Objavljeno u Nacionalu br. 800, 2011-03-15

NACIONAL PRVI OBJAVLJUJE popis osoba koje je zločinački režim Slobodana Miloševića osumnjičio za ratne zločine, a koji aktualne srbijanske vlasti koriste kao ishodište nedavnih akcija protiv osoba poput Tihomira Purde i Jovana Divjaka

Nacional je uspio doći do tajnog dokumenta srbijanskih vlasti, formalnog ishodišta svih nedavnih akcija koje su srbijanske vlasti pokrenule protiv više osoba koje su sudjelovale u obrani Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Dokument je nastao krajem 1992., a u njemu su nabrojeni slučajevi u kojima su stradali srbijanski civili i pripadnici srpskih oružanih snaga i paravojnih formacija. Riječ je o događajima koji su se dogodili tijekom kratke srpske agresije u Sloveniji, tijekom Domovinskog rata u Hrvatskoj i u ratu koji se odvijao u BiH. Zapravo se radi o popisu na temelju kojeg je bivši vojni sud u Beogradu inicirao istrage i kaznene postupke protiv ljudi koji su osumnjičeni za slučajeve koji su u tom dokumentu popisani. U tom dokumentu za različite ratne zločine osumnjičeno je ukupno 118 hrvatskih branitelja, ali popis obuhvaća i neke druge slučajeve gdje imena počinitelja nisu navedena. Taj je popis još opsežniji, ali se u brojnim slučajevima navode samo imena žrtava. U uvodu se navodi da je vlada tadašnje SRJ, odnosno zločinački režim srbijanskog nacionalističkog vođe Slobodana Miloševića, na temelju Rezolucije 780 Vijeća sigurnosti UN-a, koja je izglasana 5. listopada 1992., formirao tzv. Komisiju eksperata. Ta komisija dobila je od vlade tadašnje SR Jugoslavije zadatak prikupiti i analizirati informacije koje upozoravaju na teška kršenja ženevskih i druga narušavanja odredbi humanitarnog prava.

KOMISIJA JE TE INFORMACIJE skupljala na razne načine. Najveći dio informacija dobila je u formi izvještaja koji joj je vlada dostavila 3. studenog 1992. U njemu se spominju ukupno 132 slučaja čiji su protagonisti, kako se tvrdi, počinili razna kaznena djela. Među njima su opisana 43 slučaja namjernog ubijanja civila, 28 slučajeva namjernog ubijanja ratnih zarobljenika, 12 slučajeva nehumanog postupanja s civilima, 4 slučaja nehumanog postupanja s ratnim zarobljenicima, 6 slučajeva namjernog ubijanja i nehumanog postupanja s ranjenicima i bolesnicima, 7 slučajeva uzimanja talaca i stvaranja logora, 10 slučajeva razaranja civilnih objekata bez vojne potrebe, 5 slučajeva razaranja crkvi, groblja, kulturnih i povijesnih spomenika, te 17 slučajeva etničkog čišćenja. Od ukupno 132 slučaja njih 30 odnosi se na događaje u BiH, a 8 na one koji su se dogodili u Sloveniji. Najveći dio tih događaja, njih ukupno 94, odnosi se na zbivanja u Domovinskom ratu u RH. Među njima se opisuje 46 događaja u kojima se ne navode imena počinitelja, već se kao počinitelji navode pripadnici Zbora narodne garde ili drugih hrvatskih postrojbi. Spomenutih 118 hrvatskih branitelja sumnjiče se da su ratne zločine počinili u ukupno 48 slučajeva. U svakom opisanom slučaju navodi se o kakvoj se kvalifikaciji djela radi, gdje i kada se ono dogodilo, kratak opis djela, indicije o izvršiteljima, dokazi i eventualne napomene. U brojnim se primjerima navode ozbiljne optužbe, a navedeno je i na čemu se one baziraju. Sadržaj dokumenta otkriva da se neki slučajevi baziraju na čistim glupostima, a neki na političkim stajalištima režima Slobodana Miloševića, ili na tvrdnjama koje je nemoguće dokazati. Međutim, postoje i slučajevi za koje se može tvrditi da ih se može uspješno dokazivati na sudu. Pitanje je može li se i kako na sudu dokazati slučaj u kojem se spominje Vladimir Šeks, koga se sumnjiči da je sudjelovao u etničkom čišćenju u Vukovaru od 1990. do 1991. Osim njega, za etničko čišćenje u istom slučaju terete se Ivan Vekić, Branimir Glavaš, Tomislav Merčep i Marin Vidić Bili, s još 39 osoba iz rukovodećih i vojnih struktura HDZa. U izvješću stoji da se dokazi za te tvrdnje nalaze u spisima Vojnog suda u Beogradu pod oznakom I K 243/92 i 388/92. Na temelju tako prezentiranih općih podataka teško se može tvrditi da se ne radi o politički uvjetovanom postupku, iako je Branimir Glavaš već pravomoćno osuđeni ratni zločinac, a Tomislav Merčep nedavno se u Hrvatskoj također suočio sa sličnim teškim optužbama.

