Predstava „Memoria civitatis“ ili „Sjećanja gradova“ premijerno će biti prikazana u budimpeštanskom kazalištu Studio K Szinhaz 22. rujna, a redatelj je Edvin Liverić, inače trenutačno ravnatelj riječkog Hrvatskog doma na Sušaku. Kako kaže Liverić, na inicijativu dramaturginje Kate Gyarmati, s kojom već dulje surađuje i koja je postala ravnateljica Studija K, krenulo se u prikupljanje arhivske građe za projekt koji povezuje ta dva grada:

“Rijeka je u drugoj polovici 19. stoljeća i početkom 20. stoljeća, pa do kraja Velikog rata, bila mađarska luka. Preko nje je emigrirao u SAD jedan veliki broj Mađara, ali i ostalih narodnosti tadašnje Austro-Ugarske. Kroz tu priču, mahom sastavljenu na temelju dokumenata nađenih u arhivima, govorimo o migracijama u prošlom stoljeću. Priča je, dakle, bila već tu. Trebalo ju je sakupiti i uobličiti u dramski tekst. Tako je nastala predstava. Zašto ta tema? Prvenstveno zato što je tema migracije u prošlom stoljeću snažna poveznica gradova Rijeke i Budimpešte. A zatim, što nije manje važno, zato što je tema migracije i danas jednako aktualna i u Mađarskoj i u Hrvatskoj. Kad pročitate, ili u našem slučaju pogledate, priče ljudi koji su početkom 20. stoljeća emigrirali u SAD, vidite da se ništa bitno nije promijenilo do današnjih dana.”

Predstavu rade glumci iz obiju zemalja, kako bi se dobila što vjerodostojnija atmosfera Rijeke kao „melting pota“ – grada koji svoj identitet gradi uzimajući i integrirajući ponešto od svake svoje etničke i kulturne skupine. Planirana su izvođenja na obje lokacije i gostovanja, jer je tema univerzalna i tiče se svakog grada i njegovih ljudi.

Liverić je objasnio zašto je važno govoriti o tim temama: “Zato što su razlozi iseljavanja još uvijek identični – ili su ekonomski ili politički. I danas smo svjedoci velikih migracija. Jedina je razlika što smo te aktualne priče naših suvremenika pronašli na internetu, za razliku od onih s početka 20. stoljeća koje smo pronalazili u arhivima. Želja nam je stvoriti mogućnost empatije kod gledatelja. Često u našoj inscenaciji iskoračujemo iz prošlosti u sadašnjost, i obrnuto, želeći navesti gledatelja na razmišljanje i izbaciti ga iz one ugodne ‘komforne zone kazališnog mraka’. Ono što mi se u predstavi čini posebno vrijedno jest da ništa izgovoreno na sceni nije fikcija i sve je bazirano na faktičnim podacima ili pak na književnim tekstovima.”