[quote_box_center]

• Edvin Liverić prvi je put javno progovorio o vlastitoj seksualnosti i otkrio kako se nosi sa svojim gay identitetom

• “Teškoće s izražavanjem” njegova je predstava koja na žestok način progovara o marginalnim temama poput homoseksualnosti i transrodnosti

[/quote_box_center]

Glumac i redatelj Edvin Liverić

U dramskom tekstu “Teškoće s izražavanjem” argentinski autor Copi (taj umjetnički pseudonim potječe od španjolske riječi copito, pahuljica, a pravo mu je ime Raúl Damonte Botana), na žestok način progovara o marginalnim temama poputhomoseksualnosti i transrodnosti. Upravo su seksualni identitet i općenito potraga za identitetom zaintrigirali glumca i redatelja Edvina Liverića pa će taj tekst u njegovoj režiji 9. veljače premijerno biti postavljen na sceni zagrebačkog Teatra &TD. Potaknut temom, 45-godišnji Liverić prvi je put javno progovorio o vlastitoj seksualnosti i otkrio kako se nosi sa svojim gay identitetom.

Edvin Liverić rođen je 1970. u Rijeci, a diplomirao je 1995. na Akademiji dramskih umjetnosti. Član je Hrvatskog instituta za pokret i ples, u kojem je od 1996. do 2005. bio selektor i asistent umjetničke ravnateljice festivala Tjedan suvremenog plesa. Od 2003. umjetnički je ravnatelj Street Art Festivala u Poreču. Suosnivač je kazališne skupine TraFiK (Tranzicijsko-fiktivno kazalište) s kojom kao koautor i izvođač stvara višestruko nagrađivanu predstavu “Hodač“, hommage Janku Poliću Kamovu. Usko povezan s plesnim teatrom i teatrom pokreta ostvaruje brojne uloge u domaćim kazalištima, kao i u inozemstvu. Osim što je odigrao velik broj uloga na pozornicama brojnih kazališta u Hrvatskoj i svijetu, nekolicinu predstava je i režirao. Dobitnik je Nagrade Vladimir Nazor kao dio kolektiva predstave “Imago”.

NACIONAL: Otkud inspiracija za predstavu “Teškoće u izražavanju”?

Na Copija kao autora naišao sam slučajno u Parizu, prije nekih deset godina kad sam ondje često boravio. Odmah me zaintrigirao svojim suludim kazališnim jezikom i apsurdnim situacijama koje se “na prvu” teško iščitavaju ili se doimaju poprilično banalno. Ali Copi je autor kojega nadasve treba čitati između redaka. U njegovu ludilu postoji savršeni sistem i red. Zatim sam taj komad u produkciji teatra ŠKUC 2008. postavio u Cankarjevom domu u Ljubljani. Predstava je potaknula javnost na raspravu, a plakat na kojem se vidi goli muški torzo sa ženskim genitalijama u najmanju je ruku skandalizirao prolaznike koji su ga začuđeni promatrali u nastojanju da dešifriraju tu enigmu. Transrodnost i transseksualnost još su uvijek u našem društvu teme koje nas zbunjuju i šokiraju. Kultura promjene SC-a bila je dovoljno hrabra da se upusti u ovo naše kazališno iščitavanje rodnih identiteta, a mislim da je scena &TD-a idealno mjesto za njegovu inscenaciju, jer &TD naprosto njeguje takav specifični senzibilitet širokog spektra publike.

Kao i u ostalim njegovim dramskim tekstovima, i u komadu “Teškoće s izražavanjem”, koji trenutačno postavljam s kolegama Bojanom Navojcem, Deanom Krivačićem, Dadom Ćosićem i Vesnom Stilinović, Copi uspostavlja vrlo suptilnu klasifikaciju seksualnih identiteta, s maštovitom gradacijom ženstvenosti i muževnosti. Što se ta obilježja u našem komadu više zahtijevaju i pretpostavljaju, ona postaju sve sumnjivija. I to do te mjere da se svaka spolna ljestvica obrće tako da se sve teže prepoznaje.

