Nacional je tijekom proteklog vikenda otkrio nove dramatične posljedice pravomoćne presude Vrhovnog suda protiv bivšeg premijera Ive Sanadera i Zsolta Hernádija u aferi Ina-MOL, kojom su obojica osuđeni na zatvorske kazne zbog podmićivanja kako bi MOL u Ini stekao dominantna upravljačka prava.

Tijekom ponedjeljka, na praznik Svih Svetih, DORH je na izravan upit Nacionala što i kako planira učiniti po pitanju povrata upravljačkih prava u Ini pod hrvatsku kontrolu decidirano službeno odgovorio kako bi to pitanje trebalo postaviti hrvatskom premijeru Andreju Plenkoviću.

Nacional je nakon pravomoćne presude u toj aferi DORH upitao što će poduzeti vezano uz povrat upravljačkih prava u Ini, koje su pravne mogućnosti u tom predmetu na raspolaganju DORH-u koji je, prema zakonu i Ustavu, zadužen za zaštitu imovine Republike Hrvatske, tko i na koji način može zatražiti povrat upravljačkih prava te hoće li DORH u tom smislu zatražiti od Vlade da poduzme određene radnje i koje točno.

U ponedjeljak popodne u redakciju Nacionala stigao je sljedeći odgovor: ‘’Državno odvjetništvo Republike Hrvatske Vas upućuje da se s većinom svojih pitanja obratite Vladi Republike Hrvatske.’’

Drugim riječima, DORH je pritisnuo Plenkovića da se izjasni po tom pitanju i jasno im sugerira što bi trebali učiniti. Taj senzacionalni odgovor stigao je iz institucije koja je nominalno potpuno neovisna u poslu koji radi te za koju je premijer Plenković također više puta javno rekao kako samostalno radi svoj posao, kako ga praktički ne zanimaju njihove aktivnosti te kako u tom pogledu on na njih nema nikakvih ambicija utjecati.

Taj odgovor u redakciju Nacionala stigao je početkom tjedna, kada vodeći ljudi DORH-a započinju proces koji bi mogao imati nove dalekosežne posljedice na hrvatsku političku scenu i utjecati na energetsku politiku Hrvatske te odnose između hrvatske vlade i mađarskog MOL-a u naftnoj kompaniji Ini.

Pitanje zaštite interesa MOL-a mađarski premijer Viktor Orbán postavlja kao jedno od najvažnijih strateških pitanja svoje zemlje, dok se hrvatski premijer Andrej Plenković prema zaštiti hrvatskih interesa u Ini odnosi defenzivno. FOTO: Dubravka Petric/PIXSELL

Oni će u sjedištu DORH-a u Gajevoj ulici u Zagrebu diskutirati o tomu hoće li, kada i kako zatražiti da se dominantna upravljačka prava u Ini vrate osobama koje u toj tvrtki predstavljaju hrvatsku vladu.

To je dosad najsnažniji konkretan korak koji hrvatska administracija poduzima nakon što je pravomoćnom presudom Vrhovnog suda potvrđeno da je bivši premijer Ivo Sanader od predsjednika Upravnog odbora mađarskog MOL-a Zsolta Hernádija primio mito kako bi MOL-u prenio dominantna upravljačka prava nad Inom.

Razloge zašto bi DORH takav potez mogao, ali i trebao poduzeti Nacionalu su ekskluzivno otkrili i elaborirali istaknuti pravni stručnjaci, uključujući i profesoricu Zlatu Đurđević, predstojnicu Katedre za kazneno procesno pravo na Pravnom fakultetu u Zagrebu.

Najavljene aktivnosti DORH-a koji je po svojoj poziciji i ovlastima zadužen i za zaštitu hrvatskih imovinskih interesa te bi trebao biti neovisan u svom postupanju, mogle bi staviti na ozbiljnu kušnju politiku premijera Andreja Plenkovića i njegove vlade koja se po pitanju odnosa s MOL-om u Ini već duže vrijeme ponaša netransparentno i u najmanju ruku čudno.

Utoliko bi DORH, a to su za Nacional već učinili brojni pravni stručnjaci, također doveo u pitanje stav Vlade službeno prošlog tjedna prezentiran Nacionalu da se odnosi s MOL-om u Ini mogu mijenjati samo putem arbitraže.

