Objavljeno u Nacionalu br. 784, 2010-11-23

PRODAJA trgovačke kompanije Magma poljskom EMF-u početak je snažnog trenda u hrvatskoj ekonomiji: nekoć uspješne tvrtke poput Podravke, IGH-a, Ingre i Varteksa zbog gubitaka će se prodati u bescjenje, ali će novi vlasnici započeti i razvoj

Prodaju hrvatske trgovačke kompanije Magma poljskoj tvrtki EMF možemo smatrati nagovještajem novog snažnog trenda u hrvatskoj ekonomiji. Pritisnuti dugovima i kontinuiranim operativnim gubicima u poslovanju, Davorko i Biserka Fižulić, osnivači i većinski vlasnici Magme, bili su prisiljeni Poljacima prepustiti većinsko vlasništvo u svojoj tvrtki u zamjenu za dokapitalizaciju od 62 milijuna kuna, što je otprilike deset puta manje od njene tržišne kapitalizacije prije samo tri godine. O niskoj cijeni za koju je prodana Magma svjedoči i to što je poljska kompanija nove dionice upisala po cijeni od 10 kuna, što je otprilike tri puta manje od cijene kojom se danas usred krize Magminom dionicom trguje na Zagrebačkoj burzi. Može se pretpostaviti da su Fižulići na takav aranžman pristali jer u tom trenutku nisu imali drugog izlaza, no teško se oteti dojmu kako je, unatoč svim svojim problemima i dugovima, Magma tvrtka sa značajnim potencijalom, nekoliko jakih brendova kao što su Turbo limač i Turbo sport, te razvijenim poslovanjem u regiji.

Poljski EMF, tvrtka sa sličnim portfeljom kao Magma, ali i kudikamo većim prihodima, kupnjom Magme dobio je mogućnost da proširi poslovanje na cijelu jugoistočnu Europu, a valja očekivati da će u tom razvoju i sama Magma uskoro opet postati profitabilna, čim se tržište oporavi. Fižulići očito nisu imali dovoljno financijske snage, ali ni podrške svojih financijera, da sami dočekaju oporavak tržišta, pa su tvrtku mogli spasiti jedino tako da je za relativno sitan novac prodaju. Ipak, Magmina sudbina uskoro će snaći desetke nekoć uspješnih hrvatskih privatnih kompanija, koje su zbog ekonomske krize u protekle dvije godine dovedene na rub propasti. Znatan broj takvih tvrtki mogao bi sljedeće godine, poput Magme, biti prodan novim stranim vlasnicima za malen dio svoje nekadašnje vrijednosti, pa bi 2011. mogla postati godinom rasprodaja u hrvatskom gospodarstvu. Prognoze o velikom ciklusu rasprodaje velikih hrvatskih tvrtki utemeljene su na nizu iznimno nepovoljnih ekonomskih indikatora. Gospodarska recesija izazvala je goleme probleme za većinu hrvatskih poduzeća. Tako je, s jedne strane, dobit poduzeća lani bila najmanja u osam godina. Hrvatske su tvrtke 2009. imale kumulativnu dobit od 4,4 milijarde kuna, 2008. ta je dobit iznosila gotovo četiri puta više, odnosno 16,3 milijarde kuna, dok je 2007. ostvarena rekordna dobit od 24,7 milijardi kuna. To znači da su u samo dvije godine hrvatske tvrtke izgubile čak 20 milijardi kuna dobiti, odnosno da su 2009. poslovale u profitnom opsegu iz 2001.

