Objavljeno u Nacionalu br. 586, 2007-02-06

Hiroshi Yamasaki Vukelić (65) sin je Osječanina Branka Vukelića koji je kao sovjetski obavještajac uhićen u Japanu 1941.

Hiroshi Yamasaki-Vukelić autor je prvog Japansko-hrvatskog/hrvatsko-japanskog rječnika. Riječ je o knjizi napisanoj na osnovi Japansko-srpskog rečnika istog autora. Yamasaki-Vukelić već dulje od četiri desetljeća živi u Beogradu, gdje je na japanski preveo djela Ive Andrića, Vuka Karadžića, “Gorski vijenac“ Petra Petrovića Njegoša, radove teoretičara samoupravljanja Edvarda Kardelja… Priredio je i knjigu “Branko Vukelić: Pisma iz zatvora“ – zbirku pisama koja je njegov otac, rođeni Osječanin, slao iz japanskog zatvora, kamo je dospio 1941. nakon što je uhapšen kao član grupe sovjetskog obaveštajca Richarda Sorgea, po mnogima najvećeg špijuna u povijesti tog drugog po starosti zanimanja na svijetu. Sorge i Vukelić iz Japana su u ožujku 1941. obavijestili Moskvu o namjeri Njemačke da u lipnju te godine napadne Sovjetski Savez, što se i dogodilo. Svi članovi te špijunske grupe su uhićeni i većina je, nakon što su podvrgnuti mučenju, priznala svoje djelovanje. Moskva je negirala bilo kakvu vezu sa svojim obavještajcima, jer nije htjela kvariti odnose s Tokiom, s kojim nije bila u ratu, zbog čega je mogla jedinice Crvene armije s granice prema Japanu prebaciti u Europu i suprotstaviti ih Nijemcima. Branko Vukelić pod mukama, kako se tvrdi, nije izustio ni riječ i umro je u japanskom zatvoru u siječnju 1945.

Hiroshi Yamasaki-Vukelić rođen je u ožujku 1941. pa se oca i ne sjeća. Otac mu je, međutim, posredno omogućio da 1963. doputuje u Jugoslaviju, gdje je nastavio studij, magistrirao i počeo se baviti prevođenjem. Japansko-hrvatski rječnik najnoviji je rezultat tog rada.

NACIONAL: Zašto ste odlučili napraviti ovaj novi rječnik?
– Izdavač Dominović primijetio je da u Beogradu postoji Japansko-srpski/srpsko-japanski rečnik i izrazio želju da napravi hrvatsko izdanje. Naravno da nisam imao ništa protiv toga. Sada je teško plasirati bilo kakvo beogradsko izdanje na hrvatskom tržištu, tako da su studenti u Zagrebu praktično lišeni mogućnosti da kupuju taj rječnik. A Hrvatska razvija suradnju s Japanom, japanski turisti dolaze u velikom broju. Na zagrebačkom sveučilištu osnovana je katedra, odnosno tečaj za japanski, četverogodišnji studij. Ovaj rječnik napravljen je za učenje japanskoga. Prema nekoj analizi, 6000 do 7000 riječi dovoljno je za pokrivanje 80 posto tekstova poput novinskih članaka. Tokijski institut za strane jezike odredio je tih 6000 riječi kao standard za učenje stranog jezika. Može se smatrati da je student naučio strani jezik ako zna 6000 riječi, jer to je dovoljno za praćenje predavanja uz, naravno, stalno usavršavanje.

NACIONAL: Kolika je naklada vašeg rječnika?
– Ne znam točno, otprilike 1500 primjeraka.

NACIONAL: Koliko studenata u Zagrebu uči japanski?
– Nemam točne informacije. Zagrebački studij relativno je malen, postoje dvije-tri godine. Nadam se da će moj rječnik olakšati tim studentima da diplomiraju.

NACIONAL: Koliki je interes za vaše rječnike?
– Na beogradskom univerzitetu na japanski jezik upisano je oko 350 studenata, svake godine upisuje se šezdesetak. Potreba za rječnikom je stalna, ne samo za Japance koji rade u Srbiji, nego i za domaće ljude. Ako se suradnja nastavi produbljivati, ne samo turistička, potreba će biti sve veća. Nadam se da će na osnovi ovoga jednoga dana neki ozbiljniji japanolozi napraviti veliki rječnik.

