Objavljeno u Nacionalu br. 1081, 11. siječanj 2019.
Novi album Ede Maajke ‘Put u plus’ proglašen je najboljim u godišnjoj Nacionalovoj anketi u kojoj je 30-ak novinara koji prate glazbu pohvalilo album rekavši da je taj glazbenik jedinstveni pripovjedač, odličan reper i autor
Šesti album Ede Maajke, objavljen nakon poduže izdavačke pauze od šest godina, po svemu sudeći njegov je najbolji album. Gotovo svih 30-ak novinara koji prate domaću glazbenu scenu uvrstilo je njegov novi album “Put u plus” među najbolja izdanja objavljena u 2018. godini. Album je koncertno predstavljen na njegovu samostalnom koncertu početkom studenog prošle godine u Domu sportova, gdje se i sam uvjerio koliko ga se publika zaželjela i koliko je u par mjeseci zavoljela nove pjesme. Pjesme s albuma kojim je ponovo dokazao da je jedinstveni pripovjedač, odličan reper i autor koji zna kako sjediniti tekst i glazbu u cjelinu koja udara gdje i kako treba. Zato ga je Nacional i proglasio najboljim albumom godine, što je bio dodatan povod za razgovor s Edom Maajkom.
NACIONAL: Imali ste vrlo jaku konkurenciju za ovogodišnje najbolje diskografsko izdanje po anketi tjednika Nacional. Je li vas iznenadio izbor hrvatskih glazbenih kritičara koji su vaš album “Put u plus” proglasili najboljim izdanjem objavljenim u Hrvatskoj 2018. godine?
Odlično iznenađenje za kraj godine! Hvala svima.
NACIONAL: Što kažete na konkurenciju? Jeste li slušali albume The Strangea, Them Moose Rusha, Kensington Lime, Gorana Barea i ostalih? Što vam je zapelo za uho?
Nisam sve slušao, ali sam poslušao jako puno domaćih albuma. Regionalnih također. Album Gorana Barea jako je dobar, mračan, jednostavan. Mario Rašić mu je s muzikom dao fini prostor da se izrazi kako treba. Mile Kekin snimio je jako dobar album, a oba ta albuma izlazak su iz komfora za autore, pogotovo Kekinov. Nije lako izaći iz “foldera” koji je stvarao s Hladnim pivom desecima godina, ali uspio je. Grupa Kensington Lima odličan album ima. Grupa Johnatan ima odličan materijal, kao i kantautorica Mary May, grupa Šumski također, Vojko V, Krešo Bengalka… ma ovo je odlična godina za domaću diskografiju. Neke još nisam uspio poslušati, ali hoću, sigurno. Puno mi znači biti među najboljima u takvoj godini.
NACIONAL: I Vojko V se plasirao jako visoko sa svojim debi albumom “Vojko”. Kako vam se sviđa to što Vojko radi i općenito ta nova hrvatska trap scena?
Vojko je radnik, iskusni reper, ima iza sebe nekoliko uspješnih projekata -Dječake, Kišu metaka – i svaki je bio potpuni hit u regiji, tako da sam i očekivao takav uspjeh njegova solo albuma. Ta ekipa iz Splita, uključujući i Krešu Bengalku, te ovi momci iz Zagreba oko Kukus Klana i Krankšvester spasili su domaću rap scenu, pridobili novu publiku novim stilom i napravili neki pomak. Mislim da je bitnu ulogu tu odigrao i Zvone Pušić sa svojim festivalom Drito iz Tvornice, kao i još nekoliko promotora koji su pogurali to sve skupa. Ne furaju se ni na koga, rade nešto što je njihovo i stvaraju novi trend i standard već nekih šest, sedam godina. Uspjeh njegova albuma meni je očekivan i dobrodošao da malo prodrma uspavanu scenu i regiju.
NACIONAL: Vaš album “Put u plus” zapravo je zaokret u vašem dosadašnjem zvuku i izrazu jer ste okupili vrhunske muzičare kako biste snimili album koji nekima zvuči kao čistokrvni rock, a ne rap. Zašto ste se odlučili odmaknuti od dosadašnjeg sintetičkog zvuka i okrenuti se rocku i funku?
