Radovan Dobronić, predsjednik Vrhovnog suda i čelni čovjek hrvatskog sudstva, nakon presude švicarskog Saveznog suda kojom je odbijen zahtjev za revizijom arbitraže u slučaju Ina-MOL, dao je Nacionalu eksplozivni intervju u kojem je izjavio kako unatoč tom za Hrvatsku razočaravajućem sadržaju spomenute presude, hrvatska vlada i dalje može preuzeti konce u upravljanju Inom.

On decidirano tvrdi da Vlada, nakon pravomoćne presude Ivi Sanaderu zbog primanja mita radi predaje upravljačkih prava u Ini MOL-u, uvijek može tvrditi da je Ugovor o upravljanju Inom ništetan jer on kao takav onda nikada nije ni postojao. Za Dobronića nema dileme – na kraju samo treba podvući crtu i izračunati koliku štetu mađarska strana treba nadoknaditi Hrvatskoj.

On je u tom oštrom javnom istupu hrvatskoj vladi praktički nacrtao smjernice što u toj frustrirajućoj situaciji MOL-ove samovlade u Ini treba činiti – ističe da se od Trgovačkog suda može tražiti da imenuje privremenu upravu Ine, koja će raditi sukladno odredbama Zakona o trgovačkim društvima. Neprihvatljivo mu je da najveće trgovačko društvo u Hrvatskoj posluje suprotno odredbama Zakona o trgovačkim društvima, kao i što se te pravne činjenice uopće tako dugo toleriralo. Taj Dobronićev odlučni stav baca sasvim novo svjetlo na kontekst odnosa hrvatske vlade i mađarskog MOL-a u Ini, a svemu tomu treba dodati i kako čelni čovjek hrvatskog sudstva bez ograda navodi da hrvatski premijer Andrej Plenković nema nikakvih zapreka u tome da Inu eksproprira i uz naknadu vrati u hrvatsko vlasništvo.

Drugim riječima, umjesto apatije zbog razočaravajućeg sadržaja presude švicarskog suda, koju kompletna hrvatska pravna struka, osim odvjetnika MOL-a, nije očekivala, predsjednik Vrhovnog suda uvodi u središte pozornosti političku volju Vlade da preuzme upravljanje Inom.

U pravilu, kako je naglasio u razgovoru za Nacional, sudske presude uvijek imaju veću vrijednost od bilo kakvih arbitražnih odluka. Dobronić je pritom podsjetio na činjenicu da su i hrvatski sudovi dio europskog pravosuđa, a hrvatski suci istodobno i europski suci, pa im je trebalo ukazati potrebno povjerenje i u ovom sporu s mađarskim MOL-om. Unatoč svemu tomu, prema njegovim riječima, hrvatski sudovi doživjeli su neugodan i neočekivan udarac od, po njemu, inače prijateljskog švicarskog suda. Dobronić dalje vjeruje da bi žalba na arbitražnu odluku UNCITRAL-a u korist Mađara bila posve drugačija da je o tome odlučivao engleski sud.

NACIONAL: Vjerovali ste da je Hrvatska poslije odbijene žalbe Ive Sanadera na hrvatskom Ustavnom sudu, stekla prednost u pravnom odnosu prema Mađarima zbog Sanaderova primanja mita od 10 milijuna eura, ali švicarski Savezni sud odbio je hrvatski zahtjev za reviziju u tom predmetu. Je li time ponovo dovedeno u pitanje očekivano poništenje aneksa ugovora o upravljačkim pravima u Ini, koje je Sanader koruptivno dogovarao sa Zsoltom Hernádijem, predsjednikom Uprave MOL-a?

Kada je riječ o mogućem povratku upravljačkih prava u Ini Hrvatskoj, točno je da je u toj pravnoj bitki Hrvatska sve do ove odluke švicarskog suda bila u velikoj prednosti u odnosu na mađarski MOL i da je trebala biti apsolutni pobjednik u tom sporu. U normalnom slijedu zbivanja kada presuda kaznenog suda o postojanju koruptivnog kaznenog djela postane pravomoćna, kao u ovom slučaju, kada tu presudu potvrdi i Vrhovni sud, a u drugom pokušaju čak i Ustavni sud, to bi u dokaznom smislu svuda moralo biti uvjerljivo i dovoljno. Takva presuda Vrhovnog suda svugdje se smatra neoborivim dokazom da je to djelo počinjeno onako kako je to i utvrđeno presudom.