“Nakon što je Vrhovni sud u predmetu Ina-MOL potvrdio presudu kojom je utvrđeno da je bivši premijer Ivo Sanader primio mito kako bi upravljačka prava nad Inom predao mađarskom MOL-u, DORH treba obavijestiti Vladu i krenuti u postupak zaštite državne imovine jer je jedna od osnovnih zadaća DORH-a upravo zaštita državne imovine. Upravljačka prava koja su prenesena kao posljedica koruptivne radnje, čime je država oštećena, moraju se vratiti državi. A ono što je bivši premijer Sanader napravio ravno je veleizdaji.”

Profesorica Zlata Đurđević s Pravnog fakulteta Nacionalu je potvrdila da DORH može u kaznenom postupku protiv bivšeg premijera zatražiti poništaj pravnog posla koji je rezultat kaznenog djela. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

Rekao je to Nacionalu visoki izvor iz pravosudnih krugova najavivši mogući nastavak aktivnosti u slučaju Ina-MOL, ali i svojevrsnu akciju koja bi mogla biti u suprotnosti s javno deklariranom porukom Vlade i premijera Andreja Plenkovića koji je pitanje povrata upravljačkih prava nad Inom pokušao lakonski prebaciti na arbitražni sud u Washingtonu te zasad nije pokazao nikakvu namjeru preuzeti inicijativu u tom za Republiku Hrvatsku iznimno važnom procesu.

No, Nacionalovi sugovornici, redom ljudi iz visokih upravljačkih i pravosudnih struktura, tvrde da Republika Hrvatska itekako ima i druge instrumente na raspolaganju te da je odgovornost za pokretanje postupka sada na glavnoj državnoj odvjetnici Zlati Hrvoj Šipek.

Ugledna profesorica Zlata Đurđević, koja je konkurirala za mjesto predsjednice Vrhovnog suda, tvrdi da DORH pred hrvatskim sudom može tražiti poništenje ugovora kojim su prenesena upravljačka prava. Vlada tvrdi da se poništenje Prvog dodatka dioničarskom ugovoru iz 2009., koji je sklopljen temeljem koruptivnih radnji, može postići isključivo putem arbitražnog postupka, dakle na međunarodnim pravnim instancama. Pritom se pozivaju na odredbe Dioničarskog ugovora iz 2003. u kojem stoji da se svi sporovi među dioničarima imaju rješavati na arbitražnom sudu UNCITRAL-a.

No ta tvrdnja Vlade da to može riješiti samo arbitraža nije nužno točna. Profesorica Zlata Đurđević za Nacional je pojasnila:

“Navedeno je pitanje iz trgovačkog prava za koji nisam stručnjak. S tom rezervom mogu reći da je meni logično da se moraju poštovati odredbe Dioničarskog ugovora iz 2003. godine, ali drugačije proizlazi iz odluke Ustavnog suda koji je nedvojbeno isto bio upoznat s navedenom klauzulom, a odlučivao je kao što to uvijek mora uzimajući u obzir cjelokupni pravni poredak Hrvatske uključujući međunarodno pravo koje je obvezuje. Ustavni sud je izričito i višekratno u svojoj odluci rekao da je ugovor između Ine i MOL-a nakon pravomoćne osuđujuće presude predsjedniku vlade za primanje mita a priori koruptivan u supstancijalnom (materijalnom) smislu, a sama njegova koruptivnost prima facie dokazanom (toč. 417 i 426 Odluke). Dakle, on nije vezao ništetnost tog ugovora za odluku arbitraže, već uz pravomoćnu presudu u kaznenom postupku. Odluke Ustavnog suda RH su iznad zakona i iznad međunarodnog prava, pa je na temelju ove odluke u hrvatskom pravnom poretku takav ugovor ništetan i odluka kaznenog suda bi bila samo deklaratorne naravi.”

Predsjednik Nadzornog odbora Ine Damir Vanđelić smatra da se treba pokrenuti pitanje povrata upravljačkih prava, pa i odštete od MOL-a. FOTO: Sandra Simunovic/PIXSELL

Zlata Đurđević ističe da je Ustavni sud donio takvu odluku 2015., za vrijeme vođenja arbitražnog postupka. “Kada Vlada tvrdi da se u hrvatskom pravnom poretku ne može tražiti poništenje ovog pravnog posla onda to znači ili nepoštivanje odluke Ustavnog suda ili da je Ustavni sud donio odluku koja je čisti juristeraj, arbitrarna prazna proklamacija bez ikakvog pravnog značenja i smisla i otvara pitanje njegove odgovornosti za štetu nanijetu u arbitražnom postupku pred UNCITRAL-om koji je Hrvatska izgubila ili eventualne štete u postupku koji još uvijek vodi Republika Hrvatska pred ICSID-om”, smatra Zlata Đurđević.

