OTKRIVAMO NAJČUVANIJU POLITIČKU TAJNU LIDERA DESNICE – kako se u Nacionalu odricao Tuđmanova HDZ-a, govorio da ni s jednom stranačkom frakcijom nema ništa zajedničko te nije dopuštao marginalizaciju policajaca samo zato što su radili u komunističkom režimu

HDZ je trn u oku mnogima. No nisu shvatili to da kada govore protiv HDZ-a, pričaju protiv vlastita naroda. HDZ je nada, a nada je neuništiva iako oni imaju medije koji su u protekle četiri godine, a i u ovom prijelaznom razdoblju, odradili prljav posao te sve što je domoljubno proglašavali opasnim i pogrešnim. Ali pokazalo se da kada je HDZ na koljenima, onda je i Hrvatska”, poručio je predsjednik HDZ-a i prvi potpredsjednik Vlade Tomislav Karamarko u Čilipima, na proslavi 26. obljetnice utemeljenja stranke u Konavlima.

Da je vodio računa o tomu što je govorio ranije, Karamarko bi preformulirao barem dio tih svojih izjava, jer ispada da je, sukladno vlastitim nedavnim parolama, upravo on sam prije šesnaest godina govorio protiv vlastita naroda. Upravo to, ali i brojne druge zanimljivosti, otkriva Karamarkov intervju za Nacional od 16. veljače 2000. On je u to vrijeme vodio predizborni stožer i bio dio pobjedničkog tima tada novoizabranog predsjednika Stipe Mesića, koji se nakon Franje Tuđmana kandidirao za predsjednika Republike. Mesićeva kampanja temeljila se upravo na žestokoj kritici HDZ-a, Tuđmana i njegova režima, a Karamarko je dijelio i podržavao Mesićeve stavove.

“Duhovno i politički već odavno s HDZ-om nemam nikakve veze”, konstatirao je to Karamarko, današnji predsjednik HDZ-a i prvi potpredsjednik Vlade s ovlastima zamjenika u intervjuu koji je dao za Nacional 16. veljače 2000., nakon Mesićeve pobjede na izborima za predsjednika Republike.

NA SPOMENUTI KARAMARKOV INTERVJU IZ 2000. koji nije dostupan na internetu, nego se nalazi u arhivskim uvezenim izdanjima Nacionala i može se naći jedino u arhivi Nacionala, Sveučilišnoj knjižnici i Državnom arhivu, upozorili su članovi HDZ-a iz Dalmacije. Za objavljivanje spornih izvadaka iz tog intervjua bili su zainteresirani novinari jednog utjecajnog dnevnog lista, ali su iz neutvrđenih razloga odustali od objave. Ne može se tvrditi da je riječ o pritisku iz vrha HDZ-a, iako to nije isključeno, kao i o mogućnost da su urednici tih dnevnih novina, suočeni s porastom pritiska na novinare, naprosto autocenzurom odustali od njegove objave.

Taj intervju Karamarkovi protivnici na predstojećim unutarstranačkim izborima mogli bi iskoristiti kako bi pokušali dokazati da je gotovo sve što je on u posljednje četiri godine, otkako se kandidirao i došao na čelo HDZ-a, govorio o svom odnosu prema prvom hrvatskom predsjedniku Tuđmanu – bila laž. U vrijeme kada je davao taj intervju za Nacional, Karamarko je bio šef izbornog stožera predsjednika Mesića, a intervju je dao uoči njegove inauguracije, dok se još nije znalo hoće li postati šef njegova kabineta ili ravnatelj UNS-a.

Ispostavilo se da će najprije postati savjetnik za nacionalnu sigurnost u Uredu predsjednika, a potom i šef Ureda za nacionalnu sigurnost, središnje državne obavještajne službe u vrijeme vlade Ivice Račana. Mesić je svoju kampanju gradio na radikalnom kritiziranju HDZ-a, a u tom intervjuu na pitanje što misli o tome, Karamarko je rekao:

“KRITIKA STIPE MESIĆA sasvim je realna, ma koliko radikalna bila. Da se razumijemo, ja sam jako ponosan na svoju hadezeovsku prošlost od 1992. do 1993. HDZ je imao značajnu misiju. Ali nije HDZ bio svrha samomu sebi. Ljudi su godinama honorirali HDZ-ove zasluge s početka devedesetih, iako je HDZ iznevjerio očekivanja u institucionalnoj izgradnji hrvatske države. Na posljednjim izborima ispaštao je za sve pogreške.”