Mi smo se poprilično dugo bavili time što taj tekst danas znači nama i kako ga transformirati u jedan univerzalni jezik ljubavnih odnosa, u kojima se stalno igraju razne igre dominacije i podčinjenosti. A radi se o mahom seksualno motiviranim igrama u kojima je glavni okidač žudnja. Još Foucault seksualnost definira kroz povijesno specifičnu organizaciju moći, diskursa, tijela i afektivnosti. I baš kao takva, seksualnost za njega proizvodi “spol” kao umjetan pojam koji djelotvorno proširuje i prikriva odnose moći odgovorne za njegovu genezu.

Ali da ne biste pomislili da se bavimo teorijom na sceni! A to ne, nikako! Ja nisam pristalica takvog kazališta. Za mene je kazališna scena prvenstveno medij koji treba komunicirati sa širokim gledateljstvom i postavljati pitanja koja se tiču sviju nas, i to danas i ovdje.

NACIONAL: Čime se bavi predstava?

Copi obrađuje marginalne teme poput homoseksualnosti ili, još marginalnije, poput transrodnosti. Većini ljudi danas su još uvijek velike nepoznanice pojmovi transrodnost i transseksualnost, a mnogi je brkaju i s pojmom transvestija. A da ne spominjem nesporazume s općim terminima kao što su spol i rod. Kako je ta tema polako na “mala vrata” ušla i u naše domove, zahvaljujući uglavnom filmovima poput “Dečki ne plaču”, “Transamerica” ili još slavnijem “Visoke potpetice”, odlučili smo o toj temi progovoriti i u kazalištu.

U našem slučaju radi se o predstavi u kojoj četvero lica zapletenih u komplicirane odnose traga za svojim seksualnim identitetima. Oni se nalaze u nekom nedefiniranom ambijentu, koji autor naziva Sibir, a koji je za nas mjesto potencijalnog Purgatorija, međuprostora iz kojeg se može otići u neki mogući Raj ili kliznuti u neki životni Pakao. Iako je homoseksualnost do danas ostala sramotna, traumatična, marginalna, osuđivana i proglašavana nastranom, svijet koji stvara Copi razuzdan je, kaotičan, zabavan, inovativan i drzak. Ako bih morao svesti na jednu rečenicu ono o čemu se u našoj predstavi radi, bilo bi to – traganje za identitetom.

Za mene je pitanje identiteta i traženja identiteta tema današnjeg teatra. Kako svako novo vrijeme donosi, odnosno postavlja pitanje nekih svojih specifičnih identiteta, logično je da se naše vrijeme upravo bavi pitanjem raznolikosti i različitosti seksualnih identiteta, po čemu je ovaj tekst suvremen i aktualan.

NACIONAL: Budući da je to predstava o rodnom identitetu, koliko je teško ili lako izraziti se u tom identitetu?

Za Copija to je nadasve bilo traganje za rodnim identitetom, dakle nekom klasifikacijom koja je prvenstveno društvena. U današnjem kontekstu nama taj komad znači nešto drugo. Kad Copi piše ovaj tekst kasnih 1960-ih u Parizu, gdje je živio, započinje pokret koji se bori za prava homoseksualaca. Copi je bio jedan od najglasnijih pokretača te borbe, a 1970-ih, kad se naš autor polako etablira na francuskoj kazališnoj sceni, on je još uvijek marginalan i izvodi se u off teatrima. Ali ubrzo, 1980-ih, on postaje popularan i sve češće izvođen, te jedan od glavnih sudionika kulturnog javnog života Pariza. Mnogi ga prvenstveno vezuju za lik “Žene koja sjedi”, karikature koju je godinama stvarao za novine Le Nouvel Observateur, a putem koje je izražavao oštru kritiku javne scene Francuske. U jednom trenu postaje toliko popularan da ga uzimaju i za zaštitno lice mineralne vode Perrier, koja se reklamirala pod sloganom “C’est fou” (Pa to je ludo!). Umro je od side 1987. u Parizu, a za sobom je ostavio nekoliko romana i mnogo kazališnih komada, koji se danas izvode više negoli onda kada su stvarani.

