Eefje Blankevoort, nizozemska novinarka, autorica je dokumentarnog filma ‘Igra sjena’, potresnog svjedočanstva o putu desetak dječaka od 12 do 18 godina, bez roditelja, tisućama kilometara prema Europi. Proteklog tjedna film je prikazan u Zagrebu, u sklopu Human Rights Film Festivala

“‘Igra sjena’ je putovanje mračnom stranom Europe s izbjeglicama tinejdžerima kao vodičima.” Tako je na internetskoj stranici shadowgame.eu ukratko opisan multimedijski aktivistički projekt pomoći izbjeglicama tinejdžerima bez pratnje odraslih. Projekt je osmišljen oko istoimenog dokumentarnog filma, a uključuje i nekoliko kratkih dokumentaraca, fotoreportaže, kompjutorsku igricu, ali i manifest koji svi mogu potpisati i kojim se zahtijeva prekid nasilja nad djecom izbjeglicama, slobodan pristup azilu i olakšano prebacivanje u zemlju koju odaberu jednom kada stignu u Europu. Dokumentarac „Igra sjena“ potresno je svjedočanstvo o putu desetak dječaka bez roditelja tisućama kilometara prema Europi. Proteklog tjedna prikazan je u Zagrebu, u sklopu Human Rights Film Festivala, a Nacional je tim povodom razgovarao s Eefje Blankevoort, nizozemskom novinarkom koja je, uz Els van Driel, autorica “Igre sjena”. Blankevoort je u Zagrebu predstavila film te razgovarala s publikom i aktivistima za zaštitu prava izbjeglica.

NACIONAL: Vaš film uistinu je potresan. Ispričali ste šokantnu priču o djeci od 12 do 18 godina koja posve sama, bez pratnje odraslih, hodaju tisućama kilometara, po nekoliko godina, od azijskih i afričkih zemalja do Europe, kako bi pronašla sigurnost i utočište.

Film prati desetoricu dječaka iz različitih zemalja. Htjeli smo pokazati da to nije priča samo jednog maloljetnika, nego mnogo njih. U filmu se odrasli gotovo i ne pojavljuju. Neki od dječaka i sami su snimali pa smo njihove snimke montirali u film. Jednoga od njih pitali smo zašto je snimao i pripovijedao u kameru što je sve prošao. Odgovorio je da je osjetio tu potrebu jer je sve bilo toliko nevjerojatno da je pomislio kako mu nitko neće vjerovati. Gledatelji nas nekad pitaju zašto u filmu pratimo samo dječake. Treba reći da su dječaci 95 posto djece izbjeglica bez pratnje. Djevojčice rijetko same kreću na put. Možete pretpostaviti kakvim bi opasnostima tek one bile izložene. A one koje i krenu, putem se uglavnom pridruže nekoj obitelji, najčešće nepoznatoj, kako bi se barem malo zaštitile.

NACIONAL: Zašto se film zove “Igra sjena”?

Riječ je o mračnoj, tamnoj strani Europe, području “sjena”. A “igra”, kao što se već zna, izbjeglički je izraz za neizvjestan i opasan put preko granice. Prvi put smo ga čuli 2017. godine. Rekla bih da su izbjeglice taj izraz odabrali kako bi nekako umanjili opasnosti i teškoće koje ih na putu čekaju. Očito je to način da podnesu gotovo neizdržive napore, s obzirom na to da neki putuju i po sedam tisuća kilometara, godinama. Postoji više vrsta takvih „igara“: „igra vlaka“, u kojoj se voze pod vlakom ili između vagona; „igra kamiona“, kad se voze pod kamionom… „Igre“ su različite, ali sve su opasne. Mnogi od njih vidjeli su kako im prijatelji umiru na tom putu. A naposljetku, kad dođu na odredište, počinje “mind game” – susret sa sustavom azila koji im ne vjeruje. Na našoj web stranici shadowgame.eu mogu se pogledati još tri kratka dokumentarca, koja smo napravili nakon što smo završili cjelovečernji dokumentarni film. To su sve filmovi o dječacima koji su uspjeli doći na cilj i teškoćama s kojima su se suočili u Nizozemskoj. Želimo, među ostalim, promijeniti predodžbu da u njihovim životima nema ničeg osim „tužnih izbjegličkih priča“. Nipošto: oni su ljudi kao i mi, sa svojim ciljevima i željama. Htjeli smo to pokazati, kao i, naravno, nasilje kojem su izloženi. I kad smo završili film, najprije smo ga pokazali njima. Rekli su: „To je naš film.“

‘Izraz ‘igra sjena’ izbjeglice su odabrali kako bi umanjili opasnosti i teškoće koje ih na putu čekaju. To je način da podnesu gotovo neizdržive napore jer neki putuju godinama’

NACIONAL: Zna li itko koliko je djece bez pratnje ukupno na putu prema Europi?

