Nacional je koncem proteklog tjedna dobio na uvid ekskluzivni dokument s oznakom “Povjerljivo FA 2018-11-28 INA”. Radi se o dokumentu koji predstavlja inicijalnu financijsku analizu vrijednosti Ine. Uz pomoć i na inicijativu tadašnjeg predsjednika nadzornog odbora Ine Damira Vanđelića i još nekoliko eksperata s dubinskim neposrednim poznavanjem situacije u Ini, izradili su je zaposlenici Odjela analize financijskih tržišta jednog velikog hrvatskog obveznog mirovinskog fonda.

Izvor koji je Nacionalu taj dokument dostavio na uvid navodi kako je spomenuta financijska analiza Ine prvenstveno napravljena kako bi Vlada uz njenu pomoć mogla realizirati najavljeni reotkup dionica Ine od mađarskog MOL-a. Isti izvor navodi i nešto još puno zlokobnije – da su inicijatori izrade te analize, kao i njeni neposredni autori, taj povjerljivi dokument predali Vladi još krajem 2018., najkasnije početkom 2019., ali da su ga premijer Andrej Plenković i tada nadležni ministar Tomislav Ćorić svjesno ignorirali i sakrili, samo kako bi Ina ostala pod kontrolom mađarskog MOL-a. Taj izvor iznio je na račun hrvatskog premijera Plenkovića i dodatnu tešku optužbu – da je svojim političkim autoritetom izvršio pritisak kako bi spriječio da se ta analiza pretoči u bilo kakvu vrstu službenog dokumenta.

Postojanje tog dokumenta otkrio je u prošlom broju Nacionala Damir Vanđelić, što se moglo tumačiti kao njegov prvi značajni politički udarac upućen premijeru Plenkoviću. Ali sadržaj tog dokumenta i okolnosti pod kojima je skriven od očiju javnosti u najmanju ruku traže i širu reakciju hrvatske oporbe.

Damir Vanđelić, bivši predsjednik Nadzornog odbora Ine, u izjavi za prošli broj Nacionala otkrio je da je još 2018. okupio tim stručnjaka koji su radili na analizi Ine, ali je Vlada sve izignorirala. FOTO: Sandra Simunovic/PIXSELL

U analizi se navode precizni podaci o tome da Ina raspolaže s 10 milijuna dionica po burzovnoj cijeni od oko 2400 kuna, što je cijena koja je vrijedila 2018., no 2020. već je vrijedila oko 2900 kuna, a na dan 17. lipnja ove godine vrijedila je oko 3500 kuna. Međutim, objašnjavaju Nacionalovi izvori, s obzirom na to da je broj Ininih dionica u opticaju vrlo mali, njihova cijena ne odražava stvarnu vrijednost dionice. Isto tako, sama vrijednost kompanije ne može se izračunati tako da se jednostavno pomnoži broj dionica s trenutnom cijenom, što bi bila čisto knjigovodstvena cijena, već ovisi o mnogo drugih faktora. Nacionalov izvor iz poslovnih naftaških krugova objašnjava:

“Prije nekoliko godina bila je u opticaju analiza od Rothschilda, prema kojoj je vrijednost Ine bila procijenjena na 750 do 800 milijuna dolara. Ta procjena je bila prilično realna u to vrijeme, a danas bi se ona trebala uvećati za indeksaciju cijene nafte i druge faktore. Prema mojoj slobodnoj procjeni, ta bi cijena danas dosezala oko milijardu i sto milijuna dolara. Ali, naravno, ona se može i drugačije izračunati. Uvijek se može argumentirati za i protiv nekog izračuna, ali obično to ide po principu tri i pol puta EBITDA. No naftna kompanija, kao ni bilo koja druga kompanija, ne kupuje se po knjigovodstvenoj vrijednosti, nego je to stvar pregovora i procjene vrijednosti kompanije.”

Dokument donosi financijsku analizu poslovanja Ine i vrijednosti njezinih dionica koja je pokazivala da je opcija otkupa dionica Ine od mađarskog MOL-a itekako isplativa za Republiku Hrvatsku te da ta opcija zapravo nema alternative. U tom se dokumentu, izrađenom krajem 2018., pored financijskih pokazatelja poslovanja Ine, navodi da situacija na svjetskom tržištu nafte pokazuje da će potražnja za naftom rasti te se analizira kako Hrvatska može iskoristiti potencijale svojih dviju rafinerija i činjenicu da su obje strateški izvrsno pozicionirane.