Zašto Vlada zasad uopće nije ni spomenula i tu mogućnost da postupak pokrene DORH u Hrvatskoj, već se poziva samo na arbitražu, ostaje zagonetka, ali jedan od onih koji se suprotstavio premijerovu mišljenju je i predsjednik Nadzornog odbora Ine Damir Vanđelić, kojeg je inače Vlada bila postavila i na čelo Fonda za obnovu Grada Zagreba.

Vanđelić je u izjavi za Nacional jasno dao do znanja da se pitanje povrata upravljačkih prava ne treba rješavati u Washingtonu, već u Gajevoj ulici u Zagrebu to jest u sjedištu DORH-a. Konkretno, Vanđelić je objasnio da se na temelju presude Vrhovnog suda sada može tražiti proglašenje prijenosa upravljačkih prava na MOL ništetnim. Ujedno je naglasio da se to možda moglo već i ranije učiniti, temeljem prethodne presude, još prije no što ju je Ustavni sud prvi put poništio, ali da sada nema nikakvog razloga da se ne krene u pokretanje zahtjeva za ništetnost pa čak i pokretanje pitanje odštete od MOL-a.

“Već smo jednom imali pravomoćnu presudu, prije nego što ju je Ustavni sud srušio. Tada, kao sada, mnogi kažu da RH može tražiti poništenje ugovora nastalih kaznenim djelom za koje postoji pravomoćna presuda i tako ih proglasiti ništetnima te čak tražiti odštetu za to razdolje. Nadam se da RH to nije propustila nečinjenjem učiniti”, poručio je vrlo jasno Vanđelić koji je, kao čovjek na čelu Nadzornog odbora Ine, zasigurno konzultirao i pravne stručnjake.

Drugi Nacionalov sugovornik, čovjek involviran u predmet Ina-MOL koji je zbog osjetljivosti svoje trenutne pozicije tražio da mu zaštitimo identitet, ali je spreman sve svoje navode potvrditi na sudu, izravno je prozvao premijera Plenkovića za podilaženje mađarskim interesima.

“Nijedan ugovor između dvije strane ne može biti jači od nacionalnog zakonodavstva, osobito kad se radi o kaznenom djelu gdje su upravljačka prava, u kompaniji čiji je suvlasnik Republika Hrvatska, stečena kaznenim djelom davanja mita bivšem premijeru. Samim time, kako su upravljačka prava stečena kaznenim djelom koje je presuđeno u Republici Hrvatskoj, ugrožen je nacionalni interes i energetska suverenost RH”, objašnjava taj izvor.

Plastično opisujući što se u ovom slučaju dogodilo, taj Nacionalov sugovornik izvrsno upućen u predmet Ina-MOL, usporedio je slučaj Ina-MOL sa slučajem Agrokor te ustvrdio da je ključna u tom predmetu volja premijera Plenkovića i Vlade: “Vidjeli smo kako su, pod opravdanjem zaštite nacionalnih interesa, Todoriću oteli kompaniju. Istovremeno, nisu se sjetili, figurativno rečeno, ‘oteti’ kompaniju Mađarima. Zašto nisu? Jer se sve više pokazuje da se premijer Plenković ne usuđuje poduzimati nužne radnje i postupke koje bi jedan premijer bio dužan poduzeti kako bi zaštitio strateške nacionalne interese, a sve se to ne usuđuje svjestan toga da bi to bilo protiv volje mađarskog premijera Orbána. Dakle, da bi se poništenje predaje upravljačkih prava moglo provesti i malo, da tako kažem, nagaziti Mađare, morate imati želju i odluku premijera Plenkovića da to provede. Ako on to ne želi, naći će milijun razloga kako opravdati to što to ne čini. I obrnuto, da želi, našao bi načina kako tu situaciju riješiti.”

