Punih dvanaest godina nakon stravičnog atentata na jednog od osnivača i ključnog čovjeka Nacionala Ivu Pukanića i njegova bliskog suradnika Niku Franjića, neočekivano su se pojavile nove ozbiljne indicije koje bi mogle trasirati put prema naručiteljima tog atentata. Te su indicije iskrsnule zbog jednog slučaja koji s atentatom na Pukanića i Franjića uopće nije povezan. Radi se o krahu jedne neobične i očito impulzivne ljubavne priče s kojom je, čini se, povezan Sreten Jocić zvani Joca Amsterdam, komu se u Beogradu sudilo pod optužbom da je taj atentat organizirao za 1,5 milijun eura. Nakon neobičnog zapleta u toj ljubavnoj priči hrvatske institucije došle su prije nekoliko dana do nekih sekvenci tonskog zapisa iz kojeg proizlazi da bi među naručiteljima atentata mogao biti crnogorski predsjednik Milo Đukanović.

Što bi naručitelje tog atentata smjestilo u milje crnogorske duhanske mafije, o kojoj je Nacional godinama ekstenzivno pisao, stavljajući u njeno središte upravo Mila Đukanovića.

Radi se o snimci telefonskog razgovora Sretena Jocića zvanog Joca Amsterdam, u kojem Jocić konstatira da je dvanaest godina u zatvoru, ali da je mogao biti slobodan čovjek da je progovorio o ulozi crnogorskog predsjednika Mila Đukanovića i to po svemu sudeći u ubojstvu Ive Pukanića.

‘’Ja sam Joca Amsterdam. Prošlih dvanaest godina sam u zatvoru. Mogao sam da namjestim predsjednika Crne Gore. Nudili su mi da idem živjeti u Kostariku. Je li tako? Ja to nisam uradio. Ovdje sam gdje sam. Neću da me se moji unuci i djeca stide živog. Bolje da se ponose sa mnom mrtvim.’’ Nacional posjeduje taj dio snimke tog telefonskog razgovora. Kompletna snimka tog razgovora predana je prije par dana policiji u Tuzli u BiH, a potom vrlo vjerojatno već proslijeđena u Tužilaštvo BiH. Predala ju je osoba koja je ustvrdila da je s Jocićem razgovarala i koja je zbog sadržaja tog razgovora Jocića prijavila zbog prijetnji. Pri tomu je ta osoba objasnila kompletan kontekst tog razgovora, kao i kako je on nastao.

Milo Đukanović bio je ključna figura u seriji eksplozivnih Nacionalovih otkrića o balkanskoj duhanskoj mafiji. U njima je Nacional otkrio njegove kompleksne veze s dotad široj javnosti nepoznatim Stankom Subotićem zvanim Cane. Nacional je precizno opisao njihovo poslovno ortaštvo i kako je Đukanović sudjelovao u raspodjeli švercerske dobiti. Subotić je u to vrijeme bio jedan od glavnih dobavljača cigareta za jugoslavensko crno tržište, a Đukanović je skrbio za propusnost crnogorskih graničnih prijelaza u oba smjera – za ilegalni uvoz robe koju valja prodati u Crnoj Gori i Srbiji, ali i u nekim zemljama EU-a i za potajni izvoz zarađenog novca u ciparske i švicarske banke. Gomile deviza transportirale su se iz Jugoslavije privatnim zrakoplovima uz oznaku diplomatske pošiljke. Možda upravo luksuznim Cessnama Citation X, koje je Subotić praktički poklonio Đukanoviću na svoj 40. rođendan, 9. rujna 1999. Oni su formalno bili kupljeni državi Crnoj Gori, ali na krajnje netransparentan način izuzetno neobičnim kreditom koji su crnogorskoj vladi dali Subotić i njegov tadašnji prvi suradnik Srećko Kestner. Prema njihovim vlastitim tvrdnjama, kredit je bio beskamatan, a način na koji ga je crnogorska vlada vraćala poslužio je poslije kao putokaz u razotkrivanju lanca krijumčarenja cigareta koji su kontrolirali Subotić i Đukanović. Sam Kestner dao je Nacionalu dva velika autorizirana i kod javnog bilježnika ovjerena intervjua, u kojima je ovako opisao veze Subotića i Đukanovića: ‘’Ja sam zarađivao 35 posto od profita, 15 posto zarađivali su Duško Ban i Željko Mihajlović koji su rukovodili tvrtkom Mia, a ostatak je išao Canetu. Njima dvojici novac sam isplaćivao u gotovini, doslovce u torbama, a poslije preko ciparskih računa. Formalno, taksa je iznosila 20 dolara po ‘baksi’ cigareta. No stvarna je taksa po ‘baksi’ iznosila 36 dolara. Šest dolara išlo je za sport, 20 državi, a 10 Mili Đukanoviću’’.