Najnoviji događaji s energetskom krizom u kojoj se cijeli svijet upravo nalazi jasno potvrđuju koliko bi bilo važno da Hrvatska čvrsto kontrolira vlastitu naftnu kompaniju i maksimalno iskoristi njezine kapacitete, no to nije moguće jer Vlada nije napravila ništa konkretno, niti da otkupi dionice Ine od mađarskog MOL-a niti da poništi sramotni koruptivni ugovor o prijenosu upravljačkih prava nad Inom koji ju je stavio u potpuno podređeni položaj prema MOL-u i stavio hrvatsku energetsku politiku izravno u ruke Viktora Orbána.

Ovaj dokument u posjedu Nacionala na do sada najizravniji način sugerira da premijer Andrej Plenković nikada nije ni namjeravao otkupiti dionice Ine od mađarskog MOL-a, već samo kupovati vrijeme – i to na račun hrvatskih poreznih obveznika koji su platili oko 9 milijuna eura, to jest oko 67,5 milijuna kuna za analizu koju je Vlada naručila od francuske investicijske kuće Lazard, koja nije poslužila apsolutno ničemu i koju je Vlada također sakrila.

Financijska analiza Ine na kojoj su u timu Damira Vanđelića radili i stručnjaci jednog ozbiljnog hrvatskog mirovinskog fonda, pokazuje zašto otkup dionica Ine od MOL-a nema alternativu. FOTO: Patrik Macek/PIXSELL, Nacional

Nacionalov izvor upućen i u sadržaj dokumenta i u okolnosti njegova nastajanja tvrdi:

“Plenković je spriječio da ta analiza dobije službenu formu dokumenta koji ima konkretne prijedloge, nije htio dobiti dokument koji ima prijedlog i podlogu jer bi tada bio u problemu. On uvijek reže stvari u startu da se ne dogodi situacija da bude natjeran napraviti nešto čime bi se mogao zamjeriti svojim ‘gazdama’ u Mađarskoj, tako to meni izgleda. Uostalom, što je Plenković napravio da bi otkupio dionice Ine? Izradu skupe analize investicijskih savjetnika prolongirao je četiri godine, javnosti nikad nije prezentirao sadržaj te skupo plaćene studije, a jedini mu je argument bio: ‘Mi smo ponudili cijenu, MOL nije prihvatio.’ I onda su se naši povukli da se Mađari dodatno ne naljute i da se ne zamjere Orbánu.”

Dokument u posjedu Nacionala izradili su predstavnici jednog ozbiljnog hrvatskog mirovinskog fonda, u njegovoj izradi sudjelovali su i predstavnici Instituta Hrvoje Požar, predsjednik Nadzornog odbora Ine Damir Vanđelić te bivša članica Nadzornog odbora Ine Gordana Sekulić, a na jednom operativnom sastanku u početku realizacije te ideje bili su prisutni i hrvatski članovi Uprave Ine Davor Mayer, Ivan Krešić i Niko Dalić. No Nacionalovi izvori sada otkrivaju da je upravo Niko Dalić, suprug bivše potpredsjednice Vlade Martine Dalić, odigrao ključnu ulogu da se spriječi bilo kakva daljnja inicijativa po tom dokumentu jer je ministru Tomislavu Ćoriću dojavio da je taj dokument u izradi pa je on to odmah prenio premijeru Plenkoviću koji je od njega tražio da se sve prekine.