Kao jedan od ključnih argumenata zašto smatra da su premijer Plenković, a i resorni ministar Tomislav Ćorić, potiho i s nekom posebnom agendom prepustili Inu Mađarima, taj izvor navodi primjer imenovanja Darka Markotića u Upravu Ine – kao jednog od tri člana iz hrvatske kvote:

“Moment koji ukazuje na premijerove nedobre namjere bilo je imenovanje Darka Markotića u Upravu Ine. Kod drugo dvoje hrvatskih članova Uprave možete sporiti jesu li oni dobar ili loš odabir u smislu profesionalnih kompetencija, ali u slučaju Darka Markotića neosporno je da je on 2008. bio imenovan za člana Uprave Ine kao predstavnik MOL-a. Dakle, prije tog, kako se pokazalo, kriminalnog ugovora iz 2009., Markotić je radio kao izravno imenovan MOL-ov predstavnik u Upravi Ine. Možemo postaviti pitanje čime je jedan Hrvat to zaslužio? Ja vam mogu reći svoje mišljenje o tome. Markotić je prije tog imenovanja bio tajnik društva Ina d.d. Riječ je o vrlo važnoj funkciji jer je tajnik prisutan na svim sastancima Uprave i svi zapisnici dolazili su njemu na kontrolu. Budući da članovi Uprave obično zapisnik dobiju tek nakon pet do sedam dana, MOL je preko Markotića kao tajnika društva moguće dobivao smjernice o tome što je predsjednik Uprave napisao i na taj su način mogli to podrivati. Napominjem da je to bilo u vrijeme kad je predsjednik Uprave bio Hrvat, a MOL je imao samo dva svoja člana Uprave. Tajnik društva je također upućen i u sve druge procese, a MOL kao tada manjinski dioničar sa samo dva člana Uprave nije mogao kontrolirati sve pozicije i sve procese u Ini, kao što to čine danas, pa su na taj način preko Markotića mogli dolaziti do vrlo važnih operativnih podataka i izvješća, uključujući i one financijske. On je te podatke mogao kanalizirati MOL-u, što je nešto za što bi ljudi u normalnim državama bili sankcionirani, a on je za nagradu bio postavljen za člana Uprave od strane MOL-a. Da bi prošle godine taj isti čovjek postao član Uprave kojeg je imenovala hrvatska vlada. Inače, Darko Markotić je rođak premijerove bliske suradnice Tene Mišetić, ali u ovoj priči puno je veći problem što je on najveći dio svog radnog staža bio MOL-ov predstavnik u Ini. U tome je bit problema. Vjerojatno su zato s internetskih stranica nestali neki članci iz 2008. u kojima se precizno navodi da je Markotić imenovan kao zamjena za dotadašnjeg mađarskog člana Sandora Lendvaija, ali ti podaci ipak i danas postoje i dokumentirani su. Iz toga ja iščitavam mađaronsku namjeru Andreja Plenkovića jer nema ni jednog opravdanog razloga zašto bi inače Markotića stavio u Inu kao hrvatskog člana Uprave. Neka objasni zašto ga je imenovao.. Možda da dodatno zatopli odnose s Mađarima? Ili možda ima još neki drugi skriveni razlog?”

Glavna državna odvjetnica Zlata Hrvoj Šipek tek se treba izjasniti o tome hoće li DORH pod njenim vodstvom pokrenuti postupak ništetnosti. FOTO: Patrik Macek/PIXSELL

Inače, objašnjava taj izvor, svi članovi Uprave, i hrvatski i mađarski, prema Zakonu o trgovačkim društvima potpisuju izjavu da će im na prvom mjestu biti interes društva, a ne interes dioničara, a na nizu odluka može se, tvrdi, osporavati u čijem su interesu one donesene.

“Kad netko radi u interesu jednog dioničara, a ne za interese svih dioničara, i uvezao se sa skupinom ljudi koja to radi za materijalnu korist, a radi, onda se može reći da vrh MOL-a ovdje ima karakter Organizacije. Jer nije Hernádi podmićivao Sanadera s 10 milijuna eura u svoje osobno ime ni iz svog džepa. A naš premijer i ministar, umjesto da su na kontra strani od te Organizacije, oni tu istu Organizaciju pomažu. Dakle, po mom mišljenju, koje sam spreman ponoviti na sudu, Hernadi i Orbán su na čelu Organizacije, a Plenković i Ćorić su njihovi pomoćnici. I u ovoj sada situaciji, kad vratimo film unazad, pravno je sve vrlo jednostavno: ni jedan trgovački ugovor ne može biti jačeg reda nego nacionalno zakonodavstvo. To što su oni napisali u svom odgovoru vama, katastrofalno je da to jedna Vlada može tako napisati.”

