Otkako se posljednjih tjedana u javnosti ponovo otvorila tema o velikoj pljački državnog novca pod krinkom naoružavanja Hrvatske, novine su kao ključnog svjedoka opet počele spominjati Tereziju Barbarić. Ona je 90-ih radila u Privrednoj banci Zagreb, te kao šefica kabineta ministra financija Joze Martinovića. Bila je i savjetnica Martinovićevih nasljednika na toj funkciji, a istodobno i neformalna šefica financija RH Alana u vrijeme kada je ta tvrtka imala monopol na poslove naoružavanja Hrvatske. Ona je bila glavna osoba preko koje su se vršila plaćanja u inozemstvo, često prema posve nepoznatim tvrtkama i za netransparentne pošiljke. Provodeći naredbe svojih nadređenih, procjenjuje se da je ona u inozemstvo plasirala gotovo dvije milijarde dolara. Za najveći dio tih transakcija ne postoji povratna dokumentacija koja bi danas pokazala što je za taj novac kupljeno i koliko je točno plaćeno. Zato se s pravom govori o pljački države nevjerojatnih razmjera.

Terezija Barbarić je u ekskluzivnom razgovoru za Nacional, inače njenom prvom intervjuu u životu, opisala kako je dospjela na tu funkciju, koje je poslove obavljala, kako je odobravala slanje novca u inozemstvo, na kakve je probleme nailazila, te kako je postala svjesna da se našla u središtu nevjerojatne pljačke u kojoj su glavnu ulogu najvjerojatnije imali neki njeni tada nadređeni državni dužnosnici.

Odabir bez protekcije

NACIONAL: Gdje su vas zatekli prvi demokratski izbori i kako ste došli u poziciju da isključivo vi vršite plaćanja enormnih sredstava u inozemstvo, radi naoružavanja i obrane Hrvatske?

– Tada sam radila u Privrednoj banci Zagreb na poslovima deviznih plaćanja u inozemstvo. Kada je Jozo Martinović trebao postati direktor banke, tadašnji direktor Martin Katičić zamolio me da Martinoviću postanem pomoćnica i savjetnica, jer je Martinović bio stručnjak za domaće poslovanje, ali nije znao strane jezike niti je poznavao platni promet s inozemstvom. Izabrali su me bez protekcije, jer sam jako dobro poznavala devizno poslovanje i govorim tri strana jezika. Martinović je ubrzo postao ministar financija i pitao bih li ja htjela u ministarstvu nastaviti posao koji mi se nudio u PBZ-u. Bio je član partije, nikad nije htio biti član HDZ-a, a prihvatio je tu funkciju jer je to doživljavao kao svoju dužnost da pomogne državi. U Ministarstvu financija bila sam šefica njegova kabineta. Prihvatila sam, ne znajući što me čeka. U PBZ-u sam radila od 1985. i to je bilo moje prvo radno mjesto. Budući da sam završila smjer vanjske trgovine na ekonomskom fakultetu, uvijek sam radila u deviznom sektoru, dijelom i zbog poznavanja stranih jezika, jer sam dugo živjela u Nizozemskoj. Ondje sam živjela od devete godine i vratila sam se u Zagreb kada sam imala 21 godinu. Moj otac je radio u tadašnjoj Jugomontaži, pa smo se zato preselili u Nizozemsku. On je uvijek htio da se vratim u Hrvatsku, tako da sam odustala od studija medicine u Haarlemu, iako sam već bila primljena na fakultet. U PBZ-u sam prešla put od pripravničkog staža do poslova kreditnih odnosa s inozemstvom.

NACIONAL: Kako ste zapravo počeli raditi novi posao?

– Tih dana nisam ni znala koji je točno moj posao. Radila sam ono što bi mi Martinović rekao da napravim. Isprva su to bile neke doznake u inozemstvo, ali ja uopće nisam bila svjesna što se događa. Martinović mi je naređivao da platim goleme iznose novca na račune u raznim inozemnim bankama. Svoje bankarsko znanje trebala sam iskoristiti tako da sva plaćanja nesmetano prolaze, te da izdvojeni novac u vrijeme embarga na uvoz oružja ne završi u blokadi. Račun u Villachu

NACIONAL: Kako su izgledale te naredbe? Je li vam ministar govorio što plaćate?

