Memorandum o razumijevanju između Ine i JANAF-a kojim se trasirao put za potajni izvoz hrvatske nafte u Mađarsku, a koji je svojim potpisom “amenovao” i ministar zaštite okoliša i energetike Tomislav Ćorić, kroz pet ključnih riječi osvijetlio je u svojoj finalnoj i potpisanoj verziji još jedan dramatični politički posrtaj vlade Andreja Plenkovića. Tim memorandumom Vlada je i službeno priznala da Inu doživljava kao dio MOL Grupe – što je izravno u suprotnosti s Vladinim proklamiranim ciljem razvijanja Ine kao samostalne vertikalno integrirane kompanije.

U tom dijelu potpisanog Memoranduma stoji: „INA, kao članica MOL Grupe, uložit će maksimalne napore da poveća količinu transportirane sirove nafte od JANAF-ova Terminala Omišalj prema Mađarskoj i Slovačkoj Republici, posebice za rafinerije MOL Grupe.“

Problem je za supotpisnika Ćorića utoliko veći što se ta formulacija ne spominje u ranijem draftu istog memoranduma, koji je Nacional objavio prošloga tjedna. Drugim riječima, Memorandum je više puta korigiran, na njemu se očito nijansirano radilo pa je Ćorić morao biti apsolutno svjestan težine te formulacije i njenog šireg političkog konteksta. I sasvim je sigurno bio svjestan. Ali Ćorićeva odgovornost nije u ovom slučaju izolirana, posebno zato što je riječ o tematici od prvorazrednog strateškog značenja za hrvatske državne interese. Istoj onoj tematici koju je mađarski premijer

Viktor Orbán svrstao u zonu pitanja važnih za mađarsku nacionalnu sigurnost. Zato je o svim detaljima odnosa s mađarskim MOL-om u Ini morao biti informiran i premijer Andrej Plenković. On također snosi političku odgovornost za tu aferu. Ali ako je istina, kako je prošloga tjedna sugerirano iz vrha HDZ-a, da premijer o tome ništa nije znao, ključno je pitanje zašto Plenković u Vladi, makar ona bila i tehnička, još uvijek drži Tomislava Ćorića.

Postoje sudske presude prema kojima su pojedini poduzetnici osuđeni na kaznu zatvora jer su oštetili vlastite, privatne kompanije. A ti su iznosi ‘kikiriki’ u odnosu na štetu koja je počinjena Ini

Završna verzija spornog memoranduma otkriva još jedan samo naoko nevažan detalj. Memorandum u ime JANAF-a nije potpisao njegov predsjednik Uprave Dragan Kovačević, nego ga je po njegovu ovlaštenju potpisao tadašnji član Uprave Bruno Šarić. Izvor blizak JANAF-u o tomu kaže:

„Kovačević je izuzetno spretan i sposoban menadžer, s iznimnim političkim instinktom i lukavstvom. Kao osoba često nastoji pomiriti nepomirljive interese i strane, ali se u ključnim trenucima nastoji izmaknuti iz spornih situacija ili si barem stvoriti neku odstupnicu za budućnost. Kao šef JANAF-a imao je legitiman poslovni interes da što više nafte prolazi kroz njegov sustav. U ovom slučaj JANAF je naprosto monopolistički državni tehnički servis, poslovni entitet čija je uprava u ovoj konstelaciji političkih snaga, u širem političkom kontekstu odnosa između Vlade i MOL-a, naprosto nebitna. Ali Kovačević je kao menadžer iz kvote HNS-a itekako svjestan svih okolnosti i krajnje negativnih političkih implikacija tog dokumenta. Pa je vrlo vjerojatno to krajnji razlog što on taj memorandum nije potpisao. Time je neizravno potvrdio da se u političkom smislu radi o spornom angažmanu.“

Istovremeno, transport hrvatske nafte u smjeru Rijeke u Memorandumu nije ni spomenut. Memorandum koji je Ćorić potpisao šest mjeseci prije izglasavanja spomenuta zakona, ima još jedan ogroman previd. Njime se tehnički omogućio izvoz hrvatske nafte u Mađarsku, dok tehnički preduvjeti za usmjeravanje nafte prema Rijeci nisu ni spomenuti. Zašto je Uprava Ine, uz supotpis nadležnog ministra, još 2018. poduzela korake da se tehnički omogući transport hrvatske nafte JANAF-ovim naftovodom prema Mađarskoj, a do danas se – ni Memorandumom niti bilo kojim drugim aktom ili potezom – nisu ni na razini načelnih nastojanja spominjali tehnički preduvjeti da se nafta preko JANAF-a iz Siska šalje u smjeru Rijeke?