Otkrića Nacionala inicirala su 31. srpnja 2001. u Crnoj Gori i parlamentarnu istragu, a Pukanić i njegovi suradnici o svojim saznanjima o duhanskoj mafiji svjedočili su i u Italiji, gdje se Đukanović godinama nalazio pod istragom, što mu je stvaralo dodatan neugodan politički i pravosudni pritisak. Sve to formiralo je ozračje koje je upravo Đukanovića i taj milje moglo motivirati da naruči Pukanićevo ubojstvo i za to izdvoji 1,5 milijuna eura. Ali se to dosad nije uspjelo dokazati.

Jocićeva nedavna izjava dana u telefonskom razgovoru važna je stoga iz dva razloga. Iz nje proizlazi da je on itekako povezan s Pukanićevim ubojstvom, a Đukanovića ponovo vraća u središte pozornosti kada je taj stravičan čin u pitanju.

Prema tvrdnjama izvora s neposrednim saznanjima o tom slučaju, sporni razgovor snimljen je 13. rujna u večernjim satima, svega par minuta prije dvadeset sati. Razgovor je ukupno trajao 42 minute. Jocić je, tvrdi isti izvor, iz zatvora gdje se nalazi telefonom kontaktirao Vericu Lovčević. Ta gospođa po zanimanju je logoped i živi u Bogatiću, malom mjestu u sjeverozapadnom dijelu Srbije koje pripada Mačvanskom okrugu i prema popisu stanovništva od 2002. ima nešto više od sedam tisuća stanovnika. Radi se o gospođi koja je majka Aksenije Lovčević, koja je proteklih desetak godina živjela u izvanbračnoj zajednici s jednim državljaninom BiH (identitet poznat redakciji Nacionala), s kojim ima dva malodobna sina.

Prema tvrdnjama istog izvora, početkom kolovoza ona ih je svu trojicu napustila i vratila se majci u Bogatić. Ona je na svojoj Facebook stranici također navela da živi u Bogatiću, da radi u Botox Baru Face&Body te da je specijalist estetske kirurgije. Navela je i to da nije u vezi. Djecu na Facebooku ne spominje. Međutim, na Instagramu ona na profilnoj fotografiji nema samo svoju fotografiju, nego i fotografiju Sretena Jocića.

Kako se čini, ona se u Bogatić iznenada vratila kako bi pokušala obnoviti svoju ljubavnu vezu sa Sretenom Jocićem, s kojim je u vezi bila prije no što je on zatvoren zbog sumnji da je bio organizator atentata na Pukanića. Sa svojim donedavnim partnerom upoznala se u Beču. Tijekom vremena u više navrata pričala mu je kako je tijekom vremena koje je provela s Jocićem upoznala i Slobodana Đurovića Kardinala, koji je pravomoćno osuđen zbog sudjelovanja u atentatu na Ivu Pukanića. A govorila mu je, tvrdi isti izvor, i o drugim detaljima Jocićevih veza s Crnom Gorom.

Svoj iznenadan odlazak od partnera i dvojice sinova pokušala je opravdati optužbama za obiteljsko nasilje. Potom je najavila svom bivšem partneru da će se boriti za skrbništvo nad malodobnim sinovima koji su ostali u BiH živjeti s ocem.

