Objavljeno u Nacionalu br. 647, 2008-04-07

Državno odvjetništvo otvorilo je istragu o mučenju i iživljavanju nad ratnim zarobljenicima i civilima u nekadašnjoj raketnoj bazi Kerestinec nadomak Samobora

Hrvatska će se morati suočiti s, do sada javnosti potpuno nepoznatim, tragičnim zbivanjima tijekom 1992. godine u zatvoru-logoru Kerestinec, nadomak Zagreba. Nakon niza prikupljenih dokaza, nekoliko podnesenih kaznenih prijava, državni odvjetnik Mladen Bajić je u ljeto 2007. naredio provođenje istražnih radnji u svezi sa sumnjama u počinjenje zločina prema ratnim zarobljenicima i civilima koji su u Kerestincu zatočeni tijekom 1992. i 1993., i prema kojima se postupalo protivno Ženevskoj konvenciji i ratnom i humanitarnom pravu. Državno odvjetništvo se konačno odlučilo otvoriti istragu nakon što je u srpnju 2007. zaprimilo kaznenu prijavu protiv nepoznatih počinitelja ratnih zločina u logoru Kerestinec, koju je poslao bivši major JNA Tomislav Božović, iako su se saznanja o događajima u ovom zatvoru prikupljala i ranije.

Premda je Državno odvjetništvo prikupilo iskaze aktivnih vojnih osoba za koje se misli da su uključene ili imaju saznanja u svezi sa zbivanjima u Kerestincu, te pribavilo iscrpnu dokumentaciju, nitko još točno ne zna koliko je osoba, u najvećem broju slučajeva nehrvatske nacionalosti, prošlo kroz Konačište ratnih zarobljenika Kerestinec, kako se službeno zvao sabirni zatvor-logor i je li u Kerestincu bilo ubijenih osoba. U Kerestincu, bivšoj raketnoj bazi JNA, kojim je kao zapovjednik do konca travnja 1992. upravljao satnik HV-a Stjepan Klarić, a kao stražari-čuvari radili pripadnici neidentificirane postrojbe HV-a, u zoni odgovornosti Zapovjedništva obrane grada Zagreba, odnosno Operativne zone Zagreb, događala su se stalna maltretiranja, mučenja, torture, ozljeđivanja, sakaćenja, moguća usmrćivanja ratnih zarobljenika, pripadnika bivše JNA, srpskih dobrovoljaca u paravojnim postrojbama, zarobljenih civila. Ali, i silovanja i ozljeđivanja žena srpske nacionalnosti, u posebnom ženskom odjelu kerestinečkog logora.Nacional prvi objavljuje dokumente i saznanja koja potvrđuju postojanje i počinjenja niza teških kaznenih djela i ratnog zločina u Kerestincu, ali i svjedočenje prvog logoraša Kerestinca, Hrvata Dobroslava Gračanina, bivšeg majora JNA, profesora Tehničke vojne akademije Ivan Gošnjak iz Zagreba, koji je u Kerestinec prebačen iz vojnog zatvora u Gajevoj ulici u Zagrebu, u noći 12./13. siječnja 1992. Gračanin je preživio strašne torture u Kerestincu, 80-postotni je invalid, a nakon jedanaest mjeseci logorovanja oslobođen je bilo kakve odgovornosti rješenjem Vojnog suda u Zagrebu. Od 1994. živi u Nizozemskoj, državljanin je RH i Kraljevine Nizozemske. S takvim se tretmanom prema ratnim vojnim zarobljenicima započelo u samom središtu Zagreba u Gajevoj ulici, u prostorijama bivšeg Vojnog suda i vojnog zatvora, početkom rujna 1991., u kojima je zapovjednik bio satnik Stjepan Klarić, isti čovjek koji je postavljen za zapovjednika Kerestinca.