Nacionalovi izvori koji su u startu upozorili na Memorandum, ističu da je upravo u tome glavni problem spornog dokumenta: “Iz tog dokumenta jasno se vidi da je još 2018. postojao plan da se tehnički omogući transport naše nafte prema Mađarskoj, a istovremeno je pitanje transporta te iste nafte prema Rijeci potpuno preskočeno. I ono do dana današnjeg nije riješeno niti je itko, a ponajmanje ministar Ćorić, potegao to pitanje. Istovremeno, isti taj ministar supotpisuje dokument u kojem se navodi da je Ina dio MOL Grupe. Pritom trebate znati da je MOL Grupa zapravo apstraktni pojam. Neka netko pokaže dokument o registraciji MOL Grupe i dokument kojim je Ina faktički postala dio MOL Grupe!”

Čak i ako pokušamo cijelu situaciju sagledati s te razine, kao da je riječ o apstraktnom pojmu, interesi Ine kao dijela MOL Grupe svejedno se podčinjavaju MOL-u, rezultati njezina poslovanja interpretiraju se iz perspektive interesa MOL-a, a hrvatski ministar svojim potpisom takvu situaciju de facto priznaje. Puno je veći problem što to nije samo mrtvo slovo na papiru. Drugim riječima, interes Ine kao kompanije u kojoj su i hrvatska država i MOL samo dioničari, a koja bi trebala predstavljati energetsku kičmu Republike Hrvatske, teško može biti prerada hrvatske nafte u mađarskim rafinerijama. S druge strane, gledano iz perspektive MOL-a, njima nije u interesu prerađivati hrvatsku naftu u hrvatskim već u mađarskim rafinerijama, a njihov legitimni poslovni interes predstavlja dopremiti hrvatsku naftu u Mađarsku, a hrvatske rafinerije pogasiti.

Plenkovićeva vlada već im je dopustila da ugase rafineriju u Sisku, a dopuštanjem da kao poslovni interes Ine prikažu izvoz hrvatske nafte u Mađarsku umjesto da se ta nafta šalje na preradu u Rijeku, otvorila im je put da u bliskoj budućnosti i rafineriju u Rijeci prikažu kao neprofitabilnu – a potom je zatvore te izigraju ugovor o ulaganju četiri milijarde kuna u “delayed coker”, jednako kao što su izigrali odredbe Ugovora iz 2003. kojim su bili dužni modernizirati obje hrvatske rafinerije. Svi takvi potezi izravno nanose štetu Ini kao kompaniji u 44-postotnom državnom vlasništvu, odnosno u vlasništvu svih poreznih obveznika Republike Hrvatske. Drugim riječima, ako je Ina samostalna kompanija, njezina uprava mora djelovati u skladu s interesima Ine i štititi interese Ine, a ne raditi u interesu MOL-a. U tom smislu može se postaviti pitanje je li Uprava Ine godinama radila protiv interesa kompanije i načinila štetu ne samo Ini, već i državnom proračunu. Postoje pravomoćne sudske presude prema kojima su pojedini poduzetnici osuđeni na kaznu zatvora jer su oštetili vlastite, sto posto privatne kompanije. A ti su iznosi „kikiriki“ u odnosu na astronomsku štetu koja je počinjena Ini kao kompaniji u kojoj je MOL samo jedan od dioničara.

Naime, još uvijek ne postoji nikakva formalna odluka kojom bi Ina prestala biti vertikalno integrirana kompanija i postala podružnica MOL-a. Zato bi se sve moguće poslovne odluke koje je Uprava Ine donosila na temelju sagledavanja rezultata poslovanja Ine kroz parametre MOL-a, mogle smatrati nezakonitima ako je tim potezima Ina bila izravno oštećena. Ako bi se izvoz hrvatske nafte u rafinerije MOL-a, umjesto na preradu u Rijeku, sagledavao kroz pitanje je li time Ina kao kompanija oštećena, u tu bi se priču trebao uključiti i DORH, ali i druge institucije koje prate rad Ine iz aspekta zaštite strateških nacionalnih interesa i nacionalne sigurnosti.

U istom smislu trebao bi se sagledavati i sadržaj Memoranduma Ine i JANAF-a kojim ni na koji način nije predviđeno stvaranje tehničkih preduvjeta da se nafta počne transportirati prema Rijeci – iako nije riječ o pretjerano zahtjevnim tehničkim zahvatima.

