Objavljeno u Nacionalu br. 327, 2002-02-19

Prvi nastavak teksta o britanskim diplomatskim izvještajima o hrvatskom proljeću.

Nakon trideset godina britanski Nacionalni arhiv skinuo je oznaku tajnosti s dokumentacije o 1971. godini u Hrvatskoj i Jugoslaviji, o “hrvatskom proljeću”. Iz korespondencije Foreign Officea s veleposlanstvom u Beogradu i konzulatom u Zagrebu razabire se jasan stav britanske diplomacije i službene britanske politike: “hrvatsko proljeće” nacionalistički je pokret koji je mogao rezultirati raspadom Jugoslavije, što u doba hladnoga rata između europskog Istoka i Zapada, između komunističkog Varšavskog pakta i NATO-a nijednoj od svjetskih sila nije odgovaralo. Štoviše, događanja u Hrvatskoj i Jugoslaviji smatrali su izravnom prijetnjom europskom statusu quo, a u svakom nastupu vodećih hrvatskih političara posebno su pomno tragali makar za natruhama zalaganja za cjelovitu Jugoslaviju, koju su jedino cijelu smatrali jamcem mira u regiji, pa i na kontinentu.

U pismu Michaela L. Taita upućenom 6. kolovoza iz Britanske ambasade u Beogradu Bryanu Sparrowu, stoji kako su “bili zabrinuti (…) da zloduh hrvatskog nacionalizma koji su dozvali hrvatski političari kako bi ojačali svoje pozicije u pregovorima o ustavnim amandmanima, neće htjeti natrag u bocu”Tadašnji je partijski vrh Hrvatske zahtijevao decentralizaciju Jugoslavije, pogotovo u financijama, smatrajući da Hrvatska mnogo privređuje a premalo dobiva iz centralizirane blagajne. Tim su se zahtjevima pridružili i mnogi drugi – od definicije konstituivnosti naroda preko naziva jezika do uloge inteligencije. No jugoslavenski partijski i državni vrh ocijenili su da je “hrvatsko proljeće” nacionalistički pokret te je Josip Broz Tito, predsjednik Jugoslavije i SKJ, potpomognut tzv. unitarističkom strujom u SKH, na sjednici u Karađorđevu 2. i 3. prosinca 1971. smijenio “progresivne snage” SKH, predvođene Savkom Dabčević-Kučar, tada predsjednicom Centralnog komiteta Saveza komunista Hrvatske, i danas pokojnim Mikom Tripalom, tada članom Izvršnog komiteta Centralnog komiteta Saveza komunista Jugoslavije te članom Predsjedništva SFR Jugoslavije.

Ni Istok ni Zapad nisu se miješali u unutarnje probleme Jugoslavije: podjednako su strahovali da bi upletanje drugoj strani poslužilo kao povod da “hladni rat” pretvori u pravi, što bi za cijelu Europu (dakako, i svijet) imalo nesagledive posljedice. Britanska diplomatska korespondencija, koju Nacional ekskluzivno objavljuje, svjedoči o strahovima Zapadne Europe od eventualnog raspada Jugoslavije, čime se ujedno otkrivaju i stvarni razlozi suzdržanosti svjetskih velesila na sve događaje unutar Jugoslavije sve dok je bila cijela, što su smatrali svojim primarnim interesom.

Jedno od prvih od tih pisama, koje se može naći u Public Record Officeu (PRO), dopis je što ga je Joseph A. Dobbs iz britanskog Generalnog konzulata u Zagrebu uputio Terenceu Garveyju u Britansko veleposlanstvo u Beogradu, u kojem ga upozorava na govor Savke Dabčević-Kučar na sjednici Izvršnog komiteta Centralnog komiteta Saveza komunista Hrvatske (IK CK SKH) 12. veljače 1971., a povodom njihova skorog sastanka, jednoga u nizu redovitih sastanaka koje je Savka Dabčević-Kučar održavala s diplomatima akreditiranim u Jugoslaviji. “Dr. Savka je izrazila veliku zabrinutost što je Hrvatska postala više domovina Srba i ostalih narodnosti negoli samih Hrvata”, piše Dobbs te upozorava kako je Savka Dabčević-Kučar u svom govoru inzistirala na tome da nacionalni sastav kadrova u pojedinim službama, pogotovo u policiji, ne odgovara nacionalnom sastavu Hrvatske, što se u budućnosti mora ispraviti. “Čitamo li između redaka, čini se da je branila politiku smjene Srba i postavljanja Hrvata u službu sigurnosti, o čemu smo više puta čuli glasine”, piše Dobbs.