Nakon što je zatvor u Gajevoj postao pretijesan i nakon što su se na prve obavijesti Međunarodnog Crvenog križa o neprimjerenom odnosu prema zatvorenicima oglušili visoki hrvatski dužnosnici, u vojarni nadomak Samobora, iz koje se povukla JNA, prvih je dana siječnja 1992. otvoren sabirni centar, blagog imena – Konačište ratnih zarobljenika Kerestinec. Kako se sustavna tortura nad zatvorenicima nastavljala nesmiljenom žestinom, početkom ožujka 1992., posredstvom Komisije za razmjenu zarobljenika, na adresu predsjednika Tuđmana stiglo je pismo neugodnog sadržaja. Međunarodni komitet Crvenog križa (ICRC) je iz Ženeve zatražio od Tuđmana da prestane zlostavljanje i ponižavanje ratnih zatvorenika i ostalih zatočenika te zatražio hitno zatvaranje Kerestinca.

Neke od zatočenih osoba, nakon razmjene, davale su svoje iskaze ICRC-u, u kojima su opisivali zlodjela učinjena nad njima. Naglašavali su zlostavljanje muškaraca svakodnevnim batinanjem, silovanje žena, mučenja posebnim spravama poput mornarskih ljestava, drvenih i gumenih penisa, električnih palica, tjeranje na spolne odnose i oralni seks, kako zatvorenika međusobno, tako i prema čuvarima zatvora, tjeranje na samozadovoljavanje muškaraca pred razgolićenim ženama, sakaćenja dijelova tijela, odsjecanja prstiju kod muškaraca i bradavica kod žena. U takvim izkazima datim pred Komitetom Crvenog križa naglašavala su se mučenja zatvorenika koja su se događala u zatamnjenoj i crnom bojom obojenoj prostoriji zvanoj Laboratorij. Radilo se o fotolaboratoriju, prostoriji bez prozora. U iskazima se posebno naglašavala uloga zapovjednika logora Kerestinec satnika Stjepana Klarića, u poticanju i izravnom sudjelovanju u batinanjima, seksualnim i drugim „igrama“ sa zatvorenicima. Poput, tjeranja zatvorenika da laju kao psi ili pasu travu. I pojedinih drugih djelatnika, stražara i nadzornika, od njih 30-ak koliko je brojila posada Kerestinca, u kojem je u prvoj polovici 1992. stalno boravilo između 60 i 100 zatvorenika, ovisno o intenzitetu razmjene ratnih zarobljenika.

Po nalogu predsjednika Tuđmana, formirala se posebna komisija koja je trebala ispitati navode iz zahtjeva ICRC. Na njezinu čelu bio je ministar u Vladi nacionalnog jedinstva Muhamed Zulić. Članovi Komisije su obilazili Kerestinec u više navrata, a u izvještaju priznali nasilje i nepravilnosti prema zatočenicima, ali i predložili blage kazne prema počiniteljima. Stvarno stanje u Kerestincu i podneseni izvještaji iz travnja 1992. su se razlikovali. U Informaciji o maltretiranju ratnih zarobljenika u Konačištu ratnih zarobljenika Kerestinec, koju je 21. travnja 1992. tadašnji pomoćnik ministra obrane za SIS Josip Perković podnio predsjedniku Tuđmanu i predstojniku Ureda za zaštitu ustavnog poretka Josipu Manoliću šturo se kaže: „Osiguranje pritvora u Gajevoj 7 vršili su mobilizirani vojnici Operativnre zone Zagreb, osim zapovjednika koji je djelatni časnik, koji su preseljenjem pritvora u Kerestinec, nastavili s izvršavanjem istih zadataka. Njihov zapovjednik, satnik Stjepan Klarić, izravno je komunicirao s Komisijom za razmjenu ratnih zarobljenika, a djelatnici SIS-a i vojne policije su u obradi pojedinih slučajeva kontaktirali sa zapovjednikom. Obavljanjem informativnih razgovora utvrđeno je da su inicijatori i neposredni izvršitelji maltretiranja zarobljenika bili nadzornici Goran Štrokelj i Viktor Ivančanin, dok se zapovjednik Klarić uključivao samo u nekim slučajevima, te su na taj način kršili međunarodne propise o tretmanu ratnih zarobljenika.“ Perkovićeva Informacija nabraja predmete kojima su se mučitelji služili u bivšem fotolaboratoriju: „izrezbareni drveni štap, drvena držalica sjekire, drveni dio mornarskih ljestava, vojnički kožnati remeni, improvizirana električna palica s dvije elektrode, umjetni gumeni penisi, jedno jaje“.

