Objavljeno u Nacionalu br. 395, 2003-06-10

Vratit ću se i razgovarati s istražiteljima ako mi daju status osumnjičenika

Prije nekoliko dana susreo sam se s generalom Antom Gotovinom. Bila je to prilika da opširno razgovaramo o pitanjima koja zanimaju hrvatsku javnost a koja se tiču sadašnje pozicije generala Gotovine. Opušteno i razborito Ante Gotovina odgovorio mi je na niz pitanja o tome zašto je prije dvije godine nestao iz javnosti i kako on gleda na događaje koji su prethodili njegovoj odluci. Razgovarali smo i o njegovoj ulozi u operacijama za vrijeme, tijekom i nakon Oluje, a koje su odigrale odlučujuću ulogu da dođe do potpisivanja potpisivanja Daytonskog sporazuma i završetka rata u Hrvatskoj i BiH. Ante Gotovina nije se doimao kao čovjek koji je u bijegu i koji ima strah od hvatanja. Naprotiv, bio je miran, izgledao je svježe i u dobroj fizičkoj i psihičkoj formi te spreman, kako je rekao, da i službeno objasni svoj stav prema optužnici Haaškoga suda ako mu zato bude pružena prilika.

Ante Gotovina, koji je već dvije godine u bijegu zbog optužnice koju je HaaŠki sud podigao protiv njega, susreo se s novinarom Nacionala Ivom Pukanićem i dao mu ekskluzivni intervju u kojemu je iznio svoj stav prema haaškoj optužnici i okolnostima koje su ga prisilile na odlazak Nacional: Kako provodite dane kao bjegunac za kojim je raspisana potjernica Haaškog suda?

AG: Ja se ne smatram bjeguncem. U tako teškim situacijama u kakvoj se ja trenutno nalazim najvažnije je da je čovjek u glavi potpuno čist. Mentalno zdravlje je povezano i s fizičkom snagom i na tome puno radim. Ustajem dosta rano, vježbam, doručkujem, a potom čitam… Dosta sam knjiga pročitao u ove dvije godine i puno toga naučio. Ni u jednome trenutku nisam se propustio beznađu zato jer znam da upornošću i radom na samome sebi mogu svladati ove teške trenutke. Svijest o mojoj nevinosti i spoznaja da ću ponovo jednoga dana moći normalno živjeti u Hrvatskoj zajedno sa svojom obitelji i prijateljima, daju mi strpljenje i snagu da izdržim, jer sam siguran da će na kraju istina pobijediti. A prezentiranje istine je jedino što meni može pomoći da se vratim normalnom životu.

Nacional: Kako vi i vaša obitelj podnosite odvojenost i pritiske?

– Svatko nosi svoj križ na leđima, a moja obitelj i dio moga križa no spremna je trpjeti zajedno sa mnom koliko treba sve dok se ne dokaže istina.. Ne želimo se nikome žaliti. Vodi nas spoznaja da ćemo na kraju biti ponovo zajedno. Sadašnju situaciju prihvaćamo realno. Iz nametnute situacije ne možemo pobjeći ali sigurno ni od koga nećemo tražiti milost. Milost traže samo oni koji su krivi. Sve ono čemu se ja iskonski protivim, ono što je strano mojem biću, za to su me optužili. Zar to nije paradoks života? Otkad sam kao mladić ušao u Legiju stranaca živim u multietničkoj zajednici, naučio sam poštivati različitosti naroda, kultura, rasa … Vojnik sam, a vojničko ponašanje ne dopušta nikakvo iživljavanje nad ljudima, ne dopušta bezrazložno rušenje i paljenje kuća i protjerivanje.

Nacional: Ako niste ni za što krivi, zašto ste pobjegli od Haaškog suda?
– Dovelo me se pred gotov čin. Dan prije objavljivanja optužnice i uhidbenog naloga saznao sam privatnim kanalima što mi se sprema. Zar sam trebao čekati da me se strpa ni krivog niti dužnog u zatvor pa da bespomoćan čekam što će se sa mnom dogoditi? Nitko mi prije toga iz bivše vlasti nije rekao što se sprema i da sa mnom Haag želi razgovarati. O tome me ni nakon 2000. godine nitko iz sadašnje vlasti nije obavijestio. Da mi je predložen razgovor s haaškim istražiteljima u Zagrebu, kao što je to bilo s generalima Markačem i Stipetićem, istog trenutka bih se odazvao.

Nacional: Znači li to da vi priznajete Međunarodni kazneni sud za zločine počinjene na tlu bivše Jugoslavije? Do sada se stjecao dojam da vi Haag ne priznajete.

– Pa naravno da priznajem Haaški sud kao što priznajem i vladavinu prava. Nikad nisam dovodio u pitanje legitimnost tog suda. Pošto je dignuta optužnica protiv mene, znam da svoju nevinost moram dokazati pred tim sudom i da me ni jedan drugi sud na svijetu ne može osloboditi. Nažalost, do sada mi nije pružena prilika da u normalnim okolnostima potanko objasnim svoju ulogu u Domovinskom ratu.