Ne. Ima procjena da godišnje u Europu stiže oko deset tisuća maloljetnika bez pratnje. Točne brojke ne znamo jer nekad budu registrirani pa nestanu iz evidencije. U Nizozemskoj znamo koliko ih se prijavljuje za azil: prosječno između osamsto i devetsto godišnje. Govorimo, dakle, o djeci bez pratnje; onih u obiteljima, naravno, mnogo je više. Postoje i brojke koje kažu da je od 2016. između deset i petnaest tisuća djece “nestalo”. Pritom ne znamo što točno znači “nestati”: nekad uistinu nestanu jer ne znamo gdje su – mogli su, recimo, poginuti pokušavajući prijeći granicu – nekad završe u kriminalnim bandama, čemu smo također svjedočili; nekad samo administrativno “nestanu”, kao kada napuste centar u kojem su registrirani. Dakle, teško je točno ustanoviti što se događa, ali sve je to vrlo zabrinjavajuće. Jednostavno, ne znamo gdje su djeca. Nemamo ni mehanizam uzbunjivanja koji europske zemlje inače imaju, takozvani Amber alert – što je, inače, američki naziv. Riječ je o mehanizmu uzbunjivanja koji se aktivira u roku od 24 sata u slučaju da dijete nestane. Kada je o izbjeglicama riječ, takav mehanizam ne postoji.

NACIONAL: Spomenuli ste i mogućnost da su neki umrli na putu.

Dokumentirali smo mnogo takvih slučajeva. Umrli su pokušavajući ući u Europu. Mnogi su prisiljeni na prostituciju, kriminal, prisilni rad…

NACIONAL: Dugo već istražujete te nesreće. Vaš film prikazuje, kako kažete, “tamnu stranu Europe”. Kakav je vaš dojam o svim tim problemima?

Volim Europu. Volim Europsku uniju. Mislim da je ona divna ideja, divan koncept. Vrijednosti koje predstavlja EU uistinu su i moje vrijednosti. Zato mi je neizrecivo strašno vidjeti tu tamnu stranu Europe u kojoj su ti klinci prisiljeni živjeti. A ta su dva svijeta toliko blizu jedan drugome. Snimali smo na granici Italije i Francuske: to je Azurna obala, gdje ljudi idu na odmor, jedno od najbogatijih mjesta u Europi. Tu su Cannes, Nica…

NACIONAL: U jednoj sceni filma vidi se kako djeca stoje u noći na kamenoj obali mora, a u daljini su svjetla Nice…

Upravo tako. A nadvožnjak ispod kojeg mjesecima žive, bez ikakva krova nad glavom, cesta je koja povezuje Italiju i Francusku, autoput kojim Europljani putuju na godišnje odmore. Dakle, voze se doslovce iznad glava te djece. To je slika svijeta u sjeni naše Europe. Ta se dva svijeta ne dodiruju, a postoje jedan do drugoga. Meni je to strašno. Ponekad mi se čini da će mi glava eksplodirati: imamo ovu svoju divnu Europu, civilizirano društva, a u isto vrijeme naprosto ne marimo za ljude koji traže zaštitu. Jednostavno ih ostavljamo u svijetu sjena. Ta me spoznaja šokira. U filmu se vidi samo manji dio svega toga, u stvarnosti je mnogo, mnogo okrutnije. U filmu smo se koncentrirali na djecu jer smo htjeli ispričati njihovu priču. A sreli smo toliko ljudi u tako teškim uvjetima, cijele obitelji s malom djecom… Ali i stare ljude, u sedamdesetim i osamdesetim godinama života, mogli bi nam biti djedovi i bake. Dolazili su iz Sirije tražeći zaštitu. I oni su bili prisiljeni na “igru”. Sjećam se, bila sam u izbjegličkom kampu između Bihaća i Velike Kladuše. Razgovarali smo s ljudima. Odjednom je jedna stara žena počela ridati, jako glasno, toliko je bila uznemirena. Objasnili su mi da je upravo vraćena iz “igre”, iz pokušaja da prijeđe granicu, a njezin suprug, koji je bio u osamdesetima, na putu je doživio srčani udar i umro. Nju su vratili, a njegovo tijelo ostalo je s one strane, negdje u hrvatskim šumama.

