“Hrvatskim rukometom, kao i drugim sportovima, vladaju neznalice. Oni vode i cijelo naše hrvatsko društvo, to je koalicija neznalica. Te su se neznalice omastile na rukometu, doveli hrvatski rukomet na najniže grane, a onda su htjeli spriječiti da ja postanem izbornik hrvatske rukometne reprezentacije. Njima smeta stručnjak poput mene”, govorio je uzbuđeno nakon polufinalne utakmice sa Španjolskom Lino Červar, izbornik koji je s rukometnom reprezentacijom Hrvatske u nedjelju sasvim neočekivano postao svjetski prvak. Ispraćeni na svjetsko prvenstvo u Portugal kao reprezentacija koja će se boriti za sedmo mjesto, Červar i rukometaši postigli su za mnoge neobjašnjiv rezultat. Njega Červar tumači jednostavno, a to je stručan i sistematski rad koji je donio zlatnu medalju. U subotu uvečer Červar se više nije suzdržavao i odlučio je otvoreno progovoriti o svima koji su tvrdili da je on trener koji je gotovo zalutao na izborničko mjesto i zauzvrat nudili svoju formulu uspjeha.

‘Hrvatskim rukometom vladaju neznalice, oni su se omastili ali su doveli rukomet na najniže grane, a onda su htjeli spriječiti da ja postanem izbornik’Dok smo sjedili u baru hotela “Tivoli Tejo” u Lisabonu, u kojem su bile smještene sve momčadi na svjetskom prvenstvu, Červar se prvo želio obračunati sa svim trivijalnim razlozima koji su se u medijima navodili kao tajna uspjeha naše reprezentacije. Jedna je od njih kako su naši rukometaši vrhunski sportaši, ali i gotovo divljaci kojima treba čvrsta ruka, netko tko će ih šamarati kako bi ih doveo u red. Kao primjer navodio se bivši izbornik Velimir Kljajić koji je navodno takvim metodama osvojio zlatnu rukometnu olimpijsku medalju u Atlanti 1996. godine. “Ma to su gluposti. Kljajić je imao najbolju reprezentaciju na svijetu u tom trenutku i zato je osvojio zlatnu medalju. Pa koga bih ja to mogao šamarati, pogledajte kako sam nizak, a kako su igrači visoki? Uz njih izgledam kao David pokraj Golijata. Ja sam na njih želio utjecati svojim znanjem i stručnim radom. Moj cilj nije bio da od njih napravim samo najbolje rukometaše, već i najbolje ljude”, odgovorio nam je Červar koji je već prije finalne utakmice svjetskog prvenstva, u kojoj je Hrvatska pobijedila Njemačku, znao da je demantirao sve one koji su sumnjali u njegovo rukometno znanje.

Sumnje su se temeljile na tome da Červar u svojoj karijeri nikada nije postigao osobit rezultat, a to što je 1997. godine kao izbornik odveo osrednju reprezentaciju Italije na svjetsko prvenstvo u Japan nije se smatralo značajnim. “Ja sam Luigi del Neri hrvatskog rukometa. Luigi del Neri je trener talijanskog nogometnog kluba Chievo i taj klub nikada neće biti prvak Italije, ali u Italiji svi znaju da je del Neri najbolji talijanski nogometni trener. Takva je i moja rukometna sudbina. Prvo sam još za vrijeme Jugoslavije kao trener doveo Umag iz pete do prve lige, a najveća mi je čast bila kada je rukometni klub Zagreb došao u Umag pa se pričalo kako Zagreb namjerava kupiti utakmicu jer nisu bili sigurni da će pobijediti Umag”, odgovara Červar koji i uspjeh s talijanskom reprezentacijom mjeri na isti način, a sve novinare koji omalovažavaju te rezultate naziva dijelom orkestrirane kampanje protiv njega što vode spomenute neznalice.