Nacional: Zašto niste ispričali svoju istinu haaškim istražiteljima kad su 1998. godine zatražili da razgovaraju s vama? Tada ste odbili razgovarati s njima, kako to tvrdi vlada u svojem odgovoru na interpelaciju koju je povodom vašeg slučaja zatražio Joško Kontić u Saboru? Ne mislite li da ste sami krivi što ste se doveli u položaj bjegunca?

– Nisam odbio razgovarati s istražiteljima Haaškoga suda. Nisam to mogao učiniti naprosto zato što nisam ni znao da traže razgovor sa mnom. Nikad mi nitko te 1998. godine iz tadašnje vlasti nije rekao da Haag to traži. Uvjeren sam da protiv mene tužba nikad ne bi bila podignuta da mi je 1998. godine omogućeno da dam iskaz haaškim istražiteljima. Slučajno sam gledajući televiziju saznao sam da se nešto kuha oko mene. Kod kuće sam gledao Dnevnik kad je jedna od vijesti bio godišnji izvještaj tadašnjeg ministra Mate Granića.. U jednome trenutku rekao je “da je vlada u dogovoru s generalom Antom Gotovinom odlučila da on ne razgovara s Haaškim istražiteljima po pitanju ratnih zločina u akciji Oluja” . Samo što nisam pao sa stolca kad sam to čuo. Bilo je to prvi put da se moje ime spominje u vezi s Haaškim sudom, kao i to da sam se s vladom oko nečega dogovarao. Odmah sam nazvao odgovrne ljude u vladi i zatražio da mi objasne riječi Mate Granića. Odgovoreno mi je: “Ne brini ništa i ne miješaj se u državnu politiku. Sve će biti u redu”. Tada su se počele pojavljivati spekulacije u novinama o meni kao osumnjičeniku i potencijalnom optuženiku. Bio sam naivan vjerujući tvrdnjama da je sve to dio političke igre protiv desnice u koju se mene svrstavalo. Mene ne zanima ni ljevica niti desnica. Želio sam se baviti samo svojom strukom – a to je da budem vojnik i to izvan utjecaja politike i političkih manipulacija. Zahvaljujući svojoj naivnosti postao sam upravo žrtva političkih manipulacija.

Nacional: Ne mogu vjerovati da ste saznali za optužnicu samo dan uoči njezina objavljivanja.

– Zar mislite da bih mirno čekao objavljivanje optužnice i uhićenje da sam za to znao? Potrudio bih se da Haag sazna istinu i da odustane od optužnice. Kad je već podignuta optužnica, nisam imao izlaza morao sam ići na varijantu “kupovanja” vremena. Želio sam da to vrijeme iskoristim da uz pomoć svojih prijatelja pribavim dokaze koji će dokazati moju apsolutnu nevinost pred Haaškim sudom. Svega toga ne bi trebalo biti da je država funkcionirala i da je odradila svoju ulogu, odnosno da je Haagu prezentirala dokumente koji dokazuju moju nevinost. Sjećam se da me je pred samo obznanjivanje optužnice zvao novinar Globusa i tražio da je komentiram. Mnogobrojni napisi bili su mi već dozlogrdili pa sam mu odgovorio da su to spekulacije i da nema nikakve optužnice. Bio sam uvjeren da je tako, jer nisam ni pomislio da bi se mogla podići optužnica a da me o tome, ni iz prijašnje niti iz sadašnje vlasti, nitko ne obavijesti.

Nacional: Koga smatrate krivcem za to što vam se dogodilo?

– Ne želim u ovom trenutku govoriti o pojedincima i o tome tko je kriv za ono što mi se dogodilo. Ne bih sada htio raspravljati i uvlačiti se u politička razračunavanja i igre. Što je bivša vlast htjela postići kad mi je zatajila da haaški istražitelji traže sa mnom razgovor, to bi nekoga od njih morali pitati. No zamjeram i novoj vlasti, kad je već znala što mi se sprema u Haagu, što nije našla za shodno da me pozove, ako ne drukčije a ono kao glavnog inspektora HV-a, obavijesti me što se sprema i upita o mojoj ulozi 1995. godine. Jednom me je na razgovor pozvao Tomislav Karamarko, tada ravnatelj UNS-a. Bio je prisutan i njegov pomoćnik pukovnik Muharemi. Karamarko mi je tada rekao da bi mi mogao srediti sastanak s predsjednikom Mesićem. Odgovorio sam mu da je glupo da bude posrednik između mene i predsjednika. Predsjednik Mesić, kao vrhovni zapovjednik Hrvatske vojske, mogao me je pozvati u bilo koje doba dana i noći i ja bih se kao vojnik odazvao. To je moja dužnost, slagao se ja s njim politički ili ne. Što meni Tomislav Karamarko treba sređivati sastanak s vrhovnim zapovjednikom?

Nacional: Zašto niste iskoristili medije i kroz njih ispričali svoju priču ako to već niste mogli učiniti pred haaškim istražiteljima?