• ‘S MESIĆEM NE SAMO DA SAM DOBRO surađivao, nego smo dijelili većinu političkih stavova. Njegova kritika HDZ-a bila je realna, ma kako radikalna bila. HDZ je iznevjerio očekivanja u institucionalnoj izgradnji hrvatske države’

Upitan ima li namjeru pomoći ozdravljenju stranke te postoji li neka HDZ-ova frakcija koja bi bila vrijedna te pomoći, Karamarko je rekao: “Predugo su sve te frakcije bile na okupu, znajući sve jedna o drugoj. I ni jednoj frakciji to nije smetalo dok su zajedno dijelile vlast. Zato ni s jednom od njih nemam ništa zajedničko.”

Karamarko je u tom intervjuu potvrdio da zapravo spada u krug osobnih prijatelja Stipe Mesića te da je Mesićeva kampanja dobrim dijelom bila određena time što je glavninu njegova izbornog stožera činila skupina osobnih prijatelja koji ga dobro poznaju. O svom poznanstvu s Mesićem, Karamarko je rekao:

“Poznajemo se i surađujemo od 1989. kad sam sudjelovao u osnivanju zagrebačkog odbora HDZ-a. Postao sam šef njegova kabineta dok je bio predsjednik Sabora. Ne samo da smo vrlo dobro surađivali, nego smo dijelili i većinu političkih stavova.”

O tome da je Karamarko dijelio njegove političke stavove, pa čak i kad je u pitanju odnos prema predsjedniku Tuđmanu, u intervjuu za Nacional u lipnju prošle godine govorio je i Mesić. Na pitanje je li Karamarko, dok je bio u njegovu stožeru, bio na tragu “tuđmanizma” koji sad zagovara, Mesić je odgovorio:

“PA ON JE S NAMA RADIO NA DETUĐMANIZACIJI, iako se to na razne načine tumačilo. Dakle, detuđmanizacija je značila da se prestanu donositi odluke na mjestima za koje to zakonom nije propisano. Drugo, da pred zakonom svi moraju biti jednaki. I treće, da se o privatizaciji pojedinih firmi ne mogu donositi odluke izvan propisane procedure kako netko ne bi mogao dobiti 167 poduzeća bez transparentne procedure. A očito je da to nije bilo transparentno.” Na pitanje kakvo je mišljenje Karamarko imao o Tuđmanu, Mesić je odgovorio: “Isto kao i ja.”

U jednom drugom intervjuu koji je Mesić dao autorici ovog teksta za tjednik Aktual, u studenom 2014., Mesić je također rekao da je Karamarko bio sasvim na strani njegove politike i da ničim nije dao do znanja da je i u čemu bio protiv ili suzdržan. Na konstataciju da su mnogi njegovu politiku opisivali kao detuđmanizaciju, Mesić je odgovorio:

“Da. Ja sam i najavio da je to detuđmnanizacija. Jer, prije svega, mijenjali smo Ustav, ustavne odredbe, pretvorili smo polupredsjednički sustav u parlamentarnu demokraciju. Karamarko je to sve prihvaćao. Jer mi smo i javno rekli da se odluke neće donositi tamo gdje nije njihovo mjesto, a to je Pantovčak. Dakle, ono što treba donositi Vlada, donosit će Vlada, ono što treba donositi Sabor, donosit će Sabor, a ono što je Ustavom dano predsjedniku, donosit će predsjednik. Ali predsjednik neće više odlučivati o tome tko će biti trener Dinama, tko će igrati lijevo i desno krilo, tko će biti teniski treneri i tako dalje.”

Jednom drugom prilikom Mesić je za Karamarka rekao da se, jednako kao i on, smijao vicevima o Tuđmanu koji su u to vrijeme bili popularni. O tome da je Karamarko uistinu bio na Mesićevoj liniji te da je imao kritičan stav prema Tuđmanovu režimu, najbolje svjedoče Karamarkove riječi u spomenutom intervjuu za Nacional koji je s njim 2000. vodila novinarka Jasna Babić. U tom intervjuu Karamarko je sam rekao da je u vrijeme dok je radio u MUP-u održavao kontakte s Mesićem. Time je zapravo potvrdio tezu nekih svojih neprijatelja kako on s njim nije raskinuo veze ni nakon Mesićeva razlaza s Tuđmanom 1994.

“Netko je iz vrha MUP-a čak predsjedniku Tuđmanu dojavio kako održavam bliske veze s Mesićem. Predsjednik me zbog toga pozvao na raport na Pantovčak”, rekao je Karamarko.