U takvoj situaciji brojne hrvatske kompanije nisu uspijevale redovito servisirati svoje velike kredite, koje su prethodnih godina podigle ne bi li proširile svoje poslovanje, pa su ih bile prisiljene vraćati pomoću novih zaduženja, ali pod znatno lošijim uvjetima. Tako je nastao općeniti trend u hrvatskom gospodarstvu – prihodi su padali, a dugovi rasli. Samo u prvih devet mjeseci 2009. ukupni vanjski dug hrvatskih poduzeća porastao je za 2,4 milijarde eura, a trenutačno iznosi nešto više od 30 milijardi. Takve goleme financijske obveze u inozemstvu, uz manje prihode, rezultirale su znatnim odljevom novca u inozemstvo, odnosno golemim padom likvidnosti u Hrvatskoj, gdje tvrtke svoje obveze isplaćuju u sve duljim rokovima. Ukupna nenaplaćena potraživanja od domaćih tvrtki danas iznose oko 34 milijarde kuna, a prema nedavnom istraživanju tvrtke Avidus o solventnosti 200 najvećih hrvatskih kompanija, 40-ak ih je u predstečajnom stanju. Budući da analitičari ne predviđaju poboljšanje makroekonomske situacije u Hrvatskoj sljedeće godine, realno je očekivati da će brojne hrvatske tvrtke imati problema s redovitim financiranjem najosnovnijih obveza kao što su plaće radnika i osnovne sirovine za proizvodnju.

U TAKVOJ SITUACIJI može se očekivati da će mnoge hrvatske kompanije, poput Magme, za relativno sitan novac biti kupljene od većih kompanija, bilo u dogovoru s vlasnicima, bilo neprijateljskim preuzimanjem na burzi, od kojega se u opisanim okolnostima neće moći obraniti. Ta poduzeća uglavnom će biti inozemna, u prvom redu zato što trenutačno u Hrvatskoj ima jedva nekoliko domaćih tvrtki koje su dovoljno financijski moćne i stabilne da mogu krenuti u značajnija preuzimanja. Utoliko je jasno da bi Hrvatska sljedeće godine mogla biti u žarištu interesa stranih investitora, ali problem je u tome što bi veći dio tih investicija mogao biti podcijenjen, odnosno tvrtke bi se zbog lošeg stanja mogle prodavati znatno ispod realne cijene, to jest dugororočne vrijednosti i potencijala. Takav razvoj događaja znatno bi izmijenio vlasničku strukturu hrvatskoga gospodarstva, dugoročno bi rezultirao daljnjim odljevom kapitala iz Hrvatske, ali i zaustavio rast nezaposlenosti, koji u Hrvatskoj traje već gotovo dvije godine. Logično je pretpostaviti da bi se na meti stranih kompanija prve mogle naći hrvatske tvrtke iz sektora koji su najpogođeniji krizom – trgovina, prerađivačka industrija i građevinarstvo.

Trgovci su 2009. imali pad prihoda od 12,2 posto, prerađivačka industrija 14,3 posto, građevinari nešto manji od 8,8 posto, no općenito se smatra da je upravo taj sektor hrvatske ekonomije u najtežoj situaciji. Problemi hrvatskih građevinara nastavili su se i u 2010. godini, pa se ukupni prihod u prvom tromjesečju, u odnosu na isto razdoblje lani, kretao u rasponu od 33 do 82 posto. Takav pad prihoda pratio je i pad vrijednosti kompanija na burzi, pa faktički i nema veće građevinske tvrtke čiji je pad vrijednosti manji od 40 posto. Budući da je većina tih tvrtki prihode u proteklom desetljeću temeljila na stanogradnji i velikim infrstrukturnim poslovima na hrvatskom tržištu, teško je povjerovati da će se njihovo poslovanje uskoro poboljšati. S druge pak strane, pad prihoda, pad vrijednosti i problemi s tekućim poslovanjem čine ih idealnim metama za preuzimanje, bude li, naravno, zainteresiranih. Prvi na meti stranih kompanija mogli bi se naći Ingra i Konstruktor, donedavno dvije najveće hrvatske građevinske kompanije. Ingra je već dugo u teškim problemima, prihodi joj kontinuirano padaju, a njena dionica vrijedi trostruko manje nego lani.