– Rekao sam već da sam na prvome mjestu vojnik. Zato poštujem vojnu hijerarhiju i pravila koja propisuje Zakon o obrani. A Zakon o obrani kaže da se vojnika treba prvo obavijestiti o tužbi, onda osloboditi čuvanja vojne i državne tajne i pripremiti za razgovor s istražiteljima. Mi vojnici nemamo što pričati za novine. Naše je da pričamo u vojarnama i na bojišnici. Ja sam se držao zabrane istupanja u medijima za razliku od nekih mojih kolega generala koji su medije koristili za vlastitu propagandu. I danas smatram da vojnik nema što pričati za novine. Možda je moje mišljenje naivno jer da sam koristio medije danas vjerojatno ne bih bio u ovoj situaciji.

Nacional: Rekli ste da poštujete i priznajete Haaški sud i da ste spremni razjasniti svoju ulogu u događajima 1995. godine.

– Kao i 1998. i 2001. godine i danas sam spreman razgovarati s haaškim istražiteljima jer doista nemam što skrivati. Ako je potrebno, spreman sam s njima razgovarati 15 dana i noći sve dok se ne razjasni i najmanji detalj oko moje uloge u svim za njih problematičnim akcijama. I danas stojim iza svakog mog vojničkog poteza jer su svi bili časni i pošteni. Ako nakon moga iskaza i dalje ostanu kod optužnica protiv mene, odlazim dobrovoljno u Haag. Nitko me neće trebati loviti, hapsiti ili voditi pod prisilom. Otići ću tamo dostojanstveno kao vojnik.

Nacional: Pošto je dignuta optužnica vi morate ići u Haag i tamo dati svoj iskaz. Koji bi bili vaši uvjeti za razgovor s haaškim istražiteljima?

– Ne postavljam nikakve uvjete. Mislim da je svima prihvatljivo da poput generala Petra Stipetića, koji je imao status osumnjićenika, dam svoj iskaz u Zagrebu. Tako bi se ispravila nepravda koja mi je učinjena.

Nacional: A što ako vas u međuvremenu uhite?

– Čovjek sam koji je cijeli život naviknut na oprez. Glava mi je i u Africi i za vrijeme Domovinskog rata nebrojeno puta bila u torbi. Naučio sam se preživljavanju i borbi za život. Mislim da bilo teško na silu mi staviti lisice na ruke. Naučio sam se samodisciplini, instinkti mi rade i mislim da sam dovoljno sposoban da se sklonim na sigurno. No, ja se nemam čega bojati jer nikome nisam učinio zlo. Kad čovjek ima istinu na svojoj strani, tada ima i najjače oružje. Ne bojim se susreta s haaškim istražiteljima jer osim mog svjedočenja postoje i dokumenti i svjedoci koji mogu potkrijepiti svaku moju riječ.

Nacional: Optužnica protiv vas sastoji se od nekoliko dijelova. Jedan je od glavnih krimena koji vam se stavlja na teret planirano etničko čišćenje i zločini koji su provedeni tijekom i poslije operacije Oluja. Možete li prokomentirati taj dio optužnice?

– Kako sam mogao provesti etničko čišćenje i činiti bilo kakve zločine kad sam za vrijeme i poslije operacije Oluja bio 120 kilometara udaljen od Knina. Da bi svima bila jasna situacija moramo krenuti od potpisivanja Splitska deklaracija 25. srpnja 1995. godine koju su potpisali predsjednici Tuđman i Izetbegović. Tom deklaracijom dogovoreno je zajedničko djelovanje Hrvatskih snaga i snaga Armije BiH. Tim sporazumom Hrvatske snage mogle su ući na teritorij BiH i tamo provesti operacije koje su bile preduvjet za potpisivanje Daytonskog sporazuma. Moj je posao što se tiče hrvatske bojišnice bio završen znatno prije početka “Oluje” kad smo topništvo i mehanizaciju uspjeli prebaciti na teško pristupačne terene Dinare, Velebita, Šator planine i Vitoroga što je ogroman vojni uspjeh.. S tih pozicija se kontroliraju svi vojnički pravci koji vode u Knin i iz Knina. Tko je držao te pozicije taj je imao konce rata u Hrvatskoj i BiH u svojim rukama. U svemu tome imala je ogromnu ulogu inženjerija Hrvatske vojske koja je uspjela u nemogućim uvjetima probiti putove na te planine.

Nacional: Optužuju vas da ste prekomjernim granatiranjem bespotrebno uništili civilne objekte i natjerali lokalno stanovništvo na bijeg.

-To su besmislice. Nikakvog prekomjernog granatiranja nije bilo. To je potvrđeno i od Pentagona u službenom izvještaju koji je dostalvjen uredu tužitelja u Haagu. Isto može potvrditi i novinar Roy Gutman, dobitnik Pulitzerove nagrade, i novinari New York Timesa, koji su bili u Kninu tri dana nakon početka Oluje. I oni su napisali da su priče o prekomjernom granatiranju Knina obična laž. Uz to general Zagorec je cijelo vrijeme kukao kako moramo štedjeti municiju jer je skupa i ima je vrlo malo. Nas nije specijalno zanimao Knin već zauzimanje vojarne u Golubiću da bismo došli do municije.

Nacional: Kako to da ste za vrijeme Oluje bili 120 kilometara udaljeni od Knina?