“Gotovo četvrtinu svoga govora posvetila je vatrenom, čak silovitom napadu na one elemente koji se odupiru aktualnom kursu SKH. Govor joj je više sličio oporbenom govoru u nekoj demokratskoj zemlji negoli uobičajenim govorima unutar Komunističke partije. Njena je poruka bila da ‘unitarističke’ i ‘etatističko-birokratske elemente’ ne treba podcjenjivati jer oni sada djeluju pod okriljem mnogo prihvatljivijih slogana poput potrebe o jedinstvu i koheziji Jugoslavije. Ti su ljudi ‘zapravo za nadnacionalnu Jugoslaviju, za politiku čvrste ruke’ i ne vide da ‘borba za nacionalnu emancipaciju i afirmaciju te za veću samostalnost republika nije šovinizam i da ne šteti Jugoslaviji’.” Dobbs nadalje navodi Savkine riječi kako ona ne odobrava “stanovite tendencije” o uključivanju Crkve u politički život jer je to “u otvorenom konfliktu s našom političkom orijentacijom”. Dobbsovo pismo Garveyju nekoliko dana poslije proslijeđeno je Bryanu Sparrowu u East European and Soviet Department (EESD, odnosno Odjel za Istočnu Europu i Sovjetski Savez) FCO-a. Sparrow je inače bivši britanski veleposlanik u Jugoslaviji, a početkom 70-ih vodio je EESD FCO-a.

U slijedećem pismu upućenom veleposlaniku Garveyju, Dobbs je pokušao sažeti svojih 15 mjeseci u Zagrebu i odgovoriti na pitanje: koliko je hrvatski nacionalizam opasan za jedinstvo i opstanak Jugoslavije? On napominje kako je nakon rata stanovništvo Jugoslavije sebe smatralo Jugoslavenima više negoli Hrvatima, Srbima, Slovencima, Makedoncima, ali se to u međuvremenu promijenilo. Promjene su vidljive i u tome što je potiskivanje nacionalnih osjećaja u Hrvatskoj zamijenjeno s mnogo više tolerancije za njihovo javno očitovanje, s tim što je 1970. taj osjećaj naglo eskalirao, čak toliko da hrvatska inteligencija smatra kako treba zaštititi specifičnosti hrvatskog jezika, ”što je prije nekoliko godina, 1967. bilo tabu” (očito misli na Deklaraciju o položaju i nazivu hrvatskog jezika). Njega ne fasciniraju stariji ljudi, nego mladi koji su odlučili izraziti svoje nacionalne osjećaje i kojima “nacionalna ideja znači mnogo više nego marksizam i samoupravljanje”. Dobbsa se posebno dojmila “afera Čičak”, odnosno to što je Ivan Zvonimir Čičak bio izabran za studenta-prorektora Zagrebačkog sveučilišta iako je bio “izraziti nacionalist, nije bio član SK i nije krio svoje katoličanstvo”. Njegov izbor Dobbs tumači kao sveučilišni otpor nepopularnom partijskom establishmentu koji je nametao svog kandidata.

“Igraju li se hrvatski partijski lideri politike nadajući se da će istodobno dobiti veću republičku nezavisnost i bolje ekonomske uvjete?”, pita se Dobbs. “Ili su oni separatisti u srcu? I postoje li snage u Hrvatskoj, izvan Saveza komunista, koje se vraćaju na put ustaša ili Hrvatske seljačke stranke i mogu u određenim okolnostima preuzeti vlast od aktualnog režima?”, pita se Dobbs u svom pismu te zaključuje: ”Šansa da antikomunističke nacionalističke snage preuzmu vodstvo u Hrvatskoj mogu izgledati vjerojatne emigraciji, u kavanama Munchena ili Goteborga; ali u Hrvatskoj je to izvan svake mogućnosti.”

