Nacional ekskluzivno objavljuje cijelo pismo Ive Letine, ravnateljice Centra za rehabilitaciju Rijeka u čijoj je podružnici Kraljevica-Oštro 27. rujna umrlo dijete, ministru rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike Marinu Piletiću. Nacional je o toj tragediji iscrpno izvijestio u aktualnom broju. Ravnateljica Letina pismo je ministru poslala 24. listopada, tri dana nakon što je Ministarstvo, na temelju nalaza izvanrednog inspekcijskog nadzora u Centru, 21. listopada napisalo rješenje s petnaest naredbi Centru za rehabilitaciju Rijeka. U tom je rješenju, kao i u nalazu izvanrednog inspekcijskog nadzora, naveden niz navodnih nezakonitosti i propusta u Centru, pa je pismo ravnateljice Letine odgovor na te prigovore. Pismo objavljujemo u cijelosti, bez stilskih intervencija, ali uz zaštitu identiteta umrlog djeteta i djelatnika Centra:
“Poštovani,
s obzirom na cijelu ovu tešku situaciju i nesretni događaj koji se dogodio u našoj podružnici Dom Kraljevica Oštro, a s obzirom na nalaz inspekcije koji je napisan na način da su uzete izjave djelatnika koje nisu provjerene a zaključak sročen na način da se sve referira na gnjusni, nečovječni anonimni dopis koji je pisao netko od djelatnika koji su od kad postoji Centar navikli na takav oblik komunikacije što Upravno vijeće zna (a sama sam nastojala cijelo vrijeme moga mandata promijeniti to komunikacijom, razgovorima i provodeći jako puno vremena u balansiranju međuljudskih odnosa,) i u kojem stoji kako sam odgovorna za, moram se očitovati na isto.
Nisam sigurna da li su u Ministarstvu upoznati sa svim činjenicama, s brojnim dopisima koje sam u 3 godine koliko je dijete bilo u našem Domu osobno slala u Ministarstvo s molbama za pomoć, apelima da se dijete prebaci u adekvatnu ustanovu objašnjavajući o kakvom se djetetu radi, prilažući cjelokupnu njegovu medicinsku dokumentaciju i nalaze psihijatara, objašnjavajući u kakvim uvjetima radimo i što proživljavamo u svakodnevnom radu. Upravno vijeće je upoznato s tom problematikom kao i s problematikom Doma Oštro, sustavno narušenim međuljudskim odnosima, nemogućnošću organizacije poslovanja. Tražila sam od Ministarstva i državnih tajnica da nam se pomogne jer nemamo uvjete za rad s djetetom s takvim teškim i brojnim dijagnozama koje nadilaze našu djelatnost, naše ljudske resurse i u konačnici sve nas je to dovodilo do nedostatka kadrova, umora i ozljeda djelatnica i opasnosti za druge korisnike. Upozoravala sam ih da uvjeti koje tom djetetu mi možemo pružiti nisu adekvatni, nemamo kadar za rad, velika je dinamika bolovanja, „krpamo“ smjene u nemogućim okolnostima, a psihijatri su iznova preporučivali premještaj u ustanovu zatvorenog tipa pod kontroliranim uvjetima, zatvaranje pacijenta u mirnu sobu. Nitko nije poduzimao ništa.
Ovo su činjenice:
Centar se brine o 257 korisnika, od toga 14 djece s intelektualnim i pridruženim smetnjama i autizmom. 1 djelatnica (njegovatelj) pokriva noćnu smjenu, u periodu od 19 do 7 ujutro, uz nju u dnevnoj smjeni do 19,00 eventualno 3 djelatnika, nekad 1, odgajateljica ukoliko je moguće do 20,30, na veliki broj djece s višestrukim teškoćama. Svako dijete s takvim teškoćama treba njegu i skrb, treba ga nahraniti, dati mu terapiju, presvući, spremiti na spavanje, ne zaboravite sve to uz brojne ispade, agresiju i udarce prema djelatnicama i bez medicinske sestre koja radi sama već mjesecima pa ima pravo na poneki slobodan dan.
Dana 01.04.2022. morali smo primiti dijete iako se znalo da Centar za to nema uvjete i na što sam Ministarstvo opetovano upozoravala od dana njegova prijema… Od početka 2023. kontinuirano šaljem u Ministarstvo dopise s molbama za pomoć, apelima da se dijete prebaci u adekvatnu ustanovu objašnjavajući o kakvom se djetetu radi, prilažući cjelokupnu njegovu medicinsku dokumentaciju i nalaze psihijatara, objašnjavajući u kakvim uvjetima radimo i što proživljavamo u svakodnevnom radu ( u prilogu).
