Prvi potpredsjednik Vlade Tomislav Karamarko radio je za Inu u vrijeme kada je u njenoj upravi sjedio današnji konzultant Mola Josip Petrović i kada je mađarski Mol već bio suvlasnik Ine. Karamarko je tijekom 2004. kao predsjednik Uprave tvrtke Soboli, izravno bio angažiran na izradama tajnih poslovnih procjena i izvješća za potrebe Ine. Koncem proteklog tjedna Nacionalu su dostavljena pismena izvješća koja je Ini slala tvrtka Soboli, među čijim se osnivačima može pronaći Tomislava Karamarka. Sudeći prema onomu što je rukom dopisano na pisanom memorandumu Sobolija, ta su se izvješća dostavljala izravno na ruke Josipu Petroviću.

Poput špijunskih informacija, izvješća nose oznaku tajnosti. Uvidom u njihov sadržaj vidi se da su pisana istim fontom i veličinom slova kao i izvješća Protuobavještajne agencije ili nešto kasnije Središnje obavještajne agencije. Naslovljena su na Inu te klasificirana oznakama poslovna tajna / vrlo tajno. Radi se o pet različitih izvješća koja su Ini, čini se upravo na ruke tadašnjem članu Uprave Josipu Petroviću, dostavljena u razdoblju između 1. i 5. ožujka 2005.

U IZVJEŠĆIMA SE ANALIZIRAJU događaji u poslovnom i političkom miljeu s područja BiH i Kosova. Tiču se poslovnih i političkih procesa u tim zemljama koji su mogli biti povezani s interesima Ine. U jednom izvješću tvrdi se da je turski Doga Holding bio zainteresiran za kupnju rudnika mangana Bužin u Unsko-sanskom kantonu. U izvješću se konstatira da je ta turska tvrtka tada bila zainteresirana za privatizaciju Energopetrola te se analiziraju njeni motivi za tu investiciju. U drugom izvješću analiziraju se neka zbivanja iz domene unutarnje politike BiH, kao i problemi vezani uz terminal u Luci Ploče te zbivanja u procesu privatizacije Energopetrola: stavovi HVB Central profit banke, kao i parlamenta Federacije BiH te izazovi vezani uz imovinu Energopetrola.

TREĆE IZVJEŠĆE DONOSI INFORMACIJE o funkcioniranju Kosovo Petrola. Radi se o tvrtki čije je poslovanje bilo za Inu interesantno jer je Ina na tom području prije raspada bivše Jugoslavije imala značajnu imovinu, uglavnom benzinske postaje. Izvješće je zanimljivo jer prenosi teške optužbe na račun današnjeg predsjednika Kosova Hashima Thaçija. U izvješću se u tom osjetljivom dijelu citiraju srpski mediji, ali i neki navodi koje je, barem kako tvrde autori, objavila srpska tajna služba BIA. U izvješću stoji: “Kao direktor kompanije Kosovo Petrol pojavljuje se Bedri Selmani… Prema pisanjima medija, pretežno srpskih, iza Selmanija i kompanije Kosovo Petrol stoje Hashim Thaçi i njegova obitelj. Oni preko svojih ljudi, bivših pripadnika Oslobodilačke vojske Kosova i Kosovskog zaštitnog korpusa, kontroliraju taj i druge poslove i uzimaju dio zarade za sebe… Prema navodima koje je objavila srpska tajna službe BIA, za kontrolu nad kompanijom Kosovo Petrol Hashim Thaçi je odredio svog dugogodišnjeg suradnika Kadrija Veselija zvanog Luli, koji je odgovoran za većinu ubojstava koja su počinjena da bi se Thaçiju osiguralo mjesto na političkoj sceni Kosova.” U istom izvješću iznose se i detalji oko Inina nekadašnjeg skladišta u mjestu Devet Jugovića pored Kosova polja. Nabrajaju se i detalji aktivnosti koje su poduzete oko povrata Inine imovine. U četvrtom izvješću posebno se opisuju aktivnosti jedne tvrtke (ime poznato redakciji) i njeni problemi zbog angažmana da se Ini pomogne pri povratu njene imovine. U tom izvješću spominje se i pismo koje je jedan albanski poduzetnik uputio tadašnjem premijeru Sanaderu, iznoseći zabrinutost za vlastitu sigurnost.