Dobbsu je mnogo značajnije odgovoriti na pitanje koliko su pojedinci iz rukovodstva SKH uistinu separatisti, jer čak ako i ne razmišljaju u separatističkim terminima, to ne znači da se u nekoliko godina Hrvatska ne bi mogla približiti osamostaljenju. “Uostalom”, kaže, “prije samo nekoliko godina bilo je čudno i pomisliti na ‘suverenost’ bilo koje republike, a kamoli na njeno samostalno ubiranje poreza i samostalno odlučivanje o investicijama. Ovdje ima mnogo romantičarski raspoloženih Hrvata koji bi mogli podržavati takvu politiku.” No Dobbs ne nalazi ni jednu državu kojoj bi se samostalna Hrvatska mogla okrenuti, a zbog problema obrane samostalnosti i izvjesnog izostanka vojne podrške njenom osamostaljenju “čak ni najnacionalističkije raspoloženi Hrvati nikada mi nisu sugerirali da bi Hrvatska mogla postati potpuno neovisnom državom”. Eventualni raspad Jugoslavije na samostalne države Dobbs vidi u slučaju značajnije krize u odnosima europskog Istoka i Zapada, što bi moglo dovesti do toga da se sjeverozapadne jugoslavenske republike priključe katoličkom Zapadu, dok bi južne i istočne bile bliže pravoslavnom Istoku. Takav razvoj situacije Dobbs je smatrao nemogućim jer se zbog prijetnji nuklearnim ratom u Europi morao održati status quo. Vanjski elementi koji bi mogli utjecati na raspad Jugoslavije nisu imali nikakve izglede: “Svaka njihova akcija vodila bi daljnjem snaženju jugoslavenske zajednice.”

Bez samostalne Slovenije ni Hrvatska ne može postati samostalna, a prema Dobbsovim spoznajama o tadašnjem raspoloženju u Sloveniji, unatoč jakom nacionalnom osjećaju, raspoloženje Slovenaca nije bilo ni blizu ikakvom razmišljanju o osamostaljenju jer im je Jugoslavija potrebna iz ekonomskih razloga. Stoga mu se razgovor o dezintegraciji Jugoslavije čini kao “zanemarivanje činjenica”. “Najizvjesnije je da će biti djelomične unutarnje dezintegracije ili slabljenja centralne vlasti. Raspad Jugoslavije ne predviđaju ni hrvatsko ni slovensko vodstvo i smatraju da će nova, manje centralizirana Jugoslavija biti bolja od stare.” Uostalom, Dobbs vidi jugoslavensko tržište kao presliku europskog i, kako vrijeme odmiče, svaka je republika sve usmjerenija na druge. Na kraju Dobbs spominje i razgovor koji je vodio s Dragutinom Haramijom, tada predsjednikom Izvršnog vijeće SRH (republičke vlade), koji mu je rekao da nacionalno pitanje u Jugoslaviji nikada neće biti riješeno nego će biti “stalno rješavano”.

Isto je pismo početkom ožujka 1971. Garvey proslijedio Alecu Douglasu u britanski parlament, dodatno zapisavši: “Nacionalizam nije racionalni pojava, hrvatski posebno. (…) Neki uistinu strahoviti pogledi koji su izraženi u hrvatskom tisku zadnjih godina i način izražavanja pojedinih lidera, prije svega Mike Tripala, u svojoj neodgovornosti ostavljaju bez daha. Uvjeren sam da je velik dio rečenoga i napisanoga tek dio orkestrirane propagandne kampanje zamišljene da omogući bolje uvjete za Hrvatsku u novom dogovoru o zajedništvu među jugoslavenskim narodima u predstojećim ustavnim promjenama.” Argumente o tome da savezna financijska vlast izrabljuje Hrvatsku Dobss smatra slabima, potkrijepljenima “uglavnom selektivnom statistikom, a mnogo više emotivnom galamom”. Bio je uvjeren, kako se tada izrazio, da će se Hrvati na kraju vjerojatno smiriti, a kad ustavne promjene budu završene, poradit će na daljnjem opstanku države.