Ti ljudi imaju pravo tražiti azil, to propisuju europski ugovori. Izbjeglice iz Sirije će u Nizozemskoj sigurno dobiti azil, u to nema sumnje. Ali da bi mogli zatražiti pomoć, moraju proći to užasno putovanje. Na kojem umiru. Sve mi je to šokantno i nezamislivo. Iako film govori o djeci ili maloljetnicima bez pratnje, kako ih već želimo zvati, zapravo je to na kraju film o nama: o tome što mi Europljani želimo biti. To je pitanje koje si trebamo postaviti: je li ovo Europa kakvu želimo? Nismo li svi odgovorni za to što se događa na našim granicama?

NACIONAL: Kakve traume takvo putovanje izaziva kod djece?

Najrazličitije vrste trauma. Razgovarali smo s jednim dječakom koji je uspio stići u Nizozemsku. Rekao nam je da rat traumatizira, ali s vremenom postane predvidiv: znate da će padati granate, da neće biti struje, da neće biti dovoljno hrane… Ali putovanje – svaki dan, svaki trenutak, sve je potpuno nepredvidivo i nikad ne znate što vas čeka. Ta nepredvidivost, taj stalni osjećaj straha, izvor je najveće traume, rekla bih. Ljudi koji traže zaštitu i pokušavaju prijeći granicu neprestano moraju misliti: jesam li spreman opet na “igru”? Hoće li me krijumčar nazvati? Imam li novca? Imam li hrane? Vode? Odjeće? Znam li put? Ok, onda krenu… A put je uistinu opasan, okrutan. Mohamed, koji je u filmu imao 14 godina, dvaput se u rijeci gotovo utopio, upravo u Hrvatskoj. “Dvaput sam umro”, rekao nam je u kameru. Nije rekao “Skoro sam dvaput umro”, nego baš: “Dvaput sam umro.” Uistinu jest, dvaput je proživio golemi strah od smrti. Jedan drugi dječak u filmu izgubio se u hrvatskoj šumi jer mu se ugasio GPS. Hodao je ukrug. Opisivao nam je kako ga o tome opsjedaju noćne more. “Bio je to put ni u što, put u smrt”, rekao nam je. Eski, koji je nakon dvije godine napokon u Belgiji, proživljava stalne noćne more o nasilju graničnih policajaca. Naročito su ga zlostavljali hrvatski policajci. Sanja da ga prate, napadaju, tuku, tjeraju natrag preko rijeke Korane… To je putovanje na više načina traumatično – nemaju novca, vode, zaštite, tuku ih, tjeraju u rijeku, utapaju se i suočavaju s divljim zvijerima, vukovima… A onda, kada napokon stignu na odredište, počinje nova trauma integracije. Ako krenu u školu i uspiju nešto učiniti, početi novi život, bude još i dobro, nekako se nose s poteškoćama; ali ako zapnu, ako moraju dugo čekati, samo vidite kako ih trauma izjeda. Ponekad se to pretvori u novu traumu. Nekima od njih obitelji su i dalje u ratu. Možete zamisliti kakav je to za djecu teret. Eskiju su oca još prije nekoliko godina ubili talibani, a brat mu je bio u vladinoj vojsci. Proteklog ljeta, kada su talibani osvojili Afganistan, i njegov je brat morao pobjeći. Dugo nije znao je li živ jer su mnogi bratove kolege ubijeni. Napokon je Eski saznao da je brat uspio pobjeći u Pakistan, ali i ondje se mora kriti jer ni ondje za njega nije sigurno. Dakle, sav taj mentalni teret slaže se kao trauma na traumu. Multiplicira se. A tada ih još čekaju duge procedure, nepovjerenje… Eskiju, na primjer, u Belgiji nisu vjerovali da je maloljetan. “Moraš to dokazati”, rekli su mu. Dvije godine je na tom putu zamišljao kako će moći u školu kad se domogne Belgije, a dočekalo ga je to. Inteligentan je i analitičan. Rekao nam je: “Sad znam da ‘igri’ ipak nije kraj.” Naprosto je previše takav teret stavljati na djecu u zemljama Europe.