NACIONAL: Zašto onda taj argument nije uvažio i švicarski Savezni sud, nego je prihvatio tumačenje arbitraže, odluku objektivno puno niže razine od sudske presude?

Tom revizijom hrvatska vlada pokušala je poništiti postojeću odluku Arbitražnog suda utemeljenog prema pravilima Komisije Ujedinjenih naroda za međunarodno trgovačko pravo (UNCITRAL). Moglo se očekivati da će presuda nama prijateljskog vrhovnog švicarskog suda, koji se zove Savezni sud, biti u prilog presudama koje su donijeli hrvatski sudovi, uključujući i hrvatski Vrhovni sud. No u ovoj reviziji doživjeli smo vrlo neugodan udarac za ukupni autoritet hrvatskog sudstva. Da je takvu odluku trebao donijeti engleski vrhovni sud, smatram da bi odluka bila drugačija. O čemu se tu radi kada ugledni vrhovni sud jedne zemlje, u ovom slučaju Švicarske, kaže drugom Vrhovnom sudu da u činjeničnom i dokaznom smislu njegova presuda nema vrijednost? To je zabrinjavajuće, pa se zato i postavilo pitanje zašto Vlada Republike Hrvatske nije odmah krenula u raščišćavanje odnosa s MOL-om ne čekajući nikakve dodatne presude drugih sudova. I Vrhovni sud Republike Hrvatske trebao bi imati apsolutni kredibilitet za donošenje takve odluke kao jedan od sudova Europske unije. Ne smije se zaboraviti ni na činjenicu, ma što netko mislio o hrvatskom pravosuđu, da su hrvatski suci istodobno i europski suci.

NACIONAL: U čemu je onda bio problem?

Jednostavno, švicarski Savezni sud prihvatio je tezu iz arbitraže da je Robert Ježić, kao svjedok i sudionik koruptivne radnje Ive Sanadera, bio nevjerodostojan svjedok jer je često mijenjao svoje izjave, a ostale dokaze o primanju mita nije dovoljno uzeo u obzir. U svakom slučaju, unatoč svemu onome što se u Hrvatskoj zna o primanju mita bivšeg premijera Sanadera, doživjeli smo još jedan udarac. To doista nitko nije očekivao, ali eto, dogodilo se. S druge strane, nikada se arbitraže, ma što o tome netko mislio, ne mogu izjednačiti s presudama bilo kojeg vrhovnog suda, ali nama u Hrvatskoj se to dogodilo. Sada je, prema presudi švicarskog Saveznog suda, ispalo da je UNCITRAL-ova arbitraža utvrdila temeljitije činjenično stanje od hrvatskih kaznenih sudaca. Konkretno, od suca Ivana Turudića, ali i svih sudaca koji su tu presudu potvrdili i na Vrhovnom sudu.

NACIONAL: Zašto je i koliko često Robert Ježić, kao neposredni svjedok i sudionik Sanaderovih koruptivnih aktivnosti, mijenjao svoje iskaze i na kraju nije uplatio taj novac u državni proračun?

Ježić je davao različita obrazloženja pa je arbitraža ocijenila da su ta obrazloženja bila neuvjerljiva. To ne bi bilo ništa problematično da na kraju i švicarski Savezni sud nije rekao da je presuda Županijskog suda, a potom potvrđena i od Vrhovnog suda Republike Hrvatske, bila neuvjerljiva. Sada će se i hrvatsko sudstvo morati nositi s tim ožiljkom. Iako Švicarska nije članica Europske unije, nevolja je u tome što švicarski Savezni sud ima ugled u Europi. To je bio potpuno neočekivan razvoj događaja, ali s druge strane, pokazuje i dubinu problema u kaznenom pravu.

NACIONAL: Može li Hrvatska sada eksproprirati Inu kao važnu energetsku kompaniju za Hrvatsku u uvjetima dolazeće energetske krize, kao što Njemačka najavljuje eksproprijaciju dijela Sjevernog toka 2, njihova važnog energetskog dobavnog pravca za ruski plin?