Taj sugovornik također napominje kako se Vlada ili služi manipulacijama ili nasjeda na manipulacije MOL-a.

“MOL se, naime, poziva na to da je arbitraža presudila Sanaderu, a to je potpuna laž. Arbitraža je samo zaključila da Republika Hrvatska nije uspjela dokazati da je Sanader primio mito. To je potpuno drugačije nego manipulativna formulacija koju oni izvode iz toga. I sad kad se vratimo u današnju realnost, premijer države koji se pred Ustavom zakleo da će braniti i štititi integritet i nacionalne strateške interese, svjestan i upozoravan, i kroz medije, a i sam je rekao na Badnjak 2016. da to nije dobro za Inu, danas sve radi da pomaže drugoj strani. On zapravo zlonamjerno brani Organizaciju iz Mađarske, na štetu strateških interesa Hrvatske. Dakle, nije sporno da je vrh MOL-a Organizacija koja čini kazneno djelo korupcije kako bi ostvarila mađarski strateški interes u Ini koji izravno i nedvojbeno šteti Republici Hrvatskoj, što je sada i sudski potvrđeno, ali da su ovi naši njima obične sluge, to je stvarno ljigavo.”

Da premijer zasad nema ambicija iskoristiti presudu Vrhovnog suda u slučaju Ina-MOL te da to pitanje ne smatra uopće važnim, moglo se vidjeti pretprošlog ponedjeljka, na dan kad je objavljena presuda. On je tog dana novinare obavijestio o točkama dnevnog reda Predsjedništva HDZ-a, na kojoj se o toj važnoj presudi očito nije niti spomenulo, već je premijer tek na novinarsko pitanje na samom kraju press konferencije tek mlako rekao da je Vlada naložila pravnim savjetnicima koji je zastupaju u arbitražnom postupku na Međunarodnom centru za rješavanje investicijskih sporova (ICSID), odvjetničkom društvu Squire Patton Boggs, da o presudi odmah izvijeste Arbitražni sud.

Plenković je dodatno, u odgovoru na upit Nacionala, ustvrdio da se pitanje povrata upravljačkih prava jedino i isključivo može rješavati trgovačkom arbitražom u skladu s pravilima Komisije Ujedinjenih naroda za trgovačko pravo (UNCITRAL). To, međutim, nije posve točno jer država ima na raspolaganju i dodatno oružje – a to je upravo DORH. Naime, budući da je neosporno utvrđeno da je prijenos upravljačkih prava izvršen temeljem koruptivne radnje, DORH poništenje može tražiti od hrvatskih instanci. To pitanje nije novo, o tome se već i ranije u javnosti raspravljalo, a Nacionalovi izvori tvrde da je bilo više razloga zašto DORH i ranije nije zatražio ništetnost ugovora te da je jedan od tih razloga bilo nepostojanje političke volje.

Iako je i dio pravnih stručnjaka u javnosti posljednjih godina tvrdio da hrvatski sudovi nisu nadležni za rješavanje sporova između dioničara, a isto u svojem odgovoru Nacionalu tvrdi i Vlada, podsjećajući da je prema članku 15.2 Ugovora o međusobnim odnosima dioničara iz srpnja 2003. godine predviđeno da se svi sporovi koji mogu nastati između ugovornih strana konačno rješavaju arbitražom prema UNCITRAL-u, jedan od Nacionalovih izvora s višestrukim saznanjima o predmetu Ina-MOL, s tom tezom ne slaže.

„Točno je da prema odredbama Ugovora između hrvatske vlade i MOL-a iz 2003. pa i prema Prvoj izmjeni i dopuni iz 2009. hrvatski sudovi nisu nadležni za rješavanje sporova proizašlih iz odnosa među dioničarima. No ovdje nije riječ o takvom sporu. Ovo je kazneno djelo korupcije koje Državno odvjetništvo mora progoniti po službenoj dužnosti i nikakvim se ugovorom ne može isključiti nadležnost kaznenog suda u takvim slučajevima niti se bilo kakvim ugovorom može isključiti kaznena odgovornost za djelo korupcije. Kazneno djelo korupcije nije predmet ugovora između hrvatske vlade i MOL-a niti se tim ugovorom može suziti nadležnost kaznenog suda“, tvrdi taj Nacionalov izvor i dodaje da bi, ako DORH posegne za tim pravnim alatom, Prva izmjena i dopuna Ugovora, potpisana u siječnju 2009. godine mogla biti proglašena ništetnom. Sličnu je tezu u kasno ljeto 2019. iznio i ugledni zagrebački odvjetnik Mićo Ljubenko, kojega brojni pravni izvori ističu kao jednog od najiskusnijih u području trgovačkog prava. On je kazao kako je posve deplasirano tvrditi da hrvatski sudovi ne mogu biti nadležni u slučaju spora između dvaju Ininih dioničara.