– Nije. On je znao što se plaćalo, ali se pismeni tragovi o tomu što se plaćalo u arhivi Ministarstva financija ne mogu pronaći. Ja sam kroz modele plaćanja polako shvaćala o čemu se radi, pogotovo kad je počela isplata gotovine. Bila sam strašno naivna i ozbiljno sam prišla poslu, a kad sam shvatila o čemu je zapravo riječ, više se nisam mogla povući – Franjo Tuđman i Gojko Šušak osobno su mi zabranili da se povučem iz tog posla.

NACIONAL: Zašto mislite da u tomu niste trebali sudjelovati? Koliko ste novca tako isplatili prema inozemstvu?

– Počele su zloporabe novca. Teško mi je precizno govoriti koliko sam novca osobno transferirala izvan Hrvatske po raznim osnovama. U svakom slučaju mnogo više od 500 milijuna dolara.

NACIONAL: Na koje ste račune isplaćivali novac? Kako su oni nastajali i tko je sve imao ovlasti s tih računa podizati ili uplaćivati novac?

– Prva sredstva koja smo koristili za uspostavu i obranu suvereniteta Hrvatske bila su ona koja su bila označena šifrom EDP – evidencijski devizni priljev. U bivšoj Jugoslaviji tvrtke koje su izvozile imale su devizna sredstva, koja su bile dužne prodati državi. Kako mi tada nismo imali devize, to je bio prvi novac, prve devize koje su se koristile za razna plaćanja. To je bio početak – 20 posto iz mase ukupno izvezenog novca trebalo se prodati državi. Nakon toga otvoreni su prvi računi u inozemstvu, pa su počela pritjecati veća sredstva. Prvi takav račun otvorio je Hrvoje Šarinić u Švicarskoj 1990. Ne znam tko je sve bio potpisnik tog računa, ali on sigurno jest. Budući da se švicarska vlada nije složila s time da mi tamo imamo račun, jer se počelo svašta događati u bivšoj Jugoslaviji, račun se moralo otvoriti u drugoj banci. Potom se otvorio račun u Villachu, čiji su potpisnici bili Gojko Šušak, Hrvoje Šarinić i Jozo Martinović i nitko drugi, bar ne do 1998. Do tada potpisnik nije bio niti Vladimir Zagorec. Šušak je nedugo po otvaranju tog računa poslao dopis iseljeništvu i zamolio ih da novac dostavljaju na račune koje smo imali otvorene u toj banci. U svakom trenutku se znalo koliko je novca na računu. Međutim, kako je to otvorio tada ministar useljeništva, a kasnije i ministar obrane Gojko Šušak, sva je prepiska vezana uz te račune dolazila k njemu u Ministarstvo obrane, konkretno njegovoj tadašnjoj tajnici Dunji Zloić. Ministarstvo financija nikad nije imalo nikakve veze s tim računom.

NACIONAL: Bez obzira na rat, je li normalno da Ministarstvo financija nema pojma o takvim transakcijama?

– Normalno bi bilo da sve te poslove radi Ministarstvo financija, a da Ministarstvo obrane eventualno naručuje od Ministarstva financija da plaća pojedine stavke. Nemojte mene pitati zašto se tako radilo.

NACIONAL: Račun u Villachu je zatvoren 1998. Ako tvrdite da se točno znalo koliko je novca bilo na tom računu, kako to da se zapravo ne zna gdje je on sve završavao? Što je s drugim računima?

– Zadnja isplata s tog računa bila je 2 milijuna maraka karmelićankama, i ostalo je još tri milijuna, koji su kasnije završili na računu Zaklade hrvatskog državnog zavjeta. Nisam bez razloga spomenula kamo su dolazila izlistanja i tko je imao uvid u to gdje je novac završavao. Ja to ne znam, iako po mojim saznanjima nije bilo toliko ružno koliko se priča u medijima. Dunja Zloić bi sigurno mogla ispričati što zna o zbivanjima iz tog vremena. U mogućim kriminalističkim obradama koje bi se bavile tom problematikom i neke naše banke mogle bi biti od velike koristi. Ja sam koristila sredstva, ali nisam imala uvid u te račune, tko ih zapravo koristi i koji su pravi razlozi isplata.