Njihovi su odnosi otad postali u najmanju ruku zategnuti, a potom je u njihove prepirke uvučen i Sreten Jocić. To se dogodilo također na nesvakidašnji način. Prema tvrdnjama izvora s neposrednim saznanjima o tom slučaju, Aksenija Lovčević je sa svojim donedavnim partnerom razgovarala preko kriptiranog mobitela te ga stavila na zvučnik, kako bi ga mogle čuti i druge osobe. S druge strane, Jocić je telefonski kontaktirao njenu majku. Prvo na njen kućni telefon, a potom i na mobitel. Zatim je Jocićev glas također stavljen na zvučnik, pa su njih dvojica započeli razgovor. Donedavni partner Aksenije Lovčević snimio je taj razgovor.

Uglavnom su diskutirali o osobnim stvarima, povezanim s Aksenijom Lovčević. U kontekstu tog razgovora, Jocić je izgovorio i nekoliko rečenica koje je bivši partner Aksenije Lovčević shvatio kao ozbiljnu prijetnju. Jocić je potom u jednom dijelu progovorio i o slučaju zbog koga on smatra da je već dvanaest godina u zatvoru, a to je ubojstvo Ive Pukanića. I tada je u kontekst naručitelja tog atentata smjestio crnogorskog predsjednika Mila Đukanovića.

Sreten Jocić rodio se 24. listopada 1962. u Smederevskoj Palanci. Po zanimanju je konobar sa završenom srednjom ugostiteljskom školom u beogradskom prigradskom naselju Grocka. Kad su ga jednom prilikom na sudu upitali što je po zanimanju, izjavio je da je ekspert za obojeno i drago kamenje. Srbijanski mediji svojedobno su pisali da je Jocić u JNA imao problema s nadređenima zbog svog antikomunizma. Sukobi su ga doveli do toga da je pobjegao iz JNA u Austriju, gdje je živio nekoliko godina. Ondje se počeo baviti kriminalom. Krao je, iznuđivao i krijumčario, a već su ga tada počeli povezivati s ubojstvima. Iz Austrije je pobjegao u Njemačku, gdje se u drugoj polovici 80-ih upoznao i surađivao s velikim šefovima jugoslavenskog podzemlja – Ljubomirom Magašem zvanim Ljuba Zemunac i Željkom Ražnatovićem Arkanom. Njih dvojica upoznali su ga s Ljubinkom Dujom Bećirevićem, s kojim je ubrzo u Parizu počeo posjećivati i Slobodana Đurovića. Bećirević se već tada u Nizozemskoj afirmirao u tamošnjem miljeu krijumčara droge, gdje su se tada odvijali i veliki sukobi između lokalnih nizozemskih mafijaša i pridošlica iz Jugoslavije. Jocić se iz Bećirevićeva tjelohranitelja ubrzo prometnuo u njegova vrlo bliskog suradnika zaduženog za nadzor transporta velikih količina heroina i kokaina. Uz to je bio zadužen i za likvidacije njihovih konkurenata iz istog miljea u Nizozemskoj.

Bećirević je usred niza krvavih obračuna u tamošnjem narko miljeu likvidiran 1990. pa je Jocić potom preuzeo nadzor nad beogradskom kriminalnom grupom u Amsterdamu. Otad ga zovu Joca Amsterdam. Već tada nalazio se na meti nizozemske policije koja ga počinje povezivati s ubojstvima. Jocić je pod nejasnim okolnostima uspio izići iz nizozemskog pritvora tijekom 1992. Ubrzo potom dobiva neočekivano zaleđe za svoje kriminalne aktivnosti. Kontaktirale su ga osobe od povjerenja tadašnjeg srbijanskog političkog vrha, među kojima je bio i Željko Ražnatović Arkan, zloglasni ratni zločinac i Jocićev prijatelj iz ranijih vremena. U Beogradu su mu objasnili da se Srbija nalazi pod međunarodnim sankcijama i predložili mu da pokuša pomoći domovini. Jocić je pod okriljem srbijanskih tajnih službi svoje kriminalne vještine trebao staviti na raspolaganje državi. Organizirao je švercerske rute za dopremanje benzina, kave, cigareta i brojnih drugih proizvoda. Od njega su zatražili i da preko svojih kontakata u podzemlju lobira da zemlje u okružju Srbije toleriraju kršenje međunarodnih sankcija. Iste kanale Jocić je, vjerojatno također pod okriljem srbijanskih sigurnosnih službi, počeo koristiti i za šverc velikih količina droge iz Turske prema zapadnoj Europi. Tako se moglo enormno zaraditi, a dio te zarade i droge koristile su i srbijanske sigurnosne službe za financiranje svojih operacija.