On je u tom intervjuu, u kojem se opisuje kao tipična politička žrtva korumpiranog HDZ-ova režima, govorio i o razlozima svoje smjene s mjesta šefa zagrebačke policije, a potom i s mjesta pomoćnika ministra unutarnjih poslova. Kao šef zagrebačke policije Karamarko je pokrenuo istragu protiv Miroslava Kutle zbog slučaja Gradski podrum te istragu oko Croatia busa. On je u intervjuu rekao da je samo proslijedio prijavu koju su protiv Kutle podnijeli mali dioničari Gradskog podruma, ali se zbog toga našao na udaru.

“NAKON POLICIJSKE OBRADE Miroslava Kutle oko mene je stvorena klima nepoćudnosti. Vrlo brzo po dolasku u policiju shvatio sam da je policija jednostavno zanat koji netko ili zna ili ne zna. Shvativši, dakle, da je policijski zanat pitanje znanja i iskustva, nisam dopustio da se iz zagrebačke policijske uprave istjeraju ljudi samo zato što su bili policajci i u komunističkom režimu. Tako su mi najprije prikvačili etiketu zaštitnika starih kadrova. Nakon policijske obrade u Croatia busu i Gradskom podrumu, optužbe su eskalirale. Ali kako nije bilo zakonitog razloga za moje udaljavanje iz policije, našli su spasonosnu formulu da me tobože unaprijede i uklone s načelničkog mjesta.”

O tome koji su bili Karamarkovi motivi za pokretanje tako osjetljivih istraga, postoje različita tumačenja. On danas i sam voli isticati kako je još u to vrijeme pokretao borbu protiv korupcije, no jedan nekadašnji visokopozicionirani policijski službenik i bliski Tuđmanov suradnik, za Nacional je potvrdio da je predsjednik osobno tražio da se Karamarka smijeni.

“TUĐMAN JE VRŠIO PRITISAK na tadašnjeg ministra Penića da smijeni Karamarka. Tuđman nije bio takav da bi na nekog išao đonom ili da bi ga bacio na ulicu, ali je tražio da ga se neutralizira. Čuo sam kad je Penić rekao: ‘Ovako više ne ide, Karamarka se mora maknuti’. Ali prema mojim saznanjima, Tuđman je tražio da se Karamarka makne zato što je znao da se spetljao s Josipom Manolićem i Mesićem, a znate i sami da su oni išli kontra Tuđmana. Tu je Karamarko bio s njima i naravno da ga se moralo maknuti”, tvrdi Nacionalov sugovornik. On tvrdi da su u to vrijeme istrage protiv Kutle i Croatia busa najviše mogle naštetiti HDZ-u. Gledano iz te perspektive, Karamarka su doživljavali kao osobu koja politički ugrožava HDZ, što je u suglasju s onime što je 2000. eksplicitno izjavio za Nacional. Taj Nacionalov sugovornik smatra da Tuđman nije primarno htio štititi Kutlu, nego je rad na tom i sličnim predmetima u političkom smislu doživljavao kao političku kompromitaciju HDZ-a, što je po njegovu viđenju u to vrijeme moglo utjecati i na dovršetak mirne reintegracije istočne Hrvatske.

“Nikakve afere u to vrijeme nisu mu trebale jer je istočna Slavonija još bila okupirana, a Tuđman je radio na mirnoj reintegraciji.”

Na pitanje o tome koga bi otvaranje procesa protiv Kutle najviše pogodilo, Nacionalov sugovornik izričito je ponovio: “HDZ bi to udarilo. HDZ kao takav. A nemojte zaboraviti da je Tuđmanu 1996. konstatirana i bolest. Osim toga, da je Karamarko stvarno želio loviti tajkune, onda bi se i kad je došao na čelo MUP-a, borio protiv tajkuna i lovio kriminalce iz privatizacije, a ne bi lovio starog Boljkovca i išao lustrirati komuniste.”

Razgovor s ovim sugovornikom koji dobro poznaje Karamarka iz vremena dok je on radio u policiji, ali i s drugim ljudima koji su ga poznavali ili mu čak pomogli u karijeri, otvara brojna pitanja o Karamarkovoj političkoj vjerodostojnosti koja bi sada, u unutarstranačkoj borbi, mogla biti ponovno otvorena. Pod uvjetom da se uopće pojavi netko tko bi imao hrabrosti biti protukandidat Karamarku koji je s odanim ljudima preuzeo potpunu kontrolu nad HDZ-om.