Eksproprijacija kao mogućnost postoji, ali ona uvijek stvara i obvezu plaćanja naknade za eksproprijaciju. Ne bih u to ulazio jer su to uvijek izvanredni postupci. To je pitanje i izvan mojih ovlasti i kompetencija kao predsjednika Vrhovnog suda. To je u području političkih odluka Vlade, a činjenica je da se u kriznim situacijama neke vlade odlučuju i na takve poteze, pa je to onda i stvar političke volje. Za taj odgovor nisam prava adresa. Ono o čemu mogu govoriti su pravna pitanja o tome kako riješiti ovu situaciju.

NACIONAL: Može li se onda ikako pravno riješiti taj problem s upravljačkim pravima u Ini nakon ove odluke švicarskog Saveznog suda?

Normalno da može. Evo i kako. Ugovor o upravljanju Inom nije sukladan Zakonu o trgovačkim društvima. Hrvatskim članovima Uprave Ine oduzete su ovlasti upravljanja kompanijom prema Zakonu o trgovačkim društvima. Od toga treba poći jer to od samog početka primjene tog Ugovora o upravljanju Inom nije bilo u redu. Bilo je protuzakonito. Time je dovedena u pitanje i zakonitost svih odluka u korporativnom upravljanju Inom, kao i posljedica koje su iz takvih odluka proizišle.

NACIONAL: Na kakve posljedice konkretno mislite?

Samo na temelju toga, kao i činjenice da je presuda Ivi Sanaderu u Hrvatskoj pravomoćna, a ona dokazuje da je počinjeno koruptivno kazneno djelo, pravna je osnova po kojoj Vlada uvijek može tvrditi da je Ugovor o upravljanju Inom ništetan, a kao takav onda nikada nije ni postojao.

Iz toga slijedi zaključak da sve one odluke Uprave Ine nisu bile zakonite. Na temelju toga može se pristupiti analizi koliko su te odluke bile korisne, a koliko štetne za Hrvatsku. Na kraju treba podvući crtu i izračunati koliku štetu mađarska strana treba nadoknaditi Hrvatskoj. Od Trgovačkog suda može se tražiti da imenuje privremenu Upravu Ine, koja će raditi sukladno odredbama Zakona o trgovačkim društvima. Tako bi se napokon upravljanje Inom usuglasilo sa Zakonom o trgovačkim društvima. Neprihvatljivo je da najveće trgovačko društvo u Hrvatskoj kao što je INA posluje suprotno kogentnim odredbama Zakona o trgovačkim društvima. Neprihvatljivo je što se to uopće tako dugo toleriralo, a to su pravne činjenice.

‘Cijela ekipa kaznenih sudaca u procesu odmjeravanja kazne velikim dijelom postupa pogrešno. Pod olakotne okolnosti trpa se sve i svašta pa se izriču ublažene kazne’, smatra Radovan Dobronić. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

NACIONAL: Neovisno o ovom konkretnom slučaju ima li Hrvatska problema u kaznenom sudovanju?

Mislili smo da se dokazi i činjenice dobro izvode. Sada je to postalo upitno. Imamo problema u kaznenoj grani sudovanja. Kazneni suci teško mogu promijeniti dosadašnju praksu, pa je došlo do velike neravnoteže, svojevrsnog ekstremizma pa se počelo strahovito voditi računa o interesima okrivljenika, a zanemaruju se opravdani interesi žrtava kaznenih djela. Suci kaznenog prava to tako ne doživljavaju. Stalno dobivaju kritike da su im kazne neadekvatne. U nekim slučajevima izriču se smiješno blage kazne, a to se vidi i iz toga da se ne smanjuje broj obiteljskog nasilja ili broj pijanih vozača koji divljaju cestama. Zato je i pitanje koliko sami kazneni suci vjeruju u moć pravilno odmjerene kazne. To već poprima obilježja nedopustivog pravnog relativizma. Morali bismo razmisliti treba li i na Vrhovni sud dovesti nove suce, osam do 10 kaznenih sudaca.

NACIONAL: Imate li ovlasti kao predsjednik Vrhovnog suda za dovođenje tih novih sudaca?