Nacionalov izvor upoznat ne samo sa sadržajem dokumenta, već i s okolnostima njegova nastanka, tvrdi:

“Niko Dalić dojavio je ministru Ćoriću da se radi na tom dokumentu, puno prije nego što je dokument bio pripremljen. Ćorić je odmah odjurio Plenkoviću i onda se vratio sa zahtjevom da se to zaustavi. Zapravo je ‘cinkao’ Ćoriću i Plenkoviću što se priprema. A ideja ljudi koji su radili na izradi tog dokumenta bila je da se premijeru prezentira cijeli materijal i to kad sve bude gotovo, a ne da mu se javlja u segmentima. To, naime, nije bila klasična studija, već inicijalni materijal koji je pokazivao stanje Ine i smjernice za daljnji razvoj Ine, a to je onda trebala biti podloga da se isplaniraju daljnji potezi. No Dalić je tu odigrao svoju ulogu i javio Ćoriću što se događa. Kad su Ćorić i Plenković dobili informaciju o čemu se radi, zaustavili su da se ide s bilo kakvom formalizacijom te analize, kako ona ne bi postala službeni dokument. Ćorić je to tražio upravo od Damira Vanđelića kao predsjednika Nadzornog odbora. Rekao mu je da izlijetanje s takvom analizom može narušiti potpisivanje ugovora za delayed coker, to jest postrojenje za obradu teških ostataka, da je važno da se potpisivanje tog ugovora realizira i da ga ništa ne ugrozi. No sve je to zapravo bila samo krinka kako bi Ćorić postigao da se ne raspravlja o otkupu dionica jer Plenković nije želio uzrujavati mađarskog premijera Viktora Orbána.”

‘Premijer ima zakonom propisanu ulogu zaštitnika interesa države, a ne MOL-ova interesa u Ini i nije mu primarni cilj ne uzrujavati mađarskog premijera. Njegov odnos s Orbánom je indikativan, on nema autonomiju’

U tom trenutku Vlada je već bila u postupku odabira investicijskog savjetnika u transakciji dionica te je 2018. za savjetnika izabrana ponuda koju su dali Morgan Stanley, Intensa Sanpaolo i PBZ Zagreb i to na iznos 8 milijuna eura. Iako je od trenutka kad je Plenković na Badnjak 2016. svečano obećao da će otkupiti dionice Ine od MOL-a do tada prošlo već dvije godine, od ponude Morgan Stanleya i njihovih partnera na kraju se misteriozno odustalo. Informacije Nacionalova izvora, da je Vlada de facto zaustavila studiju hrvatskih stručnjaka jer se nije htjela zamjeriti MOL-u, pokazuje da je možda i već dogovoreni posao s Morgan Stanleyem otkazan iz istog razloga – nezamjeranja Mađarima.

Tek u srpnju 2019., nakon skoro godinu dana od prekida s Morgan Stanleyem, Vlada je odabrala drugu investicijsku kuću, Lazard, čija je ponuda iznosila devet milijuna eura. No u tom trenutku Plenković je već imao na stolu analizu koju su izradili hrvatski članovi Uprave i Nadzornog odbora Ine i predstavnici mirovinskog fonda. To je zapravo bilo temeljito izvješće o stvarnom stanju Ine i opcijama otkupa MOL-ovih dionica, isto ono što je za Vladu trebao napraviti Lazard.

Damir Vanđelić, bivši predsjednik Nadzornog odbora Ine, u razgovoru za Nacional prije tjedan dana sugerirao je da je Vlada zapravo angažirala Lazard gotovo bez potrebe i da je to izvješće skupo platila, iako su već dobili na stol izvješće o vrijednosti Ine i modelu otkupa dionica. Vanđelić je tada u Nacionalu prvi put otkrio postojanje tog dokumenta i prozvao premijera Plenkovića da je taj dokument spremio u ladicu. „U vrijeme mojeg mandata na čelu Nadzornog odbora Ine, okupio sam grupu stručnjaka kako bismo iznašli pravi model otkupa dionica iz mađarskog portfelja. U toj su radnoj skupini bili neki članovi Uprave i Nadzornog odbora Ine, nekoliko energetičara, ljudi koji su radili u Ini, nekoliko poslovnih ljudi i financijaša. Mi smo 2017. izvršili podrobnu analizu stanja i poslovanja Ine, njezine vrijednosti sukladno metodama koje se koriste za procjenu vrijednosti kompanija, razradili smo modele otkupa dionica i dali konkretne prijedloge izvora financiranja otkupa.