Informacija ublažava stanje, jer navodi samo tri osobe koje drže odgovornim za stanje u Kerestincu, te da je „maltretiranje u navedenoj prostoriji prošlo desetak osoba, koje su mahom razmijenjene“. To nije odgovaralo uvidu, stanju i broju osoba koje su podvrgnute mučenjima, koje je 10. travnja 1992., prilikom posjeta Kerestincu, zatekla komisija Međunarodnog komiteta Crvenog križa. U dijelu mjera koje se namjeravaju poduzeti, Informacija brigadira Perkovića upućena Tuđmanu i Manoliću naglašava „nakon utvrđivanja ovih činjenica, zamijenjen je cjelokupni sastav osiguranja i od 20. travnja Vojna policija je preuzela čuvanje i osiguravanje KRZ-Kerestinec.

Iako SIS u tom trenutku ne izvještava predsjednika RH o svoj težini nasilja i zločina koji su se u Kerestincu događali puna četiri mjeseca, od siječnja do konca travnja 1992., niti naglašava odgovornost i mjere prema izvršiteljima, posebno ne u zapovjednom lancu odgovornosti, iako u Informaciji i izvještajima Komisije nema ni jedne riječi o mučenjima civila, posebno žena, Josip Perković je bio svjestan katastrofalnog stanja koje su zatekli u Kerestincu, i domaći i predstavnici ICRC. To je priznao svojim podređenima. Zato je izdao zapovijed zapovjedniku Vojne policije brigadiru Mati Laušiću, danas umirovljenom generalu HV-a, da Vojna policija uvede red, preuzme čuvanje Kerestinca te da mučenja ratnih zarobljenika prestanu. Mate Laušić već 30. travnja 1992. izdaje zapovijed da 66. bojna VP preuzima Kerestinec i naređuje nova pravila prema ratnim zarobljenicima. ”U Kerestincu je tada sve bilo strašno. I ništa nije štimalo.

Pomoćnik ministra je zapovijedio da se od tada svi ratni zarobljenici u Hrvatskoj imaju predati Vojnoj policiji. U Kerestincu je uveden novi model, a otvorena su još dva privremena konačišta za ratne zarobljenike – Lora i Crvena vojarna u Osijeku“, ističe Laušić, koji sve daljnje događaje maltretiranja ratnih zarobljenika u Kerestincu drži sporadičnim događajima. I u iskazima zatočenika u Kerestincu, pa i u svjedočenju za Nacional Dobroslava Gračanina, koji je preživio brojna zlostavljanja u Kerestincu, ističe se da su se dolaskom Mate Laušića i VP stvari promijenile na bolje, a Laušić se i osobno brinuo i pomogao Gračaninu da se oporavi od kobnog premlaćivanja 21. ožujka 1992. godine.

Ako je ratnim zarobljenicima i civilima u Kerestincu bilo nešto lakše, maltretiranja i iživljavanja su se i dalje događala. Priča o Lori je javnosti poznata. Nije bilo dovoljno stvarne volje da se nasilje zaustavi i kazne počinitelji i odgovorni za teška kaznena djela. Nasuprot jasnom stavu koji je izrekao Josip Manolić, odgovarajući 27. travnja 1992. na Perkovićevu Informaciju i zatražio „da se protiv osoba koje su inicijatori ili izvršitelji pokrene postupak, te isti odmah suspendiraju“. Ali, Kerestinec se tada nije zatvorio, stegovni progon nadzornika zatvora je obustavljen. Smijenjen je s dužnosti tek tadašnji zapovjednik logora satnik Klarić, bez utvrđivanja odgovornosti, i intervencijom iz Operativne zone Zagreb, premješten u sastav Vojne policije. Upravo kod brigadira Laušića, koji Stjepana Klarića, prijeratnog mesara po zanimanju, postavlja za pomoćnika za ideološko-političku djelatnost u 67. bojni Vojne policije. Nitko nije kažnjen ili kazneno gonjen zbog divljanja u Kerestincu. Štoviše, Klarić je iz Vojne policije otišao u mirovinu s činom pukovnika. Nitko se nije zapitao kojoj to postrojbi pripadaju vojnici u osiguranju Kerestinca, u kojoj postrojbi je bio satnik Stjepan Klarić kada je postao zapovjednik Vojnog zatvora u Gajevoj, pa potom i Kerestinca. Sve raspoložive informacije govore da su čuvari i nadzornici u Kerestinec stigli kao dragovoljci Narodne zaštite, da su i oni, i zatvor Kerestinec i zapovjednik Kerestinca, bili u nadležnosti i odgovornosti Zapovjedništva obrane grada Zagreba.