ZA ETNIČKO ČIŠĆENJE na području Vukovara i Sotina te Šibenika još se u odvojenim spisima sumnjiče Danijel Rehak, Luka Ivančić, Drago i Pero Ljubas, Filip Karaula, Zdravko Komšić, Marko Nuić, Stjepan Macković, Date Ištuk, Ivica Banožić, Ivo Živković, Ivan Bainrauh i Petar Rajević. Navodi se da su 4. srpnja 1991. Zdravko Komšić, Marko Nujić, Stjepan Mačković i Tade Ištuk u cilju zastrašivaja srpskog naroda i etničkog čišćenja teritorija ubili Dragana Mijatovića, Stojana Stojanovića i još neke neidentificirane građane srpske nacionalnosti. Njih se tereti i da su 29. srpnja 1991. u selu Sotinu kod Vukovara ubili Mihajla Nađa. U izvještaju se navodi da je Vojno tužilaštvo u Beogradu protiv spomenutih osoba pokrenulo zahtjev za provođenje istrage, te da se svi dokazi o tom djelu, uključujući i izjave svjedoka, nalaze u spisima predmeta pri Vojnom tužilaštvu u Beogradu – I VTK br 1139/92. Također se navodi kako su spomenute osobe kao zatvorenici bile razmijenjene u Nemetinu 14. kolovoza 1992. Za namjerno ubijanje civila sumnjiči se i Nebojša Hodak, komu se pripisuje da je 13. srpnja 1991. u Borovu Selu ubio Milenka Đuričića, čije je tijelo pronađeno u Dunavu kod Begeča četiri dana nakon toga. U napomeni se u izvješću navodi da se Hodakovo ime povezuje i s ubojstvom srpske obitelji Zec u Zagrebu. Ivo Živković, koji je također pao u srbijansko zarobljeništvo i kasnije je razmijenjen, i još neki pripadnici ZNG-a sumjiče se da su u Borovu Naselju 26. kolovoza 1991. ubili Iliju Lozančića.

ZDENKO NOVA, Đuro Brođanac, Ksenija Piplica, Martin Sabljić, Zoran Šipoš i još 9 pripadnika Zbora narodne garde u Vukovaru sumnjiče se da su iz skloništa u Vukovaru i Borovu Naselju, od kolovoza do studenoga 1991., izveli i likvidirali najmanje 200 civila srpske nacionalnosti, čija su tijela, kako se navodi, najčešće bacana u Dunav. I oni su razmijenjeni 14. kolovoza 1992., a podaci o tim zbivanjima nalaze se u spisima beogradskog vojnog suda pod oznakama I- K br. 108/92, 112/92, 125/92, 133/92 i 144/92. Za neposredno sudjelovanje u organiziranju ubijanja ljudi srpske nacionalnosti, civila i pripadnika JNA i Teritorijalne obrane koji su kao ranjenici dopremljeni u vukovarsku bolnicu sumnjiče se pokojni Juraj Njavro, liječnica Sadika Biluš, Berislav Kučan i njegova supruga Ljilja koja je radila kao medicinska sestra, gipser Mirko Mandić, medicinska sestra Adela Kolesar, zubar Štef, liječnik Andrija Sijanović, Tomislav Meretler i njegova supruga Ljubica koja je radila kao medicinska sestra, Martin Došen i njegov brat zvani Bokser, Braco Šain i veća grupa ostalog medicinskog osoblja. Kao dokaz za te tvrdnje spominju se izjave svjedoka koje su dali u Saveznom SUP-u u Beogradu.

