POVIJESNE FOTOGRAFIJE i dokumenti te svjedočanstvo hrvatskog branitelja iz Jasenovca, časnika HV-a, otkrivaju razmjere provokacije koja je izvedena stavljanjem spomen-ploče s pozdravom ‘za dom spremni’ na mjestu gdje su stolovali ustaški krvnici

Moja majka Anka bila je djevojčica u vrijeme kad su ustaše u Jasenovcu formirali logor. Njezin otac, moj djed Stjepan Lang bio je kovač, a Dinko Šakić bio nam je prvi susjed. Naime, ustaška bolnica nalazila se preko puta kuće moga djeda, a Šakić je živio nekoliko metara dalje. On je obožavao moju mamu, a i ona njega jer su joj on i njegova supruga Nada uvijek davali čokoladice. Jednog dana moja je majka, tada 14-godišnja djevojčica, sva uplakana uletjela u radionu kod djeda, a ondje se slučajno zatekao i Dinko Šakić. Djed ju je pitao što se dogodilo, a ona je kroz suze ispričala kako je jedan ustaški vojnik pucao za njom jer su naše krave, koje je čuvala, pojele neku repu. U tom trenutku u dvorište je uletio i taj ustaša. Mama je pamtila samo da se prezivao Brekalo. Šakić ga je pitao ‘Pa šta radiš, čovječe?’ a on je odgovorio da su krave koje je čuvala moja mama pojele repu. Šakić ga na to pita: ‘Zar bi ti zbog toga ubio dijete?’ Kad je ovaj odgovorio potvrdno, Šakić je uzeo pištolj, ispalio metak u tog ustašu i na licu mjesta ga usmrtio. Kad se poslije rata sudilo Dinku Šakiću, moja je majka htjela svjedočiti kako ju je on spasio i kako nisu svi ustaše bili zli jer da nije bilo njega, taj Brekalo bi možda ubio i nju i djeda. No djeda su ubili na križnom putu.” Sve to za Nacional je gotovo u dahu izgovorio Ankin sin Mladen Jurić, dok se u ponedjeljak prijepodne gotovo posve pustim ulicama Jasenovca vozio s ekipom Nacionala prema mjestu na kojem se nekad nalazio zloglasni jasenovački logor smrti.

“Polako, polako, stanite sad ovdje ispred ove kuće”, govori nam dok se vozimo cestom koja od centra vodi prema logoru. “Evo, u ovoj kući rođena je moja majka, a s druge strane, nekoliko metara dalje, poslije rata je, sve do smrti 1988., živio Ozren Bačić”, pokazuje na danas neuglednu kuću od cigle, potpuno obraslu u korov i šipražje.

Ozren Bačić bio je prije Drugog svjetskog rata vlasnik ogromnog industrijskog kompleksa na obalama Save, koji je podigao njegov stric Lazar i u sklopu kojeg su bile ciglana i pilana. Bačići su bili jedna od najuglednijih i najimućnijih srpskih obitelji iz Jasenovca, a tvornica koju su podigli po svojoj se veličini i snazi mogla usporediti s današnjom Petrokemijom i predstavljala je motor cijelog kraja. Drvo se vlakovima dovozilo u tvornicu, a roba se potom brodovima izvozila u Austriju i širom Europe. Proglašenjem NDH i dolaskom ustaša na vlast, tvornica u Jasenovcu konfiscirana je i pretvorena u logor. Umjesto drva, vlakovi su u Jasenovac počeli dovoziti Srbe, Židove i Rome. Neki od njih ubijani su u Jasenovcu, mnogi su poslani u logor s druge strane Save, u Donjoj Gradini, a većina ih je bačena u rijeku Savu.

Obitelji Bačić, koja je bila vlasnik ciglane pretvorene u logor, ustaše nisu uzeli samo tvornicu, već i nekoliko kuća u Jasenovcu i Zagrebu. U velikoj kući u samom središtu Jasenovca smjestili su ustaško zapovjedništvo jasenovačkih logora. Prvi koji je ondje stolovao bio je Maks Luburić, a kasnije se ondje promijenilo još nekoliko zapovjednika. Tu su kuću, kao i cijelo mjesto, ustaše prilikom povlačenja gotovo do temelja srušili i zapalili, a fotografije ruševina te kuće nalaze se u fotomonografiji “Jasenovac 1945. – 1947.” autora Đorđa Mihovilovića, objavljenoj nedavno kao svojevrstan odgovor na pokušaje iskrivljavanja povijesnih činjenica i plasiranja teza o tome da se u Jasenovcu nalazio samo radni logor u kojem su zatvorenici mogli gledati i kazališne predstave te se baviti sportskim aktivnostima.