“Neki od mojih ovdašnjih kolega izrazili su strah da bi prošle, a vjerojatno i buduće demonstracije hrvatske lakomosti i samodokazivanja mogle, odu li predaleko, generirati protuudarac koji bi mogao uništiti korijene povjerenja na kojem počiva jugoslavenska federacija. Ako bi i druge republike bile mentalno pobrkane i neugodne kakvima se povremeno pokazuju Hrvati, to bi mogla biti ozbiljna opasnost. Srećom, Srbija je sada pod kontrolom skupine koju predvodi predsjednik Partije (Saveza komunista Srbije) Marko Nikezić, koji kombinira odlučnost i političku umješnost, nepokolebljiv u tome da jugoslavenska federacija opstane. On uživa snažnu podršku slovenskog rukovodstva koje predvodi Stane Kavčič. Sloveniji je, iako je najrazvijenija, jasno da njena budućnost ovisi o razumijevanju i suradnji sa svim republikama, posebno sa Srbijom.”

U svom pismu Bullardu, Bryan Sparrow kaže da je “dobro što je hrvatski nacionalizam našao načina da se iskaže u tisku i govorima, što je mnogo bolje no da je ostao potisnut jer bi mogao fermentirati do neizbježne eksplozije”. Za opstanak Jugoslavije Sparrow vidi dva preduvjeta koja moraju biti ispunjena: “Svi narodi, a pogotovo se to odnosi na Srbe i Hrvate, moraju pokazati vrlo veliku političku tankoćutnost te ne prihvatiti da njihovi zajednički interesi budu zasjenjeni nacionalističkim irelevantnostima, što je dovoljno teško i u mnogo razvijenijim društvima.” Drugim bitnim uvjetom opstanka Jugoslavije Sparrow smatra nemiješanje drugih država u unutarnje uređenje Jugoslavije. On se boji da bi takvo što moglo biti primamljivo Rusima, “koji nisu shvatili da je nakon 1948. svim republikama zajednički strah od Rusije”, a “čini se da emigrantske organizacije nisu ništa naučile u ovih 25 godina. Očita opasnost izvana uvijek će rezultirati ujedinjavanjem snaga”, kaže Sparrow.

“Sjever Jugoslavije” naziv je pisma koje je Dugald L. Stewart odaslao kao prvu analizu svojih zapažanja nakon prvog službenog posjeta Sloveniji i Hrvatskoj u svojstvu britanskog veleposlanika nakon što je tu dužnost preuzeo od Garveyja. Osim iznimnog oduševljenja poslovnim rezultatima “Ine”, “Iskre” i Agrokombinata, kao i ostalih tvrtki koje je posjetio, ovdje vrijedi spomenuti i razgovor koji je u Sloveniji vodio s predstavnicima industrije namještaja, ali ne navodi ime tvrtke. Očito mu nije bilo jasno da uspješna drvoprerađivačka tvrtka nema i vlastite šume iz kojih bi crpila sirovinu (pritom kao da je previdio da je tvrtka, kao i sve drugo, “u vlasti radničke klase”). “Odgovorili su mi da je točno da postojeći zakoni ne dopuštaju da posjeduju šumu u Jugoslaviji, ali da su upravo kupili jednu u centralnoj Africi”, zapisao je Stewart.

Nakon prvog susreta sa Savkom i Tripalom, Stewart ih je opisao kao “posve novi tip političara, vrlo inteligentnih, nesputanih dogmama i vrlo uvjerljivih”, ali “pošteno je reći da su svi hrvatski političari na liniji Partije”. “Nakon tipične pregrijane jugoslavenske diskusije prevladat će logika praktične kooperativnosti”, kaže Stewart. “No u razgovoru s običnim ljudima mnogo se bolje vidi u kom grmu leži zec”, piše Stewart te navodi susret sa starim prijateljima svoje supruge, od kojih je jedan bivši general, a razgovor s njim ilustrira rečenicom: “Za svaku sitnicu koja je u Hrvatskoj krenula krivo, pa i lanjski loš urod krumpira, krivi su centralisti u Beogradu a osobito Rankovićevi špijuni koji su još uvijek u službi.” Unatoč svemu, Stewart je zadovoljan što je došavši u Beograd otkrio snažno antirusko raspoloženje u državi, dok liberalne tendencije (u svim republikama) smatra nečim što više nije moguće zaustaviti, a “povratak na stare pozicije” bio bi krajnje pogrešan.