“PREMA NJEGOVIM NAVODIMA, da bi prestao pomagati Ini u povratu imovine ponuđeno mu je 700 tisuća eura, a kada to nije prihvatio, dobio je prijetnju da će mu ubiti sina jedinca. Njegova tvrtka po njegovim tvrdnjama nije mafijaška niti pripada bilo kojim političkim klanovima…” piše u izvješću koje je poslano tadašnjem članu uprave Ine Josipu Petroviću. Soboli preporučuje nastavak suradnje s tom tvrtkom. Na koncu, Soboli je Ini poslao izvješće o privatizaciji rafinerije ulja iz Modriče u Republici Srpskoj.

Sva ta izvješća napisana su otprilike na 15-ak stranica. Neki dijelovi tih izvješća, dijelom sastavljenih od javno dostupnih informacija, ipak upućuju na zaključak da su ih pisali obavještajci ili ljudi koji su taj posao nekoć radili. Rad je to koji je na tim područjima bivše Jugoslavije mogao obaviti samo uzak krug profesionalaca. To se posebno odnosi na citiranje sadržaja pisma koje je jedan kosovski poduzetnik uputio tadašnjem premijeru Ivi Sanaderu. Riječ je o informaciji koja u pravilu spada u krug onih kojima raspolažu obavještajne agencije.

U vrijeme kada su ta izvješća nastajala, Tomislav Karamarko bio je ravnatelj tadašnje POA-e. Već tada dobro se poznavao s Josipom Petrovićem. Tvrtku Soboli je Karamarko s nekolicinom prijatelja osnovao 2003. Izvor blizak Karamarku tvrdi da ju je Ina angažirala upravo na temelju preporuke Josipa Petrovića, Karamarkova prijatelja koji je, prema vlastitom prošlotjednom priznanju, sklon angažiranju tek osnovanih tvrtki koje vode mladi i perspektivni stručnjaci.

Ina je angažirala Soboli u vrijeme kada je njen predsjednik Uprave bio upravo Karamarko, koji je u dio poslova za Inu bio izravno uključen. Zato se može tvrditi da su Petrović i Karamarko izravno poslovno surađivali. To je Nacionalu ispričao izvor koji je Karamarko osobno kontaktirao kako bi od njega prikupio dio informacija povezanih s tim angažmanom. U te poslove već tada je bio uključen i Ivan Baketa, tada kao član Uprave Sobolija. Danas je Karamarkov specijalni savjetnik za nacionalnu sigurnost.

Izvješća Sobolija u posjedu Nacionala od studenoga 2011. bila su u središtu interesa tadašnjeg glavnog državnog odvjetnika Mladena Bajića. Tretirana su kao indicija da je Soboli dobivao informacije iz sigurnosnih službi dok im je na čelu bio Karamarko.

NACIONAL JE JOŠ U STUDENOME 2011. tu temu plasirao na svoju naslovnu stranicu, tvrdeći da je glavni državni odvjetnik Mladen Bajić zapovijedio: “Istražite Karamarka!” Tada se tvrdilo da dokumenti o poslovanju Sobolija zauzimaju cijelu jednu prostoriju u sjedištu Državnog odvjetništva. Među njima su se tražili dokazi da je Karamarko, obnašajući funkcije ravnatelja POA-e, zatim SOA-e te na koncu ministra unutarnjih poslova, pomagao Soboliju.

Dokumenti u posjedu Nacionala bili su i tada među ključnim indikatorima da je Soboli u svojim poslovima, mahom s državnim tvrtkama, možda koristio i podatke koje su prikupljali djelatnici SOA-e. Nacional je i 2011. objavio da su se ta izvješća slala na ruke Josipu Petroviću. To nikada nije demantirano, ali se danas te informacije sagledavaju u posve novom svjetlu nikad do kraja razjašnjenih odnosa između Petrovića i Karamarka, čiju je punu kompleksnost Karamarko u svojim javnim istupima propustio spomenuti.

Prema podacima dostupnima iz povijesnog izvatka sudskog registra, Karamarko je prestao biti predsjednik Uprave Sobolija koncem 2004. Nikada javnosti nije precizno objasnio kada se i kako riješio svojih poslovnih udjela u Soboliju. Ni danas nema dostupnih informacija o tome kada je i kome Karamarko prodao svoje poslovne udjele. Nije stoga poznato koliko je novca od te prodaje Karamarko uprihodovao niti je ikad to bilo jasno naznačeno u njegovoj imovinskoj kartici. Jedno vrijeme tvrdilo se da je Karamarko svoje udjele u Soboliju prenio na upravljanje odvjetničkom društvu, što je kasnije zamijenjeno tvrdnjama da je svoje poslovne udjele u Soboliju Karamarko prodao 2005.

