Tijekom Drugog svjetskog rata velik je broj ljudi s područja jugoistočne Europe svoj spas potražio u logorima daleko od svoje domovine. To se dogodilo u trenutku kada je rat svom žestinom zahvatio ova područja. Logore za izbjeglice s jugoistoka Europe organizirali su Britanci, a oni su se smjestili na području Egipta, ali i Sirije i Palestine.

Jedan od najpoznatijih logora u kojem je spas našao najveći broj izbjeglica s našeg područja bio je El Shatt. Bio je to logor u pustinji zbog čega je, kažu oni koji su ga preživjeli, život u njemu bio znatno teži nego većini ondašnje egipatske populacije koja je nastanjivala područje uz rijeku Nil.

El Shatt je kompleks izbjegličkih logora u pustinji na poluotoku Sinaju u Egiptu, u kojem je od veljače 1944. do ožujka 1946. boravilo evakuirano stanovništvo dalmatinskih otoka, primorja i Zagore. Izbjeglice su stigle u najvećem broju krajem 1943. i početkom 1944. godine. Ovaj odlazak nije bio jednostavan i imao je više etapa. Prvo se stanovništvo Dalmacije u velikom broju zaputilo na otok Vis, gdje se nalazio Vrhovni štab NOVJ. Problem je bio u tome što su otočni kapaciteti bili nedovoljni za prihvat i prehranjivanje velikog broja ljudi zbog čega je odlučeno da se pridošlo stanovništvo preusmjeri prema južnoj Italiji. No ni taj potez nije bio od velike sreće jer su se u Italiji vodile u tom trenutku žestoke borbe. Zbog čega je boravak na jugu Italije bio samo međuetapa dok se ne pripreme prihvatni logori na teritoriju Bliskog istoka.

Kao dan osnivanja logora El Shatt smatra se 5. siječnja 1944. godine.