U pismu Michaela L. Taita upućenom 6. kolovoza iz Britanske ambasade u Beogradu Bryanu Sparrowu, stoji kako su “bili zabrinuti (…) da zloduh hrvatskog nacionalizma koji su dozvali hrvatski političari kako bi ojačali svoje pozicije u pregovorima o ustavnim amandmanima, neće htjeti natrag u bocu”, ali se “čini da se hrvatski političari trude, barem u ovim trenucima, da tog duha vrate na mjesto koje mu pripada. Ti političari – čak i Tripalo – srećom su snizili ton svojih govora nakon Brijuna (vjerojatno partijskog plenuma na Brijunima, op. a.). Sada, kad su amandmani prihvaćeni, i Bakarić i Savka Dabčević u svojim su istupima jasno rekli da više ne žele šovinističke gluposti. Potkraj prošlog mjeseca na otvorenoj sjednici Predsjedništva SKH dvojica profesora Sveučilišta u Zagrebu, dr. Šime Đodan i dr. Marko Veselica, isključeni su iz Saveza komunista. Optuženi su da su svojim tekstovima, kao i u govorima i javnim nastupima na televiziji i radiju, iznijeli poglede koji su ‘frakcionaški i nisu politika Saveza komunista’. (…) Prema našem razumijevanju stanja, koje nismo mogli potvrditi, ni Đodan ni Veselica nisu fanatični nacionalisti, ali obojica su iskoristili mogućnost da kritiziraju Srbe, podjednako u Hrvatskoj i izvan Hrvatske. A to je suprotno partijskoj liniji ‘bratstva’”, piše Tait.

On navodi i dijelove govora Vladimira Bakarića i Savke Dabčević-Kučar. Bakarić je na svom govoru u Srbu 27. srpnja (na tadašnji Dan ustanka Hrvatske) čestitao zagrebačkoj partijskoj organizaciji na raščišćavanju stanja, dodavši kako su i neke druge organizacije “prihvatile slične manifestacije (nacionalizma) koje su otišle predaleko i nisu na vrijeme uočene i izolirane”. “Dva dana prrije”, piše Tait, “Savka Dabčević također je odobrila isključenja te napala jednako ‘hrvatske kao i srpske šoviniste koji su zajedno s neokominformovcima pokušali prikazati nejedinstvo i unijeti nemire među Srbe u Hrvatskoj, na što smo mi u Hrvatskoj, jednako Hrvati kao i Srbi, osobito osjetljivi’.”

Iz britanskog Generalnog konzulata u Zagrebu 11. listopada odaslan je Ambasadi u Beogradu dopis “Hrvatski nacionalizam i nacrt amandmana na hrvatski Ustav”. Naime, nakon promjene saveznog Ustava, odnosno izglasavanja amandmana, uslijedile su promjene i amandmani i na sve republičke ustave. “Nacrt predviđa da je Socijalistička Republika Hrvatska suverena država hrvatskog naroda, kao i srpskog naroda u Hrvatskoj, te država svih manjina koje žive u Hrvatskoj. Od hrvatskih nacionalista stižu kritike, pogotovo kroz Hrvatski tjednik, list Matice hrvatske, da je ta definicija potpuno pogrešna. Jer ako je Hrvatska nacionalna država Hrvata, njena je suverenost nedjeljiva. Ali ako je ona i država Srba i ostalih koji u njoj žive, hrvatska suverenost u tom bi slučaju bila pluralna – ona bi bila država Hrvata baš kao i država Srba, Talijana, Muslimana… Srpske su kritike blaže, ali su eksplodirale u istupima partijskih propagandista, u prvom redu u pokušajima nepristrane osude ’šovinista’ na obje strane. General Rade Bulat time je zaradio neželjenu ozloglašenost. Proglašen je srpskim šovinistom koji Hrvatsku pokušava pretvoriti u mini-federaciju nacionalnosti, a u internom biltenu SKH optužili su ga da traži uvođenje Vijeća narodnosti u Saboru SRH kao jamstvo zaštite Srba u Hrvatskoj, ‘kao da politika SKH i samoupravni socijalistički poredak nisu dovoljna garancija’.” U istom broju Biltena, navodi se u dopisu iz Konzulata, Matica hrvatska je optužena da je šovinisti pretvaraju u nekulturnu, odnosno u političku organizaciju odvojenu i neprijateljsku prema Savezu komunista.