Nemam te ovlasti bez odobrenja Ministarstva pravosuđa. U tom smislu postavlja se pitanje ima li smisla i zadržavanje Visokog kaznenog suda. Malo je vjerojatno da će Visoki kazneni sud uspostaviti nove standarde u kaznenom sudovanju, a vidljivo je da taj problem postoji i na Vrhovnom sudu. Ti suci bi bili neopterećeni dosadašnjom praksom. Tu praksu suci koji je provode smatraju jedinom mogućom i ne primjećuju koliko je pogrešna. To se vidi i u cijeloj kaznenoj politici, a za to se iznose brojne primjedbe.

NACIONAL: Na koje konkretne primjedbe mislite?

Osvrćući se na kaznenu politiku, već sam naglasio da suci trebaju oštrije kažnjavati obiteljske nasilnike, silovatelje i one koji obijesno voze u prometu i mrtvi pijani ubijaju ljude.

NACIONAL: Kako komentirate činjenicu da je Visoki kazneni sud jednom silovatelju smanjio kaznu jer je bio branitelj?

Županijski sud je donio presudu od dvije godine zbog silovanja, a Visoki kazneni sud je počinitelju smanjio kaznu na godinu i pol. Mediji su tu informaciju nepotpuno prenijeli. Iako je Visoki kazneni sud rekao da nije smanjio tu kaznu samo zato što je silovatelj bio branitelj i odlikovani sudionik Domovinskog rata, nego i zato što se brine o invalidnom djetetu. Unatoč tome, nesporno je da je Visoki kazneni sud tom silovatelju kao olakotnu okolnost uzeo i sudjelovanje u Domovinskom ratu. Visoki kazneni sud nije u tom slučaju napravio ništa novo, nego je samo primijenio praksu koja postoji već desetljećima, a uhodali su je i županijski i visoki sudovi. To pokazuje da cijela ekipa kaznenih sudaca u procesu odmjeravanja kazne velikim dijelom postupa pogrešno. Pod olakotne okolnosti trpa se sve i svašta pa se izriču ublažene kazne.

NACIONAL: Zašto su suci u svojim presudama tako blagonakloni prema počiniteljima kaznenih djela?

Iako se nisam direktno bavio tom granom prava, uočio sam problem za koji suci nisu direktno odgovorni, ali odgovorni su zato što nisu na to reagirali. Kod nas postoji pravni propis koji se zove Zakon o pravnim posljedicama osude i rehabilitacije. Taj propis dopušta osobi koja je počinila kazneno djelo, bila osuđena i izdržala kaznu da u kratkom roku dobije status rehabilitirane osobe. To znači da nakon određenih rokova ta osoba ima pravo tvrditi da nije osuđivana osoba. To se zove pravna fikcija, a pravo je uvodi s plemenitom namjerom da se takvoj osobi omogući novi životni početak.

NACIONAL: Što je onda pogrešno u tom propisu?

Ogromna je pogreška u tom propisu što vrijedi i za suca koji odlučuje o tom rehabilitiranom osuđeniku koji je ponovo počinio kazneno djelo. Suci zato ne dobivaju sve podatke o prekršajima i kaznama potencijalnih osuđenika, nego dobiju prazan komad papira na kojem piše da ta osoba nije osuđivana. Imate i svježi primjer obiteljskog nasilnika iz Novske.

Taj je nasilnik ubio ženu, a prije toga već je ubio čovjeka, a za to je dobio tri godine zatvora jer je kvalifikacija njegova kaznenog djela bila teška tjelesna ozljeda sa smrtnom posljedicom. Budući da je kazna bila mala, relativno brzo prošao je proces rehabilitacije i dobio je status neosuđivane osobe. Kada je sudac dobio taj predmet na stol nakon što je ovaj ubio ženu, morao je napisati da je nasilnik bio neosuđivana osoba. Taj apsurdni propis u bitnoj mjeri onemogućava suce u izricanju adekvatnih kazni, a neosuđivanost se smatra jednom od olakotnih okolnosti.

NACIONAL: Zašto ne promijenite taj propis?

Taj propis može promijeniti Ministarstvo pravosuđa, odnosno Sabor Republike Hrvatske, a dovoljno bi bilo u taj zakon unijeti samo jedan stavak – da odredbe o rehabilitaciji ne obvezuju sud povodom novog kaznenog djela prilikom odmjeravanja kazne, a ne kako sada Ministarstvo pravosuđa predlaže novi propis o obiteljskom nasilju. Promjena propisa o rehabilitaciji bitan je uvjet za zaoštravanje kaznene politike i prema obiteljskim nasilnicima i prema prometnim delinkventima pijancima, ali nema sustavnog pristupa.