U to vrijeme, od jeseni 1991. do prosinca 1992., zapovjednik Zapovjedništva obrane grada Zagreba je brigadir Darko Grdić, danas general HV-a, donedavno hrvatski vojni izaslanik u NATO-u u Bruxellesu. Zapovjednik Operativne zone Zagreb, koju se spominje u Informaciji Josipa Perkovića, bio je brigadir Stjepan Mateša, umirovljen 2000. u činu brigadnog generala. Kako god bilo, vojnici dragovoljci, čuvari iz Kerestinca, koji su sa svojim zapovjednikom Klarićem počinili niz kaznenih djela u Kerestincu, suprotno međunarodnim konvencijama, te nad civilima pretežito srpske nacionalnosti, nisu bili fantomska ustanova ili skupina koja u vojničkoj hijerarhiji nikome nije podređena, već dio strukture u kojoj su nadređena vojna zapovjedništva morala znati što se tamo događa.

General Darko Grdić je bio izravan: ”Činjenica je da od prvog do zadnjeg dana kako sam bio zapovjednik ZOGZ-a, u sastavu ovog Zapovjedništva, od veljače 1991. do ožujka 1993., nije djelovala ustanova koja bi se bavila ratnim zarobljenicima, pa ni Kerestinec. ZOGZ u svojem sastavu nije imalo postrojbu koja bi bila raspoređena na osiguranje Konačišta ratnih zarobljenika Kerestinec. Nikog među 27.000 podređenih i ukupno 47.000 osoba koji su prošle kroz postrojbe pod nadležnosti ZOGZ, nismo poslali na službu u Kerestinec. Stjepan Klarić je bio pripadnik zaštitno-štabne čete zapovjedništva grada, i u jednom drugom vremenu od ovog. Priča oko Kerestinca i Klarića sa mnom nema nikakve veze. Cjelokupna arhiva ZOGZ-a je predana MORH-u“, rekao nam je general Grdić. Generala Stjepana Matešu, zapovjednika Operativne zone Zagreb nismo uspjeli pronaći.

Međutim, dopisom iz Ureda za zaštitu ustavnog poretka, koji je MORH-u i pomoćniku ministra Perkoviću, u ime Josipa Manolića, 27. travnja 1992. uputio načelnik kabineta Slobodan Josipović, napominje se „u prilogu dostavljamo krivičnu prijavu protiv nepoznatog počinitelja u Konačištu ratnih zarobljenika Kerestinec, u svezi protupravnih postupaka protiv Dobroslava Gračanina, a koju smo, između ostalih primatelja, i mi zaprimili 24. travnja 1992. godine“.