Dana 30.08. 2024. poslan je moj zadnji apel – dopis u Ministarstvo sa zahtjevom da nam se pomogne jer nemamo uvjete za rad s djetetom s takvim teškim i brojnim dijagnozama koje nadilaze našu djelatnost, naše ljudske resurse i u konačnici sve nas je to dovelo do nedostatka kadrova, umora i ozljeda djelatnica i opasnosti za druge korisnike. Upozoravala sam da uvjeti koje tom djetetu mi možemo pružiti nisu adekvatni, nisu dobri, a psihijatri su iznova preporučivali premještaj u ustanovu zatvorenog tipa pod kontroliranim uvjetima, zatvaranje pacijenta u mirnu sobu.
Slala sam i mailove ravnateljima drugih ustanova i psihijatrijskih bolnica, tražila njegov premještaj (u prilogu) jer je i godina dana rada u takvim uvjetima previše, a kamoli gotovo tri. Upozoravala sam na teško stanje i nemogućnost adekvatnog rada s djetetom ali i teške uvjete takvog rada za drugu djecu koja isto zaslužuju skrb, njegu i protekciju s obzirom na strah i ozljede koje je nanosilo svima.
Tražili smo modele rada koji bi bili u korist djeteta i cijelog kolektiva, surađivali s CZOO Rijeka, njihovim psiholozima, našim stručnim službama, plaćali smo vanjske defektologe, vanjske psihijatre, tražili zamjene za bolovanje medicinskog osoblja i odgajatelja, dugo imali otvorene natječaje no nitko se nije javljao na njih. Nažalost agresija djeteta je bivala sve veća. Prostorne kapacitete smo morali iznova prilagođavati (imamo račune od opetovanih radova, dograđivanja, pregrađivanja, mijenjanja vrata) inventar koji je razbijalo morali smo iznova mijenjati i popravljati. Neprestano smo morali mijenjati vrata, otvore zatvoriti željeznim rešetkama, vrata zaključavati da ne bi pobjeglo i ozlijedilo nekoga od slučajnih prolaznika. Često smo ga bili primorani držati u mirnoj sobi (za što postoje preporuke svih psihijatara), a kako znate i sami da nemamo prostorne kapacitete u zgradi to je bila njegova spavaća soba. Pokušali smo staviti razne tipove i modele vrata ali svaka smo morali mijenjati i prilagođavati njegovoj devastaciji, a sve kako bismo zaštitili drugu djecu. No, sve to ćete iščitati iz brojnih dopisa koje šaljem u prilogu.
U nalazu inspekcije ne pišu sve relevantne činjenice pa smatram da biste ih trebali znati i vi, a ukoliko dođe do javnosti i javnost. Prikazuje se da su djelatnice tukle dijete, ja sam prikrivala dokumentaciju… što ni približno nisu istinite tvrdnje, no to će se, s obzirom na insinuacije Ministarstva, ukoliko do toga dođe dokazivati na nekim drugim instancama i institucijama. No, isto tako će se posegnuti i za uzrokom ove tragedije koji je doveo do strašne posljedice.
Ukoliko je netko od djelatnica napravio propust to će se dokazati, iako i za to postoje argumenti koji su meni dani u traženom očitovanju koje sam zatražila od djelatnica koje su toga dana bile u smjeni. Imala sam i sastanak s njima jer kao ravnatelj sam morala biti upoznata sa svim relevantnim činjenicama koje su se događale. Mijenjanje dokumentacije koja se spominje a koju je prema nalazu napravila N. M. P. su izmišljotine i laži. S obzirom na teško psihičko stanje djelatnica odnosno odgajateljice koja su bile u smjeni, individualni plan NIJE MIJENJAN jer se za svako dijete isti izrađuje i postoji, samo je pregledan i lektoriran od strane iste.
Izjave djelatnice koja je željela ostati anonimna da je ravnateljica dala usmeni naputak da se do 1. 10. NE ZOVE hitna pomoć za korisnika su isto tako neistinite. Dapače, postoji niz svjedoka koji će uvijek i iznova potvrditi moje kontinuirane naputke svim djelatnicima ove Ustanove a to su DA SE HITNA ZOVE NA SVAKI I NAJMANJI ISPAD KOJI MOŽE UGROZITI KORISNIKA, DRUGE KORISNIKE I DJELATNIKE, zbog protekcije svih. Boravak djeteta na Klinici za psihijatriju Rijeka je dogovaran iz razloga što smo iza 1.10. planirali opet mijenjati i prilagoditi vrata njegove sobe i knauf koji je dijete devastiralo a i o tome postoje dokazi i svjedoci – kućni majstor E. R. te radni instruktor N. S., a i svi djelatnici Doma Oštro, računi za napravljena vrata koja je bilo potrebno montirati te dogovoreni majstor za knauf. Da bismo to mogli sprovesti bila je potrebna dobra organizacija jer dijete zbog agresivnosti i prijetnje sigurnosti nije moglo dijeliti sobu s drugom djecom a za radove je potrebno barem 2 dana. Nikad u ni jednom kontekstu to nije isključivalo pozive prema hitnoj pomoći ukoliko djelatnici procijene da je potrebno i nužno i nikad to s moje strane nije izrečeno ni napisano.