Zloporaba novca

NACIONAL: Za što su se sve koristila sredstva s tih računa?

– Za ono za što su ministar obrane i drugi dali direktivu. Ja nikad nisam imala fakture u rukama, niti sam ih htjela imati. Ja sam samo vršila plaćanja. Pripremila bih nalog, a potpisivao bi ga pomoćnik ministra ili ministar. Zatim bi to otišlo u Privrednu banku. Ondje bi to završilo prvo kod Katičića, direktora banke, on bi to pogledao, napisao “suglasan” i dao paraf, i onda bi to išlo u proceduru doznačivanja u inozemstvo. Ja nisam ništa mogla improvizirati, jer su uvijek bile duple ili troduple provjere.

NACIONAL: Znači li to da je i Katičić bio kreativan u smišljanju razloga plaćanja i doznačivanja? Kako se banka osiguravala da doznaka ne padne?

– Trebalo je ispuniti obrazac br. 14 i onda bi swiftom novac odlazio na vanjske račune. On se u to nikada nije miješao, nego je samo provjeravao treba li se nešto platiti ili ne. Nije se moglo napisati “uvoz tenkova”, nego je trebalo nešto izmisliti. Katičić bi i sam mogao objasniti kako su se vršila plaćanja. Ja mogu govoriti samo o stvarima za koje sam sigurna i imam točne spoznaje.

NACIONAL: Koliko vam je vremena trebalo da shvatite da se radilo o zloporabama novca?

– Shvatila sam to dva do tri mjeseca nakon što sam došla u Ministarstvo financija, kada su se razni čudni poslovi počeli nevjerojatno širiti. Počeli su se gomilati računi, sve veća plaćanja, gotovina se morala pribavljati, i meni je bilo očito da nešto nije u redu. Martinović mi je samo davao pismene ili usmene naloge koliko novca da prebacim u neku banku.

NACIONAL: Godinama se spominju imena suspektnih ratnih profitera poput Ferdinanda Jukića, Ivana Mikulića, Marina Tomulića… Jeste li čuli za te ljude?

– Lagala bih kad bih rekla da nisam čula za njih. No s tim ljudima nisam surađivala. Najlakše je prebacivati odgovornost na ljude kojih više nema, ali oni su razgovarali isključivo s Martinovićem. Ja im nisam davala novac. Paravan za državne račune

NACIONAL: Kakva je bila suradnja između Martinovića i RH Alana u kojem ste također bili neformalna šefica financija?

– Kada je Jozo Martinović prestao biti ministar financija, nas dvoje smo se vratili u PBZ, gdje smo nastavili obavljati iste poslove koje smo radili u Ministarstvu, ali kao viši savjetnici direktora banke. Tada je i osnovan RH Alan, u čiji je upravni odbor po funkciji ušao ministar financija, ministar obrane, ministar policije te Franjo Gregurić i Jozo Martinović, kao doživotni članovi, imenom i prezimenom. Oni su znali ili su trebali znati sve što se tada događalo. U RH Alan ubacili su mene, bila je tu i Snježana Šiprak i još neki ljudi. Kad sam radila za RH Alan, ništa se bitno nije promijenilo, samo je nalogodavac postao RH Alan, odnosno Vladimir Zagorec, a ne više Ministarstvo financija, niti Oblatio AVV Aruba.

NACIONAL: Što se zapravo krilo iza nalogodavca označenog imenom Oblatio AVV Aruba?