I tu počinje priča o potrazi za slobodom, bivšeg majora JNA Dobroslava Gračanina, magistra računalnih znanosti, Hrvata po nacionalnosti, rođenog 1953. u Beogradu gdje mu je službovao otac, oficir JNA, porijeklom iz okolice Krapine. Njegova sestra Gordana Ivčić iz Zagreba, nakon saznanja što se dogodilo njezinu bratu u logoru Kerestinec, kao ratnom zarobljeniku, podnijela je 15. travnja 1992. kaznenu prijavu protiv nepoznatog počinitelja na ruke vojnim tužiteljima, javnom tužitelju, državnom tužitelju Vladimiru Šeksu, Uredu predsjednika Republike, ministrima obrane i pravosuđa i još deset važnih državnih adresa. Gordana Ivčić objašnjava da joj je brat Dobroslav uhićen usred Zagreba, 10. siječnja 1992., i to dvadeset dana nakon što se vratio iz Beograda, kamo je otišao s konvojem JA, kako bi zatražio otpust iz JA. Gračanin se preko Mađarske vratio u Zagreb 20. prosinca, već 21. prosinca 1991. u policijskoj stanici Trnje obavio je službeni razgovor u vezi svojeg povratka. Sve vrijeme se slobodno kretao Zagrebom. Kada je 10. siječnja 1992. otišao na Akademiju u Črnomercu, u kojoj je radio, uhapšen je i prebačen u Gajevu, bivši vojni istražni zatvor, gdje ga je već prvu večer saslušavao Stjepan Klarić, i gdje su mu prvi put slomljena rebra. Sestra Gordana preko Međunarodnog Crvenog križa saznaje da se Dobroslav nalazi u Kerestincu i tretira kao ratni vojni zarobljenik, te da je, kao Hrvat, odbio ponuđenu mu razmjenu. Gračanin je s obitelji zadnji put kontaktirao preko Međunarodnog Crvenog križa 13. ožujka 1992., a obitelj početkom travnja saznaje da se Gračanin u teškom, kritičnom stanju, bez svijesti, na dijalizi bubrega, zbog nanesenih mu teških, po život opasnih tjelesnih povreda, nalazi već dvanaest dana na odjelu kirurške intenzivne skrbi u bolnici Sv. Duh. Obitelji nije bio dopušten pristup. Protiv ratnog zarobljenika Dobroslava Gračanina do 15. travnja 1992. nije pokrenut nikakav kazneni postupak. Upitno je je li Gračanin uopće ratni zarobljenik, ali nakon dugog boravka u bolnici, Gračanin je, i pored podnesene kaznene prijave, i pored intervencije Perkovića i Manolića, vraćen u Kerestinec i izložen novim oblicima torture.

”Nažalost, ja sam otvorio logor Kerestinec. Prvi sam kao logoraš ušao u Kerestinec u noći 12./13. siječnja 1992. zajedno s 10-ak drugih osoba, iz zatvora u Gajevoj, obješen za kuku kamiona, odvezen do vojarne Kerestinec, koja će postati budući logor“, kazao je Dobroslav Gračanin, koji je baš u to vrijeme bio pred obranom doktorata u Zagrebu. ”Iako sam po povratku iz Beograda obavio službeni razgovor s policijom, to nekome nije bilo po volji. U logoru, nazvanom Konačište, ostao sam sljedećih 11 mjeseci, uz sve vrste mučenja i tortura, s katastrofalnim posljedicama. Već 14. siječnja zapovjednik Klarić i njegov šogor Dario, izdali su nam naređenje da ‘čistimo’ krug vojarne od mina, a od prve noći, svake noći slijedilo je prebijanje i maltretiranje do besvijesti, od gotovo svih, u pravilu polupijanih čuvara Željka, Darija, Damira… Već nakon dva dana, u moj stan u ulici Roze Luxemburg 2, s mojim ključem u ruci, uselio se jedan gardist“, kazao je Gračanin.