NACIONAL: Vi ste predavač u Beogradu.
– Vanjski sam suradnik na Filološkom fakultetu i vodim vježbe za prevođenje.

NACIONAL: Kad ste počeli prevoditi, prije gotovo četiri desetljeća, jezik se zvao srpskohrvatski/hrvatskosrpski. Srpski i hrvatski danas se tretiraju kao različiti jezici. U kojoj je meri to bilo problem za stvaranje novog rječnika?
– Hrvatsko izdanje rječnika nisam mogao napraviti sam, bez suradnje s hrvatskog stručnjaka sa jezik, Dubravke Vukalović, koja je nadgledala i prevela neke srpske riječi, na primjer “avion“, “aerodrom“, “železnička stanica“… To nisam mogao obaviti sam. Takva suradnja potrebna je za rječnik, ali za razgovor nije.

NACIONAL: Nikada niste živjeli u Hrvatskoj?
– Nisam, ali sam u Hrvatsku često odlazio. Vukelići su iz Like. U Hrvatskoj imam rođake. Ali od 1991. samo sam jedanput bio u Hrvatskoj, kao prevodilac jedne privredne delegacije. Bili smo u Beogradu, Sarajevu, Zagrebu i tada sam doznao da osim srpskog jezika govorim i hrvatski i bošnjački. Svi su me hvalili kako dobro znam bošnjački i hrvatski. Nisam imao nikakve probleme oko prevođenja.

NACIONAL: Iako je Petar Petrović Njegoš dio školske lektire, ne znam puno osoba koje su pročitale “Gorski vijenac“, jer je, bar mojoj generaciji, bio teško razumljiv. Kako je bilo moguće prevesti “Gorski vijenac“ na japanski?
– To je bila ideja mog prijatelja Kazua Tanake, koji je htio pošto-poto da se “Gorski vijenac“ prevede, jer je smatrao da je to djelo osnova srpske kulture. Za to nam je bilo potrebno sedam godina. Postojalo je više teškoća, na prvom mestu jezičnih – u 19. stoljeću srpski književni jezik još nije bio formiran. “Gorski vijenac“ je spjev pisan u deseteračkom stihu, pa je bio potreban takav prilaz da se prevede u japansku poeziju. Odlučili smo se za četrnaesterac, tradicionalni oblik japanske poezije, i preveli ga na jezik kakvim se u 19. stoljeću pisalo u Japanu. Tek nakon toga dolazi filozofski, povijesni dio – da čitalac razumije Crnogorce. Spjev se najviše bavi junaštvom, što je bit i samurajstva. Junaci “Gorskog vijenca“ žive za obraz, za “onaj svijet“, što je i samurajski kodeks, tako da je s te strane bilo manje problema.

NACIONAL: Kažete da ste prevodili na japanski jezik 19. stoljeća. Pretpostavljam da ni u Japanu nema puno ljudi koji su u stanju taj jezik s lakoćom razumjeti?
– Ni ja se ne služim tim jezikom. Morao sam ponovo učiti, čitati brojne knjige iz tog razdoblja, naviknuti se na takav način izražavanja. To je bibliofilsko izdanje, namijenjeno uskom krugu čitalaca, onih koji moraju, žele imati tu knjigu. U Japanu je prodano stotinjak primjeraka. To je i za japanske prilike luksuzno i skupo izdanje, ali se oni koji su knjigu kupili ne kaju.

NACIONAL: Je li Ivu Andrića bilo lakše prevoditi?
– Nešto lakše. Ali Andrić upotrebljava riječi baš kako treba i moramo biti iznimno precizni pri prevođenju. Moramo precizno znati značenje pojedine reči, jer Andrić je tu riječ upotrijebio u njenom pravom smislu.

NACIONAL: Koliko je bilo teško prevoditi klasike samoupravljanja kao što je Edvard Kardelj? Kako prevesti na japanski izraze kao što su “samoupravna interesna zajednica“ ili “osnovna organizacija udruženog rada“?
– To su teškoće druge vrste. U japanskom jeziku nema ekvivalenta, te termine prevodilac mora izmisliti. Ima nekih sličnih izraza, ali morao sam dosta toga sam stvoriti. Recimo, kako prevesti riječ “samoupravljanje“? U Japanu je postojao termin “lokalna samouprava“, pa je upotrijebljena ta riječ, ali nešto izmijenjena. To je samo jedan primjer. Te termine drugi su usvojili. Tada se o jugoslavenskom sistemu mnogo pisalo i proučavao se na osnovi mojih termina.