Što je razlog? Jesu li nama ti komadi danas aktualniji nego prije trideset godina? U međuvremenu se mnogo toga dogodilo. Mnoga su prava izborena, svijet je puno senzibilniji za spolne i rodne manjine i danas te njegove komade iščitavamo u širem kontekstu traganja za identitetom.

Međutim, svjedoci smo i općeg trenda da se ponovo uskraćuju prava manjinskim skupinama, i to ne samo rodnim i spolnim. Razni su uzroci takvih tendencija i svaka proizlazi iz nekog drukčijeg političkog i socijalnog konteksta. Takve namjere stvaraju neugodnu atmosferu koja lagano miriše na potencijalni fašizam. Neki je dan u Rusiji izglasan zakon kojim se ukidaju vozačke dozvole transrodnim, transseksualnim i aseksualnim osobama, ali i onima nižim od 150 cm.

Ponovno smo svjedoci uništavanja lokala Židovima u Europi, zastrašivanja muslimanskih zajednica, izbacivanja romske djece iz škola, negiranja nacionalnih manjina. Svjedoci smo urušavanja tekovina jedne civilizacije.

PREMIJERA PREDSTAVE ‘TEŠKOĆE U IZRAŽAVANJU’ JE 9. VELJAČE U TEATRU & TD

NACIONAL: Koliko kultura “daje prostora” takvim predstavama, takvim temama?

Ako govorimo o književnosti, filmu ili likovnim umjetnostima, mislim da je ta tema zastupljena, ali se kod nas institucionalno kazalište još nedovoljno oglasilo o toj tematici. Sporadično se pojavi netko s nezavisne scene tko o tome iznese neki osobni stav, ali nemam dojam da to izazove veću pažnju javnosti. Ne znam koliko su širokoj javnosti uopće poznati rodni fenomeni kao što su Hire u Indiji ili nama geografski još bliže “zaklete djevice”, poznatije i kao Virgine, u Bosni, Srbiji i Albaniji. To su fenomeni koji su se zadržali do današnjih dana, a koji su nam nedovoljno ili gotovo nimalo poznati.

NACIONAL: Kako se vi, primjerice, nosite s vlastitim gay identitetom? Koliko je važno vjerovati u sebe, biti samouvjeren? Je li to lakše umjetnicima?

Identitet je širok pojam, teško je uhvatljiv. Nisam siguran da je umjetnicima išta lakše u traganju za njim nego ljudima ostalih profesija. Ti su putevi individualni i netko ih prolazi lakše, a netko teže. Ono jedino što mogu tvrditi jest da je danas mladoj osobi puno lakše svrstati se u neki rodni identitet nego što je to bilo mojoj generaciji koja je stasala 1970-ih i 1980-ih. Svjedoci smo velikih promjena posljednjih 20 godina u našoj zemlji i danas mladi ljudi puno lakše prolaze kroz traganja za vlastitim rodnim identitetom.

NACIONAL: Kakva je, po vašem mišljenju, situacija s LGBTQ zajednicom u Hrvatskoj? Koliko smo daleko ili blizu te Europe koju stalno spominjemo?

Mislim da su u pravnom i socijalnom pogledu pojedine organizacije, ali i mediji, u vezi s tim obavili velik posao i Hrvatska u kontekstu Europe ne stoji loše. Uvijek, naravno, težimo izjednačavanju prava za sve građane, ali za tu bitku trebat će još vremena. Osobno sam uvijek više za evolucije nego za revolucije. To je valjda dio mog pacifističkog duha.

NACIONAL: Jeste li to pokušali i predstavom dočarati? Tu fluidnost koju, pretpostavljam, osjećaju manjine u Hrvatskoj? Jer, koliko god da su zakoni dobri, teško da će se u skoro vrijeme moći reći da se zaista i provode.

Naša predstava govori o tome koliko smo zapravo svi mi slični u širokom spektru svojih različitosti. I upravo to ističe kao bogatstvo koje kao društvo posjedujemo i koje trebamo njegovati, a ne osuđivati. Jednako tako ona govori i o strahoti bilo kakve stigmatizacije manjina i podsjeća nas, kroz neke povijesne trenutke, kamo nas takvo osuđivanje može odvesti.