Velika je pažnja posvećena i govoru Vladimira Bakarića, održanom u Topuskom 30. rujna, “o uspjesima socijalizma”, s tim da se može razabrati kako i Britanci smatraju Bakarića istinskim dogmatom naklonjenom Srbima. “Potom je (Bakarić) skrenuo govor u smjeru jezičnog pitanja, tradicionalnog nacionalističkog konja za jahanje u slobodno vrijeme u Matici hrvatskoj. Srbi i Hrvati govore istim jezikom, tvrdi Bakarić”, a u dopisu napominju da je 40.000 primjeraka novog hrvatskog pravopisa u CK SKH nazvano “nezadovoljavajućim po osnovnim političkim kriterijima” jer inzistira na razlikama srpskog i hrvatskog jezika.

Početkom studenoga Geoffrey Baker poslao je Taitu iz konzulata u Zagrebu pismo u kojem ga upozorava da su raspravom o ustavnim amandmanima pokrenuta, osim pitanja konstitutivnosti naroda u Hrvatskoj, i pitanja službenog jezika te uloge znanstvenika u društvu i na sveučilištu. “Naime, Hrvati smatraju da se u hrvatskoj jezik treba zvati hrvatski”, piše Baker, “dok su Srbi stali u obranu termina srpskohrvatski, odnosno hrvatskosrpski, koji smatraju zadovoljavajućim. Glavni odbor Srpskog kulturnog društva “Prosvjeta” (ekvivalent Matici hrvatskoj) sastao se nedavno u Zagrebu i osudio nacionalističke i djeliteljske aspiracije Matice hrvatske. Književnik Vojin Jelić rekao je da bi razdvajanje jezika podiglo barijere između djece u školi, što je najdelikatniji problem za cijelu kulturu i društvo.” Dok se sveučilišni profesori bune da su zanemareni, i Bakeru se zanimljivijim čine daljnja nastojanja Hrvatske da zadrži zarađeni novac u Hrvatskoj, odnosno “da se spriječi odlijevanje deviznog priljeva u nerazvijene pokrajine na promašene investicije”. “Pero Pirker (sekretar SKH) u svom je govoru 24. listopada povezao te ambicije s pravima radnika: radnička klasa mora moći odlučivati raspodjeli dohotka koji stvara njihov rad. To znači da nitko ne može govoriti u ime radničke klase i zastupati njene interese i ujedno podržavati dosadašnji oblik vanjske razmjene i centre financijske moći koji raspolažu ostvarenim dohotkom otuđenim od radnika.”

Medijska cenzura

Samo nekoliko dopisa iz Britanskog veleposlanstva u Beogradu tiče se medija u tadašnjoj Jugoslaviji. Mapa pod naslovom “Kulturna revolucija u Jugoslaviji” posvećena je odnosu vlasti prema medijima. Michael Tait analizirao je zabrane tiskovina od rujna 1970. do rujna 1971. “Izrazito je velik broj zabranjenih tiskovina. Prošlog mjeseca zamijetio sam devet zabranjenih publikacija, od kojih je dvjema, Hrvatskom tjedniku i Prosvjeti, zabrana ukinuta. Tri zabranjene publikacije (među kojima i dvije navedene) zabranjene su zbog iskazivanja nacionalističkih tendencija. Samo su dvije publikacije zabranjene u prošlih 11 mjeseci zbog izazivanja nemira među nacijama, ali je jedna vraćena natrag u prodaju. Dva su vjerska magazina zabranjena u kolovozu, oba zbog zastupanja katoličkih svećenika koji su surađivali s okupatorima u. (…) Još su dva zanimljiva slučaja. Članak u Kulturi, zabranjenoj zbog antisovjetskih stavova, što je jedini takav slučaj zadnjih godina, napisan je prije 25 godina a njegov je autor 20 godina mrtav. Časopis Politolog je zabranjen zbog članka koji implicira da nesvrstanost nije ostvariva politika i da se sve male zemlje trebaju priključiti blokovima te im se podrediti.”