Otprilike pune tri godine Jocić je pod okriljem srbijanskog sigurnosnog sustava organizirao šverc narkotika i drugih raznih roba, a potom je dobio informaciju da ga izvjesni Goran Marjanović želi likvidirati. Marjanović je bio pripadnik srbijanskog kriminalnog miljea. Postoje razne tvrdnje o mogućim naručiteljima Jocićeva ubojstva, ali Jocić je Marjanovića uspio preduhitriti. Nagovorio je dvojicu policajaca da ga ubiju i zato je pravomoćno osuđen i u Srbiji služi zatvorsku kaznu za to kazneno djelo. Jocić je ubrzo potom morao napustiti Srbiju. I to nakon ubojstva tadašnjeg zamjenika ministra unutarnjih poslova Srbije Radovana Stojičića Badže, koji je ubijen 11. travnja 1997. u Beogradu. Stojičić je bio jako angažiran da otkrije tko je ubio Marjanovića.

Neko vrijeme Jocić se skrivao u Bugarskoj, a potom je otputovao i u Kolumbiju, gdje je uspostavio veze s lokalnim narko kartelima. Potom se u kompliciranim okolnostima vratio u Bugarsku, gdje je nastavio živjeti pod lažnim identitetom, prividno mirnim obiteljskim životom, a u biti je kontrolirao ogromne krijumčarske operacije. Uhićen je u Bugarskoj 20. lipnja 2002. u spektakularnoj, gotovo filmski napetoj operaciji. Pa je u kolovozu iste godine izručen Nizozemskoj, gdje su ga zatvorili u zatvoru u Fuchtu, pod iznimno jakim mjerama sigurnosti.

Dok je Jocić izdržavao zatvorsku kaznu u Nizozemskoj, u Srbiji se pojavio svjedok Zoran Đorđević koji je progovorio o Jocićevoj ulozi u ubojstvu Marjanovića 1995. Jocić je nakon izdržavanja kazne u Nizozemskoj 23. ožujka 2006. zato izručen Srbiji, gdje mu se počelo suditi zbog poticanja na ubojstvo Marjanovića. Međutim, nakon samo dva mjeseca pritvora beogradski sudac prihvatio je Jocićevih 300 tisuća eura jamčevine. Mogli su se u toj nečuvenoj odluci iščitati i lobistički utjecaji nekih struja unutar srbijanskih sigurnosnih službi. Otad je Jocić bio na slobodi. Svjedok protiv Jocića žurno je sklonjen iz Srbije, a Jocić se uz povremene asistencije srbijanskih medija bliskih lokalnim sigurnosnim službama počeo prividno transformirati u gotovo uglednog člana društva. Unajmio je vilu bivšeg srbijanskog političkog lidera i ratnog zločinca Slobodana Miloševića na Dedinju, a ondje su ga počeli posjećivati brojni balkanski poduzetnici. Potom se počeo pojavljivati kao sudionik u procesu privatizacije i ulagati svoj prljavi novac u razne tvrtke, a da ga nitko ništa nije pitao o njegovu podrijetlu. Tek je 2007. srbijanska vlada donijela uredbu kojom se osobama koje su osuđene ili protiv kojih se vodi istraga zabranjuje sudjelovati u privatizacijskim procesima. Jocić je tada to nastavio raditi posredno, vjerojatno preko svog kuma Slobodana Đurovića. Ostao je na slobodi sve dok ga Tomislav Marjanović nije izravno povezao s ubojstvom Ive Pukanića.