Točno na mjestu srušene kuće obitelji Bačić, u kojoj se nalazilo zapovjedništvo logora Jasenovac, danas se nalazi zgrada na kojoj je nedavno postavljena spomen-ploča poginulim pripadnicima HOS-a s istaknutim ustaškim pozdravom ‘za dom spremni’, u ime kojeg su ustaške vlasti odvodile u logor i likvidirale Srbe, Židove i Rome.

Mladen Jurić rođen je poslije rata, 1950. O tome što se događalo u logoru, njegova majka Anka, u čijeg je progonitelja Dinko Šakić ispalio metak, ništa nije znala. Pristup logoru civilima je bio strogo zabranjen, a i majka mu je u to vrijeme bila 14-godišnja djevojčica. Njezin je brat, Mladenov stric Mijo, bio domobran, vojnik takozvane regularne hrvatske vojske, a poginuo je 1943. na Kozari. Kad je 1991. napadnut Jasenovac, Mladen je radio kao inženjer elektrotehnike u Zagrebu, ali se tijekom napada zatekao u Jasenovcu i prvo odande evakuirao obitelj, a onda se kao dragovoljac priključio obrani i postao časnik Hrvatske vojske i jedan od zapovjednika obrane. Nakon umirovljenja vratio se živjeti u Jasenovac u kojem danas, kaže, vlada atmosfera straha. Postavljanje ploče poginulim pripadnicima HOS-a doživio je kao čistu provokaciju, i to ne samo zbog pozdrava “za dom spremni”.

“Pitanjem tog pozdrava neka se bave povjesničari. Po meni je puno spornije to što je ta ploča postavljena na mjestu na kojem je nekad bio glavni ustaški stan, odnosno zapovjedništvo jasenovačkog logora. Svi u Jasenovcu znaju što se nalazilo na tom mjestu. Po mom mišljenju, akteri postavljanja ploče to su također znali i oni jako dobro znaju zašto su ploču stavili baš na to mjesto, iako su imali mjesto pored postojeće ploče koja se nalazi desetak metara dalje, koja je još 1996. podignuta u spomen svim braniteljima palima u Domovinskom ratu”, ističe Mladen Jurić.

Dok smo s njim stajali ispred ploče poginulim pripadnicima HOS-a i dok nam je objašnjavao genezu cijelog slučaja, pogledi slučajnih prolaznika, dostavljača i radnika u obližnjim trgovinama, bili su uprti u nas. Nije bilo ni smiješka ni pozdrava, samo neki neodređeni muk u zraku. Mladen Jurić ističe da se on ne boji izreći svoje mišljenje jer je i kao dragovoljac Domovinskog rata sudjelovao u obrani Jasenovca i Hrvatske.

“Da je živ bivši ratni načelnik općine Jasenovac Ivan Filipović, inače moj školski prijatelj i HDZ-ovac, to se sigurno ne bi dogodilo”, kaže Jurić i ističe da sadašnjem općinskom rukovodstvu ne zamjera ovu situaciju jer su mladi vjerojatno neupućeni u određene stvari, a ujedno zaokupljeni lokalnim izborima i borbom za vlast. Uostalom, smatra, lokalni HDZ nije ni sudjelovao u postavljanju ploče, već su glavni akteri bili provokatori iz Zagreba.

Neke od mladića čija se imena nalaze ispisana na spomen-ploči HOS-a, Mladen Jurić i osobno je poznavao.

“Martinovski je njima bio zapovjednik i njega su prvog likvidirali. Nastradao je 1991. u nerazjašnjenim okolnostima na području koje je kontrolirala Hrvatska vojska, ne zna se ni točno mjesto njegova stradanja. Grgić je također nastradao 1991. u nerazjašnjenim okolnostima. Špoljarić je poginuo u oslobađanju Jasenovca 4. kolovoza 1995., ali kao član Hrvatske vojske, bio sam i na njegovu pogrebu u Zagrebu. To su bili dobri dečki, ali oni su 1991. bili izdvojeni i dislocirani, nismo imali ni zajedničko zapovjedništvo, to su bile paravojne jedinice, a među tim krasnim dečkima bilo je i svakakvih ljudi”, svjedoči Jurić koji kaže da treba razumjeti da se to sve odvijalo u vrijeme početaka formiranja ZNG-a, a da su jedinice HOS-a već tada bile na prvim crtama obrane, u Jasenovcu je to bilo na liniji u Drenovom boku, i da tim dečkima treba odati priznanje bez obzira na neke negativne pojave koje su se događale. Međutim, ističe, isto tako ne treba stvari preuveličavati i danas ponovno koristiti u političke svrhe.