– Da to objasnim moram dati prikaz tadašnje situacije. SAD su počele intenzivnije raditi na uspostavljanju mira na cijelome području. S Miloševićem se nisu ni o čemu mogli dogovoriti jer je bio bahat i smatrao je da potpuno kontrolira situaciju i u Hrvatskoj i u BiH. Saveznici su počeli igrati na nas jer su shvatili da je Armija BiH preslaba da sama riješi situaciju a i Bihać je bio pred padom. Ne zaboravimo da su Srbi oko Bihaća tada koncentrirali 13 000 svojih najboljih vojnika. Hrvatska snage u suradnji s Armijom BiH mogle su biti odlučujući faktor koji bi natjerao Miloševića na popuštanje, pregovore i potpisivanje Daytonskog sporazuma. Srbima je trebalo vojno oslabiti poziciju a to se je moglo samo zajedničkim djelovanjem nas i Bosanaca. Da bi se legalizirao ulazak Hrvatske vojske na područje Bosne i Hercegovine Izetbegović i Tuđman potpisali su Splitsku deklaraciju. Tek tada smo s blagoslovom SAD-a i uz dopuštenje službenog Sarajeva krenuli sa svojim snagama kroz Bosnu do vrha Dinare i postavili se topništvom i tenkovima iznad Knina.

Nacional: Zašto ste krenuli prema Banjoj Luci?

– Milošević nije popuštao iako je bilo jasno da je sa Srpskom Krajinom gotovo i procjena je Amerikanaca bila da se Srbe treba još više stisnuti u samoj BiH. Kako mi više nismo bili potrebni kod Knina, u dogovoru s američkom i bosanskom stranom krenuli smo hitro prema Banjoj Luci, povećavajući na taj način pritisak na Miloševića. Tih dana vodili su se u Beogradu intenzivni pregovori između Miloševića i Holbrooka. Zagreb je bio cijele vrijeme u vezi s njegovim ljudima u Beogradu koji su informirali o tijeku pregovora o kojima je ovisila pritiska na srpske snage. U vrlo kratko vrijeme iz područja Knina, došli smo do Mrkonjić Grada. U srpskim redovima zavladala je potpuna panika što se moglo zaključiti slušanjem njihovih radio poruka, koje pod kraj više nisu bile niti šifrirane. Njihovi su zapovjednici jedan drugoga psovali, nazivali pravim imenima, optuživali jedni druge za poraz. Tu paniku su prenijeli i na stanovništvo koje se spremilo na bijeg. Bili su potpuno u našim rukama. No, Milošević još nije vjerovao Holbrooku. Da bi ga uvjerio kako vladamo situacijom i da više nema manevarskog prostora za pregovore, Holbrook je javio Zagrebu da točno u određeno vrijeme isključimo struju Banjoj Luci i da je ukopčamo kad nam se kaže. A Hrvatske su snage imale već u rukama hidroelektrane na rijeci Vrbas: Jajce 1, 2 i 3. i nalazili smo se na Maloj Manjači 23 kilometra od Banja Luke. Odatle se bez problema vojno kontrolirala Banja Luka i okolica. Nakon što je dogovorio sa Zagrebom, upitao je Miloševića tvrdi li i dalje da kontrolira situaciju u Banjoj Luci. Milošević je odgovorio potvrdno. Holbrook mu je rekao da će mu dokazati da im se čak i struja može oduzeti. Iz Holbrookova štaba u Beogradu javili su Zagrebu da isključimo struju Banjoj Luci što smo mi i učinili. Odmah je Miloševiću javljeno da je Banja Luka ostala bez struje. Tada mu je Holbrook rekao da će im vratiti struju za 30 minuta. Doista, pola sata kasnije iz Zagreba mi je javljeno da ponovo uključimo struju. To je bio krunski dokaz srpske nemoći. Milošević više nije imao izlaza, morao je priznati poraz i pristati na Dayton.

Nacional: Kakva je onda bila vaša uloga u BiH?

– Točno se zna što je bila moja uloga i tko je nju odredilo. To je Splitska deklaracija, odnosno dogovor predsjednika Tuđmana i Izetbegovića. Tom Deklaracijom, kojoj je prethodio Washingtonski sporazum ja sam postao zapovjednik Hrvatskih snaga a snaga Armije BiH general Karavelić. Kad me to već pitate, reći ću vam što se zapravo dogodilo oko Banje Luke. Kad smo se probili do Mrkonjić Grada, s lijeve i desne strane išli su prema Banjoj Luci Peti i Sedmi korpus Armije BiH. Slušajući paniku u srpskim komunikacijama, a slušajući i bosanske komunikacije, vidio sam da će doći do velikoga krvoprolića ako im se dopusti da uđu u Banju Luku. Kolona izbjeglica bila je duga 70 kilometara i kretala se prema koridoru. Stupio sam u vezu s Zagrebom i rekao da smatram ludošću ulaziti u Banju Luku jer će doći do masakra, velikog uništavanja i pljačke te da treba hitno odustati od ulaska u grad, dok još nije kasno. Srbi su i bez ulaska u grad bili poraženi a Milošević prisiljen na potpisivanje Daytonskog sporazuma. Brzo sam dobio iz Zagreba zapovijed za obustavljanje vojnih aktivnosti. Na taj način spriječeno je krvoproliće Srba i uništavanje Banje Luke. Da nije bilo akcije hrvatskih snaga “Južni potez” pitanje je kad bi rat u Bosni završio, kad bi bio potpisan Dayton i kad bi Milošević sišao s vlasti.