Otkad je bivši hrvatski premijer Ivo Sanader predao MOL-u upravljačka prava nad Inom u zamjenu za mito od 10 milijuna eura, barem se tako tvrdi u nepravomoćnoj presudi protiv njega i čelnog čovjeka MOL-a Zsolta Hernádija, MOL je kroz prevlast u Upravi dobio alate kojima interese Ine može podčiniti vlastitim interesima.

No vlada Andreja Plenkovića sada je otišla i korak dalje i Ćorićevim potpisom definitivno potvrdila da Inu vidi kao dio MOL Grupe.

Tek od prošloga tjedna, nakon otkrića Nacionala, počelo se sagledavati da je upravo sporni Memorandum iz kolovoza 2018. bio prvi formalni korak Plenkovićeve vlade u tom smjeru. Kontinuitet takve politike svoje obrise dobio je u drugom koraku – izmjenama Zakona o Ini iz veljače 2019.

Vladin novi zakon: u trenutku kad 1 dioničar, odnosno MOL, prijeđe 50 posto udjela, automatski dobiva četvrtog člana Uprave, dok Republici Hrvatskoj preostaju samo dva člana Uprave – ali bez prava glasa

Šest mjeseci nakon Memoranduma, u veljači 2019., po hitnoj proceduri Plenkovićeva vlada u Sabor je poslala i izmjene Zakona o privatizaciji Ine, kojim je MOL-u omogućeno da aktivira kontroverzne dionice sa skrbničkih računa i one na kojima ima opcijski ugovor (1,6 posto) i time prijeđe 50 posto udjela u kompaniji.

Sve što je potrebno da bi MOL to napravio jest suglasnost nadležnog ministra, a to je upravo – Tomislav Ćorić. Zakon propisuje još nešto – ako nadležni ministar o namjeri preuzimanja većinskog paketa ne donese mišljenje u roku 30 dana, smatrat će se da je donio pozitivno mišljenje. U trenutku kad taj dioničar, odnosno MOL, prijeđe 50 posto udjela, automatski dobiva četvrtog člana Uprave, dok Republici Hrvatskoj, kao tada manjinskom dioničaru u Ini, preostaju samo dva člana Uprave – ali bez prava glasa. Dakle, sudbina Ine, a time i posljednja nit energetske neovisnosti Hrvatske, leži u rukama Tomislava Ćorića, koji može odlučiti hoće li ili neće izdati pozitivno mišljenje o preuzimanju – a može čak i ništa ne odlučiti i čekati da prođe 30 dana pa da se automatski smatra da je izdao pozitivno mišljenje.

Sudbina Ine – a time i Republike Hrvatske jer poslovanje Ine ima dalekosežan utjecaj na cijelo hrvatsko gospodarstvo – ovisi, dakle, o volji ministra koji je pred cjelokupnom hrvatskom javnošću prošloga tjedna demonstrirao politički neodrživu razinu neznanja o energetici i bezobrazluka u ophođenju s novinarima te nonšalantni odnos prema hrvatskim nacionalnim interesima.

Uoči izglasavanja tog zakona kompletna oporba je protestirala, prozivala vladajuće za izdaju nacionalnih interesa i predaju Ine u ruke Mađara, a donošenje Zakona pokušali su spriječiti ubacivanjem čak 300 amandmana i izlaskom iz sabornice kako bi se srušio kvorum. Čelnik Mosta Božo Petrov poručio je tada Vladi: “Krenuli ste u ovaj mandat s pričom da ćete kupiti Inu, a danas završavate priču tako da će Hrvatska nepovratno izgubiti Inu.” Zastupnik Živog zida Branimir Bunjac govorio je o nacionalnoj izdaji.

Međutim, kvorum su spasili novopečeni politički saveznici Domovinskog pokreta Miroslava Škore – Zlatko Hasanbegović iz Neovisnih za Hrvatsku i Hrvoje Zekanović iz Hrasta, pripadnici krajnje desnih političkih opcija koji svoj imidž grade kao “veliki protivnici” HDZ-a i vlade Andreja Plenkovića.

Uzalud su zastupnici Mosta u sabornici pjevali “Ustani, bane!” te izložili naslovnicu Nacionala iz kolovoza 2016. kada je Andrej Plenković kao tadašnji kandidat za premijera obećao “MOL-u neću dopustiti zatvaranje rafinerije u Sisku”. Uz pomoć spomenute dvojice Plenkovićevih “protivnika” koji nisu srušili kvorum i Vladine većine koju su činili razni “žetončići”, Zakon je izglasan.