Iz zapisnika 622/94 Komiteta Crvenog križa u Den Haagu, u iskazu Dobroslava Gračanina koji je dao po dolasku u Nizozemsku, vidljivo je da je ”svjedok posebno mučen u crnoj sobi, čiji su zidovi bili obojeni u crno, na sredini se nalazio stolac i stol, na kojemu je bio aparat s izvorom električne energije. Na zidu se nalazila i učvršćena šipka. Svjedok je jednom prilikom 12 sati neprekidno visio vezan rukama za šipku, tako da nogama nije dodirivao pod, a za to vrijeme stražari su ga tukli bejzbol palicama i mokrim ručnicima vezanim u čvor. Pri tome je često gubio svijest, a kada bi ga osvijestili, stavljali bi ga na izvor električne struje. Tjerali su ga da stoji raširenih nogu da bi ga pritom šutirali u testise. Svjedok je doživljavao svakodnevna mučenja i iživljavanja. Svjedok je bio prisutan i mučenju srpskih dobrovoljaca, kada su im sjekli prste i tjerali da ih jedu. Dovodili su i žene, Srpkinje koje su silovali. Ta su silovanja bila svakodnevna. Jednoj ženi su isjekli bradavice na dojkama i natjerali je da ih pojede. Jednom prilikom doveli su neku ženu srpske nacionalnosti i tjerali svjedoka da s njom ima spolni odnos. Drugom prilikom su svjedoka odveli s grupom srpskih rezervista i dragovoljaca, i poredali ih uza zid. Ispred njih su doveli žene, Srpkinje, koje su natjerali da se skinu gole, a muškarcima naredili da stojeći, kolektivno onaniraju. Zaprijetili su da će dvojica koji zadnji svrše biti odvedeni u ‘crnu sobu’ na mučenje“. U rubrici indicije o izvršiteljima jasno piše: ”zapovjednik logora Klarić, Živec Željko, Viktor, stražar, Željko, stražar“.

U Zapisniku o saslušanju svjedoka pred istražnim sucem u Haagu, koji je dio dokumentacije spomenutog Komiteta pod brojem 570/94, se kaže: ”Svjedok je bio uhićen na svojem radnom mjestu u Zagrebu, a kada je doveden u Kerestinec, svoju civilnu odjeću je morao zamijeniti uniformom bivše JNA, na čijim je leđima bila oznaka RZ – ratni zarobljenik. Tu je svjedok bio zajedno sa 51 zatvorenikom smješten u sobu veličine 10×5 metara“. U Zapisniku se spominju postrojavanja usred ljetne žege, u kolovozu 1992., sati mirnog stajanja na suncu, nesvjestice, dolazak jedne TV ekipe za koju je svjedok odbio reći da mu je smještaj udoban. I kada nije htio dati nikakvu izjavu, zapovjedniku Klariću to se nije svidjelo, pa je izdao nalog da ga cijeli dan tuku. Navečer je svjedok Gračanin s povezom preko očiju, džipom odveden na neku travnatu površinu, gdje je inscenirano njegovo strijeljanje. U rubrici indicije o izvršitelju: ”Josip Kljaić, upravnik logora, Mato Matanović, komandir u logoru“. Prisjećajući se prve noći u logoru, Gračanin kaže: ”Prve noći u sobi nas je bilo 10 -12. Ja sam bio jedini bivši, tada demobilizirani oficir JNA. Tu su se našla dvojica rezervnih oficira iz Banje Luke, major i poručnik Nebojša Zorić i Siniša Kaljkut. Ostali su bili građanska lica, ‘vođa’ neke srpske stranke, ostali seljaci, skupljeni tko zna otkud. Za čuvare ja sam bio četnik, za logoraše sam bio ustaša. Mogao sam birati“, ističe Dobroslav Gračanin.

Događaje koji su se zbivali 20. i 21. ožujka 1992. opisuje ovako: ”Čuvari i njihovi ‘gosti’ koji su dolazili na ‘zabavu’ premlaćivanja zatvorenika u Kerestinec, uspostavili su neki ‘kućni red’. Po našim fotografijama iz albuma su mogli birati koga će navečer pretući. Obični stražar, vojnik, pojavio bi se navečer u spavaonici i nekog prozvao. Na hodniku mu se navlačila jastučnica na glavu da ne gleda tko ga tuče u ‘crnoj’ sobi za mučenje. Jedne večeri, dok smo bili samo trojica u sobi, ja sam izabran. Stavljena mi je jastučnica, ušao sam u sobu, i nakon određenog broja udaraca, pao sam u nesvijest. U subotu, 21. ožujka, imao sam nesreću. Opet sam izabran. Ali, novi čuvar mi je zaboravio navući jastučnicu na glavu. Pred vratima ‘crne’ sobe vidio sam tko je naručio ‘zabavu’- Stjepan Klarić, njegov šogor Damir, pedagod u jednoj osnovnoj školi i još dva gosta. Na sredini sobe na stropu je bila zakvačena poluga s koturačom, na zidu naslonjene metalne vojničke kutlače i lopate. Na stolu električna palica, akumulator s kutijom i kablovima. Uza stol kanta vode. Sve ostalo je jasno. Mučenje. Kako nisam dolazio k svijesti do sutradan, nepokretnog me stražar Viktor ubacio u kombi i odvezao do ambulante u Borongaju. Čuo sam da je netko otvorio vrata i rekao Viktoru: ‘Četnik je gotov. Baci ga u Savu!’ Nisu mi pruužili pomoć ni u ambulanti u Vlaškoj. Viktor me odvezao u bolnicu Sv. Duh na Črnomercu. Tu je medicinsko osoblje reagiralo profesionalno. Spasili su mi život. Čuvao me u bolnici naoružani stražar. U zaštitu me uzeo Crveni križ. Pisali su Vladi, podigla se bura.