Nacional: Ipak vas se optužuje da niste spriječili zločine koji su počinjeni nakon Oluje.

– Već sam rekao da nisam mogao ni na što utjecati jer nisam bio u Hrvatskoj nego u Bosni. A i po povratku nisam kontrolirao nijedan dio teritorija već je to bilo u nadležnosti civilnih vlasti. Kao ilustraciju koliko sam bio “moćan” i “važan” pokazuje ono što mi se dogodilo na putu od Knina prema Benkovcu. Nekoliko mjeseci nakon Oluje održavali su se izbori. Dobio sam zadatak da nadgledam regularnost izbora po vojarnama zone odgovornosti za područje Split. Bio sam u automobilu s vozačem kad nas je zaustavila civilna policija na jednom od mnogobrojnih nadzornih punktova koje su držali na oslobođenom području. Mlađi je policajac pristupio našem automobilu i zatražio isprave. Uredno sam mu dao isprave i značku vojne policije, koju je imao svaki zapovjednik HV-a. Odmah sam uočio da me policajac prepoznao, a vidio je i moje generalske činove i ime na prsima. Izašao sam iz automobila i predao mu dokumente, a on je krajnje bezobrazno i arogantno zatražio da mu otvorim prtljažnik. To sam smatrao provokacijom i rekao sam da nema smisla što radi. Izderao se na mene da nemam što govoriti i da je on tu gazda. Cijelo vrijeme našeg razgovora stariji je policajac gledao sa strane i vidjelo se da mu je neugodno. Rekao sam da poštujem njegov posao no da je malo pretjerao u revnosti i da nas pusti da idemo svojim putem. Da ne ulazim u detalje bespotrebnog incidenta za kojeg mi je danas žao što se dogodio, protiv mene je šibenska Policijska uprava podigla tužbu. Ovaj slučaj jasno pokazuje tko je imao kontrolu nad oslobođenim područjem a to sigurno nisam imao ja već civilna vlast.

Nacional: Čuo sam da ste nakon Oluje htjeli napustiti vojsku. Je li to točno?

– Da, već sam napisao i zahtjev za izlazak iz vojske. Bilo je to 1996. godine, neposredno nakon operacije “Oluja”. Osjećao sam se nekako praznim i nepotrebnim. Pitao sam se što ću još u vojsci, jer zadatak je izvršen, zemlja je oslobođena. Napisao sam ostavku i zatražio generala Červenka, tada načelnika Glavnog stožera, da me primi te ga zamolio za prijem kod ministra Šuška. Mogao sam i izravno doći do ministra, ali kako sam poštivao hijerarhiju, nikad nisam zaobilazio nadređene. Červenku sam rekao za svoju odluku..Odmah mi je odgovorio da nije siguran da će to ići tako lako. Ostao sam kod svoje odluke. Červenko mi je tada dogovorio sastanak kod ministra. Otišao sam u kabinet kod Šuška i predao mu svoju ostavku. Kad ju je pročitao rekao je da sam očito preumoran, da uzmem sedam dana odmora i da se vratim na posao. Poslušao sam ministra i otišao na odmor no nisam mislio odustati od svoje odluke. Nakon dva dana odmora, pozvan sam u Ured predsjednika. Predsjednik Tuđman mi je rekao: “Koliko je tebi godina a koliko meni a radim 18 sati na dan. Naša zadaća još nije završena. Misliš da si gotov s poslom nakon što je završio rat? Ne prihvaćam ostavku i javi se sutra na posao”. To je jedini put da nisam ostao čvrsto kod svoje odluke i pogriješio sam

Nacional: Mnogi u Hrvatskoj burno reagiraju na sve optužbe protiv vas i za vaše nevolje optužuju sadašnju vlast. Kako vi gledate na događaj u vojarni Dračevac u Splitu, u svibnju 2001., kad je bio izviždan predsjednik Mesić, među ostalim i zbog vas?

– Kao hrvatskog generala bilo me je stid jer sam takvo ponašanje dijela vojnika smatrao i svojim porazom. Jedan sam od onih koji je odgajao hrvatsku vojsku. To se nije smjelo dogoditi, pa i zato što su tome prisustvovali i strani vojni izaslanici. Vojska mora poštivati instituciju predsjednika. Incident u Dračevcu smatram nedopustivim. Uostalom ja sam se nekoliko puta sreo s predsjednikom Mesićem i uredno smo se pozdravili. Ne vidim razloga zbog čega i danas da se sretnemo da to isto ne učinimo.