“Jasenovac je branila Hrvatska vojska, HOS je bio u manjini i bili su van kontrole Hrvatske vojske. Pa mi smo njima rekli, dečki, ako želite ostvariti svoja prava, prijeđite u Hrvatsku vojsku i oni su svi nakon 1992. i prešli u HV. No na početku su te postrojbe bile potpuno van naše kontrole, imale su svoju vlastitu logistiku i naoružanje. Atmosfera je bila takva da čak ni ja kao zapovjednik nisam smio u prostorije HV-a staviti Tuđmanovu sliku jer su oni držali na zidu sliku Ante Pavelića. Mi smo ih nastojali educirati i uz velike napore uspjeli smo na kraju postići da se postavi Tuđmanova slika. Teško je to danas shvatiti, ali to su bila takva vremena, ljudi su bili ogorčeni zbog srpske agresije, bili su protjerani iz svojih domova, kuće su im bile popaljene, sve uništeno.

No, s druge strane, bilo je i potpuno neopravdanih pojava, ubijalo se susjede samo zato što je netko oženio Srpkinju. Pa i moja je supruga pravoslavka, ali kad su mi počeli prijetiti, znao sam im uzvratiti i nisam se bojao ni tada, a ni sada”, kaže Mladen Jurić. Žalosno je, smatra, što su danas došla vremena da se ljudi boje govoriti istinu zbog straha da će izgubiti posao, posebno oni koji rade u državnim službama i ovise o svojim plaćama.

“Ako si nepoćudan, možeš izgubiti posao. Smatram da radi budućih pokoljenja i generacija moramo reći istinu jer nama kao malom narodu laž može samo odmoći. Jedino istina, kajanje i trud mogu nam pomoći ako sebi i drugima želimo dobro. To su moji životni postulati i toga ću se držati”, zaključio je Mladen Jurić.

Postavljanje spomen-ploče HOS-a s ustaškim pozdravom ‘za dom spremni’ u Jasenovcu, tjednima je u središtu pozornosti hrvatske, ali i međunarodne javnosti. Taj interes je toliki da su se zbog toga tijekom vikenda o tom događaju izjasnili i najmoćniji političari HDZ-a. Prvo se u subotnjem izdanju Jutarnjeg lista o tomu izjasnio potpredsjednik Sabora Goran Jandroković. On je rekao da nije primjereno u Jasenovcu staviti spomen-ploču s natpisom “za dom spremni” te da su branitelji to morali znati. Potom se u nedjelju u emisiji “Nedjeljom u 2” premijer Andrej Plenković nakon diplomatskog okolišanja ispričao onima koje je postavljanje takve ploče uvrijedilo. Zatim je u ponedjeljak o tomu za televiziju N1 govorio i predsjednik Sabora Božo Petrov. “Ako je stavljen tamo sa svrhom provokacije, trebao bi se maknuti. Ako nije, zašto ona druga strana uvijek sve doživljava kao provokaciju? Je li to znak u njihovu grbu? Jesu li se oni pod tim grbom borili za Hrvatsku? Jesu li pod tim grbom ginuli ljudi? Ako nije provokacija, onda bi ta ploča trebala ostati. Zato što je taj pozdrav dio grba. Za mene, tom pozdravu nije mjesto u javnom životu jer postoje mnogi primjereni poklici. Taj pozdrav je zatrovan brojnim odnosima i zato se ne bi trebao koristiti”, izjavio je Božo Petrov.

Nešto ranije za istu televiziju o toj se temi očitovao i bivši ministar kulture Zlatko Hasanbegović. On smatra da je to pitanje odnosa prema grbu HOS-a koji nije zabranjen, ali izjavio je i sljedeće: “Ne, ne, to je u gradu Jasenovcu, nije u blizini koncentracijskog logora.”

Međutim, činjenica koju otkriva Nacional, da je sporna spomen-ploča postavljena upravo na mjestu na kojem je stolovala ustaška uprava jasenovačkog logora, pokazuje da je, bez sumnje, riječ o namjernoj provokaciji.