Bivši ministar gospodarstva i održivog razvoja Tomislav Ćorić htio je po nalogu Andreja Plenkovića stopirati daljnji rad na analizi Ine. FOTO: Patrik Macek/PIXSELL

Tu originalnu analizu smo 2019. dodatno nadopunili. Predložili smo tada da se otkup dionica financira dijelom iz financijskih rezervi državnih kompanija, a dijelom iz mirovinskih fondova, što je uobičajeni model u svijetu. Našu smo analizu, koja je bila vrlo temeljita, opširna i potpuno besplatna, uručili tadašnjem ministru zaštite okoliša i energetike Tomislavu Ćoriću“. Reakcija Vlade i premijera Plenkovića bila je, kako je rekao – “nikakva”. A uzme li se u obzir da su konzultante Lazarda u radu često opstruirali iz MOL-a i da su im nerijetko bili uskraćivani ključni dokumenti o poslovanju Ine, o čemu je tada opsežno pisao i Nacional, lako je zaključiti da je procjena Vanđelićeve skupine vrlo vjerojatno bila konkretnija, istinitija i pouzdanija od Lazardove jer su je radili „insajderi“ koji su imali pouzdane informacije o stvarnom poslovanju Ine.

Na pitanje kako je došlo do ideje da do ovakve studije uopće dođe, Nacionalov izvor objašnjava:

“Premijer ima zakonom propisanu ulogu da štiti interes države, a ne MOL-ov interes u Ini i da mu kao premijeru nije primarni cilj da ne uzruja mađarskog premijera. Taj Plenkovićev odnos s Orbánom je vrlo indikativan jer se vidi da Plenković u odnosu na Orbána nema autonomiju, u vanjsko-političkim pitanjima, a pogotovo po pitanju Ine, ne usudi ga se ni spomenuti. Nelogično je da je inače tako nabusit i bahati Plenković toliko zapravo podređen Orbánu. Ne sjećam se da smo čuli jednu Plenkovićevu riječ kritike prema Orbánu. A drugo, Plenković nije nikad napravio ni jednu konkretnu stvar da Inu vrati u hrvatske ruke, da uopće krene u tom smjeru, što je također vrlo znakovito i nelogično. Ništa proaktivno ne radi, samo smišlja zašto se ne može. A kad Mađari nešto loše naprave, onda samo šuti. Meni to izgleda kao da su ga negdje ozbiljno ‘stisnuli’, nemam drugog objašnjenja. Plenković se zapravo u vezi Ine ponaša kao da je lobist MOL-a, kao zastupnik MOL-ove strane, a ne kao premijer države koja je u velikom sporu s Mađarskom zbog Ine i MOL-a.”

Taj izvor napominje kako prevladava dojam da je izvješće Lazarda zapravo Vladi i premijeru Plenkoviću poslužilo kako bi se našli razlozi zašto se Ina ne treba otkupiti.

“Mi ne znamo sadržaj Lazardove analize, jer to znaju samo najbliži premijerovi suradnici, ali znamo rezultat. Možda je analiza rekla isto kao i Vanđelićeva, ali ona ne sadrži analizu sigurnosne situacije u Republici Hrvatskoj i potrebe da Ina ne bude u rukama susjedne države. Takvu odluku ne može donijeti konzultant, već odluku mora donijeti premijer. Plenković kao premijer i na kraju krajeva njegove sigurnosne službe, moraju znati što je bitno za državu i kako se ova situacija gdje susjedna država upravlja Inom i ulazi sa 70 posto udjela u energetski sustav RH, održava na sigurnosnu situaciju. Dakle, kakve veze s tim ima Lazardova analiza. Analiza se radila jer je donesena odluka da se Ina treba otkupiti i trebao se pronaći model, a umjesto toga ta je analiza poslužila kao opravdanje da ne otkupi Inu”, zaključuje jedan od Nacionalovih izvora.