• ‘VRLO BRZO PO DOLASKU u policiju shvatio sam da je policija zanat koji netko ili zna ili ne zna pa nisam dopustio da se iz zagrebačke policije istjeraju ljudi koji su bili policajci u komunističkom režimu’

OTPRILIKE U OVO VRIJEME 2012. Karamarko se, na iznenađenje mnogih, kandidirao za mjesto predsjednika HDZ-a. Protiv sebe je tada imao žestoku oporbu, od dotadašnje predsjednice Jadranke Kosor koju su podržavala jaka stranačka imena poput Vladimira Šeksa i Andreja Plenkovića, do šefa ličkog HDZ-a Darka Milinovića i Ivana Domagoja Miloševića. U igri su bili i Milan Kujundžić te Drago Prgomet koji je na kraju odustao od kandidature za predsjednika HDZ-a i kandidirao se za zamjenika predsjednika u Kujundžićevu taboru i prošao, za razliku od Kujundžića koji je od Karamarka tijesno izgubio u drugom krugu.

Karamarko je u izbornu utrku ušao s gotovo nikakvim šansama, a protiv sebe je imao i protivnike koji su mu otvoreno zamjerali špijunsku prošlost, tvrdeći da za HDZ ne bi bilo dobro da bivši špijun postane predsjednik stranke. Ali kao jedan od potencijalno najvećih problema za Karamarka postavljalo se pitanje upravo njegova svojedobnog odricanja od HDZ-a, u koji ga je formalno-pravno ponovno učlanila Jadranka Kosor, uručivši mu 13. rujna 2011. člansku iskaznicu stranke. Jadranka Kosor, tada premijerka i predsjednica HDZ-a, rekla je tom prilikom da je u trenutku kada je stala na čelo vlade i stranke bila izložena pritiscima da smijeni Karamarka, “vjerojatno i zbog njegova profila i biografije, ali i zbog toga što je bilo dosta onih koji su se bojali da tako zajedno, kao tandem, možemo još jače i bolje”.

KAD SE SAMO NEKOLIKO MJESECI od učlanjenja u HDZ kandidirao za predsjednika stranke, Karamarku je jedan od najvećih problema bio kratki “staž” u stranci, ali i reputacija Mesićeva i Manolićeva čovjeka. Unutar HDZ-a postoji mišljenje da je Karamarko upravo zato, kako bi skrenuo pažnju s vlastite prošlosti, izmislio svoju politiku “retuđmanizacije” i tvrdio da je stranka bila ne samo zapuštena, nego i da su se njezini bivši predsjednici, dakle Jadranka Kosor i Ivo Sanader, de facto odrekli Tuđmana, odnosno “detuđmanizirali” HDZ. Kad je Jadranka Kosor u intervjuu za tjednik Globus ustvrdila da to nije točno te je kritizirala Karamarkovu politiku i retoriku, započeo je proces njezina izbacivanja iz stranke. Bilo je to početkom 2013., a novinarima u Saboru koji su je pitali je li joj sada žao što je Karamarku uručila člansku iskaznicu, odgovorila je: “To na neki način jest svojevrstan apsurd, da čovjek koji nije bio u HDZ-u, kojem sam uručila iskaznicu… Mislim da se ne treba sramiti što je bio vjerni suradnik Stipe Mesića, što je bio njegov šef kabineta i kampanje. … U intervjuu sam govorila o činjenicama koje su sada već povijesne i opovrgnula navode da je stranka 18 godina bila zapuštena i zapuštana, da je u proteklih 10 godina HDZ detuđmaniziran i dekroatiziran, da je pao u prah i pepeo i da se radi o novom HDZ-u. Ja sam iznijela činjenice o tome kako je to bilo u proteklih 18 godina jer tih 18 godina HDZ-a obuhvaća i Tuđmana. Dakle, ako je HDZ bio zapušten i zapuštan, onda je bio zapušten i zapuštan i u vrijeme Tuđmana. Oko dekroatizacije HDZ-a i Hrvatske ne znam ni što bih rekla jer ne razumijem što znači taj pojam. Hrvatstvo se dokazuje poštenim radom, borbom protiv korupcije i kriminala i čestitim radom za dobrobit države. Što se tiče detuđmanizacije – to apsolutno ne prihvaćam, to nije točno.”

Međutim, Jadranka Kosor ostala je usamljena u svojoj javnoj kritici upućenoj Karamarku. Sada se čini da dio unutarstranačkih nezadovoljnika taj dio Karamarkova političkog djelovanja želi iskoristiti protiv njega uoči zahuktavanja unutarstranačke predizborne kampanje.