulmerovih dvora u kojima danas živi obitelj Todorić.

SAM FILM TEMATSKI JE PODIJELJEN u nekoliko priča, uvod koji prikazuje obitelj Todorić od 60-ih do 1994., potom se film bavi privatizacijom Unikonzum, kupnjom zemljišta u Sv. Jani i proizvodnjom vode Jana, zatim Kulmerovim dvorima, ulogom Agrokora u hrvatskoj poljoprivredi i osnivanjem i radom prvog saborskog povjerenstva koje je istraživalo tzv. pšeničnu aferu. Na samom početku filma, možda i prvi put, detaljno je predstavljen životni put Ante Todorića, nekada generalnog direktora Agrokombinata Zagreb koji je krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih zauzimao nekoliko važnih političkih funkcija te je bio jedan od moćnijih ljudi u Zagrebu i Hrvatskoj. Ante Todorić bio je član CK SKH, zastupnik u Saboru, a od Agrokombinata Zagreb je stvorio jednu od snažnijih tvrtki u bivšoj Jugoslaviji. No, s Hrvatskim proljećem počeli su i problemi za Antu Todorića koji je zbog navodne povezanosti i financiranja hrvatskih nacionalista završio na sudu, te je za tu suradnju prvo i osuđen, ali je kasnije Vrhovni sud tu presudu ukinuo. Ante Todorić na kraju je zbog gospodarskog kriminala u zatvoru proveo četiri i pol godine, iako je na početku osuđen na čak 13 godina robije. U filmu je naročito zanimljivo svjedočanstvo Stjepana Mesića koji govori što mu je već tih dana otkrio Ante Todorić. Krajem sedamdesetih vođenje tvrtke je prepustio sinu Ivici koji je tvrtku uspješno vodio sve do raspada Jugoslavije kada je prepoznao priliku u privatizaciji te je uskoro počeo širiti svoje poslovno carstvo.

NAKON KUPNJE JAMNICE, ZVIJEZDE, LEDA i još nekoliko manjih tvrtki, Todorić je svoje poslovno carstvo upotpunio 1994. kad je postao vlasnik Unikonzuma, lanca trgovina na području Zagreba. Iako i danas nisu poznati svi detalji oko privatizacije Unikonzuma, u filmu su svjedočili neki sudionici tog procesa kao što su sindikalisti Mario Iveković i Adolf Čulek te bivša predsjednica Saveza samostalnih sindikata Hrvatske Ana Knežević. Film otkriva ulogu koju je u privatizaciji Unikonzuma imao i danas sveprisutni Josip Petrović, tadašnji generalni direktor Unikonzuma i jedan od zaslužnijih za to što je tvrtka završila u vlasništvu Ivice Todorića. Sindikalni predstavnici radnika Unikonzuma su nakon što je održana Skupština dioničara na kojoj nisu dobili pravo glasa te su napustili sjednicu, podnijeli 1994. tužbu jer su smatrali da je ta Skupština bila nelegalna.

U filmu se iznose svjedočanstva koja otkrivaju kakva je bila sudbina tog postupka, te kako je taj proces doista izgledao, gledan očima onih koji su u njemu sudjelovali. U međuvremenu je Todorić Unikonzum preimenovao u Konzum i od njega stvorio najmoćniji trgovački lanac u državi. Zbog velikog broja dućana čak se našao i na udaru Agencije za zaštitu tržišnog natjecanja koja je 4. veljače 2003. donijela rješenje o zabrani svakog daljnjeg širenja Konzuma, jer je procijenjeno da svojom koncentracijom trgovina narušava slobodno tržišno natjecanje. U filmu se otkriva pod kakvim je okolnostima nakon samo osam dana, to rješenje ukinuto i kakva je bila sudbina ljudi koji su, što izravno, što neizravno, pridonijeli takvom raspletu događaja.

U FILMU SU PRIKAZANI i dosad nepoznati dokumenti o načinu na koji je Ivica Todorić stekao vlasništvo nad zemljištem u Svetoj Jani kod Jastrebarskog gdje danas ima izvor i punionicu svog najpoznatijeg brenda Jane. Jedan od tih dokumenata je i ugovor o prodaji gotovo 28 tisuća četvornih metara zemljišta na kojem se nalazi izvor, a koji je tvrtka Jamnica, koja je u vlasništvu Agrokora, kupila od Grada Jastrebarskog za, i tadašnje prilike bagatelnih, 195.839 njemačkih maraka gotovine. U filmu se precizno otkriva da je to bio tek početak sumnjivih radnji oko ovog izvora i poslovanja Todorićevih tvrtki povezanih s tim izvorom. U filmu je poseban dio posvećen i velikoj pšeničnoj aferi koja je izbila 1995. i 1996. Iz Robnih zaliha tada je izvezeno oko 45.000 tona pšenice, a tvrtke koje su je čuvale prodale su pšenicu bez znanja države. U aferu je bio uključen i Ivica Todorić, čiji je Agrokor otkupljivao pšenicu i izvozio. Zbog cijele afere osnovano je i istražno povjerenstvo Hrvatskog sabora na čijem je čelu bio Vladimir Šeks. Film otkriva dokumente koji pokazuju po kojoj se cijeni pšenica prodavala iz robnih zaliha, ali i koliko je ta cijena bila ispod tadašnje tržišne cijene. Film pokazuje koliko se na tomu moglo zaraditi, ali i kakva je bila sudbina dokumenata koji su se trebali čuvati i nakon što je saborsko istražno povjerenstvo prestalo s radom na tom slučaju. Film otkriva kojoj je svojoj tvrtki u inozemstvu Todorić prodao pšenicu, prije nego joj se izgubio svaki trag, kao i količini novca koji je time zarađen.