Ipak, djelomično oduzimanje zasluga Červaru nastavljeno je i nakon što je Hrvatska osvojila zlatnu medalju u Lisabonu kada se počelo pričati kako je pomoćni trener Irfan Smajilagić taj koji je povlačio ključne poteze na terenu te da bez njegovih odluka Hrvatska ne bi bila prvak svijeta. Červar nije želio komentirati takve tvrdnje, već je odbrusio “sada mi ga svi mogu popu….”, ali je Božidar Jović, jedan od najstarijih igrača u reprezentaciji, objasnio odnose u vodstvu reprezentacije. “Smajilagić je bio izuzetno bitan, kao što je bio bitan i Mirko Bašić, također pomoćni trener. Bašić se brinuo o golmanima, Smajilagić o organizaciji svega – od toga kada će igrači ustajati i odlaziti spavati, kada će se trenirati i tako dalje. Međutim o taktici je odlučivao Červar koji je, osim što je stručan, ujedno i sjajan motivator”, rekao nam je Jović objašnjavajući kako je Červar svojim pristupom s lakoćom razbijao svaku napetost kod igrača. “Primjerice, Červar bi nam objašnjavao što zahtijeva od nas na nekoj utakmici, a kada bi primijetio da smo se previše udubili u razmišljanje, ispričao bi nam neki vic da se opustimo i oslobodimo”, prepričavao nam je Jović.

Reprezentacija Hrvatske otišla je na ovo svjetsko prvenstvo s minimalnim nadama za veći uspjeh i Červar je priznao kako to nije bio nimalo ugodan osjećaj. No Červar se na to nije pretjerano obazirao tako da su odmah uvedena stroga pravila te je za početak igračima bilo zabranjeno da u Portugal dovedu djevojke, supruge ili rodbinu. Ivica Udovičić, tehniko reprezentacije, objašnjavao nam je kako se nije željelo da se na bilo koji način uznemirava igrače. “Igrači bi se tada trebali brinuti o njima što se nije moglo dopustiti. I moja je supruga željela doputovati u Portugal, ali sam joj rekao kako sam se solidarizirao s igračima pa ni ona ne može doći”, rekao je Udovičić objašnjavajući kako je čvrsta disciplina vladala u reprezentaciji.

Unatoč tomu početak prvenstva nije nudio ništa dobroga. Poraz od drugorazredne Argentine još uvijek nitko ne može objasniti. Červar nam je rekao kako je vidio da su igrači bili nervozni i uznemireni. “Mi na poluvremenu vodimo pet razlike, a ja vidim da su oni zbunjeni. Sišli su u poluvremenu u svlačionicu i počeli se međusobno sudarati. Već sam tada vidio da utakmica neće završiti dobro po nas”, kaže Červar kojem je tada glavni cilj postao smirivanje napetih igrača. Golman Vlado Šola imao je drugačije objašnjenje, iskreno je priznao kako je hrvatska reprezentacija na ovo prvenstvo došla sa statusom drugorazredne momčadi, otprilike u kategoriji Argentine pa poraz i nije bio iznenađenje. Zato je Červar morao psihološki raditi s igračima i uvjeriti ih kako nisu nikakva drugorazredna momčad, već reprezentacija koja može svakoga pobijediti. To se i uspjelo pobjedama nad Rusijom, Francuskom, Danskom, Španjolskom i Njemačkom.

Usprkos statusu drugorazredne momčadi reprezentacija je financijski bila prvorazredno osigurana. Na mnogim dosadašnjim prvenstvima igrači su se bunili kako im nije osiguran novac za premije što je predstavljao ogroman problem, dok ove godine nije bilo ni riječi o tome. Gotovo potajno organiziran je hrvatski rukometni pool na čijem je čelu bio predsjednik Dragan Kovačević i potpredsjednik Marinko Filipović. Financijski su pool potpomogli Agrokor, Croatia osiguranje, Štedbanka i mnogi drugi. “Ti su ljudi divni, toliko mirni i pristojni da ja gotovo nisam niti znao da oni postoje”, hvalio ih je Červar kada su sponzori stigli u Lisabon na polufinalnu i finalnu utakmicu svjetskog prvenstva. Kolike su premije za zlatnu medalju, nitko nije htio govoriti, niti su se igrači pretjerano raspitivali o tome.

Nakon ovakvog uspjeha pitali smo Vladu Šolu kako komentira izjavu Patrika Ćavara, po mnogima i danas našeg najboljeg rukometaša, koji je rekao kako ne želi igrati za reprezentaciju koja će se boriti za sedmo ili osmo mjesto na svjetskom prvenstvu, zbog čega je odbio poziv izbornika: “Godinama su se pozivali igrači koji ne žele igrati, a nije se zvalo one koji su željeli igrati”, odgovorio nam je Šola kojem smo otvoreno rekli kako vjerojatno misli na sebe kada spominje one koji nisu bili pozivani, a željeli su igrati za reprezentaciju. “Upravo tako”, odmah je odgovorio. I taj odabir onih koji iskreno žele igrati za reprezentaciju bio je iznimno bitan za uspjeh jer su se na dosadašnjim prvenstvima događali sukobi između igrača kojima reprezentacija uopće nije bila bitna. Najbolje se to vidjelo na utakmici protiv Španjolske kada je 24-godišnji Vedran Zrnić cijelo vrijeme dodavao bocu s vodom Joviću čim bi ovaj sjeo na klupu da se odmori. Jović se široko nasmijao kada smo to spomenuli upravo njemu koji je javno govorio kako je na prošlim europskim i svjetskim prvenstvima dolazilo do sukoba između mlađih i starijih igrača jer mlađi nisu poštivali starije. Kimnuo je glavom samo da potvrdi kako smo dobro primijetili da su ti odnosi u reprezentaciji bili sređeni.