U bolnici sam ostao 33 dana. Odgovornost za stanje u Kerestincu je preuzeo Mate Laušić, ali u logoru su i dalje ostali Klarić i njegovo društvo. Laušić me posjećivao u logoru, stanje je bilo bolje. Sve je svaljeno na stražara Viktora, koji je, istina, bio okrutan prema drugima, ali ne i prema meni“, prisjetio se Dobroslav Gračanin.

To nije bio njegov zadnji boravak u bolnicama. Sa Sv. Duha je 22. travnja 1992. premješten u zatvorsku bolnicu u Svetošimunskoj u Zagrebu, s brojnim kontuzijama i frakturama rebara i bubrežnom isuficijencijom. U bolnici je bio do 13. svibnja 1992., a nakon oporavka, u bolnici je počeo štrajk glađu upozoravajući na svoj nepravedni i neodrživi status ratnog zarobljenika. U otpusnici iz bolnice piše da ga je pregledao neuropsihijatar i zaključio ”da se radi o privatnim problemima zbog kojih pacijent odbija hranu“. Gračanin je polupokretan vraćen u Kerestinec, u svibnju je odbio otići u razmjenu zarobljenika, a nakon što je ponovno pretučen i mučen u Kerestincu, Gračanin je opet prebačen na interni odjel zatvorske bolnice 23. svibnja 1992. Ravnatelj bolnice dr. Ivić Pašalić i šef odjela dr. J. Horvat, 3. srpnja 1992. u otpusnici napominju „ovo je treća hospitalizacija bolesnika u našoj ustanovi“, „stanje bolesnika je i dalje u napretku“, „prisutna je blaža anemija“, pa se, ironije li „bolesnika otpušta u Konačište za ratne zarobljenike Kerestinec uz preporuku da uzima sljedeću terapiju: C vitamin 3×1, Retafol 1 tableta dnevno i nemasnu dijetu“. Vjerojatno se nemasne dijete u Kerestincu Gračanin osobito pridržavao. U srpnju je ponovno upućen u razmjenu, koju je odbio, a zbog pokretanja istrage protiv njega prebačen je u zatvor Remetinec, u kojem je ostao do oslobađajuće presude.

Vojni sud u Zagrebu je 14. listopada 1992. odbio prijedlog Vojnog tužiteljstva protiv Dobroslava Gračanina i naložio da se odmah pusti na slobodu. Gračanin je u Zagrebu tijekom 1993. radio kao vozač kamiona, a u siječnju 1994. posjetili su ga agenti neidentificirane službe i prijetili mu ponovnim zatvaranjem u logor, a kada je 28. siječnja 1994. Općinsko državno odvjetništvo donijelo Rješenje kojim odbacuje kaznenu prijavu Gordane Ivčić, podnesenu 15. travnja 1992. protiv nepoznatih počinitelja, mučitelja njezina brata, Dobroslavu Gračaninu sve je bilo jasno. Odlučio se odseliti iz Hrvatske, a 23. veljače 1994. zatražio je azil u Nizozemskoj u kojoj i danas živi kao njezin državljanin.