„Ovo nije spor o pravima iz ugovora, već je ovdje riječ o ništetnosti cijelog ugovora zbog činjenice da je on sastavljen na temelju kaznenog djela korupcije“, kazao je tada Ljubenko.

Zlata Đurđević Nacionalu je potvrdila da DORH može u kaznenom postupku protiv bivšeg premijera zatražiti poništaj pravnog posla koji je rezultat kaznenog djela.

Isto je Nacionalu još 2019. rekao i današnji sudac Visokog kaznenog suda Ivan Turudić, tada predsjednik Županijskog suda u Zagrebu koji je donio prvu, nepravomoćnu presudu protiv Sanadera 2012. godine.

Potom je UNCITRAL-ov arbitražni sud u obrazloženju presude hrvatski sud proglasio „pristranim“, jednako kao i suca Turudića. Hrvatski mediji su, nakon što su detalji presude u studenom 2017. dospjeli u javnost, prenijeli i Turudićevu izjavu u kojoj je rekao da „suci Arbitražnog suda ne poznaju ili pak ignoriraju hrvatske zakone“.

Objašnjavajući zašto je DORH već ranije mogao podnijeti zahtjev za ništetnost i zašto to nema veze s arbitražnim postupkom, Turudić je rekao:

„UNCITRAL-ov arbitražni sud je tijelo koje se bavi trgovačkim sporovima, a ne utvrđivanjem kaznene odgovornosti, u što su se oni upustili“, objasnio je Turudić i podsjetio da je u tom arbitražnom postupku svjedočio i optuženik Sanader, pa je na temelju njegova iskaza dobrim dijelom i donesena arbitražna odluka. „To je suprotno temeljnim pravnim načelima da nitko ne može biti sudac u vlastitoj stvari. Također, kao posebno važno držim u cijelom konglomeratu u i oko postupka ulogu Ustavnog suda RH koji je ukinuo pravomoćnu odluku Vrhovnog suda RH. Veliki dio stručne javnosti smatra da takva odluka izlazi izvan ovlasti Ustavnog suda, da predstavlja instancijsku odluku i da se referirala na povrede koje nisu istaknute u ustavnoj tužbi, što je u suprotnosti s odredbama Ustavnog zakona“, konstatirao je Turudić još 2019. za Nacional.

Zlata Đurđević pojasnila je kako točno izgleda postupak za proglašenje ništetnosti koji DORH može pokrenuti:

„Zakon o kaznenom postupku (ZKP) pruža takvu mogućnost oštećeniku odnosno državnom odvjetniku kada je oštećena država. Prije 2008. godine u ZKP-u je bilo i izričito propisano da se imovinskopravni zahtjev može odnositi na poništaj određenog pravnog posla, a sada je određeno da se može odnositi na bilo koji zahtjev koji se može podnijeti u parnici, a što uključuje poništaj pravnog posla. Sud je dužan raspraviti i donijeti odluku o imovinskopravnom zahtjevu u kaznenom postupku osim ako bi se time znatno odugovlačio postupak. U pravilu se u praksi takvi zahtjevi na podižu, ali zakon jasno određuje u cilju ekonomičnosti postupka i ostvarivanja prava žrtve da se takvi zahtjevi mogu pa i trebaju rješavati istovremeno s kaznenom odgovornošću, a ne da se naknadno, po završetku kaznenog postupka o tome odlučuje u građanskom postupku“, objasnila je Zlata Đurđević.