Član uprave Ine Niko Dalić, suprug bivše potpredsjednice Vlade Martine Dalić, javio je tadašnjem ministru Ćoriću za tajnu analizu. FOTO: Matija Habljak/PIXSELL

Također, više sudionika višekratnih razgovora s premijerom Plenkovićem nam potvrđuju da je premijer unazad par godina dobio detaljne i vjerodostojne procjene i analize zašto je Inu bitno vratiti iz zone kontrole susjedne države. Jedan od izvora tvrdi:

“U tim razgovorima on nije imao nikakve primjedbe ili neslaganja i stječe se dojam, da bi onda, nakon takvih sastanaka, on proveo novi krug konzultacija s nekim vrlo bliskim MOL-u i mađarskoj energetskoj politici, jer bi nakon proteka nekog vremena premijer zauzimao distancu od bilo kakve proaktivne politike prema MOL-u. On bi tu puštao bivšeg ministra Ćorića i njegove satelite da nogometnim rječnikom ‘drže loptu na centru i ne dozvole kretanje u napad’ pa bi tako ne poduzimajući ništa, omogućavao MOL-u i državi Mađarskoj provođenje njihova nacionalnog interesa, a to je nestanak Ine kao zasebne hrvatske kompanije i ovladavanje hrvatskom energetikom. Ako bi ga netko od novinara na nekim press konferencijama nešto nekad i priupitao oko Ine i otkupa, on bi odgovarao s jedne visine i s gađenjem prema novinaru koji bi postavio takvo pitanje, pa mu je na kraju samo ograničeni broj onih najstručnijih i najupućenijih novinara postavljao pitanja o Ini, dok je većina ostalih novinara pokušavala izbjeći to omalovažavanje s njegove strane, i to baš po pitanjima energetike i Ine.”

U financijskoj analizi koju su izradili hrvatski stručnjaci, navode se podaci o broju i cijeni dionica Ine koji su bili važeći u trenutku izrade studije, krajem 2018. godine.

“Pri trenutnom broju od 10.000.000 dionica procijenjena vrijednost dionice metodom diskontiranih novčanih tokova iznosi HRK 2.198,61 dok jednogodišnja ciljana cijena iznosi HRK 2.421,50. Temeljni kapital društva INA – Industrija nafte d.d. je unesen u cijelosti te iznosi HRK 9.000.000.000, a podijeljen je na 10.000.000 redovnih dionica oznake INA-R-A nominalnog iznosa HRK 900,0 po dionici. Grupa ima stabilnu vlasničku strukturu unutar koje najznačajniji udio vlasništva Grupe ima MOL (49,1%) te Ministarstvo državne imovine/Republika Hrvatska (44,8%). U vlasničkoj strukturi nalaze se i hrvatski obvezni mirovinski fondovi koji zajedno posjeduju mali udio u vlasništvu Grupe (4,2%) od čega PBZ CO OMF kategorije B ima 0,66%.” Ovaj podatak pokazuje da Hrvatska s hrvatskim obveznim mirovinskih fondovima ima točno 49 posto dionica Ine, dok mađarski MOL ima svega 0,1 posto dionica više. Unatoč tome, Inom u cijelosti gospodari MOL jer su hrvatski članovi Uprave praktički obespravljeni budući da se sve odluke donose temeljem koruptivnog Ugovora o prijenosu upravljačkih prava kojim u donošenju odluka prevladavaju mađarski članovi Uprave.

U izradi dokumenta sudjelovali su i predstavnici Instituta Hrvoje Požar, Damir Vanđelić i Gordana Sekulić iz NO Ine, a na jednom sastanku bili su i Davor Mayer, Ivan Krešić i Niko Dalić iz Uprave Ine

U dokumentu u posjedu Nacionala analizira se i poslovanje Ininih rafinera pa se tako navodi: “Rafinerijska prerada – U prvih 9 mjeseci 2018. godine, INA je rafinerijski preradila 2.955 tis. tona naftnih proizvoda, što je za 4,3% više nego 2017. godine. Kao input, INA je za rafinerijsku preradu primarno koristila uvoznu naftu (71%), domaću naftu (13%), kondenzat (2%) te ostale sirovine (14%). Tijekom prethodnih godina, vidljiv je trend povećanja udjela uvozne nafte u rafinerijskoj preradi, pri čemu se udio uvozne nafte povećao sa 61% zabilježenog u prvih 9 mjeseci 2014. godine, na 71% u prvih 9 mjeseci 2018. godine.”