Ja sam to radio i prije, hoću reći i prije sam imao odlične bendove – od Lexaurina do onog albuma “Spomen ploča” s ubitačnom brass sekcijom – ali ovo je prvi materijal s novim pjesmama koji sam snimio od početka do kraja s bendom. Nisu u pitanju obrade postojećih pjesama i matrica. Malo sam se zasitio procesa s beatovima i rap produkcijom u kojoj sam do sada radio sve nove materijale. To je jednostavno, to sam prekucao i u ovom trenutku me to toliko više ne veseli ili – da budem precizniji – nije mi toliki izazov. Falio mi je izlaz iz te zone komfora, rad na probama, živi bend. Napravit ću ja još toga sigurno na matrice, ali sada mi je ovo potrebno. Uspio sam opet okupiti odličnu ekipu. To su Mario Rašić, Mirsad Dalipi, Toni Starešinić i Yogi Lonich, studio Morris i Miro Vidović, s kojima je gušt raditi bilo što. To su sve sami majstori zanata i sa svakim pojedinačno mogu zakopati odličan materijal, a kamoli sa svima na okupu. Uz to sve što sam nabrojao, dugo me nije bilo na sceni. Nakupilo se iskustava i tema koje sam ispričao na albumu.
NACIONAL: Veliki test za taj vaš zaokret dogodio se 9. studenoga u Domu sportova, gdje ste održali koncertnu promociju albuma, a koji ste bez problema napunili. Je li bila velika trema pred taj koncert?
Ja uvijek imam tremu. Cijeli taj mjesec prije koncerta bila je promocija albuma u medijima koja mi je falila na ljeto kad je album izašao. Bilo je ljeto, godišnji i Svjetsko nogometno prvenstvo pa nije bilo prostora ni za jedan tekst vezan uz taj materijal, tako da sam u 10. mjesecu konačno promovirao album i obavijestio javnost da imam novi materijal. Ta medijska kampanja i koncert dosta su me iscrpili, tako da je svirka bila kao jedan dugi porođaj. Trema se izgubila dosta brzo. Već na prvoj pjesmi svi smo bili odlično raspoloženi. Mislim da je to jedna od mojih boljih svirki ikad. Gosti su bili odlični, ja opušten i u elementu, prijatelji i obitelj u publici, nije moglo biti bolje. Zahvalan sam totalno. Zahvalio bih svojoj diskografskoj kući Dallas Records koja je među rijetkima vjerovala da se mogu uspješno vratiti na scenu i napraviti tako nešto. Hvala im od srca!
‘Optimističan sam oko situacije u Hrvatskoj. Hrvati tek sada nekako otkrivaju da se moraju pobuniti i sami promijeniti sve što im smeta u sustavu. Bit će bolje i to ovisi o svima nama’
NACIONAL: Zanimljivo je da ste nekako više htjeli na tom koncertu istaknuti poruke vaših tekstova, a manje promovirati album. Zašto?
Htio sam odsvirati cijeli novi album, neke stare pjesme također, ali je fokus bio na novim pjesmama i porukama koje su u njima. Te su poruke jako aktualne i lokalno i globalno gledajući, pa sam u komentarima nakon i prije pjesama bio u tim emocijama i filmovima koje vrtim u glavi dok sam u tim pjesmama. Nije to ništa planski. Nekad se dese svirke na kojima slabo pričam tijekom nastupa, ali ovdje sam se otvorio. Sve je išlo iz plusa, iz konstruktivnog dijela mene. Prije sam znao čistiti sebe prdeći po drugima, mislim da sam se konačno izliječio od toga i odrastao malo.
NACIONAL: Što mislite, koliko vi kao popularni glazbenik svojim stavovima možete utjecati na publiku?
To pitanje ne postavlja se često samo meni, nego glazbenicima i kulturnjacima uopće i nemam pojma što bih na to odgovorio. Nekad se stvarno trudim razbuditi neku svijest u sebi i publici, ali slabo prođe, u razgovorima s ljudima otkrijem da nisu otkrili što sam htio reći ili ih to jednostavno ne zanima, ali kad krenem od sebe, mislim da mi ljudi na sceni ne znajući pomažu svojim radom. Tu govorim o piscima, pjevačima, filmovima, dizajnerima… svima u tom kreativnom fahu. Kad padnem, stvarno me neka knjiga ili muzika dignu i vrate na moju stazu, vrate me u moj plus. Nadam se da i ja nekad tako dobacim do nekoga.
NACIONAL: Koliko je teško danas biti glazbenik u Hrvatskoj i živjeti od glazbe?
Teže je nego prije. Ima manje svirki, pogotovo za bendove. Vlasnici klubova vole DJ-e jer su manji trošak. Izbjegavaju sve što je komplicirano. Od organizacije do isplate. Generalno je interes za bendovima u svijetu pao, tako da je svaki materijal ili projekt s bendom koji uključuje više ljudi, pomalo zalazak u borbu s vjetrenjačama. Da bi mogao isplaćivati ljude i primati novce, moraš imati obrt ili firmu. Puno davanja i manje novca za podijeliti od ukupnog honorara. Prije se moglo zaraditi više, sad je na knap. Mene izvlači i to što sam aktivan u cijeloj regiji, ali da sam osuđen na manji teritorij djelovanja, ne znam bih li mogao živjeti samo od nastupa.