NACIONAL: Jeste li s tim svojim prijedlogom upoznali Ministarstvo pravosuđa?

S ministrom Ivanom Malenicom nisam o tome razgovarao, ali sam već nekoliko puta o tome javno govorio. S ministrom Malenicom imam malo komunikacije s obzirom na to da se Ministarstvo pravosuđa ne trudi uspostaviti pravu komunikaciju s Vrhovnim sudom. Ono što govorim ja ili što se govori na općoj sjednici Vrhovnog suda, u Ministarstvu pravosuđa potpuno se ignorira. Ministarstvo pravosuđa u proteklih godinu dana nijednu primjedbu Vrhovnog suda nije uvažilo.

NACIONAL: A kako komentirate oslobađajuće presude za ratno profiterstvo i nezakonitu privatizaciju jer odlaze u zastaru, kao u slučaju Ive Sanadera, ali i Đure Gavrilovića?

Nakon odluke Ustavnog suda ta se kaznena djela gotovo u cjelini više ne mogu progoniti zbog zastare. Ustavni sud dao je jedno tumačenje po kojem se mogu progoniti samo ona djela koja nisu zastarjela do momenta izmjene Ustava. Za to mišljenje Ustavnog suda pravna struka je generalno rekla da takva interpretacija uopće nije točna.

Dapače, smatra se da je time Ustavni sud prekoračio svoje ovlasti. Naime, Ustavni sud je ovlašten samo tumačiti Ustav, ali ne smije ići tako daleko da ga mijenja, a u ovom se slučaju upravo o tome radi.

NACIONAL: Kako je Ustavni sud mijenjao Ustav izvan svojih ovlasti?

Ustavni sud je jasnu ustavnu normu svojim tumačenjem promijenio tako da ona ima bitno suženi doseg. Ustavna norma je išla za tim da omogući kazneni progon onih djela koja su došla u zastaru da bi se sanirao nedostatak iz prošlosti kada se nisu podizale optužnice za ratno profiterstvo i kaznena djela u pretvorbi i privatizaciji. Tako je Ustavni sud suzio doseg ustavne norme izravno suprotno onome što se tom izmjenom Ustava htjelo postići. Zbog toga se sada ta kaznena djela uopće ne mogu procesuirati. Postavlja se pitanje jesu li sada redovni sudovi, na čelu s Vrhovnim sudom, vezani tom odlukom.

NACIONAL: Jesu li onda Vrhovni sud i ostali sudovi vezani tom odlukom Ustavnog suda o ratnom profiterstvu?

Kazneni suci se time uopće nisu zamarali, nego su to primili zdravo za gotovo. Vezano za tu temu napravio bih jednu paralelu. Prije godinu, dvije na razini Europske unije imali smo sličnu situaciju u odnosima između najviših sudova u Europskoj uniji. Riječ je bila o odnosu njemačkog Saveznog ustavnog suda i Suda EU-a. Radilo se o tome da je Sud EU-a podržao odluku Europske centralne banke iz koje je proizilazila velika financijska obveza za njemačku vladu da sudjeluje u sekundarnom otkupu obveznica kojima je Europska banka pomagala južnim državama Unije, Grčkoj i Italiji, da ne bankrotiraju. Ali njemački sud je ocijenio da je takvo financiranje, u kojem je Njemačka sudjelovala s 24 posto, dovelo u pitanje sposobnost njemačke vlade da vodi gospodarsku politiku, a ta je politika u nadležnosti njemačke vlade kao države članice.

‘Srbija zlorabi pojam univerzalne jurisdikcije. Taj se princip primjenjuje samo kad neka zemlja ne može uopće provesti sudski postupak, o čemu u ovom slučaju nije riječ. U svakom slučaju, ta je stvar ispolitizirana’

NACIONAL: Kakav je bio rasplet tog spora?