Ona ovako objašnjava pravne alate koji su DORH-u stajali na raspolaganju čak i ranijih godina, kako bi se kroz pravni sustav pokušao riješiti spor između hrvatske vlade i MOL-a kao većinskih dioničara u Ini: „U predmetnom slučaju je DORH to mogao učiniti ne samo na temelju ZKP-a, već i na temelju odluke Ustavnog suda od 24. srpnja 2015. kojom je ukinuta pravomoćna osuđujuća presuda u predmetu Ina-MOL za vrijeme dok je Hrvatska vodila arbitražne postupke s MOL-om radi prijenosa upravljačkih prava na MOL na temelju koruptivnog kaznenog djela i tražila poništenje tog ugovora zbog primanja mita predsjednika vlade od strane MOL-a. U njoj je Ustavni sud izričito rekao da samim time što osoba koja obnaša dužnost predsjednika vlade traži ili prima mito kako bi u granicama svoje ovlasti utjecala na sklapanje nekog pravnog posla iz nadležnosti vlade, sam taj pravni posao postaje a priori koruptivan u supstancijalnom, odnosno materijalnom smislu, a sama njegova koruptivnost ‘prima facie’ (na prvi pogled, op. N.) dokazanom. Dakle, Ustavni sud je izričito rekao da je, kada se krivnja predsjednika vlade pravomoćno dokaže u sudskom postupku, ugovor koji je rezultat korupcijskog sporazuma za koji predsjednik vlade traži ili prima mito ništetan. Stoga je DORH, koji zastupa državu, bio dužan zahtijevati poništenje Dodatka ugovora između Ine i MOL-a, a sud je morao presuditi jer se ne bi mogao pozvati na odugovlačenje postupka, s obzirom na to da je Ustavni sud utvrdio da je takav pravni posao a priori koruptivan i stoga ništetan.“

Zlata Đurđević podsjeća i da DORH zastupa državu u kaznenom postupku, u građanskom postupku, a sudjeluje i u arbitražnom postupku, te je stoga dužan uvijek postupati u najboljem u interesu “svoje stranke”, a to je država.

„Pri tome treba znati da je građanski dio zastupanja države u sudskim postupcima, koji je nekada bio dio javnog pravobraniteljstva, sada pripojen Državnom odvjetništvu, što je razlog više za sveobuhvatni pristup i sveobuhvatnu odgovornost DORH-a. DORH, iako po Ustavu samostalno tijelo, po izboru njezina čelnika, unutarnjem ustrojstvu te sastavu Državnog odvjetničkog vijeća to nije. Vlada RH i parlamentarna većina ima velike ovlasti u odnosu na DORH, ali onda i odgovornost za njegov rad. Bilo bi neshvatljivo da tijelo koje zastupa državu ne zahtijeva poništenje pravnog posla pred domaćim sudovima, dok država postavlja takav isti zahtjev pred međunarodnom arbitražom. S jedne strane se može postaviti pitanje trošenja proračunskih sredstava za sporove pred arbitražom, a s druge nekorištenja istih sredstava pred vlastitim sudovima iako je pravna situacija ne samo potpuno jasna, već arbitražni sudovi pri donošenju odluka jako vode računa o sudskim odlukama u domaćem pravnom poretku. No, odgovornost nije samo na DORH-u, već na Vladi i parlamentarnoj većini koja snosi odgovornost za rad i propuste DORH-a“, tvrdi Zlata Đurđević.

Vrhovni sud je potvrdio da su bivši premijer Ivo Sanader i čelnik MOL-a Zsolt Hernádi sudjelovali u koruptivnoj radnji na temelju koje su prenesena upravljačka prava u Ini. FOTO: Zeljko Lukunic/PIXSELL

Da je DORH mogao, pa i morao zatražiti poništenje spornog ugovora iz 2009. i da je za to na raspolaganju imao brojne pravne mogućnosti pisao je još u jesen 2011. Nacional, izvijestivši o sastanku hrvatske delegacije i predstavnika Europske komisije u Bruxellesu na temu Zakona o privatizaciji Ine. Iako su predstavnici EK-a tada iznijeli zamjerku hrvatskoj delegaciji da odredbe spomenutog Zakona nisu u skladu s europskom regulativom jer narušavaju slobodu kretanja kapitala, ipak su istaknuli da bi mjera ograničavanja MOL-ovih vlasničkih prava mogla biti prihvatljiva jedino kad bi je donijela politički neovisna institucija, odnosno sud. Nacional je tada pisao da državni odvjetnik može od suda tražiti da do kraja postupka protiv Sanadera zabrani MOL-u da raspolaže pravima koja je stekao na temelju ugovora što ga je sklopio bivši premijer, a takvoj odluci Europska komisija ne bi prigovarala, pod uvjetom da je zakonska procedura poštovana. Na taj je način hrvatskoj vladi već u to vrijeme, 2011., bila otvorena mogućnost da pokuša ishoditi privremenu sudsku zabranu MOL-u da raspolaže pravima što ih je stekao na temelju koruptivnog dogovora između Sanadera i Hernádija. No DORH tu priliku i benevolentnost europskih parlamentaraca prema slučaju Ine nije iskoristio ni tada, u prvom sudskom postupku koji je pokrenut iste godine, a ni u kasnijem, ponovljenom postupku protiv Sanadera koji je dovršen prošlotjednom presudom Vrhovnog suda.