‘Godišnje u Europu stiže deset tisuća djece bez pratnje. Onih s obiteljima, naravno, mnogo je više. Postoje i brojke koje kažu da je od 2016. ‘nestalo’ između deset i petnaest tisuća djece’

NACIONAL: Prije samo nekoliko godina, međutim, bilo je posve obrnuto: 2015. i 2016. Hrvatska i Europa otvorile su granice i s dobrodošlicom dočekale ljude koji su tražili zaštitu.

Točno. Prije nekoliko godina, kada je izbjeglička ruta još uglavnom išla preko Srbije i Mađarske, po brutalnosti se isticala mađarska policija. Tada je Mađarska sagradila 152 kilometra dug, dva ili tri metra visok zid od žice, čuvajući ga brutalnom silom, sa psima. Tada su ljudi krenuli drugim putem, preko Srbije, Bosne i Hrvatske. Ali 2015. srela sam mladog čovjeka kojega je policija u Srbiji zlostavljala, a u Hrvatskoj je gostoljubivo dočekan. Rekao mi je da mu je bilo vrlo ugodno: granica je bila otvorena, dobrovoljci i lokalni ljudi davali su hranu, željeli mu dobrodošlicu. To se svugdje ponavlja. Zato mi govori da nisu Hrvati loši ljudi. Ne, ljudi su spremni pomoći izbjeglicama. Ali kada pritisak postane toliko velik i kada izostane strukturalna pomoć, raspoloženje se preokrene. To vidimo posvuda. Svjedočila sam tome na otoku Lezbosu 2014. i 2015.: tamošnji ljudi pomagali su izbjeglicama, ribari su izvlačili ljude iz mora… Danas, lokalnim ljudima je previše. Ne mogu to više podnijeti; uništen im je turizam, izbjeglički kampovi su čisti horor… Kako da u takvoj situaciji prežive i izbjeglice, ali i lokalni ljudi? Sličnim stvarima svjedočili smo u BiH: u zimi 2018. u Velikoj Kladuši, Bihaću i Tuzli lokalni su ljudi pomagali, donosili hranu… Bosanci su govorili da su i sami bili izbjeglice i da znaju što to znači. U manje od godinu dana raspoloženje se potpuno obrnulo: zbog push-backova je toliko ljudi zapelo na granici da se postavlja pitanje kako im mala i siromašna zajednica, kakva je Velika Kladuša, može pomoći. A kad je toliko ljudi u tako očajnoj situaciji, naravno da će se pojaviti kriminal, da će biti zauzeti gradski parkovi, da će posvuda biti prljavo… Shvaćam da je lokalnim ljudima sve to previše. Zato nam trebaju strukturalna pomoć i strukturalno rješenje iz EU-a.

NACIONAL: Kako promijeniti politiku EU-a? Napisali ste manifest i pozivate ljude da ga potpišu kako biste te dječake doveli pred Europski parlament.

Trebamo učiniti sve što možemo. Običavam reći da trebamo poduzeti “push-back prema push-backovima”. Kao filmašica mogu pokazati što ti dječaci doživljavaju i tako ih pokušati dovesti u Europski parlament. Lokalni i nacionalni političari trebali bi reći: „Moramo ovo zaustaviti.“ Organizacije za ljudska prava čine što mogu. Napori hrvatskih organizacija vrijedni su svake pohvale: Centar za mirovne studije, Are You Syrious… Postoje mnoge moguće akcije. Neke su brže, poput novinarskog i aktivističkog rada koji imaju izravan utjecaj; neke su sporije, poput zakonodavnog rada ili suđenja na Europskom sudu za ljudska prava. Sve je to važno. Dug je put pred nama. Moramo pronaći načine da promijenimo zakone u Europi i pozovemo političare na odgovornost. Pozivam ljude da potpišu naš manifest, koji je preveden na hrvatski i može ga se naći na shadowgame.eu. Donirajte, volontirajte… Mnogo mladih Europljana pomaže i volontira. Kada same izbjeglice pitate što bi trebalo, oni spominju prestanak nasilja, olakšavanje pristupa azilu, spajanje obitelji, relokaciju iz Grčke i Italije i psihološku pomoć protiv traume. To i mi tražimo u manifestu. Ništa od toga nije politika, nego osnovna pomoć – i ništa nije novo: samo poštovanje konvencija koje smo mi, Europljani, sami potpisali.