Činjenice su da je 1 djelatnica (njegovatelj) pokrivala noćnu smjenu u periodu od 19 do 7 ujutro, toga dana uz nju još samo odgajateljica u periodu od 19 do 20,30, na 14.-ero djece s višestrukim teškoćama. Svako dijete s takvim teškoćama treba njegu i skrb, treba ga nahraniti, dati mu terapiju, presvući, spremiti na spavanje, ne zaboravite sve to uz brojne ispade, agresiju i udarce prema djelatnicama i bez medicinske sestre koja radi sama već mjesecima i ima pravo na poneki slobodan dan.
Nalaz inspekcije nije ušao u meritum problema koji su uzrokovali ovaj tužan događaj, nego u propisane periode obilaska u našem Protokolu koji su neizvedivi obzirom na suodnos broja zaposlenika i broja korisnika. Nažalost u našim ustanovama potpuno je irelevantno koliko često se korisnici moraju obilaziti kad se ta obveza ne može ispoštovati obzirom na broj zaposlenika i težinu dijagnoza djece s kojima radimo, s čime je Ministarstvo i te kako bilo upoznato. Ali i također treba reći da se je korisnika obilazilo i svakih 15 minuta, dijete opet vrlo izvjesno ne bi bilo spašeno jer u takvim slučajevima smrt nastupa kroz nekoliko minuta. Dakle, uzrok ove tragedije nije u propisu i našem protokolu koliko često se treba dijete obilaziti, odnosno nemaru djelatnika, kako to sugerira vaša inspekcija, nego neadekvatnim prostornim i kadrovskim uvjetima rada Doma Kraljevica Oštro. Na te katastrofalno loše uvjete rada, na problematiku mldb.djeteta, ponavljam, Ministarstvo sam uredno upozoravala, tražila pomoć i davala prijedloge, na što sve je vaše ministarstvo ostalo gluho.
Znam u kakvim su teškim uvjetima radili djelatnici, uz sav trud moje su ruke bile vezane a rješenja i odluke o zatvaranju/transformaciji Doma koje sam vam nudila bile su na nekom drugom. Insinuacije da je netko tukao dijete nikad ali napominjem nikad nitko od ljudi nije prijavio ni meni kao ravnatelju, ni djelatniku za pritužbe a ni bio kojim drugim službama. U više sam prilika reagirala na navode “rekla-kazala” i optužbe bez konkretnih dokaza a to je zamalo dovelo do tužbi za klevetu i mobinga. Osobno sam odlazila često u Podružnicu i nikad nisam vidjela bilo kakvo nasilje nad djecom, upravo suprotno, svjedočila sam skrbi prema djeci i nasilju tog djeteta nad djelatnicima, uostalom jednom prilikom i na mene. Slala sam i stručne službe (kada smo ih imali), voditeljice drugih odjela, tražila sam predstojnike, svi su redom odbijali taj posao, što zbog teških uvjeta rada što zbog narušenih odnosa u kolektivu Doma na koji sam isto tako upoznala Ministarstvo i često upozoravala, što zbog činjenice da nitko ne želi raditi primajući svakodnevne udarce. One koje su to i prihvatile vrlo brzo su odustajale upravo zbog svega gore navedenog ali i zbog samih odnosa unutar kolektiva Doma. Znajući da je Dom u tom obliku neodrživ, što sam i vama naglašavala, nudila sam rješenja za taj Dom, poslala Ministarstvu plan hitne transformacije s idejom otvaranja stanova za funkcionalniju djecu te premještaja u zgradu našeg stacionara za djecu kojoj je potreban stacionarni smještaj ( u prilogu.) Ali to je sve izgleda irelevatno i ne vidim korist od toga da se opravdavam za svoj rad. Ministarstvo snosi veliki dio odgovornosti upravo zbog nepoduzimanja na brojne apele za pomoć.
Osim podružnice Dom Kraljevica Oštro, Centar za rehabilitaciju Rijeka ima više lokacija, stacionar na Brašćinama, podružnicu Pulac, 11 stambenih jedinica (uskoro otvaramo 12.), radnu jedinicu Krk te novu radnu jedinici Podvežica, skoro 260 korisnika na svim lokacijama i sve funkcionira dobro, gradi se, korisnici su sretni i zadovoljni kao i njihovi roditelji, što i sami svjedočite. Voljela bih da je netko slušao ono što smo govorili i ono što sam osobno pisala prema Ministarstvu i državnim tajnicama, ono što su psihijatri opetovano sugerirali da se osigura adekvatna ustanova zatvorenog tipa za dijete a što je vidljivo na svakom nalazu, jer tada do ove tragedije ne bi došlo. No, ni to sada nije bitno.