Marjanović je bio krunski svjedok na suđenju ubojicama Pukanića i Franjića, koji je prvo doveo do preokreta u istrazi, a tada sve svoje ključne navode ponovio i na sudu. Među ostalim je izjavio: “Ubojstvo Ive Pukanića naručio je i organizirao Sreten Jocić zvani Joca Amsterdam. On je za to angažirao Slobodana Đurovića i Roberta Matanića, koji su mjesecima pomno planirali ubojstvo u Zagrebu, plaćali ostale pripadnike kriminalne skupine Jocićevim novcem i pomogli u izvršenju likvidacije novinskog izdavača Pukanića. Đurović je Jocićev kum i glavni operativac koji za njega odrađuje sve prljave poslove, a Matanić je još prije nekoliko godina u Bugarskoj ubijao po Jocićevim nalozima, pa je tako imao i veliku ulogu u slučaju Pukanić.”

U početku davanja iskaza Marjanović je izjavio istražnom sucu da je i on osobno sudjelovao u pripremnim radnjama za izvršenje atentata na Ivu Pukanića. Izjavio je da se s Robertom Matanićem poznaje više godina i da ga poznaje još iz vremena kad je on bio aktivan u Bugarskoj. Izjavio je da je Robert Matanić plaćeni ubojica koji je u Bugarskoj sudjelovao u više likvidacija koje je naručio Sreten Jocić. O Mataniću je pričao kao o vrlo cijenjenom plaćenom ubojici, koji mu je osobno potvrdio da su od njega svojedobno tražili i da likvidira Hrvoja Petrača. Svjedok pokajnik izjavio je da je pomagao Mataniću prilikom njegova izvlačenja iz Bugarske te vrlo detaljno potkrijepio svoj iskaz preciznim opisivanjem mjesta gdje su zajedno noćili i boravili prilikom putovanja iz Bugarske prema Hrvatskoj. Nadalje, pokajnik je istražnom sucu opisao kako mu je Robert Matanić ispričao da je prvi atentat na Ivu Pukanića, koji se dogodio 9. travnja 2008. nešto prije ponoći, također organizirao Sreten Jocić. Robertu Mataniću poznato je i ime tog ubojice koji je stigao iz Srbije, a u razgovoru sa svjedokom pokajnikom Matanić se čudio kako se moglo dogoditi da taj čovjek nije uspio odraditi taj “posao”. Svjedok pokajnik izjavio je da mu je Matanić nakon tog neuspjelog pokušaja ubojstva ispričao da se on zato osobno odlučio prihvatiti rada na tom svirepom činu. Svjedok pokajnik izjavio je i da mu je Matanić još u svibnju 2008. vrlo detaljno ispričao koga se namjerava likvidirati.

Prve indicije o naručiteljima tog atentata istražitelji su počeli dobivati neposredno nakon uhićenja izvršitelja. Robert Matanić je dobio ozbiljne batine i počeo se bojati da bi ga pripadnici specijalne policije mogli likvidirati i prije nego što dospije na bilo kakvo službeno saslušavanje. U takvom ozračju počeo je spominjati i moguće naručitelje tog atentata. Policijski izvor tada je autoru ovog teksta ispričao da je Matanić već tada ispričao kako mu je rečeno da iza ubojstva Pukanića stoji Stanko Subotić zvani Cane, osoba koja je u brojnim tekstovima Nacionala spominjana kao glavni protagonist balkanske duhanske mafije.