NACIONAL: Biste li ostavili glazbu da vam se ukaže prilika za neki zaista dobro plaćeni posao i kakav bi to posao trebao biti?
Ja glazbu nikada neću ostaviti, makar samo pričao o glazbi ili puštao muziku u nekoj dolini internetskog svemira. Da radim nešto drugo s čime bih mogao zarađivati više, to bi morao biti neki kreativni posao. Neko pisanje scenarija, knjiga, neki kreativni sadržaj. To bih rado radio. Neke od tih stvari već i radim pomalo. Da sam prinuđen čistiti WC da bih prehranio obitelj i djecu, to bih sigurno uradio. Kad moraš raditi da bi preživio, onda radiš bilo što. Nadam se da neću biti u takvoj situaciji.
NACIONAL: Turbo folk, odnosno cajke, postao je dio svakodnevne glazbene kulise u Hrvatskoj. Kako to komentirate?
Ma to je oduvijek tako, samo što sada imate i domaće radiostanice s takvim sadržajem, ta se muzika više ne čuje samo iz bijesnih auta kasno u noći, nego je sveprisutna. Svugdje se sluša i to nije tabu već jako dugo. Svjestan sam da je tako već jako dugo. Još od moje pjesme “Pržiii”.
‘Društva su sad konzervativnija. To je svjetski trend koji nije dobar jer vodi u strah i zatvaranje. To su društva kojima je fokus na mraku, a mi hranimo taj mrak i činimo ga većim’
NACIONAL: Vaš put k uspjehu vrlo je specifičan, kao uostalom i vaša želja za stalnim mjestom boravka. Taman kad ste nakon godina i godina čekanja dobili hrvatsku domovnicu, zaljubili ste se i preselili u Izrael. Gdje se danas najviše osjećate doma?
U Zagrebu, definitivno.
NACIONAL: Posljednjih godina odlučili ste se stalno nastaniti sa svojom obitelji u Zagrebu i nastaviti karijeru. Jeste li zadovoljni životom u Zagrebu?
Jesam. Postoji tu jako puno problema, ali i odličnih stvari koje ne možeš baš uočiti ako si navikao na njih i uzimaš ih zdravo za gotovo. Tu je dosta sigurnije nego u većini europskih i svjetskih metropola. Puno je jeftinije nego u Tel Avivu, ali su plaće jako male i generalno je loš tretman radnika. Korupcija je ovdje odvratna. Sve je ruka ruku mije i moraš napraviti sam svoj krug suradnika ako želiš izbjeći te neke tabore i ekipe koje drže monopole manje – više u svemu, u svakom sektoru. Zagreb i Hrvatska imaju jako puno prostora za rast i napredak u svim segmentima, a pogotovo u turizmu. Taj sektor mora se brže razvijati. Generalno sam optimističan. Naravno da može biti i gore, ali mi je za sada fokus i dalje na šansama za prosperitet. Hrvati tek sada nekako otkrivaju da se moraju pobuniti i sami promijeniti sve što im smeta u sustavu. Od škole do zdravstva, sektora usluge i svega ostaloga. Neće to nitko drugi napraviti. Bit će bolje i to ovisi o svima nama. Prestanite srati o partizanima, ustašama i ratu generalno. Stvari više tako ne funkcioniraju i to je nebitno za našu sadašnju realnost. Samo tjerate djecu tim pričama. Ljude koji odlaze ne muče samo egzistencijalni problemi, nego i ti drugi društveni koji su otrovni, a postali su dio svakodnevice. To su problemi koje ima cijela regija.
NACIONAL: Nije tajna da ste imali velikih problema s depresijom, ali ste i jedan od prvih glazbenika koji je o tome javno progovorio. Koliko vam glazba pomaže pri borbi s depresijom?
Imao sam i imam više problema s anksioznošću i tjeskobom, napadima panike. Moja depresija kad me primi, dolazi kao rezultat tog što sam ranije nabrojao. Znaš, kad ti je opterećenje i stres pojaviti se pred kamerama ili biti u masi ljudi ili kada radiš neke uobičajene životne svakodnevne stvari, onda postaješ jako ograničen, pogotovo kad se baviš ovim poslom. Ne uspijevaš dati ne samo svoj maksimum, nego ni svoj zadovoljavajući prosjek. E, to me zna baciti u depresiju i stanja koja znaju potrajati, a to je mučno i teško i odvratno. To je kao s Hrvatskom i regijom, što sam maloprije pričao. Znaš da može bolje, ali je fokus na gorem. To nije tugaljivost. Kod nas većina ljudi misli da je depresija “malo sam down” stanje koje prođe samo od sebe. Ne znaju se nositi s takvim ljudima u svojoj okolini i samo ih guraju još više u izolaciju. To je ogromna i bitna tema koja se dosta pokrenula u zadnje vrijeme. I neka je, potrebna je.