– Bio je to jedan od deviznih računa pokojnog Stevena Dizdara otvoren u Privrednoj banci. On je imao i brojne druge račune svojih off-shore tvrtki, te smo u dogovoru s njim koristili nazive tih tvrtki kao paravane za državne račune. Steven Dizdar bio je brat supruge Miomira Žuvele, poduzetnika čija je tvrtka tada imala sjedište u tadašnjem hotelu Esplanade. Dopustio nam je da koristimo ime jedne njegove tvrtke umjesto Ministarstva financija, kako bismo zameli tragove. Sredstva nisu išla preko njegova računa, nego smo samo koristili naziv njegove tvrtke. Kako država nije imala sredstava, Martinović je pronašao način da koristeći paravanski naziv te tvrtke dobijemo neki kredit – da bismo ga realizirali, deponirali smo 9 milijuna USD u Londonu. Međutim, ništa od toga se nije dogodilo, jer su se određene osobe počele involvirati u te transakcije i onda sam ja rekla ministru da mi je to sumnjivo i da od toga neće biti ništa.

NACIONAL: Tko se to počeo involvirati?

– Pokojni Dizdar, koji je počeo tvrditi da su to njegova sredstva. On je promijenio ulogu. Kad sam htjela povući ta naša sredstva izvana, vidjela sam da su blokirana.

NACIONAL: Kakvi su bili odnosi između njega i Martinovića?

– Očito su bili jako dobri. Nakon što je Jozo Martinović umro, ja sam se potrudila da dokažem da su to naša sredstva. Ja sam bila potpisnik na tom računu. Na kraju sam uspjela državi vratiti 12 i pol milijuna dolara, koji su se vratili u proračun. Utoliko nije točno da je samo Hrvoje Šarinić s nekih od računa u inozemstvu vratio novac u Hrvatsku. Bez suvisle informacije o novcu

NACIONAL: Tko se u RH Alanu pojavljivao kao korisnik sredstava? Kome se plaćalo?

– Ništa se nije mnogo promijenilo otprije, promijenio se samo nalogodavac. Sredstva su išla po nalogu i uputama Vlade, a ministar je davao direktive. Dobila bih papirić, ili bi me nazvao Zagorec ili Snježana Šiprak, njegova tajnica. Znali su mi i na pager poslati nalog. Ne znajući da će to jednog dana biti zanimljivo, sebi sam 1997. zapisala, primjerice: 2. siječnja 1997., poziv Snježana u 13.15 sati, 115 tisuća platiti Latham & Watkinsu. Mislim da je to bilo za suđenje u Haagu. Telefonski poziv u 10.55, 27.500 platiti u Blackstone. Delaware isto. Na pager sam dobila poruku da se treba u Virginiju platiti 61 tisuću dolara.

NACIONAL: Što je Virginia?

– To trebate pitati Zagorca.

NACIONAL: Kakva je u to vrijeme bila uloga Upravnog odbora RH Alana? Je li itko ikada postavio neka pitanja komu se zapravo i što plaćalo?

– Kad su se održavale sjednice Upravnog odbora, ja sam trebala složiti neku bilancu. Uredno bih napisala kamo su plaćanja išla, koji iznos, gotovinska plaćanja sam navodila posebno, odakle su sredstva došla, i te popise bih predala. Nikad nisam bila na sastancima tih odbora.

NACIONAL: Spomenuli se i neka gotovinska plaćanja?

– Postoje dokumenti na kojima se vidi da sam ja potpisana na nalozima da se Zagorcu isplati novac u gotovini. Ja sam sjedila kod Katičića, pa bih dala nalog našem trezoru da tom gospodinu isplate određeni iznos. Gotovinu mu je isplaćivala direktorica poslovnice PBZ-a u Ulici Račkoga 6. Što je učinio s tim novcem – ne zna se pouzdano. To zna samo Zagorec, a trebali bi znati i članovi Upravnog odbora. U nekim slučajevima gotovinu su podizali i neki Zagorčevi ljudi – primjerice, “sitniš” od 500.000 eura podigao bi njegov čovjek i otišao.

NACIONAL: Jeste li kao šefica financija RH Alana ikada dobili neke povratne dokumente? Je li se ikad Zagorec vratio s nekim računom iz kojeg bi se vidjelo na što je novac potrošen?