NACIONAL: Kako ste stigli u Beograd?
– Rođen sam u Japanu u ožujku 1941. Kad sam diplomirao na Ekonomskom fakultetu u Tokiju, tražio sam stipendiju od jugoslavenske vlade i dobio je, jer sam sin Jugoslavena. Čim sam u Japanu završio studij, 1963. sam došao u Beograd da ga nastavim. Upisao sam ekonomski smjer na Pravnom fakutetu i magistrirao.

NACIONAL: Jeste li imali problema u prilagođavanju novoj sredini?
– Naravno! I u Japanu sam bio dosta povučen, teško sam uspostavljao kontakt, a ovdje su ljudi vrlo otvoreni i malo sam se uplašio, nisam se mogao snaći u novoj sredini. Uz to, 1963. Jugoslavija nije izgledala sjajno, tek je počela razvijati tržišnu ekonomiju.

NACIONAL: Pretpostavljam da, osim diplomata, nije bilo mnogo Japanaca u Beogradu.
– Već je bilo deset japanskih poduzeća, Jugoslavija je bila vrlo perspektivno tržište – počela je tržišna ekonomija, privredni rast je bio velik, bilo je u nju lakše putovati nego u druge socijalastičke zemlje. Velike tvornice u Vranju i Loznici zasnovane su tada na japanskoj tehnologiji.

NACIONAL: Jeste li često imali prilike raditi kao prevodilac?
– Dolazilo je puno delegacija iz Japana. Čak je i sadašnji japanski car Akihito, tada prijestolonasljednik, posjetio Jugoslaviju, pa sam tom prilikom prevodio novinarima. Prevodio sam i za privredne delegacije.

NACIONAL: Je li za vas bilo posla 1991. godine, kad je počeo rat u SFRJ?
– Tada me kao prevodioca angažirala japanska novinska kuća Asahi Shimbun. S nekim novinarima dobro sam surađivao, s nekima se nisam slagao u mišljenju o situaciji. Ponekad sam iz Beograda išao na ratište, ali nisam to volio jer, za razliku od pravog novinara te kuće, nisam bio osiguran. Vidio sam mnogo novinara koji su bili na ratištu. Ovisno o tome s koje su strane dolazili, svi su imali stereotipno uvjerenje kakvo je bilo nemoguće promijeniti. Jer metak je doletio prema njemu, pa je jasno da je neprijatelj s druge strane, odakle je metak stigao. Crno-bijela situacija. To je jedan od razloga zašto sam, koliko sam mogao, izbjegavao ići na ratište. Nekoliko sam puta išao i u Bosnu, ali ne tamo gdje se pucalo.

NACIONAL: Otac vam je iz Hrvatske. Jeste li imali osobni, emotivni problem zbog toga što ste živjeli u Beogradu, a u Hrvatskoj se vodio rat?
– Svaki rat izaziva emocionalni problem, bez obzira na kojoj ste strani. To je vrlo nezgodno. Ja i dalje kažem da sam jugonostalgičar. Jugoslavija je bila prilično velika zemlja u Europi, bila je nesvrstana i imala je zanimljiv politički sustav, koji je privlačio pažnju. Japanci su bili spremni ulagati u Jugoslaviju, bilo je puno projekata. Kad je počeo rat, taj interes je nestao. Sada je interes malen, jer tržište je malo, svuda su granice… Ako racionalno razmišljamo, vidimo da su mogli drukčije sve riješiti. Ali nitko nije racionalno razmišljao.