U listopadu 2005. Nacional je objavio dio sadržaja jednog dokumenta hrvatske Protuobavještajne agencije (POA) u kojem su ukratko opisane i neke Subotićeve poslovne aktivnosti. Dokument je sastavljan 24. travnja 2003., a zapravo se radilo o informaciji o sprezi kriminalnih skupina iz Srbije i Crne Gore i Hrvatske, koja je nastala nedugo nakon što je u Beogradu likvidiran tadašnji srbijanski premijer Zoran Đinđić. U njemu POA tvrdi i sljedeće: ‘’U SRJ-u su značajnu ulogu imali i kriminalci poput Stanka Subotića zvanog Cane. Subotić je sredinom 90-ih uz pomoć utjecajnih osoba iz jugoslavenskog političkog života i sigurnosnih struktura (a po zamisli bivšeg Miloševićeva šefa Resora državne bezbednosti Jovice Stanišića), instalirao većinu svojih nezakonitih aktivnosti u Crnu Goru, gdje je ostvario interesnu suradnju s crnogorskim predsjednikom Milom Đukanovićem’’.

Nacional je kroz nekoliko godina u seriji izuzetno ekstenzivnih i dokumentiranih članaka osvijetlio brojne nezakonite aspekte te interesne suradnje. Što je uvelike osujetilo te lukrativne švercerske aktivnosti, po nekim procjenama, teške oko milijardu dolara godišnje. Pa je to mogao biti motiv za naručivanje Pukanićeva ubojstva.

A upravo je taj milje nedavno u telefonskom razgovoru u kontekstu naručitelja atentata spomenuo Sreten Jocić. Duže je vrijeme Jocić bio pritvoren zbog sumnji za organizaciju Pukanićeva ubojstva, a na temelju Marjanovićeva dramatičnog iskaza. Ali srbijansko sudstvo našlo je načina da ga oslobodi tih optužbi. U ožujku 2015. Žalbeni sud u Beogradu potvrdio je prvostupanjsku presudu kojom je Jocić oslobođen optužbi da je organizirao ubojstvo Ive Pukanića, a Željku Milovanoviću, kojem se također sudilo u Srbiji, pravomoćno je potvrđena kazna od 40 godina zatvora kao izravnom počinitelju ubojstva, izrečena prvostupanjskom presudom. Jocića je tužiteljstvo teretilo da je iz koristoljublja organizirao ubojstvo Ive Pukanića po nalogu N.N. osobe, koja mu je za to platila milijun i pol eura.

Sudsko vijeće je ocijenilo da tužitelj “nije dao jasne i nedvosmislene dokaze” da je Sreten Jocić 2008. organizirao kriminalnu skupinu, čiji su pripadnici postali Željko Milovanović i Milenko Kuzmanović te Robert i Luka Matanić, Amir Mafalani, Bojan Gudurić i Slobodan Đurović. Štoviše, Dragoš Cukava, odvjetnik Joce Amsterdama, u razgovoru za Blic najavio je tužbu protiv države. Njegov klijent će, kako je tom prilikom rekao, sigurno tužiti Srbiju zato što je zbog optužbi da je organizirao ubojstvo Pukanića proveo četiri godine u pritvoru.

Jocić bi koncem godine trebao izići iz zatvora, jer se bliži kraju kazna koju služi za ubojstvo Gorana Marjanovića. Jocića se ni u kom slučaju ne treba smatrati neinteligentnim čovjekom. On jako dobro zna da se svi telefonski razgovori koji se vode iz zatvora najvjerojatnije snimaju. Pa se u tom kontekstu rečenice u kojima spominje Mila Đukanovića mogu tumačiti i kao svojevrsna poruka. Naročito jer se u Crnoj Gori počinju mijenjati političke okolnosti. Đukanović je predsjednik Crne Gore, ali na nedavno održanim parlamentarnim izborima njegov DPS morao je priznati izborni poraz, iako je pojedinačno osvoji najviše glasova. Vlada još uvijek nije formirana, a to znači da bi se u novoj crnogorskoj vlasti mogli pojaviti i pojedinci koji bi mogli neovisnije nego dosad propitivati i potencijalnu Đukanovićevu ulogu u Pukanićevu ubojstvu.

Sve to budi nadu da bi se na temelju novih indicija napokon mogli ostvariti značajniji pomaci na putu prema naručiteljima tog atentata.