Kronologija
Od Legije stranaca, preko osloboditelja zemlje do haaškog optuženika

15. 10. 1955. rođen na Pašmanu
1972. s nepunih 18 godina priključuje se francuskoj Legiji stranaca
1974-82. sudjeluje u vojnim operacijama Legije stranaca u Džibutiju, Čadu, Kongu, Obali Bjelokosti
1982-91. instruktor Legije stranaca na području Latinske Amerike i to u Paragvaju, Kolumbiji i Gvatemali,
1991. dolazi u Hrvatsku i priključuje se 1. gardijskoj brigadi HV-a na području zapadne Slavonije gdje je i ranjen kod Novske
1992. odlazi u Hercegovinu i postaje zapovjednik snaga Hrvatskog vijeća obrane na području Livna
1993. postaje zapovjednik Operativne zone Split HV-a, priprema i provodi akciju “Maslenica” u oslobađanju zadarskog zaleđa
1994-95. planira i priprema završnu operaciju HV-a “Oluja” i u međuvremenu predvodi oslobađanje Livanjskog polja, Glamoča, Livna u operacijama “Zima-94”, “Skok-1”, “Skok-2” i “Ljeto-95” kako bi se kasnije lakše zauzeo Knin
1995. provodi operaciju “Oluja” u južnom dijelu Hrvatske, te s Armijom BiH sudjeluje u oslobađanju Mrkonjić Grada, Jajca, Drvara u operacijama “Maestral” i “Južni potez”
1995. odlukom predsjednika Franje Tuđmana general Ante Gotovina postaje glavni inspektor Hrvatske vojske
9. 4. 1998. Haaško tužiteljstvo zatražilo obavijesni razgovor s generalom Gotovinom da utvrde eventualna teška kršenja međunarodnog humanitarnog prava tijekom i nakon vojne operacije “Oluja”; tom zahtjevu se Gotovina nije odazvao
6. 5. 1998. Haag obnavlja zahtjev za obavijesni razgovor s generalom Gotovinom ali sada u statusu osumnjičenika; Gotovina se ne odaziva niti na taj poziv
25. 8. 1998. Carla Del Ponte traži od tadašnje vlade RH odgovarajuću dokumentaciju o vojnoj operaciji “Oluja”; Vlada odbila predati dokumentaciju
2000. umirovljen odlukom predsjednika Stjepana Mesića zbog potpisivanja pisma generala o odnosu sadašnje vlasti prema Domovinskom ratu
13. 9. 2000. godine vlada Ivice Račana predaje 77 traženih dokumenata Uredu tužiteljstva MKSJ, koje je odbila dvije godine prije dati HDZ-ova vlada
21. 5. 2001. Haag diže tajnu optužnicu protiv generala Ante Gotovine
8. 6. 2001. Potvrđuje se optužnica, izdan nalog za uhićenje umirovljenog generala Ante Gotovine zbog kaznenog djela zločina protiv čovječnosti i kršenja zakona i običaja ratovanja, kažnjivih po Ženevskim konvencijama iz 1949. godine i Statutu Međunarodnog kaznenog suda
12. 6. 2001. Haag je uručio predmetnu optužnicu s nalogom za uhićenje i predaju Uredu vlade RH za suradnju s MKSJ
18. 6. 2001. Premijer Ivica Račan upućuje pismo Carli Del Ponte u kojem traži da se sporni navodi (kriminalizacija oslobodilačke operacije “Oluja” i poricanje njene legitimnosti) izmjene u optužnici
6. 7. 2001. Carla Del Ponte osobno u Zagrebu izvještava Ivicu Račana da iz “pravnih razloga” ne može postupiti po zahtjevima iz njegova pisma
8. 7. 2001. Vlada RH uputila je optužnicu protiv umirovljenog generala Gotovine na izvršenje, što MUP nije mogao učiniti (niti uručiti optužnicu) jer im general više nije bio dostupan, odnosno jer se je nalazio u bijegu koji traje još i danas

Splitska deklaracija: legalitet Hrvatskim snagama u BiH

Njezina primjena omogućila je poraz srpske vojske u BiH i na tada okupiranim područjima RH te trasirala put ka Daytonskom sporazumu

Splitska deklaracija, potpisana u Splitu 22. srpnja 1995., dogovor je Hrvatske i BiH o zajedničkoj obrani od srpskog neprijatelja. Deklaraciju su potpisali tadašnji predsjednik Republike Hrvatske Franjo Tuđman i predsjednik Predsjedništva BiH Alija Izetbegović uz posredovanje turskog predsjednika Sulejmana Demirela a uz blagoslov Washingtona. Svečanosti potpisivanja nazočili su i tadašnji američki veleposlanik u Hrvatskoj Peter Galbraith i predstavnik njemačke vlade zadužen za BiH. Puni naziv potpisanog dokumenta je “Deklaracija o oživotvorenju Sporazuma iz Washingtona, zajedničkoj obrani od srpske agresije i postizanje političkog rješenja sukladno naporima međunarodne zajednice”.
Neposredni cilj sporazuma je bio omogućavanje hrvatskim snagama da legitimno sudjeluju u deblokadi opsjednutog i napadnutog Bihaća, u kojem je 5. korpus Armije BiH teško odolijevao napadima Vojske Republike Srpske i tzv. Srpske vojske Krajine, gdje su zalihe streljiva, goriva i hrane bile već posve iscrpljene. Budući da je nakon srebreničke katastrofe međunarodna zajednica strahovala da bi slična sudbina mogla zadesiti i Bihać, samo s daleko više žrtava, na splitski se sporazum gledalo kao na spasonosno rješenje, budući da međunarodne mirovne snage nisu mogle a njihove vlade nisu niti htjele da one sudjeluju u obrani i spašavanju Bihaća.
Hrvatska dakako nije mogla dopustiti pad Bihaća jer bi time Srbi definitivno ovladali vitalnim komunikacijama dolinom Une i ujedno stvorili osnovicu za dalje napade na Hrvatsku. Međutim, sudjelovanjem u deblokadi Bihaća Hrvatska se našla u poziciji da istovremeno vojno riješi problem srpske pobune, dobivši za to suglasnost međunarodne zajednice.
Značaj Splitske deklaracije nemjerljiv je u raspletu krize na prostoru bivše Jugoslavije. Njezina primjena u vojnom dijelu sporazuma omogućila je zaustavljanje rata u BiH, potpuni poraz srpske vojske u BiH i na tada okupiranim područjima Republike Hrvatske, te Daytonski sporazum prema kojem je ustrojena sadašnja Bosna i Hercegovina.