– Ne. Zanimljivo je što je sve bilo pokrivano oznakom državna tajna. U slučaju poslovanja RH Alana nikada nisam vidjela da se nešto opravdalo nekim dokumentima. To ne mora nužno značiti da je novac ukraden, ali imovna stanja i poslovi nekih ljudi umiješanih u te transakcije pokazuju da postoji itekako osnovana sumnja da se takvo što sigurno u određenoj mjeri dogodilo.

NACIONAL: Koliko je novca na taj način otišlo tako da ga je preuzeo Zagorec i da niste imali nikakav trag što se dogodilo s novcem?

– Jako mnogo – više od 500 milijuna dolara. Za moje doznake se može sve saznati, mogli su se skidati faksovi koje sam slala, a i u Privrednoj banci sigurno postoje moji nalozi na mikrofilmu. Znači da se na temelju tih dokumenata neke ljude može pitati na što su potrošili taj novac. Sve banke bilježe na što se troši novac. RH Alan je imao otvoren devizni račun u Privrednoj banci, i za sve što se događalo banka mora imati dokumentaciju. Ondje moraju imati i dokumentaciju Ministarstva financija i RH Alana.

NACIONAL: Nedavno su u novinama objavljeni faksimili s vašim potpisom iz kojih se vidi da je novac od prodaje državnih stanova korišten za nabavu oružja. Koliko je tog novca potrošeno i kako se sve to radilo?

– O tim prihodima evidenciju ima Hrvatska narodna banka. Radilo se po istom obrascu, kao i s drugim proračunskim novcem, koji se u velikoj mjeri najvjerojatnije trošio bez pokrića.

NACIONAL: Znate li koliko je novca iz dijaspore, te s kojih računa pristiglo za potrebe uspostave i obrane suvereniteta Hrvatske?

– Najviše tog novca odlazilo je na račune potpore u Villachu, o čemu sam već govorila. Gotovina se prikupljala i na raznim skupovima, turnejama i sličnim zbivanjima. U Hrvatsku se često donosila gotovina u torbama i davala nekim ljudima, koji taj novac nisu ni uredno brojili, niti izdavali potvrde o primitku tako prikupljenih sredstava. Mislim da to s pravom otvara pitanje kako se taj novac trošio. Bilo je i nekoliko slučajeva da su iseljenici dizali kredite i beskamatno posuđivali taj novac državi na određeni rok. U tim slučajevima takav se novac na kraju vraćao, ali teškom mukom, upravo zbog toga što je državna uprava neuredno vodila dokumentaciju. Pitanje je koliko još ima takvih ljudi, koji su posudili novac državi, a nije im vraćen.

NACIONAL: Znate li nešto o nekim drugim računima koji su korišteni, posebno onima koji su valjda trebali biti svojevrsna međupostaja na putu novca iz dijaspore prema državnom proračunu?

– To se pitanje tek treba otvoriti. Ključno je locirati gdje se takvi računi potencijalno nalaze. Pouzdano znam da u inozemstvu postoji više neaktivnih računa na kojima se nalazi novac iz dijaspore namijenjen potpori Hrvatskoj, koji do danas nitko nije povukao. Vjerojatno potpisnici tih računa čekaju da se na to zaboravi, kako bi taj novac otuđili.

NACIONAL: Kako to znate?

– Po reakcijama brojnih ljudi iz dijaspore s kojima sam tijekom godina bila u kontaktu zbog posla koji sam obavljala. Najveći dio njih nikada nije dobio suvislu informaciju gdje je njihov novac završio. Oni su samo dobivali upute gdje u inozemstvo da ga šalju. Možda bi ti ljudi mogli danas dati dragocjene podatke i pomoći u rješavanju tog problema.

Crkvenčeva briga

NACIONAL: Jeste li imali neugodnosti zbog poslova koje ste radili i kada su one počele?