Najviše su, tvrdi drugi Nacionalov izvor dobro upućen u slučaj Ine i MOL-a, ali i političke okolnosti u kojima se on odvijao proteklih 10 godina, pogriješili sadašnji i bivši premijeri, Zoran Milanović i Andrej Plenković koji godinama nisu ništa poduzimali da pokušaju riješiti problem s MOL-om iako su, kaže, s više strana, pa i iz stručnih krugova dobivali sugestije na koji se način MOL-u mogu ograničiti upravljačka prava u Ini i kako vratiti utjecaj hrvatskog suvlasnika u kompaniji. No i jedan i drugi su se na te sugestije i upute oglušili, a kasnije su odluke samo dodatno išle na ruku mađarskom suvlasniku, a na štetu hrvatskog.

No drugi pravni izvori tvrde da još nije kasno i da se stvari još mogu ispraviti.

„Sada država mora poduzeti sve da zaštiti svoj interes. Nije čak ni potrebno proglašavati ugovor ništetnim, jer je to već praktički učinjeno pravomoćnom presudom Vrhovnog suda. No Vlada treba poduzeti sve aktivnosti kako bi osigurala da se suspendira kompletan proces upravljanja Inom, koji je utemeljen na korupciji i kriminalnim djelima.

Sudac Visokog kaznenog suda Ivan Turudić, bivši šef Županijskog suda u Zagrebu koji je na prvom suđenju za aferu Ina-MOL osudio Sanadera i Hernádija, smatrao je da DORH može pokrenuti pitanje ništetnosti. FOTO: Borna Filic/PIXSELL

Dakle, može se, ali treba znati što se i kako radi“, zaključuje jedan od naših izvora, potvrđujući tim riječima ono što je Nacionalu rečeno iz nekoliko međusobno neovisnih adresa, da ni sada nije kasno da DORH poduzme raspoložive pravne korake da zatraži poništavanje spornog dodatka ugovoru iz 2009. Postavili smo stoga i pitanje DORH-u namjerava li i što poduzeti kako bi nakon pravomoćne presude Vrhovnog suda pokušao povratiti upravljačka prava u Ini, koje su mu pravne mogućnosti na raspolaganju, uzevši u obzir činjenicu da je upravo DORH, prema zakonu i Ustavu, zadužen za zaštitu imovine Republike Hrvatske, te tko i na koji način može zatražiti povrat upravljačkih prava.

Zanimalo nas je i hoće li DORH od Vlade zatražiti poduzimanje određenih radnji u tom smjeru te namjeravaju li DORH i USKOK ponovno razmatrati prijavu HANFA-e koju je ta agencija 2011. podnijela protiv najviše pozicioniranih ljudi MOL-a Zsolta Hernádija i Sándora Csányija zbog povrede tržišnog natjecanja, manipulacije tržištem kapitala i nezakonitog upravljanja Inom. Tu je prijavu Državno odvjetništvo iz posve nejasnih razloga prvo spustilo na Općinsko državno odvjetništvo u Zagrebu, koje je potom prijavu u tišini u veljači prošle godine odbacilo, o čemu je nedavno pisao Nacional. Nekoliko je izvora iz visokih pravosudnih krugova tada potvrdilo da ta prijava, na kojoj je godinama radio visokospecijalizirani tim USKOK-a, nije smjela biti odbačena jer je postojao niz dokaza za podizanje optužnice i ta je prijava mogla biti temelj za osporavanje dodatka dioničarskog ugovora iz 2009. godine.

Nacional je također postavio pitanje Vladi o tome imaju li što dodati nakon prošlotjedne izjave da je jedino mjesto gdje se spor Ina-MOL može rješavati arbitražni sud te postoje li još neki alati koje Vlada nije spomenula u svom prvom odgovoru, ali do zaključenja broja ni njihov odgovor nije stigao.