Koliko su sve te pobjede značile igračima, najbolje se vidjelo nakon pobjede u polufinalu protiv Španjolske. Lino Červar trčao je po terenu zbunjeno poput Woodyja Allena, kao da ni sam nije bio svjestan što je napravio, iako je znao da je napravio nešto jako dobro. Kapetan Slavko Goluža držao se za glavu i plakao kao malo dijete, ostali igrači stalno su govorili “kako su nas samo tukli, evo im sada”. Kada smo nakon polufinalne utakmice pitali Golužu kada je posljednji puta plakao, rekao je da je to bilo 1995. godine nakon poraza Hrvatske od Francuske u finalu svjetskog prvenstva 1995. godine. “Nemojte molim vas objaviti sliku na kojoj se vidi kako plačem”, zamolio nas je Goluža iako nije imao razloga sramiti se tih suza. Igrači nisu pretjerano slavili ulazak u finale, u krevetu su morali biti u 23 sata, do tada su mogli raditi što su htjeli i popiti koliko su htjeli. Petar Metličić pio je pivo u hotelskom baru nadajući se da će mu to pomoći da zaspe što prije jer kaže kako noć prije utakmice sa Španjolskom nije mogao zaspati do dugo u noć. “U jednom trenutku u produžecima pomislio sam ‘neka samo utakmica završi’, toliko sam bio umoran”, rekao nam je Metličić ispijajući treće pivo koju su mu naručili prijatelji iz Splita.

Dolazak na finalnu utakmicu protiv Njemačke pokazao je koliko je Červar uradio na psihološkoj pripremi igrača. Stotinjak minuta prije početka utakmice bio je završen posljednji sastanak vodstva reprezentacije s igračima. Kada smo se susreli s igračima odmah po završetku sastanka, bili su vedri i nasmijani kao da će odigrati neku prijateljsku utakmicu, a ne finale svjetskog prvenstva.

Kao što smo to već navikli, polufinale i finale svjetskog prvenstva privuklo je premijera Ivicu Račana i neke ministre u Lisabon. U subotu su ujutro čarter letom doletjeli ministar prosvjete i sporta Vladimir Strugar i ministar financija Mato Crkvenac. Kako smo saznali, Strugar uopće nije namjeravao putovati u Lisabon zbog brojnih obaveza, ali ga je u petak poslijepodne nazvao predsjednik njegove stranke Zlatko Tomčić i gotovo mu naredio da se spakira i ode u Lisabon. Iako su po dolasku obaviješteni da će sjediti u loži, Crkvenac je odmah rekao kako želi sjediti zajedno s navijačima, dok se Strugar prešutno složio s njim. Račan se ukrcao u avion odmah po završetku polufinalne utakmice i u Lisabon sletio oko jedan sat iza ponoći zajedno s ministrom vanjskih poslova Toninom Piculom i vladinom glasnogovornicom Sanjom Kos. I oni su se odlučili pridružiti navijačima iako je na finalnoj utakmici većina navijača bila smještena daleko na vrhu tribina prekrasne dvorane izgrađene u povodu EXPO-a 1998. s više od 12 tisuća sjedišta.

Okupljanje političara oko rukometne reprezentacije po Červaru ne miriše na dobro. Kada je hrvatski rukomet bio u izgubljenoj situaciji, smatra Červar, došli su u reprezentaciju oni koji su joj željeli pomoći iz čiste ljubavi. Sada prijeti opasnost da se mnogi nepozvani zalijepe za reprezentaciju kako bi se na neki način okoristili njezinim uspjehom. “Ja ću poslati javni apel da se rukometna reprezentacija ostavi na miru barem slijedeću godinu dana kako bismo se što bolje pripremili za Olimpijske igre u Ateni”.