Zbog poštovanja prema vama ali isto tako želim dati svoje očitovanje na nalaz u kojem se vama nalaže da se preispita odgovornost mene kao ravnateljice, pa upravo to ovim i činim. Morate znati da djelatnici u takve ustanove dolaze na posao trpeći svakodnevno udarce, lomove ruku, modrice i strah a mi nemamo nikakvo osiguranje koje ih štiti a u pozadini cijelog događaja stoji činjenica da nema rješenja za takve korisnike s dvojnim i višestrukim dijagnozama.
Sada neka institucije samo rade svoj posao, dokazuju eventualne propuste koji su možda nama promakli, propuste nekoga tko je zbog greške sustava doživio ovo što je doživio, a tvrdim i dalje ću tvrditi da nitko od djelatnika to nije zavrijedio. Navodi se da se radi o nemaru? Svakako ćemo se podrobno pozabaviti time, ja osobno, moji suradnici ali i službe, no za ovaj nesretan slučaj nije kriv protokol nego nedostatak ljudi koji od umora otvaraju bolovanja, kadra koji ne želi raditi u takvim uvjetima, veliki broj djece s višestrukim oštećenjima, korisnici koji zaslužuju drugačiji vid skrbi i adekvatnu ustanovu, nekompatibilne dijagnoze, ignoriranja problema s vaše strane i svega što nadilazi moje ovlasti. Za sebe osobno mogu reći da sam dala cijelu sebe u ovu Ustanovu i molila da nam pomognete bezbroj puta kako bih zaštitila djecu, korisnike, djelatnike i samo Ministarstvo. Ako postoji nečiji propust svakako treba imati sankcije ali ubojstvo djeteta kako su to vaše stručne inspekcije predstavile a i Vi sami je nečuveno i ukoliko treba javno progovoriti o tome spremna sam to učiniti sa svim dokazima koje posjedujem. Voljela bih da su ti isti ljudi, vaši suradnici proveli nekoliko dana u direktnom radu s našim korisnicima, trpjeli udarce i sve naše ostale dnevne rutine, pokrivanje smjena zbog bolovanja i otkaza, odrađivali prekovremene sate i vjerujem da bi tada vaš nalaz bio malčice drugačiji.
Ja sam osobno uzela odvjetnike i dostavit ću očitovanje na rješenje, ispoštovat ću Vaš zahtjev da podnesem ostavku. Ako budem primorana dokazivat ću svoju nevinost i objašnjavati zašto štitim svoje ljude, dokazati da nikakvog prikrivanja „dokaza“ i „mijenjanja dokumentacije“ nije bilo jer rad u Domu Kraljevica Oštro je bio transparentan i toliko bolno zahtjevan da je svaki dan s tim djetetom bila nova teška situacija kojoj smo se morali prilagoditi i bilo je pitanje trenutka kada će se nešto dogoditi, a na sve to je Ministarstvo kontinuirano imalo saznanja i evidentirane sve moje apele. Spremna sam braniti svoju čast i dostojanstvo jer informacijama koje dolaze do mene i onim za što ćete me eventualno teretiti bavit će se moji odvjetnici, ali isto tako tražim da i Ministarstvo preuzme svoju odgovornost zbog nemara prema svim našim apelima.
Također ističem da u potpunosti poštujem Vašu iznimnu angažiranost u našem resoru i stoga Vam se osobno obraćam smatrajući da morate biti upoznati sa svim relevantnim činjenicama i svim dopisima koje sam upućivala Ministarstvu i tražila pomoć a ta pomoć mi nije pružena. Stoga molim da još jednom razmislite i donesete odluku koju želite ali moram istaknuti činjenicu da ni na koji način svojim radom i angažmanom u ustanovi kao ravnatelj nisam mogla niti bi to mogao bilo tko drugi, spriječiti tragičan događaj s obzirom na postojeće stanje te problematiku koju sam Vam obrazložila, a napose s obzirom na medicinsku dokumentaciju svih psihijatara koji su jasni o nedvojbeno ukazivali a činjenicu da naša ustanova nije adekvatna za dijete. Biti ću slobodna da Vam u ponedjeljak dostavim kompletno izvješće mog rada i očitovanje na rješenje jer smatram da ćete jedino na takav način biti u potpunosti upoznati sa svim relevantnim činjenicama za donošenje odluke koju sugerirate.
S poštovanjem,
Iva Letina
Ravnateljica Centra za rehabilitaciju Rijeka
Rijeka, 24.10.2024.g.”
Komentari