Taita su se posebno dojmili članci u dvobroju Praxisa 3/4 iz 1971. “To su ozbiljni članci, koje su pisali intelektualci i namijenjeni intelektualcima, a u njima je sadržana fundamentalna kritika razvoja komunizma u Jugoslaviji.” Po riječima Taita, ti su članci vrlo ozbiljno shvaćeni “na visokim državnim razinama”, a propitivanje otuđenja radnika i studenata, kao i radikalno propitivanje uspješnosti samoupravnog sustava, iako “s lijevih pozicija”, vlastima se nisu svidjeli. Svom pismu Tait je priložio i detaljan popis zabranjenih tiskovina, njih 20 tijekom godinu dana: Prosvjeta (kulturni magazin Srba u Hrvatskoj), Vidici (studentski), Široki Brijeg (vjerski), Književne novine, Kultura, tri puta Student, dva puta Praxis (filozofski), Hrvatski tjednik (revija Matice hrvatske), Družina (slovenski vjerski list), Stradija (studentski), Večernje novosti (hrvatsko izdanje), Subotička Dana (vjerski), Indeks (studentski), Anali Pravnog fakulteta, Politolog te dva zbog pornografije – Čik ekstra i Fleš.

Zanimljivo je Taitovo viđenje komunističkog protivljenja pornografiji u pismu Sparrowu sredinom kolovoza 1971.: “Hodajući Beogradom ostao sam zatečen količinom seks magazina koji se prodaju na svakom kiosku. Na naslovnicama ozbiljnih novina najčešće su portreti vođa, a sada se njihove slike miješaju u izlozima kioska s prostranstvima golog ženskog mesa. Magazini su – govorim bez posebne ekspertize – više erotski i nijedan od njih ne bi se mogao opisati kao tvrda pornografija. Najčešće su neukusni, ali nisu vulgarni kao magazini koji su dostupni na policama britanskih kolodvora.” No zaključak koji se nameće iz Taitova pisma jest da su komunisti zabranjivali pornografiju jer ih je – onako pomiješana na kioscima s njihovim likovima – podsjećala na to da su i oni sami roba.

Public Record Office

Public Record Office drugi je naziv britanskog Nacionalnog arhiva. Nalazi se pokraj Kew Gardena, jednog od najljepših vrtova na svijetu, u zapadnom predgrađu Londona. U njemu se čuvaju najraniji pisani tragovi o gotovo svim britanskim, ali i svjetskim događajima. Posebni dio je Family Records Centre, fizički odvojen od PRO-a, koji nudi brojne dokumente o povijesti pojedinih prezimena u Britaniji i izvrstan je izvor podataka o tamošnjem plemstvu i puku. Unatoč izvrsnoj Internet stranici, početkom ove godine PRO je imao velikih problema: nakon stavljanja popisa stanovništva Britanije iz 1901. godine na Internet, stranice su danima bile blokirane zbog velikog interesa da se pronađu korijeni obiteljskog stabla.

Svakog 1. siječnja Public Record Office nudi mogućnost uvida u povjerljive dokumente i korespondenciju najviših britanskih državnih tijela, koji su nastali prije 30 godina. Primjerice, sva diplomatska korespondencija o situaciji u Hrvatskoj i Jugoslaviji 1971. javnosti je ponuđena na uvid 1. siječnja 2002. U mapi “Internal situation in Croatia region in Yugoslavia” (Unutarnja situacija u Hrvatskoj unutar Jugoslavije) prikupljena je korespondencija britanskih ambasadora u Jugoslaviji iz Beogradu i generalnog konzula iz Zagrebu, s Foreign and Commonwealth Officeom (britanskim ministarstvom vanjskih poslova), odnosno njihovim Eastern European and Soviet Departmentom (Odjelom za Istočnu Europu i Sovjetski Savez).

U mapi nema ni jednog teksta iz britanskog tiska. No moguće je pronaći mnoštvo stranica Tanjugovih biltena s izborom iz jugoslavenskog tiska, prevedenog na engleski. Očito je da su britanski diplomati uvažavali taj bilten, ako ništa više – barem ga redovito čitali i smatrali dobrim izvorom informacija o stanju u Hrvatskoj i Jugoslaviji.