”Šefovi obavještajne zajednice su mi rekli da su dogovorili s Gotovinom da se ne odazove na razgovor s Haagom”
HDZ-ov ministar vanjskih poslova Mate Granić potvrdio je Gotovinine riječi da je izvjestio Sabor o tome da je general dogovorio s Vladom nastup prema Haaškom tribunalu

Nacional: Vi ste krajem 1998. godine u svome izvještaju Sabor izvijestili i o suradnji RH s haaškim sudom. U tome izlaganju ste rekli da je Vlada u dogovoru s Gotovinom odlučila da general ne surađuje s Haaškim tužiteljstvom dok se ne riješi temeljno pitanje nadležnosti Haaga nad Olujom. Tko vam je dao infomaciju da se Gotovina dogovorio s vladom?
Mate Granić: Informaciju da je Vlada dogovorila s generalom Gotovinom da s neće odazvati na razgovor s Haaškim istražiteljima dobio sam od vrha obavještajne zajednice na sastanku Savjeta za suradnju s Haaškim tribunalom.
Nacional: Jeste li bili sigurni da je Vlada zaista obavijestila generala Gotovinu o zahtjevu iz Haaga za razgovorom s njime?
Mate Granić: Kako sam tu informaciju dobio iz službenih izvora na službenom sastanku nisam sumnjao da je netko iz vlade razgovarao s generalom Gotovinom o tom problemu.
l Odbijanje razgovora s Haagom
Nacional: Kakva su bila neslaganja unutar Savjeta za suradnju s haaškim sudom?
Mate Granić: U samome državnome vrhu 1998. i 1999. godine postojale su bitne razlike oko nadležnosti Haaškoga tribunala za operaciju Oluja. Osobno sam smatrao da se nikako i ničim ne može izbjeći nadležnost jer je Haaški tribunal već tada odlučio da je nadležan i za Kosovo. Kako je bilo i različitih gledišta, posebno iz obavještajne zajednice i Ministarstva obrane, a kasnije i Ministarstva pravosuđa, dogovoreno je na Savjetu za suradnju s Haaškim sudom da ćemo od Vijeća sigurnosti i stalnog Vijeća Haaškoga tribunala tražiti očitovanje da li Haag ima nadležnost nad Olujom. Tu je ideju podržao i predsjednik Tuđman. U okviru toga kada je došao zahtjev za razgovor s generalom Gotovinom, on je odbijen a odluka o odbijanju donesena je u trokutu: obavještajna zajednica, Ministarstvo obrane i Predsjednik Republike. Detalje ne znam jer osobno nisam nikada razgovarao s generalom Gotovinom o tome ali sam kao ministar vanjskih poslova precizno i pošteno izvijestio hrvatski Sabor o stavovima Hrvatske prema Haaškome tribunalu tvrdeći da je to jedna od najvažnijih obaveza ali da ima i problema u suradnji. Obavijestio sam i to da je Hrvatska odbila suradnju generala Gotovine s Haaškim tužiteljstvom, dok se ne riješi temeljni problem da li je Haag nadležan za operaciju Oluja.
Dokumentacija
Nacional: Ovo o čemu vi pričate očito su bile greške HDZ-ove vlasti kojoj ste i vi pripadali. A što mislite o greškama sadašnje vlasti u “slučaju Gotovina”?
Mate Granić: Mislim da je najbitnije za Račanovu vlast da u ovome trenutku dostavi sve dokumente koje zaista ima i tako obori dio optužnice o etničkom čišćenju i planiranom protjerivanju 150 tisuća do 200 tisuća Srba. Naime, na suđenju Miloševiću su već izišli dokumenti iz kojih se vidi da je Martić planski evakuirao Srbe iz okupiranog područja. Isto tako u zadnje vrijeme su se
pojavili dokazi da su neki ljudi za koje se u optužnici protiv Gotovine tvrde da su mrtvi, živi i zdravi u Srbiji. Isto tako, potrebno je čvrsto pokazati što su hrvatski sudovi zaista sudili nakon Oluje, uključujući i Varivode. Mislim da je već i samo traženje dokumentacije Vlade od strane odvjetnika generala Gotovine jedan vid suradnje i da nema razloga da im vlada dokumente ne da. Nakon američke intervencije u Iraku smiješno je i tragikomično govoriti o
pretjeranoj upotrebi topništva kod osvajanja Knina za što se tereti Gotovina. Da je Gotovina razgovarao s tužiteljima na vrijeme, optužnica sigurno ne bi ovako izgledala ako bi do nje došlo.