U tvrtki su nedavno tvrdili da postoji interes stranih ulagača, ali su poslije te najave demantirali i najavili da će se Ingra ponovo pokušati okrenuti poslovanju na tržištima sjeverne Afrike i drugih bivših nesvrstanih zemalja, gdje ima dobe reference. Iz toga se može zaključiti da kupaca zasad nema, ali vjerojatno je da bi Ingra uskoro mogla biti preuzeta, odnosno da bi je dioničari bili voljni prodati kakvom jačem ulagaču. Slična bi sudbina mogla snaći i splitski Konstruktor inženjering, ali tu će ishod ovisiti isključivo o Željku Žderiću, nominalnom većinskom vlasniku. Ipak, situacija Konstruktora komplicirana je zbog niza sporova oko vlasništva, ali i mutnog poslovanja, iz kojega se teško može steći realna slika o stanju u tvrtki. Konstruktorov revizor List odbio je dati pozitivno mišljenje o lanjskom poslovnom izvještaju toga poduzeća, uz zaključak da je, umjesto dobiti od 6,4 milijuna kuna, tvrtka trebala iskazati gubitak od 50-ak milijuna. Ipak, o Konstruktorovim problemima s financiranjem može se posredno zaključiti iz odluke tvrtke da se kao ulagač povuče iz projekata Ban centar i Centar Bundek u Zagrebu, a jak udarac bio je i gubitak planiranog posla u cestogradnji Crne Gore.

Teško je reći bi li kakvi strani investitori imali interesa kupiti Konstruktor ili Ingru dok te tvrtke baš i nemaju posla, ali neka veća međunarodna građevinska korporacija možda bi mogla naći interes da od njih izgradi svoje podružnice za poslovanje u jugositočnoj Europi, osobito s obzirom na to da se u Hrvatskoj i okolnim državama u bliskoj budućnosti opet očekuju znatna ulaganja u infrastrukturu, pa će biti i posla za građevinare. S druge pak strane, može se pretpostaviti da bi kudikamo veći interes kupaca mogao biti za Institut građevinarstva Hrvatske.

NAJVEĆA HRVATSKA projektantska tvrtka posljednje dvije godine također trpi znatan pad prihoda, ali unatoč problemima ima dobit i isplaćuje dividendu. Ipak, problemi IGH-a dugoročne su naravi. Razvoj te tvrtke uvelike je bio povezan s razvojem hrvatskih građevinskih poduzeća, ponajviše Konstruktora, i golemih državnih ulaganja u cestogradnju i druge infrastrukturne projekte. Takvih poslova sljedećih godina neće biti, IGH-ovi glavni partneri u lošoj su situaciji, pa je ključno pitanje gdje će i kako kompanija ubuduće poslovati. IGH jest kadrovski i tehnički spreman za rad na velikim svjetskim projektima, ali takve projekte samostalno neće moći dobiti. To bi mogao osigurati vlasničkim povezivanjem s nekim velikim globalnim igračem, no pitanje je jesu li dioničari tvrtke za takvo što spremni. Vrijednost IGH-a prepolovila se u posljednjih godinu i pol, dok je u odnosu na 2007. gotovo sedam puta manja.

Za svaku zainteresiranu kompaniju to bi bila idealna situacija za neprijateljsko preuzimanje, ali IGHova mala i čvrsta vlasnička struktura prepreka je takvim pokušajima. Stoga prodaja IGH-a zasad nije izgledna, ali situacija bi se u budućnosti mogla promijeniti. Kompanija ionako navodno u zadnje vrijeme živi isključivo od ugovorenog projektiranja cesta za američki Bechtel u Albaniji. Kad to prođe, nove poslove bit će sve teže ugovarati, a u takvoj situaciji Jure Radić i ostali suvlasnici možda odluče razmotriti mogućnost vlasničkog povezivanja s nekom stranom kompanijom. Osim u građevinskim tvrtkama, posebno je loša situacija u prerađivačkoj industriji. Glavni kandidati za strano preuzimanje petrokemijska su industrija Dioki Roberta Ježića i najveća hrvatska tekstilna kompanija, varaždinski Varteks.