Tim se zakonom, kako je to opisano i na portalu energetika-net.com, “država odriče ekskluzivnih prava vezanih uz kontrolu nad promjenama u vlasništvu društva i mogućnosti veta na određene odluke Uprave te prava prvokupa cjelokupne ili dijela imovine, a egida je da zakon treba uskladiti s pravnom stečevinom EU-a.” Na to da je usklađivanje s pravnom stečevinom EU-a samo krinka za pogodovanje mađarskim interesima, upozoravala je cijela oporba. A da je upravo taj zakon bio ključna prijelomna točka oko Ine, rekao je u intervjuu za subotnje izdanje Jutarnjeg lista i predsjednik SDP-a Davor Bernardić, koji je situaciju oko Ine ovako rezimirao: “Glavna izdaja nacionalnih interesa bila je u trenutku kada je Ivo Sanader upravljačka prava Ine predao Mađarima. Tada je počela transformacija Ine iz proizvodne kompanije isključivo u trgovačku. Zadnji čavao u lijes zabila je Plenkovićeva vlada kada je izmijenila Zakon o Ini i omogućila Mađarima da se Hrvatska izuzme iz donošenja strateških odluka.”

Kad se mogući efekti tih izmjena Zakona, donesenih praktički preko noći, usporede s efektima od javnosti potpuno zatajenog spornog Memoranduma između Ine i JANAF-a koji je “blagoslovio” Ćorić, oni su isti – a zajedničko im je to da idu na ruku MOL-u. Pritom je Memorandum bio potpisan u tajnosti iako nije riječ o službeno zaštićenom tajnom dokumentu, a o njemu javnost ništa nije znala sve dok Nacional prvi put u prosincu 2018. nije otkrio postojanje tog dokumenta. No sadržaj ni tada ni nakon nekoliko mjeseci, kad je Nacional prvi put pisao o željezničkim kompozicijama s hrvatskom naftom koje su upućene prema Mađarskoj, ni Ministarstvo, ni Ina, ni JANAF nisu željeli otkriti. Pokazalo se da je Memorandum – o kojem premijer Plenković tvrdi da ništa nije znao, a “zasluge” za isti na presici nakon izlaska prošlog broja Nacionala preuzeo je ministar Ćorić – bio samo uvertira u donošenje izmijenjenog Zakona o privatizaciji Ine koji je MOL-u pripremio teren za ovladavanje Inom.

U konačnoj verziji Memoranduma, koja je potpisana u kolovozu 2018. nakon više od dva mjeseca “poliranja”, navodi se i da je “Ina iskazala potrebu da JANAF-ov Terminal Sisak bude u mogućnosti u svoje spremnike zaprimiti naftu iz smjera Rafinerije nafte Sisak”. Kao što je Nacional objasnio u prošlom broju, “nafta iz smjera Rafinerije nafte Sisak” je nafta s hrvatskih naftnih polja koja se prije ni tehnički nije mogla transportirati igdje osim na preradu u Rafineriju Sisak. Memorandum je stvorio tehničke pretpostavke da se ta nafta, umjesto u Rafineriju, šalje u naftovod JANAF-a, ali ne prema Rijeci, već prema Budimpešti. To nikako ne može biti u Ininom interesu.

No pažljivim iščitavanjem Memoranduma mogu se uočiti još neke nelogičnosti.

Kao svrha potpisivanja Memoranduma navedeno je “održavanje sigurne i neprekinute Inine proizvodnje nafte”. Međutim, Memorandum ne spominje proizvodnju nafte u Ini, već isključivo u MOL-u odnosno u njegovim mađarskim rafinerijama. Isto tako, u dokumentu se navodi da je “Ina iskazala potrebu da JANAF-ov Terminal Sisak bude u mogućnosti u svoje spremnike zaprimiti naftu iz smjera Rafinerije nafte Sisak”. Ali, upravo ta “iskazana potreba” stvorila je preduvjete da se nafta iz Siska, koja dolazi izravno s domaćih naftnih polja, putem naftovoda JANAF-a transportira dalje prema Mađarskoj, a ne prema Rijeci. Nakon što je Nacional to objavio, ministar Ćorić izišao je pred novinare i pokušao braniti neobranjivo. Pritom je “petljao” i iznosio netočnosti, poput one da cijene nafte na svjetskom tržištu padaju – iako cijene već mjesec dana rastu – te da su dionice Ine izlistane na londonskoj burzi – a nisu od 2014. Isto tako, rekavši da je isplativije prerađivati hrvatsku naftu u Mađarskoj nego u Hrvatskoj, demonstrirao je veliko neznanje o efektima domaće proizvodnje nafte na samu kompaniju i gospodarstvo u cjelini. Kritizirao ga je i novinar Jutarnjeg lista Marko Biočina, pišući: “Praksu da se sirova nafta izvozi dok se uvozi nafta za preradu u riječkoj rafineriji, ali i značajne količine već prerađenih derivata, teško je uvjerljivo braniti iz perspektive nacionalne energetske strategije u kojoj je znatan dio posvećen upravo povećanju energetske samodostatnosti. Izvoz domaće sirove nafte, osim na energetsku bilancu, nepovoljno utječe i na kretanje BDP-a zbog manje industrijske proizvodnje, a povećava i vanjskotrgovinski deficit ako su te količine supstituirane uvozom jednakih količina naftnih prerađevina.”