Glazba mi, naravno, pomaže da se nosim s tim psihičkim problemima. Postoje pjesme koje vas razvesele ma kako loše da se osjećate, pjesme koje vam iz podsvijesti izbace samo ono najbolje. U krajnjem slučaju, mi smo ti koji emocijama farbamo svaku pjesmu i svaku godinu koju preživimo.
‘Čak i minus je put u plus. Savršeni ljudi ne postoje, ne postoji osoba kojoj se diviš a da nema probleme i živi sretno cijelo vrijeme. Te neke glupe forme i pijedestali ne postoje’
NACIONAL: Prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije od depresije danas u svijetu pati preko 300 milijuna ljudi te bi upravo depresija mogla postati najčešći uzrok smrtnosti u svijetu. Što mislite, kao osoba koja sama kroz to prolazi, što je tome najčešći uzrok i koliko na stanje depresije utječe društvo koje nas okružuje?
Utječe jako puno. Naše društvo u startu osuđuje sve drukčije, a svi su drukčiji, samim time krivi i treba ih kazniti. Tako da se osoba koja je depresivna samo može još dublje povući u sebe. Kada se osuđuje sve što je drukčije, onda se svaki drukčiji osjeća kao izdajnik. Svaki pojedinac koji bi bilo što promijenio na bolje, nema podršku ni razumijevanje. Ne samo koji bi promijenio, nego ako imaš bilo koju misao koja odskače od propisane. Takvo društvo propada, a samim time i pojedinac. Naša društva su postala konzervativnija.
To je svjetski trend koji nije dobar jer vodi u strah i zatvaranje. Imamo društva koja se raduju propasti uspješnog čovjeka umjesto da guraju neuspješnog pojedinca da uspije. Društva kojima je fokus na mraku i samim time hranimo taj mrak i činimo ga većim, umjesto da se fokusiramo na svaku iskricu svjetla i činimo je većom. Znanje i rad se ne nagrađuju, nego se širi i jača uhljebizam kao jedini način opstanka.
NACIONAL: Kakvo je stanje među glazbenicima na hrvatskoj sceni? Povjeravaju li vam se kolege i traže li od vas savjete?
Pa dosta njih se ubilo posljednjih godina, to je veliki problem. Dio se gazio drogama, lakim, teškim, nebitno, ali nisu čisti bili dugi niz godina. Ili su pijani bili dugi niz godina, a sve su te supstance okidači kod obilatog korištenja. Okidači za sve psihičke smetnje. Imam i neke koji su si oduzeli život, a nikad nisu imali doticaja s drogama niti su bili pijanci. Bili su jednostavno drukčiji i borili se protiv vjetrenjača, totalni genijalci koje je ovo društvo izgazilo. Bili su emotivci, a ovo je surovo mjesto za takve ljude. Neki mi se povjere pa pričamo i bude nam lakše – i meni i njima.
NACIONAL: Tonu li mladi ljudi sve dublje u depresiju?
Puno mladih ljudi susreće se s tim problemima. Nove generacije su dosta emotivnije i osjetljivije i to je OK. Najbitnije im je shvatiti da je to OK, takvi su kakvi su i dobri su takvi, samo trebaju naučiti živjeti s tim. Naći svoj mir i svoj lijek jer svi smo različiti. Ono što meni paše, ne paše drugom čovjeku. Prihvatiti se takvim kakav jesi, s tim problemom, ali i s puno pluseva koje imaš spram ljudi koji nisu toliko osjetljivi i emotivni. Gledati u ta mala svoja svjetla i fokusirati se na njih. Njih uzgajati i na njima imati fokus, a ne na stvarima koje ne možeš podnijeti. Meditiraj, moli se, vježbaj, što god funkcionira kod tebe i nauči se biti zahvalan na svemu jer čak i minus je put u plus. Ja se tome učim svakodnevno. Savršeni ljudi ne postoje, ne postoji osoba kojoj se diviš a da nema probleme i živi sretna cijelo vrijeme. Te neke glupe forme i pijedestali ne postoje. Jebo hejtere i jebo hejtere na internetu, to su samo nezadovoljni ljudi koji su u većim problemima od nas.
Komentari