– Kada je Jozo Martinović umro, ja sam se našla u jako ružnoj situaciji jer je njegova soba već drugo jutro bila zaključana. U njegovu sobu sam s jedne strane mogla ući samo ja, a s druge strane direktor banke Martin Katičić. Pretpostavljam da je to napravio direktor banke, da ne bi nestali Jozini papiri. Nakon nekoliko dana bila sam pozvana na jedan sastanak kojem su prisustvovali Vladimir Zagorec, Mate Laušić, Josip Ferek, Martin Katičić, Snježana Šiprak i ja. Tada su mi uzeli svu dokumentaciju o tim tajnovitim isplatama. Čak su uzeli i moje privatne registratore, iako sam molila Zagorca da mi ih vrati. Ubrzo se Zagorec od mene distancirao, a nakon nekoliko godina zamolio me da se povučem s poslova koje sam dotad obavljala.

NACIONAL: Zašto?

– Počeo se distancirati nakon što sam se udala za Dubravka Barbarića, s kojim je Zagorec prije prijateljevao. Možda se bojao da ću ja povjerljive informacije o RH Alanu davati svom suprugu, što je bila glupost. Zagorec je očito shvatio da moj suprug neke stvari zna bolje od njega, te da bi vrlo lako mogao rekonstruirati kako se novac pljačkao ako bi od mene doznao što se i kako plaćalo. Dubravka sam upoznala kada je, kao njihov zastupnik, došao s nekim stranim prodavateljima oružja na sastanak sa Zagorcem, a Zagorec je pozvao mene da mu prevodim.

NACIONAL: Kako ste otad surađivali sa Zagorcem?

– Jednostavno sam prema njemu postavila jednu profesionalnu barijeru koju je morao poštovati. Poslije su me u nekoliko navrata pokušali šikanirali, ali istodobno su me se neki ljudi bojali, jer su bili svjesni da znam neke stvari koje bi valjda zauvijek trebale ostati tajnom. Isprva se direktor Katičić prema meni nekorektno ponašao, tek je kasnije shvatio da sam mu ja bila jedina podrška. Ponajviše zbog takvog njegova odnosa 1. siječnja 1995. prešla sam raditi u Ministarstvo financija, kamo me pozvao Božo Prka. Ondje sam bila viši savjetnik, ali su se tajnoviti poslovi nastavili.

NACIONAL: Zar je i 1995. postojala potreba za kupnjom oružja?

– Da, sve se nastavilo, samo su iznosi bivali sve veći. Činilo se kao da se pripremamo za rat protiv svih zemalja u okruženju – samo mi nije jasno gdje se sve to oružje danas nalazi. U Ministarstvu financija sam radila sve do trećesiječanjskih izbora. Tada su me prebacili u poreznu upravu gdje i danas radim. Tamo su se prema meni ponijeli vrlo korektno, što mi je uvelike olakšalo prilagodbu na novi posao. Bila sam maknuta od svih i svačega, a vjerojatno je mnoge bilo strah da se ne sazna što se sve prije radilo. U RH Alanu sam prestala raditi 1998. Tada su mi opet došli u Ministarstvo pokupiti svu dokumentaciju. Došla su dva djelatnika Ministarstva obrane i zatražili da im predam sve papire. Tom prilikom su mi uzeli i bijeli VW golf koji sam 1992. od Zagorca dobila na korištenje. Bio je to ukradeni automobil – jedan od mnogih s crnog tržišta koji je završio u MORH-u. To sam doznala tek nakon što sam automobil vozila nekoliko godina. Josip Ferek je svake godine dolazio mijenjati gume.

NACIONAL: Kako ste se nosili s pritiscima?

– Dana 15. srpnja 1999. završila sam u bolnici – imala sam teški infarkt, napuknuće aorte, plućnu i srčanu emboliju, upalu pluća… Jedva sam preživjela. Dok sam se još borila za život i primala infuziju, jedan dan mi je na vrata došao liječnik i rekao da su došla dva gospodina iz MUP-a i da za mene imaju nekoliko pitanja. Jedan od njih htio je da mu kažem koja još saznanja imam o transferima novca, imam li još kakvu dokumentaciju, jesam li kakve papire ostavila svojoj djeci i slično. Odbila sam odgovarati na pitanja, jer mi nisu znali objasniti zbog čega se zapravo o tome raspituju. One koji su ih poslali valjda je bilo strah što sve znam, pa su se htjeli osigurati za slučaj da ne preživim.