Plenković nije elaborirao odakle crpi informacije prema kojima bi zatvaranjem rafinerije u Sisku ‘ta naftna kompanija bila učinkovitija’ niti je li mislio da bi učinkovitiji bio MOL ili Ina

Nacional je još u travnju 2018., a prije toga i u prosincu 2016., vrlo detaljno pisao o tome kako službeni podaci i tablice o poslovanju dviju Ininih domaćih rafinerija, prije svega one u Sisku, svjedoče o MOL-ovoj manipulaciji brojkama i podacima i nastavku MOL-ova kriminalnog djelovanja u kompaniji u cilju očitog neprijateljskog preuzimanja, ali i o zabrinjavajućoj indolentnosti i nemaru državnih institucija koje su morale reagirati i spriječiti MOL-ovu rabotu, ali to nisu učinile. Ciljevi manipulacije neistinitim podacima bili su, pod svaku cijenu, prikazati sisačku rafineriju kao gubitaša u čiji se opstanak ne isplati ulagati, opravdati gašenje FCC postrojenja za proizvodnju benzina i uvjeriti hrvatsku vladu da je jedina isplativa budućnost rafinerije u Sisku njezino pretvaranje u logistički centar i skladište za derivate, a potom nakon nekog vremena i rafineriju u Rijeci proglasiti neisplativom. No prema Nacionalovim izvorima i uvidom u tablice, bilo je vidljivo da su brojke kojima se baratalo prilikom izračuna uzimane selektivno te mijenjane i prilagođavane MOL-ovim poslovnim planovima, zbog čega su krajnji izračuni na kraju dali podatke koji podržavaju plan Uprave za gašenje FCC postrojenja u Sisku. Uz to, stvarni podaci potvrdili su ranije tvrdnje stručnih krugova koji su upozoravali na činjenicu da su rad FCC postrojenja u Sisku i prerada nafte u roj rafineriji isplativi i da, suprotno MOL-ovim tvrdnjama o gubicima, u stvari generiraju dobit.

Primjerice, u izračunima o troškovima poslovanja Rafinerije Sisak umjesto cijene sirove domaće nafte koja se tada kretala od oko 1000 kuna po toni, zaračunala se kao ulazna cijena sirovine tržišna cijena nafte na svjetskom tržištu koja je iznosila oko 2400 kuna po toni. Time su se automatski povećavali ulazni troškovi, a poslovanje se činilo neisplativim. Da su se u tablice unosile stvarne brojke, cijena sirovine, realni operativni troškovi i troškovi transporta, krajnji izračun dao bi posve drugačiju sliku. Na MOL-ovu manipulaciju podacima već su tada bili upozoreni i ministar zaštite okoliša i energetike Tomislav Čorić i tadašnja ministrica gospodarstva i potpredsjednica Vlade Martina Dalić, ali ništa s tim u vezi nisu poduzeli. Rezultat toga bilo je zatvaranje Rafinerije Sisak, što je čak i premijer Plenković branio riječima: “U odluci Ine o prekidu rada postrojenja FCC u sisačkoj rafineriji radi se o poslovnim odlukama kako bi ta naftna kompanija bila učinkovitija.” Plenković pritom nije elaborirao odakle crpi informacije prema kojima bi zatvaranjem rafinerije u Sisku “ta naftna kompanija” bila učinkovitija. Ako je mislio da bi time MOL bio učinkovitiji, onda je zasigurno bio u pravu. No hrvatski premijer nije se dužan brinuti ni o interesima MOL-a niti Mađarske.