Akcija jedinica pod komandom Gotovine presudna za kraj rata u BiH i potpisivanje Daytona

Operacijom “Južni potez” koju su provele Hrvatske snage pod komandom generala Gotovine okončan je rat u BiH a Miloševića se prisililo na potpisivanje Daytonskog sporazuma

Odmah nakon potpisivanja Splitske deklaracije pripadnici hrvatskih oružanih snaga pod zapovjedništvom generala Ante Gotovine legitimno su ušli na prostor Bosne i Hercegovine i nastavili s izvođenjem već prethodne zime započetih vojnih operacija na jugoistoku BiH u suradnji s HVO-om, želeći oslabiti i razvući srpske snage koje su držale Bihać pod opsadom.
Naime, i prije Splitske deklaracije, pripadnici HV-a i HVO-a već su, u studenome 1994., izveli operaciju “Zima 94” u trajanju dvadeset i sedam dana. Osvojeni su neki ključni visovi Dinare – Mali i Veliki Bat te Veliki i Mali Vrh, ovladano je dijelom Livanjskog polja, a s druge strane spriječeni su eventualni bočni udari srpskih snaga iz Bosne prema Sinju tijekom priprema za “Oluju”. Određenih pomaka HV-a i HVO-a još je bilo u ožujku 1995. godine.
l Operacije tijekom 1995.
Potom su uslijedile operacije HV-a i HVO-a: “Skok-1” 7. travnja 1995. i “Skok-2” 4. lipnja 1995., pri čemu su srpske postrojbe potpuno razbijene u Livanjskom polju, a pod nadzor s obližnjih visova Veliki i Mali Šator stavljeni su Cetinska dolina i Vrličko polje u Hrvatskoj, dok su se u poluokruženju našli Bosansko Grahovo i Glamoč, gradovi pod srpskom kontrolom.
Nekoliko dana od potpisivanja Splitske deklaracije 25. srpnja 1995. pokrenuta je vojna operacija “Ljeto-95” kojom su oslobođeni Bosansko Grahovo i Glamoč, a time sve srpske snage u Hrvatskoj dovedene u poluokruženje. Samo četiri dana od završetka operacije u BiH započela je vojnoredarstvena operacija “Oluja”, a general Ante Gotovina dobio je zadaću da sa snagama splitskog zbornog područja smjerom Bosansko Grahovo – Knin razbije srpske snage, presiječe komunikaciju Knin – Gračac i nakon toga oslobodi Knin. Oslobađanje Knina započelo je 5. kolovoza 1995. u 5.00 sati ujutro, a završeno je u 11.00 sati s ulaskom 4. i 7. gardijske brigade preko Dinare, iza leđa srpskim paravojnim postrojbama koje su istovremeno razbijene na području Strmice i Crvene zemlje kod Knina.
Dvadesetak dana nakon oslobođenja Knina krenulo s operacijom “Maestral” u oslobađanje Drvara, Šipova i Jajca. Akcija je pokrenuta u suradnji s Armijom BiH a u okviru odredaba Splitskog sporazuma. Operacija je pokrenuta 9. rujna 1995. i trajala je sedam dana. Njome su oslobođena tri velika grada u BiH – Šipovo, Jajce i Drvar, te Mlinište i Oštrelj – dva planinska prijevoja koji iz Banje Luke vode prema moru, kao i planine Vitorog, Demirovac i Klekovača. Točno mjesec dana nakon početka operacije “Maestral” zapovjedništvo hrvatskih snaga pod zapovijedanjem generala Ante Gotovine planira i provodi posljednju operaciju u BiH – “Južni potez” – koja je za cilj imala osvajanje Mrkonjić Grada, Hidroelektrane Jajce 3, stavljanje pod nadzor putova koji vode prema Banjoj Luci i uspostavljanje linije obrane na južnim padinama Manjače s koje se dalekometnim topništvom moglo tući po Banjoj Luci, te stvaranje preduvjeta za oslobađanje Banje Luke.

Topništvo na 23 km od Banje Luke

Vojna operacija “Južni potez” počela je 8. listopada, a završena 11. listopada u večernjim satima. Oslobođeno je 800 kvadratnih kilometara novog prostora, topništvo je stiglo na 23 kilometra od Banje Luke, elektroenergetski sustav na rijeci Vrbas bio je pod kontrolom hrvatskih snaga, a političko i vojno vodstvo bosanskih Srba u potpunom rasulu s problemom desetina tisuća izbjeglica. Novonastala situacija dovela je Srbe u bezizlaznu situaciju jer su zbog velikih poraza pretrpljenih u borbama s hrvatskim snagama doveli u pitanje vlastiti opstanak u BiH. Milošević je, da spriječi srpski građanski rat u BiH kao i pobunu u vlastitom dvorištu, bezuvjetno pristao da otpočnu mirovni pregovori u Daytonu koji su rezultirali mirovnim sporazumom.