NACIONAL: Želite te mladiće dovesti u Europski parlament?

Da. Nadamo se da ćemo uspjeti u lipnju sljedeće godine pa da sami kažu što imaju. Sada se govori o izbjeglicama, ali se s njima ne razgovara. Apsurdno je i uvredljivo da stvaraš politike o ljudima koje ne pitaš kako bi te politike trebale izgledati. No nadamo se da ćemo postići i više. U vezi smo s europarlamentarcima koji istražuju djelovanje Frontexa. Treba, naravno, istražiti i djelovanje hrvatske policije, kao i drugih nacionalnih policija na granicama. Potrebne su sankcije. To bi bio prvi korak. Nadamo se da ćemo uspjeti okupiti “koaliciju voljnih europarlamentaraca”. Važno je, također, ispričati što se događa. To mogu novinari. Nitko neće moći reći da nije znao. Dvije tisuće ljudi umrlo je od posljedica push-backova, a 45 tisuća njih otjerano je s europskih granica. Mnogo toga mora se učiniti. To je dugotrajan i spor posao. Traje godinama.

NACIONAL: Predviđate li da će se situacija pogoršavati? Svijet bi mogao dobiti i klimatske izbjeglice…

Još prije pet ili šest godina, kada su krenuli push-backovi i kada je EU postigao sporazum o izbjeglicama s Turskom, činilo mi se da smo dosegnuli dno. Pa već to više nisu bile naše vrijednosti i pitala sam se kako mi Europljani možemo ne poštovati vlastite ugovore o ljudskim pravima. Ali bila sam u krivu: od tada je išlo samo nagore. Nisam, dakle, naročito optimistična premda sam po prirodi optimistična osoba. Vidim kako političari „spinaju“. Vidim kako poljski političari koriste nesreću izbjeglica na granici s Bjelorusijom pa tvrde da „brane Europu i njezine vrijednosti“. Da, moglo bi biti još gore. Nikada nisam pomišljala da ćemo pucati i ubijati ljude po Europi. A i to se događalo: oko dvije tisuće ljudi umre svake godine zbog push-backova. Britanski The Guardian proveo je proteklog proljeća kvalitetno istraživanje koje je pokazalo da je prošle godine, u godini koronavirusa, oko 44 tisuće ljudi push-backovima potjerano s europskih granica, od kojih je dvije tisuće umrlo. Mi, Europa, dakle, već ubijamo ljude koji k nama dolaze tražeći da ih zaštitimo. Ne znam koliko još niže možemo pasti prije nego što se dogodi obrat. Ne znam.

‘Prošle godine je oko 44 tisuće ljudi potjerano s europskih granica, od kojih je dvije tisuće umrlo. Mi, Europa, dakle, već ubijamo ljude koji nam dolaze tražeći da ih zaštitimo’

NACIONAL: Ima i svijetlih primjera.

Naravno. Uvijek valja imati na umu da možemo puno učiniti. Silno važan uspjeh je i presuda Europskog suda za ljudska prava u slučaju pogibije Madine Huseini. To je velika pobjeda Centra za mirovne studije i njihove koalicije. Trebamo više takvih sudskih procesa. Svatko bi trebao svjedočiti o tome što se događa.

NACIONAL: Pokušali ste svoj film prikazati na Hrvatskoj televiziji. Zasad niste uspjeli. Što se dogodilo?

Da. Naš međunarodni distributer rekao nam je kako je HRT odbio ponudu da prikaže film.

NACIONAL: Znate li zašto?

Mislim da nisu precizno objasnili, ali pretpostavljam da su zaključili da je „previše političan“, pretežak. Nadam se da bi RTL mogao biti zainteresiran za prikazivanje. Razgovaramo s njima. Moja bi velika, velika želja bila da i HTV prikaže film. Prikazale su ga nacionalne televizije mnogih europskih zemalja – Nizozemske, Finske, Norveške – a prikazat će ga i druge zemlje. Mislim da bi ga bilo vrlo važno prikazati i u zemljama „na ruti“, u kojima se sve to događa: u Hrvatskoj, BiH, Grčkoj…