DIOKI NAKON velikih gubitaka proteklih godina i dalje iznimno loše posluje i ove. U prvih devet mjeseci gubitak je 142,4 milijuna kuna, a u istom razdoblju lani bio je 68,7 milijuna. Takva bilanca sve je veće opterećenje za Ježićevu tvrtku, a uvelike je posljedica znatnih ulaganja neposredno prije početka krize. Dioki je uložio desetke milijuna eura u nova postrojenja za proizvodnju polietilena male gustoće uz primjenu peroksida i pokretanje pogona VCM-a na Krku u svojoj tvornici Dina Petrokemija. Ta ulganja trebala su Diokiju omogućiti znatno povećanje profitnih marži i ekonomizaciju proizvodnje u budućnosti, no kriza nameće pitanje hoće li tvrtka uopće dočekati pozitivne efekte novih postrojenja. Iako su u Diokiju nedavno najavili da razmatraju najam ili kupnju postrojenja posrnule talijanske tvrtke Vinyls Italia, poslovni znalci smatraju da su takve najave nerealne i da Dioki u sadašnjoj situaciji teško može dobiti podršku banaka za takav posao. Štoviše, otkažu li banke potporu Diokiju, Ježić bi se mogao naći u situaciji sličnoj onoj kakva je snašla bračni par Fižulić. Da spasi tvrtku, morat će naći stranog partnera i ponuditi mu vrlo povoljne uvjete za ulazak u vlasničku strukturu. Slična bi sudbina mogla snaći i Varteks, koji već godinama posluje s iznimnim teškoćama i stalno je u gubicima.

U prvom polugodištu 2010. taj je gubitak iznosio 17,9 milijuna kuna, 6 milijuna više nego u istom razdoblju lani, a unatoč najavljenim planovima uprave o reorganizaciji, očekuje se da bi dug do Nove godine mogao biti još veći. Varteks bi se mogao naći na meti preuzimanja, a ključnu odluku o prihvaćanju eventualne ponude na kraju bi mogle donijeti domaće banke, koje drže značajan udjel u vlasnišvu. Mogući kupci Varteksa također bi mogle biti tvrtke iz Azije, koje bi Varteksova postrojenja opskrbljivale svojim jefitnim sirovinama, a gotov proizvod bez carine plasirale na tržište Europske unije. Pojedine indijske kompanije navodno već traže hrvatske partnere za takvu suradnju ili preuzimanje, pa se može očekivati da bi među njima bilo i zainteresiranih za Varteks kad dugovi te kompanije ne bi bili preveliki.

VARTEKSOVI VLASNICI uskoro će morati odlučiti žele li ili ne žele dolazak stranog partnera. Odluku će morati donijeti i hrvatska vlada – o budućnosti Podravke. Otkad je mađarska banka OTP na temelju kredita tvrtki Fima AMI preuzela 10 posto dionica Podravke, raspravlja se što će biti s tom kompanijom. Preuzimanjem tog paketa dionica od OTP-a i kvalitetnom javnom ponudom potencijalni ulagač mogao bi dospjeti u situaciju da preuzme koprivničko poduzeće. Ne zna se tko bi to mogao biti. Ipak, ostvare li se namjere vodstva kompanije da od OTP-a otkupi te dionice, Podravku će to koštati više od 110 milijuna kuna, što će uz ostale gubitke iz afere “Spice” biti golemo financijsko opterećenje za njenu stabilnost. Ne bi bilo čudno da Podravka tada proda dio svog poslovanja i tim novcem stabilizira ostatak. Izbor bi mogao pasti na Belupo, Podravkinu farmaceutsku diviziju koja već godinama posluje odlično i za koju bi tvrtka mogla naći kupca.

Belupu već godinama prodaja vlastitih proizvoda raste po godišnjim stopama do 18 posto, a osobito je aktivan u izvozu: posluje na 12 inozemnih tržišta, gdje je samo lani imao 47-postotni rast prihoda, što je 37,1 posto prihoda od prodaje. Belupo je trenutačno najuspješniji dio Podravke i njegova bi prodaja, uz kratkoročne koristi, donijela i dugoročne gubitke.