NACIONAL: Kako je vaš otac Branko Vukelić dospio u Japan?
– Moj pradjed i djed bili su oficiri austrougarske vojske, pa su se zbog službe selili. Tako je moj otac rođen u Osijeku, jer se djed oženio Osječankom i ondje zasnovao obitelj. Pradjed je bio pravoslavac. Moj djed nije se kao pravoslavac mogao održati kao austrijski oficir pa je prešao u evangelike, a moj otac bio je komunist. Studirao je u Zagrebu, ali mu je zaprijetilo hapšenje pa su Vukelići otišli u Pariz. Njegova majka povela je svu djecu u Pariz i moj je otac diplomirao pravo na sveučilištu Sorbonne. Nakon izvjesnog vremena obnovio je stare kontakte s komunistima, jer došla je velika svjetska ekonomska kriza i nije imao zaposlenje u Parizu. Komunisti su ga poslali u Japan, gdje mu je šef bio poznati sovjetski obaveštajac Richard Sorge. Moj otac otišao je raditi kao obavještajac, a službeno je bio dopisnik beogradskog dnevnog lista Politika. Direktor Politike, Vladislav Ribnikar, bio je simpatizer Komunističke partije. U Japanu je moj otac uhapšen pred početak II. svjetskog rata na Pacifiku 1941. i umro je u zatvoru. U knjizi “Branko Vukelić: Pisma iz zatvora“ objavio sam pisma koja je iz zatvora slao mojoj majci Yoshiko. Isprva ih je pisao na engleskom, ali je poslije prešao na japanski, jer je cenzura, ako ste pisali na engleskom, trajala mjesecima. Moj sljedeći posao trebao bi biti izdavanje knjige “Branko Vukelić: Pisma iz Japana“. To su njegovi članci objavljivani u Politici. Pronašao sam ih 56, ali možda ih je bilo više, i preveo ih na japanski. Ovdje, međutim, nemam izdavača. Ni Politika nije spremna za to.

NACIONAL: Nakon očeve smrti vi ste s majkom ostali u Japanu?
– Kad je otac umro, nije bilo načina da majka dođe u Zagreb, gdje je bila moja baka. Moja baka je u II. svjetskom ratu izgubila dva sina. Obojica su bili komunisti. Jedan je otišao u Japan i umro u zatvoru, a drugi je otišao u Sovjetski Savez i prošao još gore – nije umro u staljinističkom logoru samo zato što su ga pred smrt pustili.

NACIONAL: Kako je izgledao vaš život u Japanu, prije dolaska u Beograd?
– Japanci su dali velik publicitet hapšenju grupe u kojoj je bio moj otac. Ta sovjetska opasnost iskorištena je kao opravdanje za japansku vojnu ekspanziju. Odjednom smo postali neprijatelji naroda. Ja sam bio malen, pa nisam mnogo osjetio, ali majka je jako propatila. Poslije rata Sovjetski Savez je bio pobjednik, ali nije priznao Sorgeove zasluge. Jer oni su i sami bili spremni likvidirati Sorgea. Tako da Moskva, prije nego što je na vlast došao Nikita Hruščov, nije htjela priznati zasluge Sorgea i ostalih.

NACIONAL: Praktično ste bili neželjeni na obje strane?
– Tako je. Amerikanci su u jeku hladnog rata pokrenuli propagandu o “crvenoj sovjetskoj opasnosti“, tako da je to bila prilično nezgodna situacija. Ja to nisam jako osjetio, ali moja majka stalno je imala probleme. Kad sam došao u Beograd, među ljudima na istaknutim položajima bili su i neki koji su prije rata surađivali s mojim ocem. Oni su i mene prihvatili, kao sina borca protiv fašizma. Tako da s te strane nisam imao problema.

NACIONAL: U Beogradu ste zasnovali obitelj.
– Oženio sam se Japankom Kayoko, koju sam ovdje upoznao. Ona na Filološkom fakultetu predaje japanski jezik i književnost. Imamo tri sina. Branko je dobio ime po mom ocu, oženjen je i imamo unuka. Drugi sin je Mihailo, a treći Nebojša.

NACIONAL: Odlaze li oni u Japan?
– Odlazili su prije, dok su bili mali, ali sada ovdje imaju obaveze, prijatelje. Branko je zaposlen, dvojica studiraju – Mihailo japanski jezik, a Nebojša pedagogiju.

NACIONAL: Kako to da nije izabrao da studira japanski?
– Nije htio učiti od majke.

SMRT U JAPANSKOM ZATVORU

Hiroshi Yamasaki Vukelić sin je Japanke Oko Yamasaki i Branka Vukelića, rođenog Osječanina. Vukelić je diplomirao pravo na Sorboni, a u Tokio je došao kao dopisniK Politike iz Beograda. No u biti bio je dio sovjetske špijunske grupe pod vodstvom Richarda Sorgea te je ondje bio uhićen i ubijen 1945.

PISMA IZ ZATVORA

Branko Vukelić oženio se u Japanu i dobio sina 1941., iste godine kad je bio uhićen. Iz zatvora je redovito pisao supruzi, prvo na engleskom, a onda na japanskom, jer je tako cenzura kraće trajala. No iz zatvora se nikad nije vratio.