ZA MUČENJE I UBOJSTVO Mila Đukića i još dviju neidentificiranih osoba sumnjiče se Stevan Demetar, Vlado Sabljić, Vlado Šterc i Marko Filković. Spis s izjavama svjedoka u tom predmetu nalazi se u Vojnom tužilaštvu pod oznakom I – VTK 1364/92. Šterc i Demetar sumnjiče se i za ubojstvo Čede Jovića, N. Vojvodića, izvjesnog Pantića koji je radio kao konobar, Milana Silađina i još šestorice neidentificiranih ljudi. Njih dvojica se sumnjiče i za nehumano postupanje s civilima. Zdenko Nova, Franjo Brođanac i Zoran Cako sumnjiče se za podmetanje minsko-eksplozivnih tvari pod civilne objekte na području Vukovara.

VLADO KEC, Gojko Boro, Josip Hunjek, Kaja Joščak, Željko, Zoran i Damir Šepl, pripadnici daruvarske policije i Hrvatske vojske, sumnjiče se da su 15. studenoga 1991. u Novskoj masakrirali Miju Danojevića, Filipa, Miju i Nikolu Gojkovića, Nikolu Krajnovića, Petra Novakovića Jovu (Tadija) Popovića, Jovu (Teja) Popovića, Milana, Peru i Dušana Popovića, te Jovu i Savu Gojkovića. Nikola Ivanković zvani Danguba iz Vladislavaca sumnjiči se da je bio jedan od pripadnika ZNGa iz Vladislavaca i Hrastina koji su u noći između 11. i 12. prosinca 1991. masakrirali 18 seljaka srpske nacionalnosti i jednog Mađara u Paulin Dvoru. Ivan Cetina, Jakiša Šitum, Ivan Mandić i Ivan Stepić sumnjiče se da su u Cerni u noći sa 16. na 17. veljače 1992. iz vatrenog oružja u njihovoj kući ubili Radu, Anicu i Nenu Olujić, zajedno s njihovom 18-godišnjom kćeri Milenom i 13-godišnjim sinom Markom. Antu Prkačina i pripadnike Zbora narodne garde, kao i pripadnike muslimanskih snaga, sumnjiči se za ubijanje stanovnika sela Sijekovac u Bosanskoj Posavini 26. ožujka 1992. Na koncu, za namjerno ubijanje i masakriranje civila u Novskoj sumnjiči se i Kata Tomić, kao i grupa Albanaca članova Zbora narodne garde. Za namjerno ubijanje ratnih zarobljenika u Vukovaru sumnjiče se Miladin Milković, Ivica Zrnić i Ivica Asanović. Za isto djelo sumnjiči se i Mihajlo Hrastov, komu se za masakr na mostu na Korani godinama sudilo u Hrvatskoj. Za ubijanje ratnih zarobljenika u Bjelovaru sumnjiče se Jure Šimić i Marko Pranjić, zatim privatni ugostitelj Tulić vlasnik restorana Ravni krovovi u Bjelovaru i izvjesni Bilak. Za isto djelo počinjeno u Bogdanovcima u listopadu 1991. sumnjiči se i Berislav Šimić. Za ubijanje ratnih zarobljenika u Mašićkoj Šagovini sumnjiče se Ante Bolić, Andro Bakonić, Darko Grgić i Ivan Klepić. U istom tom dokumentu spominju se i dva slučaja koja su nedavno izazvala veliko ogorčenje i reakcije u hrvatskoj javnosti. U njima se za ratne zločine sumnjiče Tihomir Purda i doktorica Vesna Bosanac. U tom dokumentu ti se slučajevi detaljno opisuju. Za namjerno ubijanje i nehumano postupanje s ranjenicima i bolesnicima sumnjiče se Slavko Madžarević, Željko Martinović, Josip Tomašić, Vesna Bosanac i Juraj Njavro. Primjerice, za Vesnu Bosanac i Jurja Njavru tvrdi se da nisu pravovremeno pružili pomoć ranjenicima JNA, zbog čega su neki umrli, a među njima i Boban Gačić i Ivica Nestorov. Kao dokazi koji su prikupljeni protiv njih navode se izjave dr. Mladena Ivankovića, dr. Tomislava Đuranca i dr. Đorđa Kuzmanovića. Za namjerno ubijanje i nehumano postupanje s ranjenicima i bolesnicima sumnjiče se i Tihomir Purda, Petar Janjić i Danko Maslov, u slučaju koji je uzbunio hrvatsku javnost. Njih se tereti da su 5. studenoga 1991. u Borovu Naselju u Vukovaru pucali na veću skupinu ranjenika i vojnika. Navodno su tom prilikom ubili dvije osobe koje nisu identificirane, te smrtno ranili desetara JNA Bobana Gačića. U napomeni se navodi da je vojno tužilaštvo podnijelo zahtjev za provođenje istrage protiv osumnjičenih Vojnom sudu u Beogradu, te da se taj predmet vodi pod oznakom 1150/92 od 26. listopada 1992. Na kraju je prije nekoliko tjedana Purda uhićen kada je kod Orašja pokušao ući na teritorij BiH.