Karamarko je zbog tih nepotpunih informacija neprestano bio pod sumnjom da je tek fiktivno prodao svoje udjele u Soboliju te da je zadržao veze s tvrtkom koju je osnovao. S pojedincima iz te tvrtke je sasvim sigurno zadržao vrlo prisne kontakte. Jedan od njih je i Ivan Baketa, koji je prestao biti član Uprave Sobolija koncem 2011. Baketa je bivši šef Nacionalne agencije za elektroničko izviđanje Ureda za nacionalnu sigurnost. Od ožujka ga je Karamarko, sada već kao prvi potpredsjednik Vlade, angažirao kao posebnog savjetnika za nacionalnu sigurnost koji će tu dužnost obavljati volonterski. Nedugo nakon što je pristao besplatno savjetovati Karamarka, kao jedna od njegovih prvih aktivnosti zabilježeno je sudjelovanje na sastanku između Karamarka i posebnog izaslanika i koordinatora za međunarodna energetska pitanja State Departmenta Amosa J. Hochsteina oko pitanja LNG-a na Krku. Istog onog za koji su interes pokazali iz mađarskog Mola.

JEDAN OD ČLANOVA UPRAVE u Soboliju do konca 2010. bio je i Davorin Pavlović. Pavlović je danas predsjednik Uprave Centra za vozila, tvrtke kojoj je Ministarstvo unutarnjih poslova ekskluzivno povjerilo obavljanje poslova organiziranja i jedinstvenog provođenja tehničkih pregleda vozila, obavljanje poslova organiziranja poslova registracije vozila u stanicama za tehnički pregled vozila te obavljanje poslova organiziranja izdavanja pokusnih pločica. Upravo je tvrtka Centar za vozila Hrvatske jedini osnivač tvrtke Centar za prometna i tehnička vještačenja. Tvrtki Centar za prometna i tehnička vještačenja, koja je potom promijenila ime u Intel plan, početkom 2014. pripojila se tvrtka Soboli. Troje članova Uprave te tvrtke su Jerko Filipović, Dinka Rajčić i Anto Perić. Filipović i Dinka Rajčić također su prije toga bili u Upravi Sobolija, a čini se da se upravo taj Jerko Filipović spominje kao jedan od hrvatskih građana u aferi Panama Papers, koji je bio klijent odvjetničke kuće Mossack Fonseca i koristio njihove usluge zbog off shore poslovanja.

DIO TIH TVRTKI DANAS se nalazi u Capraškoj ulici u Zagrebu, gdje je i sjedište Hrvatske osiguravajuće kuće čiji je ključni čovjek Hrvoje Pezić. Pezić je jedini osnivač tvrtke Štasni, a ta je tvrtka, pak, jedini osnivač tvrtke Mobile 4U, koja je prema nikada demantiranim otkrićima više medija, iznajmila luksuzni Mercedes ML 350 Bluetec 4matic tvrtki Ane Karamarko. Ona ga, po svemu sudeći, i danas koristi. To je vozilo u više navrata vozio Tomislav Karamarko, što ga je prošle godine dovelo u prilične probleme. Ista tvrtka iznajmila je Audi A6 HDZ-u.

Slučaj povezan sa Sobolijem godinama je upućivao na mogući sukob interesa, naročito s obzirom na to da se Soboli bavio osjetljivim poslovima sigurnosnog inženjeringa i poslovnog informiranja, koje je dijelom preklapao s djelatnostima koje su obavljali MUP i SOA, dva velika sustava kojima je, u godinama najvećeg poslovnog procvata Sobolija, upravljao sam Karamarko. Uskok se pri provođenju izvida koncentrirao na dva smjera. Prvim se nastojalo utvrditi jesu li poslovni aranžmani te tvrtke s javnim poduzećima bili sklopljeni u zakonski propisanoj proceduri i poslovno opravdani, a drugim se istraživalo postoji li bilo kakva poveznica Sobolija i državnih službi kojima je Karamarko ravnao tijekom posljednjih sedam godina. Spomenute indicije istraživale su se godinama, da bi na koncu Uskok u ožujku 2016., u vrijeme kada se još uvijek mislilo da je Karamarko najmoćniji hrvatski političar, konačno zaključio da u slučaju nema nezakonitosti.

Unatoč tome, opisana hobotnica privatnih, poslovnih i političkih interesa koja je pošteno povezana s Tomislavom Karamarkom, nakon Nacionalovih otkrića o vezama Josipa Petrovića i Ane Karamarko počinje se u očima većine hrvatskih građana sagledavati u svjetlu koje Karamarko politički teško može preživjeti.