Njemački savezni sud rekao je Sudu EU-a da je on tom svojom odlukom djelovao prekoračivši svoje ovlasti, da u tom predmetu nije odlučivao o pravu EU-a, nego je ušao u nadležnost Njemačke, zemlje članice, za što nema ovlasti. Njemački sud nije prihvatio presudu EU-a u tom dijelu. Ta je situacija identična situaciji u Hrvatskoj kada je riječ o ovlastima Ustavnog suda i ovlastima Vrhovnog suda. Kada je Ustavni sud odlučio protumačiti izmjene Ustava u dijelu nezastarijevanja ratnog profiterstva, on de facto nije protumačio Ustav nego ga je izmijenio, a time je prekoračio ovlasti. Stoga mi na Vrhovnom sudu, kao i redovni sudovi, nismo u obvezi poštovati odluku Ustavnog suda kojom je izašao izvan svojih ustavnih kompetencija.

NACIONAL: Što to konkretno znači za odnos Ustavnog i Vrhovnog suda?

Ne može se odnos Ustavnog suda i Vrhovnog suda svesti na to da je Vrhovni sud neki mali đak. Tu bi sada kazneni suci, ako su doista suci i žele primjenjivati Ustav i pravo, trebali razmišljati o tome kako suditi u takvim predmetima. Međutim, iz dosadašnjih razgovora stekao sam dojam da oni uopće za to nemaju volje. Ne znam radi li se tu samo o komociji ili im nije poznat taj primjer iz koji sam naveo iz prakse Suda EU-a. Na kaznenu praksu utječe jako puno faktora i mora se dobro razgraničiti tko je i za što odgovoran. U zadnja dva tjedna vidjeli smo da sami sudovi ne rade dobro, pogrešno izriču sankcije jer pogrešno tumače pojam olakotnih okolnosti, ali na loš rezultat utječu i loši propisi kao što je taj Zakon o pravnim posljedicama presude i rehabilitacije. Na loš rezultat utječe i odluka Ustavnog suda o ratnom profiterstvu, koja je potpuno neprihvatljiva jer je onemogućila progon svih kaznenih djela ratnog profiterstva i kaznenih djela u pretvorbi i privatizaciji unatoč tome što imamo i Ustav i poseban Zakon o nezastarijevanju kaznenih djela ratnog profiterstva i kaznenih djela iz procesa pretvorbe i privatizacije još iz 2011. godine. Taj zakon je donesen temeljem izmjena Ustava. Jednom odlukom Ustavnog suda primjena tog zakona je kompletno anulirana. Jedan profesor kaznenog prava to je nazvao šizofrenom situacijom.

NACIONAL: Kako komentirate optužnice za ratni zločin hrvatskim pilotima, podignute u Beogradu?

Srbija zlorabi pojam univerzalne jurisdikcije. Taj se princip primjenjuje samo kad neka zemlja ne može uopće provesti sudski postupak, o čemu u ovom slučaju nije riječ. Taj postupak na principu univerzalne jurisdikcije bio je pravilno primijenjen u Njemačkoj, kada je sud proveo postupak zbog ratnog zločina nad civilnim stanovništvom protiv jednog sirijskog državljanina koji je živio u Njemačkoj. Ispostavilo se da je to bio neki general Asadove vojske koji je nemilosrdno ubijao suprotnu stranu u građanskom ratu u Siriji, a bio je dostupan njemačkom pravosuđu. Srbija sada pokušava suditi hrvatskim pilotima koji uopće nisu na njenom teritoriju. U svakom slučaju, ta je stvar ispolitizirana. Da su imalo ozbiljni u tim svojim optužbama, poštovali bi izvornu nadležnost bilo sudova u Bosni i Hercegovini ili Hrvatskoj. Cijela je stvar suspektna zato što su taj slučaj istraživali i haški istražitelji i ništa nisu poduzeli.

NACIONAL: Jesu li prema tom načelu u Njemačkoj sudili i Josipu Perkoviću i Zdravku Mustaču, visokim dužnosnicima jugoslavenske i hrvatske tajne službe?

Tu nije bila riječ o univerzalnoj jurisdikciji, nego o europskom uhidbenom nalogu u slučaju izručenja Perkovića i Mustača. Povodom te odluke, a potvrdili su je Vrhovni i Ustavni sud, cijela pravna struka, uključujući i Državno odvjetništvo, utvrdila je da taj stav nije bio ispravan.