DOKUMENT U POSJEDU Nacionala otkriva da Tihomir Purda zasigurno nije jedini hrvatski branitelj koji bi, ako bi napustio hrvatski teritorij, mogao završiti u pritvoru zbog sumnji srbijanskih vlasti da je počinio ratne zločine za vrijeme Domovinskog rata. Nakon nedavnog Purdina uhićenja srbijansko tužiteljstvo izdalo je priopćenje u kojem se navelo da je predviđena revizija predmeta koji se nalaze na tom tajnom popisu, te da na toj reviziji radi povjerenstvo koje su sredinom 2010. osnovala srbijanska i hrvatska državna tijela, kako bi se točno analizirali i riješili nesporazumi. Međutim, dosad se javnosti još nije prezentiralo o kakvim se predmetima radi, a posljednjih nekoliko tjedana počela su uhićenja na temelju tjeralica srbijanskih vlasti. Prvo je uhićen Tihomir Purda, zatim je na temelju slične tjeralice uhićen branitelj Sarajeva Jovan Divjak, a potom se doznalo da su hrvatske vlasti nedavno ispitale doktoricu Vesnu Bosanac, koju se sumnjiči za ratne zločine u Vukovaru. Ti su slučajevi izazvali zgražanje i u Hrvatskoj i u BiH, jer se tvrdi kako se sumnje koje se iznose baziraju na čistim izmišljotinama ili priznanjima koja su iznuđivana batinanjem i mučenjem. Nedugo nakon Purdina uhićenja srbijanske vlasti priopćile su da je netočna tvrdnja da postoji popis od 340 hrvatskih državljana navodno osumnjičenih za ratne zločine u Vukovaru. Dokumenti u posjedu Nacionala pokazuju da su te tvrdnje samo djelomično točne. Valja napomenuti da su se slični popisi vjerojatno u Srbiji nastavili raditi i nakon kraja 1992., te da je lako moguće da postoje i dodatne liste osumnjičenih koje su nastale nakon oslobodilačkih akcija “Oluja” i “Bljesak” 1995. Vjerojatno je slična situacija i sa zbivanjima u BiH, gdje se još nekoliko godina nastavilo ratovati punim intenzitetom s brojnim zločinima na svim stranama koje su bile uključene u te sukobe.

ŽELJKO SAČIĆ, jedan od istaknutijih vođa branitelja na nedavnim prosvjedima koji su se dogodili zbog situacije u kojoj se našao Tihomir Purda, izjavio je za Nacional da nitko među braniteljima ne zna točno u kakvom se statusu u vezi s tim nalazi, te da Ministarstvo pravosuđa oklijeva braniteljima dati takve informacije čak i ako ih ima. On tvrdi da slučaj Vesne Bosanac na najbolji način ocrtava apsurdnost situacije s tim premetima. O tome je za Nacional izjavio: “To je kao da netko danas u Njemačkoj izvuče neke predmete koje je sastavio Gestapo, pa je na temelju tih zapisa počeo ispitivati ljude o mogućim zločinima koje su počinili.” Može se reći da je Sačić u pravu kada to govori. Međutim, pitanje je treba li se posve zanemariti baš sve slučajeve koji se na tom tajnom popisu nalaze. Riječ je o osjetljivim predmetima kojima treba pristupati oprezno, te koji će svakako i dalje izazivati brojne reakcije hrvatske javnosti. Nacional je do ovog popisa došao zahvaljujući izvoru koji je blizak vrhu HDZ-a. Isti izvor ispričao je Nacionalu da se taj popis već neko vrijeme nalazi u Hrvatskoj, te da ga Vlada čuva u najvećoj tajnosti zbog straha od mogućih reakcija javnosti, osobito kada se vidjelo kakvo je ogorčenje izazvalo neočekivano uhićenje Tihomira Purde.