NACIONAL: Nakon izlaska iz bolnice nastavili ste raditi u Ministarstvu financija.

– Da, ali su me prebacili u poreznu upravu, a ja sam otišla na bolovanje. No već drugi dan nakon smjene vlasti nazvao me ministar Crkvenac i pitao koji je to način da ja u petak u 10 ujutro nisam na poslu. Rekla sam mu da imam pravo na bolovanje. Nije mi baš jasno kako je ministar vodio računa baš o meni – nisam sigurna da mu je bila praksa da se tako brine o svim svojim djelatnicima.

Tko je kriminalac, a tko domoljub

NACIONAL: Je li vas itko iz policije suvislo ispitivao o tajnim računima i zbivanjima iz tog vremena?

– Tek nakon smjene vlasti 2000., ali ih je uglavnom zanimalo poslovanje RH Alana. Tada sam shvatila da je Martin Katičić potvrdio sve ono što sam ja govorila. Očito je tek tada shvatio da sam mu ja bila zaštita, a ne protivnik. Postoji još mnogo tajnih računa u inozemstvu za koje se ni danas ne zna. Podržavam predsjednika Mesića, premijera Sanadera i državnog odvjetnika Bajića i pomoći ću koliko mogu da se sve to istraži i utvrdi istina. Osobno nemam ništa protiv Zagorca, samo želim da se utvrdi tko je što radio.

NACIONAL: Kako komentirate posljednja zbivanja vezana uz tu problematiku, kao i činjenicu da je ta tema otvorena tek na marginama suđenja Hrvoju Petraču?

– To se trebalo još davno prije napraviti. Međutim, pitanje je koliko je ljudi uključeno u to i kako će sve završiti. U Večernjem listu se svojedobno moglo pročitati kako policija, vjerojatno na temelju razgovora sa Zagorcem, sumnja i da smo ja i moj suprug mogli biti potencijalni otimači djeteta Vladimira Zagorca. On očito ne može mirno spavati, jer ne zna što ja sve znam. Vjerojatno ga je strah da ću ja s time izići u javnost, ali je degutantno mene sumnjičiti za otmicu djeteta. Zagorec nema razloga da me mrzi. On mene čak tereti da sam ga ucjenjivala, što je također netočno.

NACIONAL: U Feralu je prošli tjedan objavljen tekst koji upućuje na to da bi se vas trebalo pritvoriti kao suučesnika u kriminalnim radnjama. Kako to komentirate?

– Treba se postaviti pitanje tko je tu kriminalac, tko je domoljub, a tko se okoristio i obogatio tijekom rata. Neka se napokon sagleda tko je što imao prije rata, tko je radio za državu, a tko samo za sebe. Mene su te teze uzdrmale. Imam obitelj, dvoje djece i muža i ne želim da netko mojoj djeci kaže da im majka treba završiti iza brave. Do ovog razgovora s vama, nikada nisam ni neformalno kontaktirala s novinarima. Zato me još više čude neka podmetanja da sam periodično puštala prema javnosti dio dokumenata. To su mogli činiti samo oni koji ih po prirodi posla koji obavljaju trenutačno imaju.

NACIONAL: Kada se svojedobno u medijima počelo pisati o mogućoj pljački državnog novca pod krinkom naoružavanja zemlje, u nekim se krugovima počela neformalno širiti priča da ste vi ludi i neuračunljivi. Kako to komentirate?

– Ako je to točno, riječ je vjerojatno o glasinama koje namjerno šire oni koji zbog svojih aktivnosti iz tog vremena ne mogu mirno spavati.

—

Katičić i Martinović

Terezija Barbarić kaže da je početkom devedesetih naloge za plaćanje primala od ministra financija, kasnije višeg savjetnika u PBZ-u, Joze Martinovića. Nakon Martinovićeve smrti nadređen joj je bio direktor Privredne banke Zagreb Martin Katičić. Za Katičića kaže da je isprva prema njoj bio nekorektan, ali kasnije je promijenio ponašanje.