Sadržaj filma pokazuje i zašto nitko iz Agrokora nikada nije odgovarao za ovu aferu. Vladimir Šeks je u filmu decidirano rekao da to nije zato što je Agrokor bio veliki donator HDZ-a jer da on o tim donacijama nema saznanja, ali je Stjepan Mesić potvrdio da je Ivica Todorić u periodu kada je on bio visoki dužnosnik HDZ-a bio jedan od donatora stranke. Možda i najzanimljiviji dio filma je onaj koji se odnosi na stjecanje vlasništva obitelji Todorić nad Kulmerovim dvorima. Taj je dvorac na obroncima Medvednice prije nacionalizacije bio u vlasništvu Ferdinanda Kulmera, a njegova jedina nasljednica Barbara Kulmer već godinama pokušava putem suda doći do povrata vlasništva nad dvorcem. Barbarin otac Ferdinand Kulmer, poznati hrvatski apstraktni slikar, bio je zadnji vlasnik Kulmerovih dvora u Šestinama, plemićkog posjeda te obitelji još od 19. stoljeća. Poslije Drugog svjetskog rata imanje je nacionalizirano, kasnije su dvori bili dio imovine velikog državnog poduzeća Astra, pa Astre International, zatim Zagreb nekretnina (Zane), da bi ih zatim preuzeo Agrokor i na kraju osobno – Ivica Todorić. Vlasnik Agrokora je 2006. na ruševinama nekadašnjih Kulmerovih dvora sagradio novi dvorac, koji je lažno bio registriran kao hotel, kako bi izbjegao birokratska ograničenja poput zabrane gradnje u zelenoj zoni, iako se od početka radilo o obiteljskoj rezidenciji. Nakon što je 2009. održan prosvjed pred ulazom u dvorac na kojem su predstavnici Zelene akcije pokušali ući u “hotel”, Todorićevi suradnici su objašnjavali da hotel nije otvoren i da je u procesu kategorizacija objekta i da će se tek nakon toga otvoriti i hotel. Film otkriva dokumente koji pokazuju da su Todorićevi suradnici lagali kada su to tvrdili, ali i zašto se može sumnjati da su Todorićevi suradnici u tom slučaju dobili neočekivanu, netransparentnu pomoć zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića. Ovo su samo neki od primjera koji su prikazani u filmu, a koji prikazuju onu stranu uspona Ivice Todorića, o kojoj se u hrvatskoj javnosti malo ili uopće nije govorilo. Ta strana priče pokazuje kako je Todorić minuciozno znao okrenuti sve slabosti mlade hrvatske države u svoju poslovnu korist.

NO, OSIM SPOMENUTIH SUMNJIVIH PRIMJERA koji prate rast njegovog poslovnog carstva u filmu je prikazana i ona druga strana, priča o uspjehu, snalažljivosti, poslovnoj odlučnosti, hrabrosti i viziji Todorićeve obitelji. Posebno su bile dojmljive izjave nekih sugovornica iz filma, koje su opisivale koliko su cijenile Antu Todorića, te kako se u to vrijeme živjelo. Neki od sugovornika u filmu su istaknuli njegovu veliku ulogu u razvoju poljoprivrede u Slavoniji i Baranji te tvrde kako bi bez Todorića, ionako teška situacija slavonskih seljaka, bila još gora. Isto tako nekoliko puta je istaknuta i činjenica da je, za razliku od drugih hrvatskih tajkuna koji su se obogatili za vrijeme sporne privatizacije, Todorić sačuvao svaku tvrtku koju je preuzeo te su one pod njegovim vodstvom samo još više rasle. Međutim, možda i najindikativnija informacija koju je autor filma istaknuo je ona o plaći radnika bivšeg Unikonzuma i današnjeg Konzuma. Plaće radnika Unikonzuma 1984. bile su 30 posto manje od prosjeka plaće u Zagrebu, dok su 2014. plaće radnika Konzuma 40 posto manje od zagrebačkog prosjeka. Podatak je to koji također govori o načinu poslovanja Konzuma, Agrokora, ali i o stanju u hrvatskom društvu na koje je Ivica Todorić u posljednjih dvadesetak godina imao veliki, po nekima svakako neprimjereno snažan i od države slabo kontrolirani utjecaj u situacijama kada se njegovo poslovanje svakako trebalo kvalitetnije kontrolirati.