Iz tih se podataka već tada, a to je bilo prije četiri godine, vidjelo kamo vodi Vladina politika popuštanja MOL-u i zeleno svjetlo koje je Vlada dala za izvoz kvalitetne hrvatske nafte u Mađarsku, umjesto da se prerađuje u jednoj od dviju Ininih rafinerija. Kakvi su kapaciteti i mogućnosti tih rafinerija, najbolje se opisuje u samom dokumentu: “Rafinerija se nalazi na Jadranskom moru te je povezana s Jadranskim naftovodom (JANAF). Takva lokacija omogućuje Rafineriji nafte Rijeka kupnju sirove nafte, sirovina i gotovih proizvoda sa svjetskog tržišta i izvoz gotovih proizvoda na likvidno mediteransko tržište. Rafinerija je povezana i s drugim skladištima na jadranskoj obali – putem plovila u najmu, dok je sa skladištima na kopnu povezuje široka željeznička mreža. Tijekom programa modernizacije koji je dovršen u 2011. godini, dovršena su tri postrojenja unutar Hidrokreking kompleksa – Blagi hidrokreking, Postrojenje za proizvodnju vodika te Postrojenje za izdvajanje sumpora (Claus) kao i brojna pomoćna postrojenja i instalacije. Hidrokreking kompleksom u značajnoj je mjeri povećana konverzija i kompleksnost rafinerije (9,1 „NCI“, Nelsonov indeks kompleksnosti). Nakon razvojnih programa, Rafinerija nafte Rijeka proizvodi EURO V kvalitetu benzinskih i dizelskih goriva, u sukladnosti s visokim europskim ekološkim standardima. Osim benzinskih i dizelskih goriva, Rafinerija nafte Rijeka proizvodi i mlazno gorivo, primarni benzin za petrokemijsku industriju, benzen koncentrat, loživo ulje za grijanje i nekoliko gradacija loživih ulja.

Planiran je daljnji razvoj rafinerije, koji se trenutno provodi kroz program obrade teških ostataka, u cilju povećanja profitabilnosti i kapaciteta konverzije. Time će se u rafineriji omogućiti prerada teških ostataka, izgradit će se i nova luka sa zatvorenim skladištem za koks, kao i nova trafostanica i strujni vod, dok će se na određenom broju postojećih postrojenja provesti rekonstrukcija ili modernizacija.” Kad je riječ o Sisku, o toj rafineriji navodi se da se nalazi na području središnje Hrvatske, u neposrednoj blizini Zagreba, “čime je smještena u glavnom središtu potrošnje motornih goriva u Hrvatskoj.”

“Veza prema JANAF–ovom sustavu naftovoda omogućava transport nafte s kontinenta i nafte kupljene na moru do rafinerije, dok se lokalni naftovod koristi za transport nafte i kondenzata s domaćih naftnih polja u Moslavini, a rijekom Savom sirova nafta dovodi se sa slavonskih polja. Najnovija unaprjeđenja infrastrukture obuhvatila su Postrojenje za izomerizaciju, dovršenog 2011. godine. Rafinerija nafte Sisak ima mogućnost proizvodnje EURO V dizela i motornog benzina, plinskih ulja, mlaznog goriva, primarnog benzina, benzen koncentrata, loživog ulja za grijanje, nekoliko gradacija loživih ulja te zelenog naftnog koksa. Nov, nedavno razvijen režim rada obiju rafinerija omogućit će bolje iskorištavanje jedinica za konverziju na obje lokacije kroz povećani transfer poluproizvoda, što je planirano za 2018. godinu”, stoji u dokumentu.

Znakovito je zapažanje hrvatskih stručnjaka i u jednom drugom segmentu koji se odnosi na MOL-ov princip manipuliranja poslovnim podacima Ine. “Iako kompanija ispunjava sve svoje zakonske obveze, nije usvojila neke od best practice smjernica poslovanja. Primjerice, kompanija ne objavljuje naknade vanjskim revizorima u godišnjim izvještajima te tijekom godine nije održala sastanke sa zainteresiranim ulagateljima. Također, članovima Uprave i Nadzornog odbora isplaćuje se fiksna naknada koja ne ovisi ni jednim dijelom o rezultatima poslovanja te Društvo ne objavljuje javno detaljnije podatke o svim primanjima i naknadama članovima uprave.”

Iz ovog se objašnjenja može zaključiti da postoji sumnja da mađarski članovi Uprave Ine možda dobivaju neke dodatne, skrivene beneficije i naknade.