PREUZIMANJA SE MOGU očekivati i u trgovačkom sektoru, a nakon prodaje Magme novog bi vlasnika mogao dobiti i trgovački lanac splitskog gradonačelnika Željka Keruma. U protekle dvije godine profitabilnost Kerumove tvrtke bila je ozbiljno umanjena, osobito zbog ogromnih ulaganja u druge poslovne sektore, nekretnine i hotelijerstvo. Dvije Kerumove tvrtke specijalizirane za hotelijerstvo, Adriatic i Neva Kerum, 2009. imale su kumulativne gubitke od 33 milijuna kuna. Izgubljen je i veći dio dobiti trgovačkog lanca Kerum, pa je dobit tvrtke lani iznosila oko 12 milijuna kuna. Ekonomisti su već nekoliko puta procjenjivali da bi Kerumu bilo najpametnije da se povuče iz svih ostalih poslova i koncentrira isključivo na trgovinu, no splitski je gradonačelnik također već nekoliko puta dao naslutiti da bi mogao učiniti upravo suprotno i prodati svoj trgovački lanac. Kao potencijalni kuci spominjali su se i partneri iz Narodnog trgovačkog lanca, Josip Milavić i Tomislav Mamić, ali nije isključeno da bi Kerumovu tvrtku na kraju mogla preuzeti i kakva velika trgovačka kuća iz inozemstva.

Kerumov bi lanac bio odlična platforma za ulazak na hrvatsko tržište nekom od velikih svjetskih trgovačkih lanaca, tako da tu mogućnost zasad ne treba isključiti. Kolika će biti prodajna cijena, na kraju će ovisiti o financijskoj poziciji Keruma u trenutku pregovora. Ipak, dok će Kerum moći pregovarati o cijeni, u Hrvatskoj postoje stotine manjih tvrtki koje su bez novih ulagača osuđene na propast, iako imaju solidan tržišni potencijal. Jadrankamen iz Pučišća na Braču godinama je bio najveći hrvatski proizvođač kamena i kamene galanterije, a danas je opterećen dugovima nastalima kao posljedica neuspjelih poduzetničkih avantura većinskog vlasnika, bivšeg tenisača Bruna Orešara. U tvrtki je ove godine već bio štrajk, a nagomilani dugovi mogli bi rezultirati i stečajem tvrtke koja ima reference u gradnji i opremanju nekih od najpoznatijih građevina na svijetu, kao što su Bijela kuća u Washingtonu, Parlament i Novi dvor u Beču, Parlament u Budimpešti, Namjesnička palača u Trstu i druge.

Dodatni je problem Jadrankamena i porast uvoza jeftinijeg kamena s Bliskog istoka i iz Turske. Ipak, odluči li EU carinama zaštititi europske proizvođače, kako je već bilo s nizom drugih proizvoda poput vijčane robe, Jadrankamen bi opet mogao postati profitabilan. Stoga bi ga, unatoč dugovima, ipak mogla preuzeti neka strana kompanija i uz nisku cijenu dobiti zdravu i potencijalno vrlo uspješnu hrvatsku tvrtku.

UPRAVO ZATO priča o preuzimanju Magme uskoro bi mogla postati pričom i o preuzimanju desetaka nekoć vrlo uspješnih hrvatskih poduzeća, čiji su veliki planovi i golemi profiti, pod utjecajem krize i dugoročno katastrofalne hrvatske ekonomske politike, pretvoreni u gubitke i borbu za opstanak. Cijena njihova preuzimanja bit će niska, ali dolaskom novih vlasnika tim će tvrtkama biti omogućeni novi razvoj i širenje. To će pomoći Hrvatskoj da se oporavi od krize, a to je za Hrvate dobra vijest, premda će budući hrvatski gospodarski rast, više nego ikad prije, biti u rukama stranaca.